četvrtak, 31.12.2015.
Još uvijek na plaži ili Ukradi jedan trenutak za sebe – dio treći
Smoki je u to doba sav pojeden, Grga već poprima zagasitocrvenu boju, sunce je još visoko u zenitu, a s time u skladu i dječja energija. Idealno vrijeme za sladoledno – kofeinski predah u Najbližem kafiću.
Je li lako ukrasti na plaži barem jedan trenutak za sebe?
Pa, teorijski gledano je, a u praksi...
...bilo bi, da svaki dan točno u 16 sati i 38 minuta, taman kad se svi smjestimo za stol Najbližeg kafića, a konobar nas posluži, kad povučem prvi dim sladoleda i srknem prvi gutljaj kave, Roko, bez iznimke, nehajno podbočivši šakom bradu, laktom naslonjen na još uvijek čisti stol, ne kaže:
– Mama, meni se kaka. -
Kafić na plaži nema WC.
Prvih nekoliko dana mislila sam da je slučajnost to što mu se kaka baš u 16:38. Da je jednostavno čista podudarnost što se poriv za WC-om javlja baš kad ja povučem prvi dim sladoleda ili srknem prvi gutljaj kave.
Pa sam pomaknula kavu na 5.
Mjesto: Najbliži kafić.
Vrijeme. 17:08.
Otvaram kutiju sladoleda, uzimam upaljač...
- Mama, meni se kaka.-
Ubrzo sam shvatila da nesavladivu potrebu za WC-om kod njega izaziva onaj djelić sekunde u kojem Roko nasluti da je ovo trenutak koji sam ukrala za sebe. Kad u mojim očima vidi kratkotrajan bljesak prepuštanja čistom hedonizmu. Zamislite bezobrazluka – ja da uživam na plaži? Roditelj koji uživa na plaži? Sramota. Eto što je to.
Dok se tako krećem prema Drugoj plaži i sa suosjećanjem promatram roditelje/pomoćno osoblje kako na dječjim kolicima vuku pola dnevne sobe, a djeca praznoruko trčkaraju oko njih, nameće mi se još jedno važno pitanje:
Što na plažu ponijeti?
Zbog izbjegavanja skolioze i preuranjenog živčanog sloma potrebno je s popisa stvari za plažu izbaciti, i bar dok klinci ne odrastu, privremeno zaboraviti na neke stvari koje su vam u prošlom životu, kad ste glumili u Rafaello reklami, bile jednostavno neophodan asortiman.
Vjerujte, na plaži vam neće trebati:
Četka za kosu. Uvijač za trepavice. Puder u kamenu. Puder u kremi. Smeđa i ljubičasta maskara. Sjajilo za usta. Traperice i vesta (ako slučajno padne kiša). Pegla za kosu. Figaro.
Novine, (aha, čitat ćete), knjiga za čitanje – (bez komentara) križaljke (?).
Lak za nokte. Lak za kosu. Zapravo, bilo što što služi privlačenju muške pozornosti.
...dok biste u torbu obavezno trebali ubaciti:
Vlažne maramice – dva do tri paketa. Količinski ne možete pretjerati. Primjenjive su u različitim higijenskim situacijama:
Brisanje lica. Umivanje. Brisanje ruku slijepljenih od sladoleda. Tuširanje. Pranje kose. Skupljanje smrvljenih keksiju s dna torbe. Brisanje podočnjaka od maskare koju ste jučer nanijeli na trepavice i zaboravili skinuti prije ulaska u vodu. Kreativne igre kad više ne znate što biste smislili - Laštenje kamenčića. Ponekad služe i za mijenjanje pelena.
Smoki - u neograničenim količinama. Rješave dosadne trenutke dokoličarenja, a dobar je i kao zamjenski proizvod ako klinac ima potrebu u usta ubacivati kamenje.
Lupocet. Sirup protiv alergije. Sirup protiv kašlja. Sirup za iskašljavanje. Toplomjer i flastere. Čarobni sprej koji niiiišta ne peče – Octenisept.
Zatim:
Vrećice. Za povraćanje. Za mokre stvari. Za zapovraćane mokre stvari. Za kamenje koje će klinci skupljati. Za banane koje će se zgnječiti na dnu torbe. Za rastopljenu čokoladu.
Dobro je ponijeti i jednu rezervnu vrećicu.
Nadalje:
Britvica. Dvije velike žlice – za puding, kašice, kopanje po šljunku i trpanje kamenčića u kanticu. Tucet autića. Nekoliko Batmana, bar jednog Supermana i bilo što što na sebi ima nacrtan lik Spidermana - za rješavanje kriznih situacija.
Međutim morate znati da ono što stavite u torbu nije uvijek i ono što će na plažu doista i dospjeti. Nemate samo Vi plan pakiranja, imaju ga i djeca.
Dobro je prije polaska iz stana pregledati torbe. Jednom sam zgodom, zaboravivši napraviti pregled prtljage, na plažu, uz uobičajen asortiman, donijela i:
nekoliko poklopaca, bat za meso, soljenku, pribor za šivanje i - zamrznuti grašak. Djeca su odmah priznala da su to oni spakirali i da ne vide u čemu je problem. Jer da im to sve treba za plažu. Osim graška. To je misterija. Sumnjam na Grgu.
U cijelom tom pothvatu valja ipak misliti i na svoj izgled.
Nikad se ne zna hoće li se kojemu od onih ludih bogataša usidrenih na jahtama negdje tamo u izmaglici plavih valova od vrućine pomutiti pamet pa će zanemariti činjenicu da kraj Vas, na izblijedjelom ručniku s natpisom Splitske mediteranske igre 1979., sjedi oveća količina preslatkog podmlatka, i naivno zabuljiti u Vašem smjeru.
S te razdaljine još uvijek izgledam savršeno, ali ipak, u tu svrhu na plažu je uvijek potrebno nositi pareo.
Još tamo u ranim dvadesetima kad sam se po plažama samouvjereno našetavala u donjem rublju, dok na slične prizore danas samo prijezirno odmahnem glavom (Hah... vidjet ću je kad rodi!), vizionarski sam tvrdila kolika je važnost parea.
Pareo – najbolji izum nakon kotača. U rangu s vatrom, perilicom suđa i maskarom, ne nužno tim redoslijedom. Pokriva sve nedostatke i obavija Vas velom tajne. Pareo je must have. Ubacite ga, molim Vas, nekako, u onaj popis stvari.
Ključan je i bolan, što se izgleda na plaži tiče, zapravo samo prvi dan. Onaj trenutak istine kad oko tri sata popodne, pod najgorim osvjetljenjem, naivno i plaho,s vrelog zagrebačkog asfalta uletiš u morsku galaksiju, a miris spaljenih guma i zvuk cviljenja tramvajskih kočnica odjednom zamijeni zamaman miris kokosovog ulja i suptropsko-karipski ritmovi iz obližnjeg kafića.
Pokušavaš se nekako neprimjetno ubaciti u taj tropsko-mediteranski ugođaj, a sve su ženske oko tebe već napadno preplanule i šepure se okolo u kričavonarančastim bikinijima.
Skineš se samouvjereno, (Uvući trbuh!) i u tom trenutku te zaslijepi neka bijela svjetlost. Shvatiš ubrzo da je ta zasljepljujuća svjetlost tvoja snježnobijela koža, koja je još jučer, u austrougarskoj atmosferi užeg zagrebačkog centra djelovala tako otmjeno i profinjeno.
Utjehu mi pružaju jedino poludogorjeli Česi/Poljaci/Ukrajinci zagasitocrvene nijanse koji se i dalje nemilice prže na jadranskom suncu.
Čehe/Poljake i Ukrajince na stranu, u tom mi trenutku ipak bude žao što nisam usrdno vježbala od Božića naovamo, kad mi je mantra bila – Pa za ta dva tjedna u badiću se uopće ne isplati truditi.
Sve je to još i podnošljivo ako se na ručniku kraj vas nije raspametila ona Rafaello mačka i ako ste se kojim slučajem tek jutros sjetili da bi bilo dobro obrijati noge pa se lijepo poput sirene (Uvući trbuh!) zaletite u plićak – Aaaaaaaaaa - to boli.
Toliko sam se udubila u svoje misli da nisam ni primijetila da smo stigle do svog cilja - Druge plaže. Spustile smo torbe i djecu na šljunak i bacile se na ručnike. Zabava je mogla početi.
I na kraju, što zaključiti o mom tipičnom danu na plaži?
Neću vam lagati, često se nađem kako sebično sanjarim o nekom svom trenutku, kad ću se nonšalantno došetati na plažu tamo negdje oko pet popodne (sunce je baš slučajno na zalasku) u svom narančastom bikiniju (nekim sam čudom sam u toj priči tamnoputa, besprijekorno zategnute kože i neobično mladolika za svojih XX godina). Iz svoje ću lagane bijele platnene torbe izvaditi ogromnu knjigu. Nikakav ambiciozan naslov, neko lagano beletristično štivo, primjerice 101 način kako očistiti kupaonicu i ili Peglanjem do sreće – mit ili stvarnost?
Legla bih na ručnik na kojem neće pisati Spiderman ili biti nacrtan Winnie the Pooh, uputila empatičan pogled izmorenim majkama koje trče za dječurlijom na plaži i uperila oči prema daljini..
A tamo ... sunce na zalasku, more koje se lijeno ljuljuška i – Giuseppe - nazdravlja mi s palube jahte usidrene u blizini. Pokretom mi ruke usput signalizira da se, čim sunce zađe, vratim na jahtu, jer... večera je spremna i vino se rashladilo.
Ipak, redovito, na kraju plažnog dana, sjedeći na izlizanom Spiderman ručniku, okružena praznim vrećicama Smokija, plastičnim kanticama i ispuhanim leptirićima - pomislim kako sam sretna što sam provela dan na plaži s klincima.
Zašto? Ako ništa drugo, vrijedi se u taj pothvat upuštati samo zbog onog jednog, čarobnog trenutka.
Znate onaj vremensko - prostorni djelić čistog savršenstva tamo negdje oko šest popodne, kad sunce počinje padati, a Vi sjedite na šljunku, već sasvim pristojno potamnjeli i potpuno bezbrižni. Jedino o čemu razmišljate je hoćete li se još jednom danas okupati, dok djeca sjede ispred vas, gledaju u more i bacaju kamenčiće.
Plaža je već gotovo opustjela, tek pokoji ljubavni par što je tek došao na kupanje, neki pozaspali kupači i poneki galeb koji kruži uokolo. Gledate u more koje se, iz daljine, mirno, približava obali i zapljuskuje ju u jednolikom ritmu, a slučajan pogled na razbacane mokre i prljave ručnike po kojima hodaju galebovi u potrazi za hranom, uopće Vas ne uznemiruje.
Savršen trenutak koji ne bi bio ni približno savršen da pred Vama ne sjede dva ili tri savršeno sretna i zadovoljna preplanula mala bića koja jedu kekse i bacaju kamenčiće u more.
Da mi je znati o čemu promišljaju njihovi mali umovi u tom trenutku?
Sva je ipak prilika da će se u tom savršenom trenutku jedan od njih okrenuti i reći:
- Maaaamaaa – mislim da ću imat proljev... boli me trbuh...-
Na brzinu ću ugasiti ovaj... svoj sladoled i već u sljedećoj sceni kopati po onoj razbacanoj hrpi ručnika, koja me sad počinje neopisivo živcirati, u potrazi za WC papirom, da bih ga našla, potpuno raskvašenog, ispod Rokovih mokrih kupaćih gaća.
- Kad dolaze Starci? – začujem u tom trenutku Seku Tinu - koja je malo pridrijemala na onoj hrpi ručnika, dok prekopavam po gomili robe, sad tražeći vlažne maramice.
- Sutra popodne.-
- Ko dolazi? Baka i deda? - Maša je načulila uši.
- Da, dol..... - započnem, ali ostatak rečenice nikada nisam uspjela dovršiti. Nestao je u zaglušnoj buci koja se prolomila plažom:
- Ba-ka! Ba-ka! Ba-ka!.... Ba- kaa! Ba- kaaa! Ba – kaaaaaaaa! -
Ali o bakama ćemo u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
- 12:48 -
