The devil inside

Danas sam imala inspiraciju za neki ful optimističan post, niš predubokoumno, onak, za dić raspoloženje. Čak me i dobro krenulo, položila sam preodvratan ispit unatoč činjenici da sam umjesto učenja visila na msn-u. Ma mrak, ispit gotov, rekoh, da nazovem svoju ženu, pritom mislim na svoju schmutzitzu, pa da provjerim gleda li se tekma u lokalnoj birtiji ili ćemo se kvalitetno družiti negdje drugdje. I tu stvari kreću nizbrdo.
Moja vječno nasmijana best frendica se ne javlja na mobitel odmah, što je već znak da je nešto čudno. Javila se tek nakon nekih pol minute, a po glasu sam skužila da nekaj ne štima, pogotovo kaj nije mogla pričati.
Nazvala me za nekih 5 minuta da mi veli da je bila u crkvi i tražila svećenika jer joj je deda umro. Mislim, čovjek je bio dosta dugo bolestan, al ipak je šok. Tak da danas niš od zajebancije.
Ova godina mi je s jedne strane super jer su mi se nekak sve kockice počele slagati. A s druge strane, prvo je jednoj frendici umrla baka, pa nakon toga drugoj, pa jednoj majka, a sad mojoj schmutzitzi deda... Ma užas. Ono kaj je najgore od svega kaj je moja baka trenutačno u bolnici i prilično je loše. I nakon ovakvog niza događaja samo čekam poziv iz bolnice, ili da me mama nazove dok sam negdje vani i javi mi najgore. Pa ti mirno spavaj noću.
Pričajući s frendicom (onom prvom kaj joj je umrla baka), ostala sam u šoku kad mi je rekla da je to prva osoba iz njene obitelji (valjda je mislila samo na užu) koja je otišla na drugi svijet. Nekak ljepše zvuči kad tak kažem.
Imam 22 godine. Dakle, reklo bi se da sam prilično mlada. S druge strane, u mom životu je bilo toliko teških trenutaka da to nikom ne bih poželjela, nikada. Još ko osnovnoškolka ostala sam bez tate, jedva ga se sjećam. Najgore od svega mi je to što sam se ja u to doba sramila te činjenice... Bilo mi je grozno naći se u društvu di svi pričaju- moj tata ovo, moj tata ono...a kad bi došo red na mene, obično bi se provlačila s nekim lažima, pričajući o njemu ko da je još uvijek živ. I dan danas se sramim toga. Znam da sam bila još dijete, i da se djeci sve oprašta, ali ja sam se sramila svog tate kao da je napravio nešto loše... Tog se svako malo sjetim, i vjerojatno nikad neću moći preći preko toga.
U životu ti treba muški uzor, očinska figura. U mom su životu nažalost tu ulogu umjesto mog oca imala još dva čovjeka. Obojica su prerano napustila ovaj svijet.
No, mislim da je ovo bilo i previše uvida u moju intimu, ali morala sam to izbaciti iz sebe.
Al danas živim relativno dobro. Naravno da ih se i danas sjetim i svega što su učinili za mene, ali nema smisla živjeti zauvijek u prošlosti jer život ide dalje. Kad bi barem i drugi to shvatili...
No dosta tuge, jada i čemera, jednostavno nije moj stil.
Ne očekujte ovakav izljev osjećaja u bilo kojem drugom postu. Danas me jednostavno uhvatilo...
Nemojte previše okretat očima zbog ove lude babe.
Trebala bih biti sretna što sam još nova, pa me još nitko, osim mog cvijetića ne čita.
Ovaj, da. Bolje da se povučem dok još mogu.
Ajd boki svima velka pusa od vašeg anđela. Ili vražička.