četvrtak, 31.12.2015.

Još uvijek na plaži ili Ukradi jedan trenutak za sebe – dio treći

Za mene taj trenutak nastupa u pola pet.
Smoki je u to doba sav pojeden, Grga već poprima zagasitocrvenu boju, sunce je još visoko u zenitu, a s time u skladu i dječja energija. Idealno vrijeme za sladoledno – kofeinski predah u Najbližem kafiću.

Je li lako ukrasti na plaži barem jedan trenutak za sebe?

Pa, teorijski gledano je, a u praksi...
...bilo bi, da svaki dan točno u 16 sati i 38 minuta, taman kad se svi smjestimo za stol Najbližeg kafića, a konobar nas posluži, kad povučem prvi dim sladoleda i srknem prvi gutljaj kave, Roko, bez iznimke, nehajno podbočivši šakom bradu, laktom naslonjen na još uvijek čisti stol, ne kaže:

– Mama, meni se kaka. -

Kafić na plaži nema WC.

Prvih nekoliko dana mislila sam da je slučajnost to što mu se kaka baš u 16:38. Da je jednostavno čista podudarnost što se poriv za WC-om javlja baš kad ja povučem prvi dim sladoleda ili srknem prvi gutljaj kave.
Pa sam pomaknula kavu na 5.

Mjesto: Najbliži kafić.
Vrijeme. 17:08.
Otvaram kutiju sladoleda, uzimam upaljač...

- Mama, meni se kaka.-

Ubrzo sam shvatila da nesavladivu potrebu za WC-om kod njega izaziva onaj djelić sekunde u kojem Roko nasluti da je ovo trenutak koji sam ukrala za sebe. Kad u mojim očima vidi kratkotrajan bljesak prepuštanja čistom hedonizmu. Zamislite bezobrazluka – ja da uživam na plaži? Roditelj koji uživa na plaži? Sramota. Eto što je to.

Dok se tako krećem prema Drugoj plaži i sa suosjećanjem promatram roditelje/pomoćno osoblje kako na dječjim kolicima vuku pola dnevne sobe, a djeca praznoruko trčkaraju oko njih, nameće mi se još jedno važno pitanje:

Što na plažu ponijeti?

Zbog izbjegavanja skolioze i preuranjenog živčanog sloma potrebno je s popisa stvari za plažu izbaciti, i bar dok klinci ne odrastu, privremeno zaboraviti na neke stvari koje su vam u prošlom životu, kad ste glumili u Rafaello reklami, bile jednostavno neophodan asortiman.

Vjerujte, na plaži vam neće trebati:

Četka za kosu. Uvijač za trepavice. Puder u kamenu. Puder u kremi. Smeđa i ljubičasta maskara. Sjajilo za usta. Traperice i vesta (ako slučajno padne kiša). Pegla za kosu. Figaro.
Novine, (aha, čitat ćete), knjiga za čitanje – (bez komentara) križaljke (?).
Lak za nokte. Lak za kosu. Zapravo, bilo što što služi privlačenju muške pozornosti.

...dok biste u torbu obavezno trebali ubaciti:

Vlažne maramice – dva do tri paketa. Količinski ne možete pretjerati. Primjenjive su u različitim higijenskim situacijama:

Brisanje lica. Umivanje. Brisanje ruku slijepljenih od sladoleda. Tuširanje. Pranje kose. Skupljanje smrvljenih keksiju s dna torbe. Brisanje podočnjaka od maskare koju ste jučer nanijeli na trepavice i zaboravili skinuti prije ulaska u vodu. Kreativne igre kad više ne znate što biste smislili - Laštenje kamenčića. Ponekad služe i za mijenjanje pelena.

Smoki - u neograničenim količinama. Rješave dosadne trenutke dokoličarenja, a dobar je i kao zamjenski proizvod ako klinac ima potrebu u usta ubacivati kamenje.
Lupocet. Sirup protiv alergije. Sirup protiv kašlja. Sirup za iskašljavanje. Toplomjer i flastere. Čarobni sprej koji niiiišta ne peče – Octenisept.

Zatim:

Vrećice. Za povraćanje. Za mokre stvari. Za zapovraćane mokre stvari. Za kamenje koje će klinci skupljati. Za banane koje će se zgnječiti na dnu torbe. Za rastopljenu čokoladu.
Dobro je ponijeti i jednu rezervnu vrećicu.

Nadalje:

Britvica. Dvije velike žlice – za puding, kašice, kopanje po šljunku i trpanje kamenčića u kanticu. Tucet autića. Nekoliko Batmana, bar jednog Supermana i bilo što što na sebi ima nacrtan lik Spidermana - za rješavanje kriznih situacija.

Međutim morate znati da ono što stavite u torbu nije uvijek i ono što će na plažu doista i dospjeti. Nemate samo Vi plan pakiranja, imaju ga i djeca.
Dobro je prije polaska iz stana pregledati torbe. Jednom sam zgodom, zaboravivši napraviti pregled prtljage, na plažu, uz uobičajen asortiman, donijela i:
nekoliko poklopaca, bat za meso, soljenku, pribor za šivanje i - zamrznuti grašak. Djeca su odmah priznala da su to oni spakirali i da ne vide u čemu je problem. Jer da im to sve treba za plažu. Osim graška. To je misterija. Sumnjam na Grgu.


U cijelom tom pothvatu valja ipak misliti i na svoj izgled.

Nikad se ne zna hoće li se kojemu od onih ludih bogataša usidrenih na jahtama negdje tamo u izmaglici plavih valova od vrućine pomutiti pamet pa će zanemariti činjenicu da kraj Vas, na izblijedjelom ručniku s natpisom Splitske mediteranske igre 1979., sjedi oveća količina preslatkog podmlatka, i naivno zabuljiti u Vašem smjeru.
S te razdaljine još uvijek izgledam savršeno, ali ipak, u tu svrhu na plažu je uvijek potrebno nositi pareo.


Još tamo u ranim dvadesetima kad sam se po plažama samouvjereno našetavala u donjem rublju, dok na slične prizore danas samo prijezirno odmahnem glavom (Hah... vidjet ću je kad rodi!), vizionarski sam tvrdila kolika je važnost parea.

Pareo – najbolji izum nakon kotača. U rangu s vatrom, perilicom suđa i maskarom, ne nužno tim redoslijedom. Pokriva sve nedostatke i obavija Vas velom tajne. Pareo je must have. Ubacite ga, molim Vas, nekako, u onaj popis stvari.

Ključan je i bolan, što se izgleda na plaži tiče, zapravo samo prvi dan. Onaj trenutak istine kad oko tri sata popodne, pod najgorim osvjetljenjem, naivno i plaho,s vrelog zagrebačkog asfalta uletiš u morsku galaksiju, a miris spaljenih guma i zvuk cviljenja tramvajskih kočnica odjednom zamijeni zamaman miris kokosovog ulja i suptropsko-karipski ritmovi iz obližnjeg kafića.

Pokušavaš se nekako neprimjetno ubaciti u taj tropsko-mediteranski ugođaj, a sve su ženske oko tebe već napadno preplanule i šepure se okolo u kričavonarančastim bikinijima.

Skineš se samouvjereno, (Uvući trbuh!) i u tom trenutku te zaslijepi neka bijela svjetlost. Shvatiš ubrzo da je ta zasljepljujuća svjetlost tvoja snježnobijela koža, koja je još jučer, u austrougarskoj atmosferi užeg zagrebačkog centra djelovala tako otmjeno i profinjeno.
Utjehu mi pružaju jedino poludogorjeli Česi/Poljaci/Ukrajinci zagasitocrvene nijanse koji se i dalje nemilice prže na jadranskom suncu.

Čehe/Poljake i Ukrajince na stranu, u tom mi trenutku ipak bude žao što nisam usrdno vježbala od Božića naovamo, kad mi je mantra bila – Pa za ta dva tjedna u badiću se uopće ne isplati truditi.

Sve je to još i podnošljivo ako se na ručniku kraj vas nije raspametila ona Rafaello mačka i ako ste se kojim slučajem tek jutros sjetili da bi bilo dobro obrijati noge pa se lijepo poput sirene (Uvući trbuh!) zaletite u plićak – Aaaaaaaaaa - to boli.

Toliko sam se udubila u svoje misli da nisam ni primijetila da smo stigle do svog cilja - Druge plaže. Spustile smo torbe i djecu na šljunak i bacile se na ručnike. Zabava je mogla početi.


I na kraju, što zaključiti o mom tipičnom danu na plaži?

Neću vam lagati, često se nađem kako sebično sanjarim o nekom svom trenutku, kad ću se nonšalantno došetati na plažu tamo negdje oko pet popodne (sunce je baš slučajno na zalasku) u svom narančastom bikiniju (nekim sam čudom sam u toj priči tamnoputa, besprijekorno zategnute kože i neobično mladolika za svojih XX godina). Iz svoje ću lagane bijele platnene torbe izvaditi ogromnu knjigu. Nikakav ambiciozan naslov, neko lagano beletristično štivo, primjerice 101 način kako očistiti kupaonicu i ili Peglanjem do sreće – mit ili stvarnost?

Legla bih na ručnik na kojem neće pisati Spiderman ili biti nacrtan Winnie the Pooh, uputila empatičan pogled izmorenim majkama koje trče za dječurlijom na plaži i uperila oči prema daljini..

A tamo ... sunce na zalasku, more koje se lijeno ljuljuška i – Giuseppe - nazdravlja mi s palube jahte usidrene u blizini. Pokretom mi ruke usput signalizira da se, čim sunce zađe, vratim na jahtu, jer... večera je spremna i vino se rashladilo.

Ipak, redovito, na kraju plažnog dana, sjedeći na izlizanom Spiderman ručniku, okružena praznim vrećicama Smokija, plastičnim kanticama i ispuhanim leptirićima - pomislim kako sam sretna što sam provela dan na plaži s klincima.
Zašto? Ako ništa drugo, vrijedi se u taj pothvat upuštati samo zbog onog jednog, čarobnog trenutka.

Znate onaj vremensko - prostorni djelić čistog savršenstva tamo negdje oko šest popodne, kad sunce počinje padati, a Vi sjedite na šljunku, već sasvim pristojno potamnjeli i potpuno bezbrižni. Jedino o čemu razmišljate je hoćete li se još jednom danas okupati, dok djeca sjede ispred vas, gledaju u more i bacaju kamenčiće.


Plaža je već gotovo opustjela, tek pokoji ljubavni par što je tek došao na kupanje, neki pozaspali kupači i poneki galeb koji kruži uokolo. Gledate u more koje se, iz daljine, mirno, približava obali i zapljuskuje ju u jednolikom ritmu, a slučajan pogled na razbacane mokre i prljave ručnike po kojima hodaju galebovi u potrazi za hranom, uopće Vas ne uznemiruje.
Savršen trenutak koji ne bi bio ni približno savršen da pred Vama ne sjede dva ili tri savršeno sretna i zadovoljna preplanula mala bića koja jedu kekse i bacaju kamenčiće u more.
Da mi je znati o čemu promišljaju njihovi mali umovi u tom trenutku?

Sva je ipak prilika da će se u tom savršenom trenutku jedan od njih okrenuti i reći:

- Maaaamaaa – mislim da ću imat proljev... boli me trbuh...-


Na brzinu ću ugasiti ovaj... svoj sladoled i već u sljedećoj sceni kopati po onoj razbacanoj hrpi ručnika, koja me sad počinje neopisivo živcirati, u potrazi za WC papirom, da bih ga našla, potpuno raskvašenog, ispod Rokovih mokrih kupaćih gaća.

- Kad dolaze Starci? – začujem u tom trenutku Seku Tinu - koja je malo pridrijemala na onoj hrpi ručnika, dok prekopavam po gomili robe, sad tražeći vlažne maramice.
- Sutra popodne.-
- Ko dolazi? Baka i deda? - Maša je načulila uši.
- Da, dol..... - započnem, ali ostatak rečenice nikada nisam uspjela dovršiti. Nestao je u zaglušnoj buci koja se prolomila plažom:
- Ba-ka! Ba-ka! Ba-ka!.... Ba- kaa! Ba- kaaa! Ba – kaaaaaaaa! -

Ali o bakama ćemo u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.


- 12:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2015.

Napokon na plaži ili 1,2,3,4... - dio drugi






...da vidim, gdje sam ono stala... aha... zapalila sam sladoled, ovaj... da, sladoled, ispred najboljeg hrvatskog supermarketa vrelog srpanjskog dana tamo negdje oko tri sata popodne, na samom ulazu u komadić zemaljskog raja – Mošćeničku Dragu. Pritom sam bespomoćno pilljila u patuljke – svima su, osim Grgi, sladoledi curili sa svih mogućih i nemogućih strana i pola im je lica bilo oblijepljeno istim ledenoljepljvim proizvodom.

- Kak to jedete? Pa nismo u svinjcu – Seka Tina će im pedagoški, a patuljci se na sam spomen riječi svinjac počnu cerekati sve u šesnaest, držeći se za trbuhe.

Neke su riječi kod djece, koje odraslima zvuče sasvim normalno, iz nekog nepoznatog razloga, u njih izazivale salve smijeha. Svinjac je svakako bila jedna od njih. Neobuzdan smijeh redovito je izazivala i riječ guzica, a bila je tu i tikva. Ako pak želite pokupiti ovacije i izazvati sveopće kreveljenje, samo izgovorite čarobnu riječ - drek.

U srž misterije zašto baš riječ drek uvijek, redovito i stalno kod populacije od 3+ pa do - 8 izaziva oduševljenje i cerekanje na sve strane - još nisam uspjela proniknuti. To je jednostavno tako.

Seka se Tina u međuvremenu nije dala smesti u svojoj pedagoško-prehrambenoj prodici.

– Pogledajte Grgu, on je najmanji, a nema ni kapi sladoleda na licu...- razmahala se.
- Teta Tina... ovaj... - štreberica Maša se pokuša ubaciti – ali ju Seka Tina odreže – Maša, budi tiho dok odrasli pričaju! -
- Mama... Grga... - Maša mi se obrati, ali ja sam bila zauzeta brisanjem sljepljenih njuški vlažnim maramicama.
- Mama, Grga... - povuče me za haljinu.
- Maša, ne vuci me – okrenem se prema njoj i u tom trenutku spazim Grgura, a na oči mi se lijepo spusti mrak.

-Gr – gu – re! -

Korištenje Grginog punog imena, u slogovima, i k tome još u vokativnom obliku, nikako nije moglo slutiti na dobro.
Grgur je naime, upravo s poda pokupio svoj sladoled, na koji se, poput krušnih mrvica nakalemila sivosmeđezelenkasta naslaga prljavštine. I lijepo ga strpao u usta.

- Mama, kad me nikad ne slušaš, lijepo sam ti htjela reći da je Grgi slatkač pao na pod!!! - uzrujala se opravdano Maša.

- Sorry, Maša, imaš pravo... - umorno sam slegnula ramenima, šišnula slatkač s krušnim mrvicama u koš, ugasila... svoj sladoled i taman kad sam htjela zaurlati: Ideeemo!, začula vapijuće glasove:

- Vode! - Vode! - Vode! -

Na te sam vapaje hitno podijelila otprilike pet litara vode, što u usta, što po ljepljivim prstima, a neki su, neću navoditi imena - Tom - ovom prilikom odlučili i oprati kosu.
Nakon pet minuta općeg napijanja, polijevanja i tuširanja, vidjela sam da Seki Tini lagano već opet puca film pa sam demonstrativno objavila: - Ekipa, pokret! -

- Uh – jedva čekam da prohoda – njorgala je Seka Tina – na kojoj je bio red da preuzme Grgu i nosi ga idućih pola kilometra ili dok ne svisne pod teretom, što već naiđe prije.

- Koji genijalac je zaboravio kolica u stanu?- nastavila je u negativnom tonu.
- Vjerojatno onaj isti koji nije poklopio thule na autu. - obrecnem se na nju. - i nastavim pomirljivijim tonom -
- Ajde, ajde, izdrži još malo, brzo ćemo biti na Drugoj plaži. - tješila sam ju.

Mošćenička Draga, naime, ima dvije plaže. Svakom se prosječnom Čehu/Poljaku/Ukrajincu koji je prevalio dalek i mukotrpan put da bi uživao u čarima Jadrana činilo da je Prva plaža - Sveti Ivan - na istoj razini ljepote i čistoće kao i Druga – Sipar. I dobro mu se činilo.

I jedna i druga su se uredno kočeperile plavom zastavicom, pružale gotovo identičan prekrasan pogled na nepreglednu plavu pučinu uokvirenu obližnjim otocima i imale istu količinu morskih ježeva na koje ste se propisno mogli nabosti.
Ipak, naše je oštro oko već davnih dana zapazilo da je druga plaža bila nesumnjivo čišća, da je sadržavala manji broj Čeha/PoljakaUkrajinaca koji se prže na suncu i da je na njoj zalazak sunca za nijansu ljepši.

Uostalom, do druge je plaže je samo kilometar lagane šetnjice.

Problem je bio samo u tome što je taj kilometar zapravo bio tri kilometra i što Grga ni najmanjim migom nije pokazivao kako je shvatio da noge služe za hodanje.

- Uh, stvarno je težak, bit će ti lakše kad prohoda. - prosoptala je Tina, uzdišući pod teretom.

Koliko je Seka Tina bila u krivu, pokazalo je vrijeme. Ako ste ljeto kasnije slučajno vidjeli dvije žene na izmaku snaga kako s troje klinaca love jedno stvorenje u peleni, plavim kroksicama i crvenoj majici na Miki Mausa, viču
Staaaani! i izmjenjuju rečenice tipa Šta bi dala da se hoće voziti u kolicima... – pogađate – Grga je u međuvremenu prohodao.

S obzirom na to da sam pred sobom imala kilometar, ovaj tri, lagane šetnjice, prepustila sam se promišljanju o problemu plaže i svemu vezanom uza nj te sam slobodna dati Vam, poučena iskustvom, par savjeta o tome kako preživjeti prosječan dan na plaži s četvero djece. Pa krenimo.

Za početak, najbolje bi bilo odmah na početku utuviti si u glavu nekoliko stvari:

1. Vi niste tu da se zabavite. Vi ste na poslu.

2. Nećete se zabaviti. Barem ne kao ona Rafaello ljepotica iz istoimene reklame /sa ili bez papige, sad svejedno.
Ako Vas zavara koji trenutak u kojm uhvatite lagano pirkanje vjetra ili ugledate neki zaljubljeni par kako uživa u čaši vina ili pak nekog opuštenog kupača kako se pod baldahinom uz laganu orijentalnu glazbu i miris eteričnog ulja prepustio ritmičkim pokretima maserke, i učini Vam se da je plaža ipak namijenjena uživanju – u stvarnost će vas brzo vratiti Tomovo pitanje:

– Teta Mima, mogu na masažu? -

Na takve upite ostanite potpuno smireni i pribrani. ***#$%&******.

3. Pomirite se s time da Vam se nijedan muškarac neće obratiti. Ili Vas pogledati.

Jedini muški pogledi koji će biti upućeni u Vašem smjeru bit će oni prepuni sažaljenja.
No dobro, nije to baš u potpunosti istina. Oni hladnokrvniji jednostavno će progledati kroz Vas, baš kao da ste zrak.
Možda i padne pokoji kompliment (u tu svrhu uvijek sa sobom imam pareo), ali najviše čemu se možete nadati, a ovdje govorim iz iskustva je – Dobro izgleda ....... s obzirom da ima troje djece.


Sad kad ste usvojili ove činjenice, i prihvatili da niste, ponavljam, niste tu da se zabavite – vjerojatno ne možete a da se ne zapitate - Čime ću se onda zapravo na plaži baviti? -

Jednu bi stvar bilo najbolje odmah razjasniti.
Na plažu s djecom ne dolazi se iz pustog hira - onako, u pet popodne, s ručnikom prebačenim preko ramena, japankama na nogama i sunčanim naočalama ovlaš nabačenim na nos. Ta su vremena prošla.

Vi ste tu jednostavno zato što je plaža manje gora opcija od nekih drugih ambijenata u kojima biste s djecom mogli provoditi vruć srpanjski dan. Birate plažu jer su ostale opcije:

a) uzavreli stan na devetom katu nebodera u Novom Zagrebu ili

b) cjelodnevni boravak u prekrasnoj klimatiziranoj kamenoj kući na selu koja ima samo jednu manu - u njoj cjelodnevno boravi i Svekrva.

Svekrva je bez sumnje jedna divna i krasna, tolerantna žena i sve što već s time ide, a i Vi ste, na kraju krajeva, jedna divna i krasna i tolerantna žena. Povijest je pokazala da dvije divne i krasne tolerantne žene jednostavno ne mogu cjelodnevno provesti dan u istoj kući, pa bila ona ne znam kako kamena i klimatizirana.

Nekoliko je zanimanja koje ćete na plaži kao pomoćno osoblje, morati preuzeti:

1. Hostesa/skladištar za odjeću i obuću

Hostesa/skladištar pripomaže pri odijevanju i razodijevanju odjeće, skidanju i stavljanju pelena i raščešljavanju mokre kose. Zatim tjeranju djece iz vode -Izlazi iz vode, treseš se ko šiba!- i umatanju u ručnike - Zamotaj se u ručnik, usta su ti plava!.
Tu je i traženje izgubljenih narukvica i privjesaka po šljunku, lovljenje kroksica po plićaku te tješenje prilkom nepovratno izgubljenih narukvica i kroksica. Ne zaboravimo davanje besmislenih uputa - Mokre gaće stavi u vrećicu! - te stalno požurivanje popraćeno povremenim ucjenjivanjem - Ako se ne obučeš za dvije minute, sladoled zaboravi!.

Ova Vam se uloga naizgled može učiniti dosadnom, čak i predvidljivom, ali to je doista uzbudljiv posao jer uključuje i sprječavanje potpuno odjevenih primjeraka djece da se netom po dolasku na plažu bace u vodu. Ovakve se situacije, doduše, događaju rijetko, ali zabilježene su.

Ja sam toj zadaći svojedobno pristupila vrlo požrtvovno pa sam tako jednom zgodom (u potpunoj ratnoj spremi – grudnjak, gaćice, majica, suknja, mobitel, ručni sat i nove sandale) ... nakon par paničnih upita u stilu
- Gdje je Roko??? - shvatila da se isti sekundu po dolasku na plažu, dok sam ja spuštala prtljagu na šljunak, potpuno odjeven bacio u more.

I tako sam se potpuno smirena (**********), gotovo u zenu #& ?****" , uz par ohrabrujućih riječi, bacila u plićak i Roka izvukla na suho.


2. Upravitelj ljudskih resursa ili Brojač glava (1,2,3,4...)

Šećući se plažom možda se mogli primijetiti pokojeg muškarca u kupaćim gaćama s pivom u ruci kako sebi u bradu mrmlja.... 1, 2, 3, 4...
Neki stoički broje i do 5, pa se vrate na početak, a neki na broju 3 izgube kontrolu i počnu urlati:

- Gdje mi je broj 3? Izgubio sam trojku!!! -

Ne, ti ljudi nisu poludjeli. Oni su Brojači glava.

Brojati glave Vaša je uvjerljivo najvažnija zadaća. Cilj je na kraju dana s plaže vratiti isti broj djece koji ste na plažu doveli. Poželjno bi bilo i da su to ista djeca koju ste toga jutra izveli iz stana... No, šalu na stranu, ovo doista jest najvažniji zadatak.

Koliko je teško brojati do 4, pitate se? Na kopnu to može svatko, ali kad se primjerci nađu u vodi, pa glave počnu simultano i individualno zaranjati i izranjati - siutacija se nenadano komplicira.

Nevjerojatna je i činjenica koliko na plaži svi klinci počnu ličiti jedan na drugoga, pa se ponekad zapitate -
Je li moje dijete doista toliko posebno kao što sam mislila?.

Pogotovo kad nakon petnaeset minuta shvatite da kašicom od kruške hranite malog Jorgena ili za ruku držite neku malu crvenokosu Gretu, misleći da je pripadnica Vašeg plemena.


3. Strategijski manager

Posao je strategijskog managera jednostavan - izbjegavati plaže sa štandovima. I kioscima. Restoranima. Kafićima. Ljudima. Sladoledom. Uopće, ičime što bi u vaše djece moglo pobuditi materijalistički nagon.

4. Ekonomski stručnjak za vanjska tržišta

Ako ste ipak, vlastitom nesmotrenošću, dospjeli u blizinu nekog štanda, dobro će Vam poslužiti vještine ekonomskog stručnjaka za vanjska tržišta.

Iskustvo me poučilo sljedećem:

Nikada, ali baš nikada, u naletu emocija, dobronamjernosti ili pak potpune sluđenosti, nemojte odvesti jednog od njih na štand i kupiti mu zelenog krokodila na napuhavanje, ako identičnog takvog ne kupite ostalima.
U ovakvu zamku rijetko upadnu roditelji. Češće su to bake i djedovi, koji na treptanje plavih okica omiljenog im unuka završe s istim na prvom štandu i zaborave na ostalu populaciju koju također treba opskrbiti sredstvima za napuhavanje.
Napominjem, sve što kupujete - mora biti identično. Dakle, ako se po povratku s omiljenim unukom/djetetom k ostatku bande nađete u vrtlogu krokodilskih suza i uzvika tipa:

Hoću i ja kro-ko – dila!
i u panici se vratite na mjesto zločina tražeći odmah i pod hitno tri ista takva krokodila na napuhavanje, a prodavač baš nema više zelenih - nemojte kupovati plavog, rozog ili žutog. Ili ljubičastog. Krokodila. Ze-le -ni.

Ako ze-le-nih krokodila na napuhavanje više nema, žao mi je... kako da vam to kažem, ali tu pomoći nema. Sami ste si krivi i nemojte se žaliti što ćete ostatak dana provesti u slušanju simfonije

Ali, on je dobiooooo ze-le-nooooog....

5. Prehrambeni tehnolog

Zadaća je prehrambenog tehnologa jednostavna - ograničavanje broja pojedenih sladoleda.

Ovdje je dobro ne postavljati ambicije previsoko - ciljana je dnevna doza manje od tri sladoleda – jer opasnost vreba sa svakog ćoška.

Trik je u tome da po plaži hodate ravno i ni u kojem slučaju ne skrećete pogled lijevo ili desno.
Cilj je uočiti što manje Ledo suncobrana. Ledo suncobrani obično ispod sebe lukavo skrivaju Ledo škrinju.

Samo što...gledajte Vi ravno koliko hoćete, kraj neke od njih ipak ćete se morati zaustaviti. Djeca, naime, imaju neke posebne senzore za te škrinje -nanjuše ih na pola kilometra. Obično to izgleda nekako ovako:

- Evo ga! Evo ga! Mama, mama, evo ga! - histerični uzvici popraćeni simultanim skakanjem u zrak i upiranjem prstima negdje u daljinu. Tek što se snađem i prozborim: -Koga ? - očekujući, u najmanju ruku onog balavca iz One direction u kojeg je Maša ludo zaljubljena (Znaš, mama, spektakularno sam zaljubljena u njega.), već se nađem u vrtlogu prašine i pobacanih stvari - Ideeeeemo! -. i pogledom pratim juriš na škrinju s blagom.

No, da, samo balavac iz One directiona i Ledo Medo mogu izazvati ovakvu reakciju - shvatim u trenutku i mašim se novčanika.

Lako, je, međutim, za Ledo škrinju, u koju ćemo prije ili kasnije svakako zaviriti, to je najmanji problem.
Opasnost vreba u obliku podmuklih prodavača sladoleda koji iskaču svake slastičarnice -a na Prvoj plaži, (po kojoj samo prolazimo na putu do Druge plaže) – ima oko dvadeset slastičarnica iz kojih, sve jedan za drugim, ispadaju preljubazni konobari i na svim jezicima sa smiješkom govore:

– Dobar dan! Sladoled?-

Prve sam ih godine uljudno pozdravljala i odvraćala – Ne, hvala.-
Druge sam se godine pristojno svakome nasmiješila. A ove sam godine čvrsto odlučila svakog prvog ignorirati, a svakom drugom uz to uputiti i strogi pogled popraćen diskretnim škrgutanjem zubi.
U prosjeku u deset od dvadeset slučajeva mi ta strategija uspije, pa tako od ovog ljeta samo pet puta po prolazu Roka moram fizički odlijepiti sa stakla iza kojeg se nalazi zaleđeni predmet želja. Vrlo sam ponosna na taj uspjeh. U samo godinu dana uspjela sam prepoloviti broj odljepljivanja sa stakla na pola.

Na kraju, postavlja se pitanje, postoji li, uz toliko zanimanja na plaži, neki trenutak koji možete rezervirati samo za sebe? Postoji, svakako, ali.... uh, moram prekinuti... – Druga se plaža ukazala na vidiku, a Seka Tina je u međuvremenu skiksala od umora, opet spomenula genijalca i kolica i uvalila mi Grgu – moj red za nošenje.

O tome kako na plaži uhvatiti trenutak za sebe -u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.




- 16:09 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2015.

Na plaži - dio prvi






- Još danas odradimo plažu i gotove smo – rekla je Seka Tina poluočajničkim prigušenim glasom, i ne trudeći se više probiti zvučni zid u dnevnoj sobi Stana na moru, jednog ne tako davno prohujalog vrućeg srpanjskog jutra, dok je istovremeno umornim pokretom ruke pokušavala dohvatiti rižoto iz tanjura odloženog na podu.

Sjedila je na staroj pohabanoj bež fotelji zlatnog odsjaja presvučenoj nekom čupavm dekom jezivog dizajna u svim mogućim i nemogućim nijansama smeđe boje, poluodjevena, i činilo mi se, već poluluda, nakon četrnaestog dana koji je sa mnom, Mašom (5), Tomom (3,5) Rokom (3,6) i malim Grgurom kojeg su svi zvali Grga (10 mjeseci) provela u - Stanu na moru.

Vjerujem da prosječnoj hrvatskoj dvadesetpetogodišnjakinji bez djece, muža i svekrve pojam plaže u mislima budi sliku preplanule ljepotice u bijelom bikiniju dugih (obrijanih) nogu s ogromnim slamnatim šeširom (nešto poput one ženske iz Rafaello reklame, samo bez bijele papige).
Ista ta ljepotica lješkari na popodnevnom suncu (baš je slučajno nekako na zalasku) na ogromnom mekanom ljubičastom ručniku koji se u nijansu slaže s njezinom ljubičastom torbom. Iz torbe viri Cosmopolitan, tri kreme za sunčanje, maslinovo ulje (za sunčanje, u slučaju da kreme ne postignu željeni efekt), bademovo ulje (za poslije sunčanja) i ljubičasti bikini (za kad sunce zađe). Pritom zaneseno pilji u sunce (na zalasku) i rukom prelazi po orošenoj čaši koktela što se nalazi tik do njezine duge, preplanule (obrijane - i to ne samo do koljena) lijeve noge.

Prosječnoj hrvatskoj tridesetogodišnjakinji s troje djece, Mužem i Svekrvom, sunce je, pri pomisli na plažu, zašlo već tamo negdje u devet ujuro. Tad se, naime, po stanu počnu tražiti i spremati kantice, lopatice, luftmadraci, leptrići, flasteri (ako se netko poreže), vrećice za auto (ako se netko izbljuje – a hoće) i Lupocet (ako neko zakuri na plus 35 - a sva je prilika da hoće).
Tu su i rezervne pelene, majice s kapuljačama (ako iz čiste zlobe ili Murphyjeva zakona počne padati kiša popraćena grmljavinom), keksi, koji će se nakon nekoliko redaka ove priče neminovno rastopiti i banane – koje će se nakon još par redaka na dnu torbe zgnječiti. Zatim, tu je i voda, voda i još malo vode, jer u najboljem hrvatskom lancu supermarketa cijena iste počinje divljati proporcionalno s blizinom plaže i rastom srpanjskih temperatura.

E, sad, na ovom bi mjestu prosječni hrvatski čitatelj pomislio - OK, ali zašto joj ne pomogne Muž?-

Nemojte me krivo shvatiti, prosječni hrvatski Muž je OK i sve to skupa, ali kad isti taj na putu prema moru, tamo negdje kod Delnica nonšalantno izjavi:
– Joj, zaboravio sam spremiti kupaće gaće! –

jer je prosječna hrvatska Žena davnih dana izjavila da ga bogibogme neće pakirati, i da tu povlači granicu i da ako ona može u sat vremena spakirati sebe i svu dječurliju, bogibogme može i on i sebe spakirati sam sebe. - onda joj nekako postane jasno da se od njega baš i neće puno pomoći.

Dobro, doduše, nabaci mu ona tu i tamo par molećivih pogleda i napomena tipa - Možeš mi pomoći da se spremimo? - kad kantice i lopatice, kupaće gaće, flasteri, pelene i banane počnu prelijetati po stanu za ranojutarnjeg spremanja, ali on ju obori s nogu rečenicom:

– Pa ja sam spreman.-

Uostalom, Muža ćemo iz ove priče izostaviti jer su i Muž 1 i Muž 2 prigodno radili, a nas smo dvije - Seka Tina i Ja - bile na zasluženom godišnjem odmoru.

- Kaj je ovo odmor? - prodere se Seka Tina, odlučivši se ipak usprotiviti zvučnom zidu što se kovitlao oko nje u obliku prodornih nedefiniranih zvukova koje su naizmjenično i istovremeno, tiho i glasno, brzo i polako ispuštali Maša, Tom i Roko, trčeći oko čupave fotelje, a mali im se Grga plakanjem mjestimično ubacivao kao svojevrsni back vokal.

- Dobro je baba rekla – odvratila sam sjetnim tonom prisjećajući se s nostalgijom proročkih riječi bake Marice, koje nam je, uz zabrinut i sumoran pogled, uputila kad smo se iz Karlovca prije dva tjedna uputile u Stan na moru:

– Vi se lijepo zaključajte u stan i ne idite nigdje s tom djecom.-

Ja sam se u tom trenutku posprdno nasmijala, arogantno bakici pred nosom zatvorila šajbu i opalila po gasu, sve popraćeno veselim zvukom trube, ali kao i mnogo puta do tad, proročke su se riječi bake Marice nakon nekoliko dana u Stanu na moru obistinile.

Na ovom bi mjestu možda valjalo objasniti da sintagma Stan na moru u stvarnosti baš i ne odgovara svom značenju. Mislim, to je bio stan, samo što baš, pa... pa baš i nije bio na moru. Bilo je to, kako da objasnim... pa... otprilike... kao da stanuješ u srcu Knežije, a prijateljima i poznanicima se hvališ da imaš stan kraj Jaruna.

Nije problem bio samo u tome što se iz suterenskog Stana na moru more nije uopće vidjelo, no dobro, neću lagati -kad bi odrezali onu smokvu koja se nakalemila baš pred našim prozorom, pružio bi se predivan pogled na državnu cestu A6 i plavi komadićak nečeg što je navodno bilo more tamo u desnom kutu, ako se jaaako nagneš.

Problematično bilo i to što je od Stana na moru do pravog mora trebalo dobrih 5 kilometara vožnje. To i ne bi bilo tako strašno da tih 5 kilometara nije zapravo 35 kilometara jer:

a) nas dvije nismo sposobne, kao sav ostali normalan puk, iskrcati djecu na prvoj pješčanoj plaži koja se ukaže na vidiku. Naime, glede plaža smo Seka Tina i ja od djetinjstva strašno razmažene. Za to su krivi Stari i Starka koji su nas vječno vucarali po nekim otocima, poluotocima i udaljenim, nepristupačnim plažama. A, ne, ne, samo tamo gdje je plava zastavica i bar pedeset ježeva koji dokazuju besprijekornu čistoću, molim lijepo.

b) da tih 35 kilometara zapravo nije kojih 40 kilometara i da idemo...

c) ...same, svaka s jednim ručnikom oko vrata, pletenom torbom u kojoj se nalaze sjajilo za usta, Cosmopolitan i 33 preparata za samotamnjenje, dva para sunčanih naočala, tri parea i osam gornjih dijelova badića

d) da pred zgradom postoji garaža

e) da ne idemo s četvero djece od kojih nam se bar jedno poput ručnika omotalo oko vrata, osam torbi, jednom vrećom za smeće, a iza nas, poput mrvica Ivici i Marici, ostaju kroksice, kantice, grabljice i dude.

Bilo kako bilo, situacija je, ako ju razmotrimo po fazama, bila sljedeća:


Faza 1. Izlazak iz stana


Zvizdan. Ranije ne ide. Eventualno kasnije. Pola dva. Temperaura 35 stupnjeva – minimalac. Penje se prema 38. Prije podneva iz stana planski ne izlazimo, jer je Stan na moru u suterenu i hladovini, a ako klinci na suncu prošvikaju i postanu hiperaktivni (a postat će), ne znamo što ćemo s njima raditi ostatak dana – ovdje se opet vraćamo na problematiku 35 kilometara.

Spremanje za plažu započinje negdje oko deset mojom izjavom Ajmo se polako spremati, dok ja napravim ručak. U pola jedanaest mi nekako obično zagori luk, što me u potpunosti demotivira u daljnjem pripremanju objeda, a jedini je rezultat spremanja taj što svi troje idu po kući s kupaćim gaćama na glavi pjevajući Zvončiće ili već neku drugu primjerenu melodiju.
Seka Tina u tom trenutku obično spasi stvar i kaže onu zabranjenu, a opet tako čarobnu rečenicu:

– Ko će jesti hrenovke? -

- Tata nam ne da da jedemo hrenovke! - štreberica Maša ju presiječe u pola genijalnog nauma.
- Nećemo mu reći. – ne da se Seka Tina.
- A i cedevitu smo pili jučer... - ne odustaje ni Maša.
- Onda nek tata bude s vama na moru. - Seka Tina oštro zaključi raspravu.

I tako, nakon dvosatnog natezanja, pospremanja, deranja, plakanja, prijetnji i ulizivanja - napokon izlazimo iz stana, u vrelinu srpanjskog dana:

Ja (30 i koja) - nosim dvije platnene vreće u jednoj, bebu u drugoj ruci, na leđima pretrpan ruksak, a u zubima jednu žutu kroksicu.

Seka Tina (30 i koja više) - nosi dvije platnene vreće, vreću za smeće iz koje kapa neki nedefinirani crveni umak, dječji ruksak na leđima, tri kantice i ključeve od stana u zubima.

Maša (5) – nosi, bolje rečeno, pokretima lasa zabacuje Frozen ručnik u svim smjerovima.

Roko (3,6) i Tom (3,5) – tuku se na ulaznim vratima zgrade.

Grgur zvani Grga (10 mjeseci) – ključevima od auta me lupa po glavi.

Taman kad sam osjetila pravu navalu zadovoljstva jer smo napokon uspjele izići iz stana, u glavi mi zazvoni alarm:
- Pas mater – zaboravila sam obrijati noge. -

Seka Tina pljune ključeve iz zubi, a ja se vraćam po britvicu.
Uz naizmjenično natezanje - Ja ću ući prvi!-, deranje -Mamaaa, on mi ne da da sjednem u sredinuuuu...-,
plakanje - Mammmmmaaa... ja saa -am -šmrc- tre-ba-šmrc -o uć-šmrc -i prviiiiii...-,
-prijetnje - Ulazi u auto kad ti kažem!- i ulizivanje - Pusti njega u sredinu, kupit će ti mama čokoladicu!-, ulazimo u zapareni -jesam li spomenula da Stan na moru nema garažu?- Peugeot 307 i ulazimo u fazu 2.


Faza 2. Putovanje

- Ne kužim zakaj nam svi blicaju? - Seka Tina će iznervirano, što stalnim blicanjem vozila koja su nam nadolazila iz suprotnog smjera, što time što su nepregledni zavoji stare ceste prema Mošćeničkoj Dragi loše djelovali na crnu tekućinu koja se pušila iz čepa termosice u njezinoj ruci - coffee to go.

- A valjda je policija – pokušam se ubaciti, prateći lijevim okom cestu, a desnim se trudeći pročitati pokoju riječ s usana.
Ovaj se razgovor, naime, vodio tehnikom čitanja s usana jer bi Grga svakodnevno, ničim izazvan, tamo negdje od izlaza iz Matulja (gdje se nalazio Stan na moru) pa sve do Mošćeničke Drage, opalio deračinu iz petnih žila. Maša, Roko i Tom pokušavali su ga stišati pjevajući mu Zvončiće.

...Dolove i brijeg zabijelio je snijeg, sa saona kroz noć...orilo se tako kroz otvorene prozore Peugeota koji je milio po rastopljenom asfaltu stare kvarnerske ceste, dok se na displeju kontrolne ploče lijepo moglo pročitati: + 35 C.
A gdje piše da se klima ne može pokvariti baš prije odlaska na more?

No, bilo kako bilo, negdje na pola puta Seki Tini, obično bi, od Grgine dernjave, lijepo puknuo film.

- Puko mi je film! (********) – Stani! - moramo mu naći dudu! - Ne mogu više slušati tu deračinu! -
Postojala je neka tajna veza između okretanja kotača na automobilu i Grginog plača koji je mirakulozno prestajao čim bih zaustavila auto. Tako je bilo i ovog puta.

Faza 3. Izlazak iz auta

Napokon, nakon 35 minuta vožnje po zavojitoj cesti, uz zvučnu kulisu - ...okićen i plah... naš vranac juri sad...-,pred nama se ukaže Mošćenička Draga – jedna od najljepših plaža u Hrvatskoj, s plavom zastavicom i propisnim brojem ježeva koji garantiraju besprijekornu čistoću vode i potencijalno samoranjavanje.

Izlazak iz auta i nije baš tako jednostavna operacija kako se naizgled čini – čovjek, naime, tom zgodom uvijek već nešto otkrije. Primjerice da je netko od djece zaboravio obući cipele. Ili da se netko izbljuvao po podu (...a to je smrdilo cijelo vrijeme...) ili, recimo, kao ovaj put - da nam je poklopac thulea na krovu auta cijelo vrijeme bio otvoren.

- A zaaato su svi blicali... - Seka će Tina zalupivši vratima auta.

- OK, klinci, sad ćemo jedan po jedan izaći iz auta i svatko će uzeti jednu vrećicu. - naivno ću ja sa svoje vozačke pozicije.
To je jedna sasvim logična i jednostavna uputa. Problem je u tome što ju nitko nikada, otkad pamtim, nije poslušao. Svi iz auta izlaze u isto vrijeme i na sve moguće i nemoguće otvore (Seka Tina se kune da je jednom Roka vidjela kako izlazi kroz prtljažnik).

Možete se kladiti, da će vam, kad jednom svi doista iziđu iz auta, prva riječ biti - Paziiiii! - jer velika je šansa da će se bar dvoje od troje u niskom startu, poput obezglavljenih muha, zaletjeti preko pola parkirališta, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ovog smo puta, to nekim čudom, uspjele izbjeći. Iskrcali smo se iz auta i poredali uz zidić (...a zvona dalek zvon...)
- Idemo, primi se za ruku i kreni prema plaži! - Faza 3. uspješno okončana. Ili?

-Hej, zvončići, zvončići... - - orilo se i dalje.
- Dosta više tih zvončića!!! - kaj ne vidite da je vani plus37? - napokon mi je prekipilo. Faza 3 uspješno okončana.


Faza 4. Plaža

- Odmor? Kaj je ovo odmor? -

Seka Tina se i dalje zgražala i ponavljala svoju četrnaestodnevnu mantru, dodajući joj i prigodni nastavak, koji je izgovarala nekoliko puta tijekom cjelodnevnog boravka na plaži:

– Kad će više to *** sunce zaći? - dok smo se, onako nakrcane djecom i stvarima, lagano, nogu na nogu, kotrljale kroz šarenu gomilu uznojenih i sprženih turista koji su s blentavo – sretnim izrazima polako gmizali ližući sladolede zastajkući uz prenakrcane štandove.

U tom trenutku, negdje tamo u daljini, (ako se nagneš udesno i jako napregneš pogled) ugledale smo lelujavi plavi komadićak nečega – nečega što je nalikovalo na more.

- More!!! More!!! Moreeeee! - među patuljcima je zavladalo opće instant oduševljenje. Doduše, trajalo je vrlo kratko jer su netom poslije plavog komadićka mora, na samom ulazu u plažu spazili velika crvena slova hrvatske riječi za dućan i počeli navijati:

– Sladoled!!! Sladoled!!!! -

- OK, tu ćemo stati i odmoriti se – stuštila sam se na zidić ispred najboljeg hrvatskog supermarketa..., a klinci su razrogačenim očima opalili buljiti u mene.

...- i kupiti sladoled. - ispustila sam uz uzdah.

Što se na plaži dalje događalo, trenutno vam ne mogu ispričati. Toliko sam umorna da moram sjesti na zidić ispred najboljeg hrvatskog supermaketa i zapaliti sladoled. Sve ostalo saznat ćete u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
















- 15:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Bilješka o blogu

Ovo nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima - koji se tu i tamo ponašaju kao djeca. Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih - koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj
(pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu - još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom... pa... pomalo (ne)stvarna.

Mihaela Naletilić Šego, autorica bloga

Bilješka o blogerici

Mihaela Naletilić Šego rođena je prije tridesetak godina u bajkovitom i zanimljivom gradu na četiri rijeke. Trenutno živi i radi u Zagrebu. U slobodno vrijeme, koje uobičajeno nastupa kad djeca odu spavati - mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i - piše

Uz blog Raščupane priče, na adresi www.zazagrebu1smjeru.blog.hr piše i blog-roman Za Zagreb, u jednom smjeru, a na internetskoj stranici www.total-zagreb.com kolumnu o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

www.facebook.com
Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje
mihaelasego@gmail.com

autorica priča: Mihaela Naletilić Šego

autorica crteža: Lucija Šego

asistenti ilustratorice (zaduženi za bojanje): Rafael Šego i Filip Šego

Ostale spisateljske ludorije i umotvorine Mihaele Naletilić Šego potražite na:

www.zazagrebu1smjeru.blog.hr

i
www.total-zagreb.com