The devil inside

Dan je od samog početka krenuo u krivom smjeru. Prvo i osnovno, probudila sam se tek u pol 10, neispavana s pulsirajućom glavoboljom. Majka je uobičajeno bila nabrijana na priču, a ja sam bila živčana, i to više nego što je uobičajeno. Hvala bogu, bar je izostao napadaj bijesa, koji se nerijetko javlja u takvim situacijama.
Al nije bilo potrebno dugo čekati na pojavu istog.
Obavezni jutarnji ritual je skuhat šalicu fine kave, zasjest na barem pol sata, i prolistati Jutarnji.
Kao i svaki pravi ekscentrik (a schmutzitza i ja se slažemo oko toga da mi to jesmo-svi su čudni, a mi ekscentrične) stvari radim na svoj način. Dakle, novine uvijek počinjem čitati od zadnje stranice, tak da udarne vijesti redovito saznam tek na kraju. I niš, sve krenulo super, pročitam horoskop, danas začudo relativno dobar, škicnem nove debilne tračeve, i sve super do kraja ili do samog početka, kad sam naišla na udarnu vijest. Koja je objavljena još jučer navečer, ali ja naravno nisam saznala za to. Naravno da pričam o jebenom haaškom sudu, i o presudama od 20 godina, od 5 godina, i jednoj oslobađajućoj. Ako se ne varam, prvotna presuda Blaškiću bila je 45 godina zatvora. A ni hrvati kojima se trenutno sudi u toj pripizdini, nemaju razloga nadati se nekom boljem razvoju stvari.
Nisam sklona razbijati glavu stvarima koje nemaju utjecaja na moj život, ali događaji zadnjih tjedana stvarno su me zdrmali. Prvo tragedija s vatrogascima na Kornatu- čula sam vijest na radiju, čak i Dnevnik gledala, i bilo mi je žao, al nekak nemaš veze s tim i ne pogađa tak jako. Sve dok nisam pročitala članak o pogrebu jednog od njih, ne znam točno kojeg, samo znam da sam se naježila, da su mi suze krenule na oči zbog nekoga kog nikad nisam, a nažalost neću više ni imat prilike upoznati. A danas sam zbog isto takve stvari, tj stvari koja me se izravno ne tiče, imala već navedeni napadaj bijesa. Hvala bogu, nitko od meni dragih ljudi nije bio ni ranjen ni ubijen u ratu,niti ikome od mojih prijatelja, a i cijeli život živim u Zagrebu, a nekak je tu najsigurnije. Bar se tako tješim.
Ali slušaš životne priče ljudi koji su doživjeli strahote rata, zapravo čitaš ih, i nemreš ostat ravnodušan. Ljudi su odvođeni iz bolnice, iz jedne od rijetkih ustanova gdje bi se trebali osjećati sigurnima, i ubijani kao životinje. Čitam priču o ženi kojoj je jedna od osuđenih životinja odvukla 16godišnjeg sina da ga ubiju. A navedeni je osuđen na 5 godina zatvora. A dat ću ruku u vatru za to da taj mali nije bio jedini. Koji kurac im je moglo jedno dijete, jer se sa 16 godina nije mogao nazvati muškarcem???I ne želim znati kako je biti u koži te žene, kad ti maltene pred očima ubiju sina, a smeće odgovorno za to se izvuče!
Ma ne znam više kaj uopće reći. Kud ova sprdačina koju nazivamo životom uopće vodi, u kurac, a ne u bolje sutra. Koji je smisao svega ak će se i dalje događati ovakva sranja, a samo se nadati možemo da će biti bolje u budućnosti. A svi dobro znamo tko je i što je nada.
Zbog ovog sam danas plakala ko kišna godina. Jebiga, na neke stvari nažalost čak ni ja nemrem ostat ravnodušna.
Nemam više kaj za reći, osim da se nadam da će gospodu osuđenike, a i odgovorne za takvu presudu kad tad stići zaslužena kazna. DABOGDA VJEČNO GORJELI U PAKLU