Pregled posta

Pravo vrijeme

Zadnjih dana bilo je napada sa svih strana zakaj niš ne pišem. Ljudi moji, 9. je mjesec, ispitni su rokovi. Čistom logikom se može doći do zaključka da mi godina visi o niti, a da je plamen sve bliže i bliže. Tak da, imajte razumijevanja za moje zadnje trzaje...iliti pokušaje spašavanja godine. A novi post dobivate samo zahvaljujući činjenici da sam danas nabrijana jer sam dala 2 ispita, uz vrlo malo uloženog truda (naime, neki su se pomirili s činjenicom da je ova godina bila totalni promašaj, bar što se studija tiče). E, i usput, da ne zaboravim-JEBEM LI VAM JA BOLONJU!!!!! Ok, rekla sam to, sad možemo dalje.
Eh, čovjek bi pomislio da će se nakon tjedan dana apstinencije (od pisanja, da ne bi bilo zabune), u ovoj tikvi koju nosim na ramenima roditi neka dobra ideja za novi post, ak ne već dobra, onda barem dovoljno šašava da se možeš pošteno nasmijati nečemu. Da. Očigledno nije. Jedina tema koja mi se nameće, naprosto gura pod nos zadnjih, hm...mjesec dana je trudnoća. Jao, brate mili, rekla sam to.
Da. Mladi smo, volimo se zabavljati, a hormončeki rade svoj posao. Tzv. kemija.
Pa se zalomi svašta ili bolje rečeno nešto. O mogućim se posljedicama izvjesnih radnji razmišlja kad su one već ionako završene. U većini slučajeva. I onda postane jaaako zabavno. Jer je lako kao promatrač reći za neku situaciju "ja bi to napravio tako", a kad postaneš centar iste takve, priča je malo drukčija.
Uvijek sam govorila da ne bih mogla pobaciti, da ne kužim kak netko to može napraviti. U raznoraznim raspravama o tom pitanju uvijek sam bila među glasnijima i tvrdila da se mogu staviti u takvu situaciju, i da bi moja odluka uvijek bila ista. Aha, malo sutra. Prvi put kad sam se našla u takvoj situaciji, tj, nisam bila sigurna jesam li ili nisam trudna, prva reakcija je bila, shit, ne smije mi se to dogoditi, zaboga, još se školujem, a ni Gospodin Djelitelj Moguće Odgovornosti nije u boljem položaju, i ono najgore od svega, nije otac kakvog bi poželjela vlastitom djetetu. Tak da mi se pobačaj činio kao jedina normalna odluka u tom trenutku. A s druge strane sam razmišljala opet i o tome da bi to ipak bilo moje dijete, moja krv. Pa opet, ko zna kakva bih majka bila. Nesanica, glavobolja, umišljene mučnine i slično, naprosto predivno. Neizvjesnost je trajala 9 dana, a svaki od njih bio je dug ko godina. Na kraju se ipak ispostavilo da je bila lažna uzbuna, i da sam i dalje sama u svom tijelu. I dobro da je bilo tak, jer nisam sigurna koja bi bila konačna odluka, al postoji vrlo velika mogućnost da bi se zbog iste kajala čitav život.
U međuvremenu sam učvrstila odluku da neću pobaciti, jer mi se nekak čini, ak smatram da sam dovoljno odgovorna za to da se ševim, onda sam dovoljno odgovorna i za to da rodim dijete. Tj, da snosim posljedice svojih djela, dobre ili loše. No, da, u zadnjih godinu dana viđam nekak puno više trudnica nego prijašnjih godina, i baš sam se nekak zagrijala za to. Ono što me šokiralo je činjenica da većina mojih curičaka dijeli moje mišljenje. Nemreš vjerovat, da nas je netko pital tak nekaj prije 2-3 godine, odgovor bi bio "fuj djeca!".
Najnovija situacija počela je prije mjesec dana, kad određena mjesečna nagrada nije našla put do mene. Pa opet umišljene mučnine, stres, kaj ak stvarno jesam trudna, kak to obznaniti majci?
Jedino što je izostalo ovaj put je bila pomisao na pobačaj. Nije više opcija. Uglavnom, opet je bila lažna uzbuna, tak da još niš od malog anđelčića. A ja sam užasno razočarana zbog toga. Zapravo smiješno, jer mu ja sama ne bih imala pružiti išta osim bezuvjetne ljubavi koja je divna, al se od nje ne živi. Znam da bi imala punu potporu svoje obitelji u toj situaciji, a najvažnije od svega, GDMO (vidi gore) u ovom slučaju je prava osoba. U što sam 100% sigurna.
Razočarana raspletom događaja, baš sam pokrenula tu temu u razgovoru s jednim prijateljem. Njega je šokirala moja reakcija, i pitao me kak ja sa svoje 22 godine uopće razmišljam o tome. Naime, nenormalno je razmišljati o djeci prije tridesetih godina života. Sasvim logično, kad tvoji organi za reprodukciju prođu vrhunac svojih mogućnosti i počnu svoj put prema sigurnom kraju.
Al OK, čovjek ima svoje mišljenje, ja svoje, ionak bi bilo dosadno da se slažemo apsolutno u svemu.
Tak da je pitanje o pravom vremenu za djecu, obitelj i prateće sadržaje notorna glupost. Netko je spreman sa 18, a netko neće biti ni sa 88. I sad, na kraju, kad sam doživjela svojevrsno prosvijetljenje, ograđujem se od svih budućih rasprava po tom pitanju. Pusim vas sve u čelo




Post je objavljen 27.09.2007. u 16:18 sati.