srijeda, 30.12.2015.
Napokon na plaži ili 1,2,3,4... - dio drugi
...da vidim, gdje sam ono stala... aha... zapalila sam sladoled, ovaj... da, sladoled, ispred najboljeg hrvatskog supermarketa vrelog srpanjskog dana tamo negdje oko tri sata popodne, na samom ulazu u komadić zemaljskog raja – Mošćeničku Dragu. Pritom sam bespomoćno pilljila u patuljke – svima su, osim Grgi, sladoledi curili sa svih mogućih i nemogućih strana i pola im je lica bilo oblijepljeno istim ledenoljepljvim proizvodom.
- Kak to jedete? Pa nismo u svinjcu – Seka Tina će im pedagoški, a patuljci se na sam spomen riječi svinjac počnu cerekati sve u šesnaest, držeći se za trbuhe.
Neke su riječi kod djece, koje odraslima zvuče sasvim normalno, iz nekog nepoznatog razloga, u njih izazivale salve smijeha. Svinjac je svakako bila jedna od njih. Neobuzdan smijeh redovito je izazivala i riječ guzica, a bila je tu i tikva. Ako pak želite pokupiti ovacije i izazvati sveopće kreveljenje, samo izgovorite čarobnu riječ - drek.
U srž misterije zašto baš riječ drek uvijek, redovito i stalno kod populacije od 3+ pa do - 8 izaziva oduševljenje i cerekanje na sve strane - još nisam uspjela proniknuti. To je jednostavno tako.
Seka se Tina u međuvremenu nije dala smesti u svojoj pedagoško-prehrambenoj prodici.
– Pogledajte Grgu, on je najmanji, a nema ni kapi sladoleda na licu...- razmahala se.
- Teta Tina... ovaj... - štreberica Maša se pokuša ubaciti – ali ju Seka Tina odreže – Maša, budi tiho dok odrasli pričaju! -
- Mama... Grga... - Maša mi se obrati, ali ja sam bila zauzeta brisanjem sljepljenih njuški vlažnim maramicama.
- Mama, Grga... - povuče me za haljinu.
- Maša, ne vuci me – okrenem se prema njoj i u tom trenutku spazim Grgura, a na oči mi se lijepo spusti mrak.
-Gr – gu – re! -
Korištenje Grginog punog imena, u slogovima, i k tome još u vokativnom obliku, nikako nije moglo slutiti na dobro.
Grgur je naime, upravo s poda pokupio svoj sladoled, na koji se, poput krušnih mrvica nakalemila sivosmeđezelenkasta naslaga prljavštine. I lijepo ga strpao u usta.
- Mama, kad me nikad ne slušaš, lijepo sam ti htjela reći da je Grgi slatkač pao na pod!!! - uzrujala se opravdano Maša.
- Sorry, Maša, imaš pravo... - umorno sam slegnula ramenima, šišnula slatkač s krušnim mrvicama u koš, ugasila... svoj sladoled i taman kad sam htjela zaurlati: Ideeemo!, začula vapijuće glasove:
- Vode! - Vode! - Vode! -
Na te sam vapaje hitno podijelila otprilike pet litara vode, što u usta, što po ljepljivim prstima, a neki su, neću navoditi imena - Tom - ovom prilikom odlučili i oprati kosu.
Nakon pet minuta općeg napijanja, polijevanja i tuširanja, vidjela sam da Seki Tini lagano već opet puca film pa sam demonstrativno objavila: - Ekipa, pokret! -
- Uh – jedva čekam da prohoda – njorgala je Seka Tina – na kojoj je bio red da preuzme Grgu i nosi ga idućih pola kilometra ili dok ne svisne pod teretom, što već naiđe prije.
- Koji genijalac je zaboravio kolica u stanu?- nastavila je u negativnom tonu.
- Vjerojatno onaj isti koji nije poklopio thule na autu. - obrecnem se na nju. - i nastavim pomirljivijim tonom -
- Ajde, ajde, izdrži još malo, brzo ćemo biti na Drugoj plaži. - tješila sam ju.
Mošćenička Draga, naime, ima dvije plaže. Svakom se prosječnom Čehu/Poljaku/Ukrajincu koji je prevalio dalek i mukotrpan put da bi uživao u čarima Jadrana činilo da je Prva plaža - Sveti Ivan - na istoj razini ljepote i čistoće kao i Druga – Sipar. I dobro mu se činilo.
I jedna i druga su se uredno kočeperile plavom zastavicom, pružale gotovo identičan prekrasan pogled na nepreglednu plavu pučinu uokvirenu obližnjim otocima i imale istu količinu morskih ježeva na koje ste se propisno mogli nabosti.
Ipak, naše je oštro oko već davnih dana zapazilo da je druga plaža bila nesumnjivo čišća, da je sadržavala manji broj Čeha/PoljakaUkrajinaca koji se prže na suncu i da je na njoj zalazak sunca za nijansu ljepši.
Uostalom, do druge je plaže je samo kilometar lagane šetnjice.
Problem je bio samo u tome što je taj kilometar zapravo bio tri kilometra i što Grga ni najmanjim migom nije pokazivao kako je shvatio da noge služe za hodanje.
- Uh, stvarno je težak, bit će ti lakše kad prohoda. - prosoptala je Tina, uzdišući pod teretom.
Koliko je Seka Tina bila u krivu, pokazalo je vrijeme. Ako ste ljeto kasnije slučajno vidjeli dvije žene na izmaku snaga kako s troje klinaca love jedno stvorenje u peleni, plavim kroksicama i crvenoj majici na Miki Mausa, viču
Staaaani! i izmjenjuju rečenice tipa Šta bi dala da se hoće voziti u kolicima... – pogađate – Grga je u međuvremenu prohodao.
S obzirom na to da sam pred sobom imala kilometar, ovaj tri, lagane šetnjice, prepustila sam se promišljanju o problemu plaže i svemu vezanom uza nj te sam slobodna dati Vam, poučena iskustvom, par savjeta o tome kako preživjeti prosječan dan na plaži s četvero djece. Pa krenimo.
Za početak, najbolje bi bilo odmah na početku utuviti si u glavu nekoliko stvari:
1. Vi niste tu da se zabavite. Vi ste na poslu.
2. Nećete se zabaviti. Barem ne kao ona Rafaello ljepotica iz istoimene reklame /sa ili bez papige, sad svejedno.
Ako Vas zavara koji trenutak u kojm uhvatite lagano pirkanje vjetra ili ugledate neki zaljubljeni par kako uživa u čaši vina ili pak nekog opuštenog kupača kako se pod baldahinom uz laganu orijentalnu glazbu i miris eteričnog ulja prepustio ritmičkim pokretima maserke, i učini Vam se da je plaža ipak namijenjena uživanju – u stvarnost će vas brzo vratiti Tomovo pitanje:
– Teta Mima, mogu na masažu? -
Na takve upite ostanite potpuno smireni i pribrani. ***#$%&******.
3. Pomirite se s time da Vam se nijedan muškarac neće obratiti. Ili Vas pogledati.
Jedini muški pogledi koji će biti upućeni u Vašem smjeru bit će oni prepuni sažaljenja.
No dobro, nije to baš u potpunosti istina. Oni hladnokrvniji jednostavno će progledati kroz Vas, baš kao da ste zrak.
Možda i padne pokoji kompliment (u tu svrhu uvijek sa sobom imam pareo), ali najviše čemu se možete nadati, a ovdje govorim iz iskustva je – Dobro izgleda ....... s obzirom da ima troje djece.
Sad kad ste usvojili ove činjenice, i prihvatili da niste, ponavljam, niste tu da se zabavite – vjerojatno ne možete a da se ne zapitate - Čime ću se onda zapravo na plaži baviti? -
Jednu bi stvar bilo najbolje odmah razjasniti.
Na plažu s djecom ne dolazi se iz pustog hira - onako, u pet popodne, s ručnikom prebačenim preko ramena, japankama na nogama i sunčanim naočalama ovlaš nabačenim na nos. Ta su vremena prošla.
Vi ste tu jednostavno zato što je plaža manje gora opcija od nekih drugih ambijenata u kojima biste s djecom mogli provoditi vruć srpanjski dan. Birate plažu jer su ostale opcije:
a) uzavreli stan na devetom katu nebodera u Novom Zagrebu ili
b) cjelodnevni boravak u prekrasnoj klimatiziranoj kamenoj kući na selu koja ima samo jednu manu - u njoj cjelodnevno boravi i Svekrva.
Svekrva je bez sumnje jedna divna i krasna, tolerantna žena i sve što već s time ide, a i Vi ste, na kraju krajeva, jedna divna i krasna i tolerantna žena. Povijest je pokazala da dvije divne i krasne tolerantne žene jednostavno ne mogu cjelodnevno provesti dan u istoj kući, pa bila ona ne znam kako kamena i klimatizirana.
Nekoliko je zanimanja koje ćete na plaži kao pomoćno osoblje, morati preuzeti:
1. Hostesa/skladištar za odjeću i obuću
Hostesa/skladištar pripomaže pri odijevanju i razodijevanju odjeće, skidanju i stavljanju pelena i raščešljavanju mokre kose. Zatim tjeranju djece iz vode -Izlazi iz vode, treseš se ko šiba!- i umatanju u ručnike - Zamotaj se u ručnik, usta su ti plava!.
Tu je i traženje izgubljenih narukvica i privjesaka po šljunku, lovljenje kroksica po plićaku te tješenje prilkom nepovratno izgubljenih narukvica i kroksica. Ne zaboravimo davanje besmislenih uputa - Mokre gaće stavi u vrećicu! - te stalno požurivanje popraćeno povremenim ucjenjivanjem - Ako se ne obučeš za dvije minute, sladoled zaboravi!.
Ova Vam se uloga naizgled može učiniti dosadnom, čak i predvidljivom, ali to je doista uzbudljiv posao jer uključuje i sprječavanje potpuno odjevenih primjeraka djece da se netom po dolasku na plažu bace u vodu. Ovakve se situacije, doduše, događaju rijetko, ali zabilježene su.
Ja sam toj zadaći svojedobno pristupila vrlo požrtvovno pa sam tako jednom zgodom (u potpunoj ratnoj spremi – grudnjak, gaćice, majica, suknja, mobitel, ručni sat i nove sandale) ... nakon par paničnih upita u stilu
- Gdje je Roko??? - shvatila da se isti sekundu po dolasku na plažu, dok sam ja spuštala prtljagu na šljunak, potpuno odjeven bacio u more.
I tako sam se potpuno smirena (**********), gotovo u zenu #& ?****" , uz par ohrabrujućih riječi, bacila u plićak i Roka izvukla na suho.
2. Upravitelj ljudskih resursa ili Brojač glava (1,2,3,4...)
Šećući se plažom možda se mogli primijetiti pokojeg muškarca u kupaćim gaćama s pivom u ruci kako sebi u bradu mrmlja.... 1, 2, 3, 4...
Neki stoički broje i do 5, pa se vrate na početak, a neki na broju 3 izgube kontrolu i počnu urlati:
- Gdje mi je broj 3? Izgubio sam trojku!!! -
Ne, ti ljudi nisu poludjeli. Oni su Brojači glava.
Brojati glave Vaša je uvjerljivo najvažnija zadaća. Cilj je na kraju dana s plaže vratiti isti broj djece koji ste na plažu doveli. Poželjno bi bilo i da su to ista djeca koju ste toga jutra izveli iz stana... No, šalu na stranu, ovo doista jest najvažniji zadatak.
Koliko je teško brojati do 4, pitate se? Na kopnu to može svatko, ali kad se primjerci nađu u vodi, pa glave počnu simultano i individualno zaranjati i izranjati - siutacija se nenadano komplicira.
Nevjerojatna je i činjenica koliko na plaži svi klinci počnu ličiti jedan na drugoga, pa se ponekad zapitate -
Je li moje dijete doista toliko posebno kao što sam mislila?.
Pogotovo kad nakon petnaeset minuta shvatite da kašicom od kruške hranite malog Jorgena ili za ruku držite neku malu crvenokosu Gretu, misleći da je pripadnica Vašeg plemena.
3. Strategijski manager
Posao je strategijskog managera jednostavan - izbjegavati plaže sa štandovima. I kioscima. Restoranima. Kafićima. Ljudima. Sladoledom. Uopće, ičime što bi u vaše djece moglo pobuditi materijalistički nagon.
4. Ekonomski stručnjak za vanjska tržišta
Ako ste ipak, vlastitom nesmotrenošću, dospjeli u blizinu nekog štanda, dobro će Vam poslužiti vještine ekonomskog stručnjaka za vanjska tržišta.
Iskustvo me poučilo sljedećem:
Nikada, ali baš nikada, u naletu emocija, dobronamjernosti ili pak potpune sluđenosti, nemojte odvesti jednog od njih na štand i kupiti mu zelenog krokodila na napuhavanje, ako identičnog takvog ne kupite ostalima.
U ovakvu zamku rijetko upadnu roditelji. Češće su to bake i djedovi, koji na treptanje plavih okica omiljenog im unuka završe s istim na prvom štandu i zaborave na ostalu populaciju koju također treba opskrbiti sredstvima za napuhavanje.
Napominjem, sve što kupujete - mora biti identično. Dakle, ako se po povratku s omiljenim unukom/djetetom k ostatku bande nađete u vrtlogu krokodilskih suza i uzvika tipa:
Hoću i ja kro-ko – dila!
i u panici se vratite na mjesto zločina tražeći odmah i pod hitno tri ista takva krokodila na napuhavanje, a prodavač baš nema više zelenih - nemojte kupovati plavog, rozog ili žutog. Ili ljubičastog. Krokodila. Ze-le -ni.
Ako ze-le-nih krokodila na napuhavanje više nema, žao mi je... kako da vam to kažem, ali tu pomoći nema. Sami ste si krivi i nemojte se žaliti što ćete ostatak dana provesti u slušanju simfonije
Ali, on je dobiooooo ze-le-nooooog....
5. Prehrambeni tehnolog
Zadaća je prehrambenog tehnologa jednostavna - ograničavanje broja pojedenih sladoleda.
Ovdje je dobro ne postavljati ambicije previsoko - ciljana je dnevna doza manje od tri sladoleda – jer opasnost vreba sa svakog ćoška.
Trik je u tome da po plaži hodate ravno i ni u kojem slučaju ne skrećete pogled lijevo ili desno.
Cilj je uočiti što manje Ledo suncobrana. Ledo suncobrani obično ispod sebe lukavo skrivaju Ledo škrinju.
Samo što...gledajte Vi ravno koliko hoćete, kraj neke od njih ipak ćete se morati zaustaviti. Djeca, naime, imaju neke posebne senzore za te škrinje -nanjuše ih na pola kilometra. Obično to izgleda nekako ovako:
- Evo ga! Evo ga! Mama, mama, evo ga! - histerični uzvici popraćeni simultanim skakanjem u zrak i upiranjem prstima negdje u daljinu. Tek što se snađem i prozborim: -Koga ? - očekujući, u najmanju ruku onog balavca iz One direction u kojeg je Maša ludo zaljubljena (Znaš, mama, spektakularno sam zaljubljena u njega.), već se nađem u vrtlogu prašine i pobacanih stvari - Ideeeeemo! -. i pogledom pratim juriš na škrinju s blagom.
No, da, samo balavac iz One directiona i Ledo Medo mogu izazvati ovakvu reakciju - shvatim u trenutku i mašim se novčanika.
Lako, je, međutim, za Ledo škrinju, u koju ćemo prije ili kasnije svakako zaviriti, to je najmanji problem.
Opasnost vreba u obliku podmuklih prodavača sladoleda koji iskaču svake slastičarnice -a na Prvoj plaži, (po kojoj samo prolazimo na putu do Druge plaže) – ima oko dvadeset slastičarnica iz kojih, sve jedan za drugim, ispadaju preljubazni konobari i na svim jezicima sa smiješkom govore:
– Dobar dan! Sladoled?-
Prve sam ih godine uljudno pozdravljala i odvraćala – Ne, hvala.-
Druge sam se godine pristojno svakome nasmiješila. A ove sam godine čvrsto odlučila svakog prvog ignorirati, a svakom drugom uz to uputiti i strogi pogled popraćen diskretnim škrgutanjem zubi.
U prosjeku u deset od dvadeset slučajeva mi ta strategija uspije, pa tako od ovog ljeta samo pet puta po prolazu Roka moram fizički odlijepiti sa stakla iza kojeg se nalazi zaleđeni predmet želja. Vrlo sam ponosna na taj uspjeh. U samo godinu dana uspjela sam prepoloviti broj odljepljivanja sa stakla na pola.
Na kraju, postavlja se pitanje, postoji li, uz toliko zanimanja na plaži, neki trenutak koji možete rezervirati samo za sebe? Postoji, svakako, ali.... uh, moram prekinuti... – Druga se plaža ukazala na vidiku, a Seka Tina je u međuvremenu skiksala od umora, opet spomenula genijalca i kolica i uvalila mi Grgu – moj red za nošenje.
O tome kako na plaži uhvatiti trenutak za sebe -u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
- 16:09 -
