Countess Rahkiah de Báksuz

Chain Sling

"Please let me be yours please never leave
Please stay here close to me
All love we shared where is it now?
Please let me be better than I was
Please don't give up on us
The thought of leaving you - I don't know how"

"I can feel the pain you have inside
I see it in your eyes
Those eyes that used to shine for me
I can feel the wildness in your heart
That's tearing us apart
My love how can I help if you don't want me?"

"There is nothing you can do to help me now
I am lost within myself as so many times before
There's nothing you can do to ease my pain
I am so, so sorry but if you love me you must let go"

Two young souls in the dance of a chain sling
Love once born from the ink of Solitude
Bidding to dance in the swing of a rope end
Walking their Remedy Lane
trough this interlude of pain

Who will be there now?
When I lose one true love?
(When I lose my love)
I am falling now
Darkness below and above

There is nothing you can do to help me now
I am lost within myself as so many times before
There's nothing you can do to ease my pain
I am so, so sorry but if you love me you must let go

Two young souls in the dance of a chain sling
Love once born from the ink of Solitude
Bidding to dance in the swing of a rope end
Walking their Remedy Lane through this interlude of pain

Who will be there now When I lose my one true love?
(I am falling now)
Have I lost Myself? To love someone else...

"Please let me be yours please never leave
Please stay here close to me
All love we shared where is it now?
Please let me be better than I was
Please don't give up on us
The thought of leaving you..."

I DO NOT KNOW HOW

Poznavala sam nekoć Tamaru; Bila je to lijepa djevojka, lica uokvirenog plavim uvojcima...
Nije bila potpuno svijesna svojih kvaliteta, no to nije niti bitno za priču... To je tek toliko da steknete neki dojam, bilo kakav...

Upoznale smo se u prvom srednje, kad smo obje izbačene s tjelesnog jer nismo donjele opremu. Sjedile smo na prozoru učionice, smišljajući kako ćemo opravdati razrednici ovaj zajeb... I to je bio početak jednog divnog prijateljstva. Tamara i ja postale smo nerazdvojne, uvijek smo dolazile u paru, nikud jedna bez druge... Na prvi pogled čisti kontrast - ona plavokosi anđeo, najradije u nekim svijetlim bojama, a ja tamnokosi đavo, birajući uvijek što tamniju odjeću.
Puno smo vremena provele zajedno, bilo je to tipično teenagersko prijateljstvo; dijelile smo školsku klupu, pomagale jedna drugoj na ispitima, dijelile savjete i slušale jedna drugu kad nam je bilo teško...
Tamara je bila jedna od rijetkih osoba, svojevremeno i jedina, koja me mogla izvuči iz najdublje depresije samo razgovorom. Uvijek je znala smiriti me.
Bila je prijateljica kakvu se rijetko nađe.

A onda se sve počelo mijenjati... Nakon drugog razreda, zbog razloga o kojima je sada suvišno i besmisleno govorit, Tamara se prebacila u drugu školu. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se i dalje družit, da nećemo dopustit da to što ćemo manje vremena provodit zajedno utjeće na naše prijateljstvo.
Suze su bile pečat našem obečanju.
No, iako smo se trudile, kroz godine naša su se druženja prorijedila, telefonski pozivi sve su manje stizali, kao i poruke, sve dok se nisu sveli samo na čestitanje rođendana...
Život se ispriječio između nas.

Prije nekoliko mjeseci, sjetila sam se svoje plavokose prijateljice. Poruku koju sam joj poslala nikad nije dobila, vjeorjatno je promijenila broj mobitela.
Bila sam pomalo ljuta na nju.
Raspitivala sam se o njoj kod ljudi, neki mi rekoše da je sada u Šibeniku, neki da je u Švicarskoj...
No nitko, nitko mi nije znao reči točno gdje je i što se s njome dogodilo.
Tamara kao da je u zemlju propala.

Možda je ponovno sretnem jednog dana.
Možda tada sjednemo na kavu i kroz smijeh se prisjetimo prošlosti i naših druženja, starih ljubavi o kojima smo pričale, propalih ljubavi zbog kojih smo jedna drugu tješile.
Možda se ponovno sretnemo u životu, kao odrasle i zrele osobe, koje već imaju izgrađen život iza sebe.
Možda... i to bi bilo prekrasno.

No, možda ipak nije dovoljno. jer možda ostavlja mjesta i onoj drugoj mogućnosti - a to je ona da se više nikad nećemo sresti.

Neki dan sam pomislila - ovo će biti naporan tjedan... Već sam u ponedjeljak znala da ću u subotu biti u Stubici na svirci, a u nedjelju u Zagrebu...
Ono što nisam znala, da će iskrsnut još odlazaka iz seoceta gdje sam već lagano pustila korijenje.
U četvrtak me frend pozvao sa sobom na Korčulu.
Prvo su mi kroz glavu proletile riječi jedne drage osobe -
U životu sve trebaš probati, i stvari su najbolje kad se dogode spontano, ponekad trebaš krenut bez razmišljanja. Život je zabava!
Pa, zašto ne? U petak, najkasnije subotu ujutro sam doma.
Plus, nikad se nisam vozila kamionom, a sigurna sam da će mi se svidjet.
Plus, volim se vozikati okolo.
Plus, neće mi škodit da se maknem, da mi guzica vidi puta.
Plus, ionako ću doma crknut od dosade.
I tako ja pristadoh.
I bijaše to zaista zabavnih koliko-već sati. Puno sati.
A vožnja sama po sebi - bogovska. Zaljubila sam se u kamion, jednog dana ću si kupit jedan, tek toliko da ga imam
no, prvo neki bajk. I bajker uz njega, 'fkors.
No, vratimo se na temu...
...vožnja kamionom... Što je bogovski u tome?
ha, pa razmislite malo....kao prvo - iznad većine si, mali auti ti mogu samo bježat s puta kad se pojaviš sa zvijeri od kamiona; drugo, što se automatski nadovezuje na prvo i već je napola spomenuto - svi ti se miću s puta; treće... ma super je samo po sebi!

A i Lijepa naša je zaista lijepa. Nikad nisam bila dalje od Šibenika, pa su mi sad oči gotovo ispale iz duplji, pokušavajući primijetiti i zapamtiti svu tu ljepotu. Fotić sam zaboravila, a u glavi je film pri kraju...

Jedan jedini momenat me rastužio - vozeći se po Korčuli, primijetili smo kako uz cestu luta mala izgladnjela mačkica... Mladunče... Opet smo je vidjeli kad smo se vraćali... Srce mi je prepuklo, jadnica, tko zna koliko je dugo tamo, kilometrima nema nigdje nikoga, a ona je tako mršava, sigurno nije odavno jela.
Sad mi je žao što nisam zamolila frenda da stane i da ju uzmem doma.
Ali što ćeš, kasno palim... ruske svijećice, to je...

No, da se zna, jučer sam još sva prštala od oduševljenja, sva sam bila pod dojmovima...
I danas sam.

Na kraju, ispostavilo se da je onaj koji mi je podario tako mudru misao s početka ovog posta bio u pravu. Život je zabava. Treba iz njega iscrpit ono najbolje, prislonit usne o njegove vene i isisat zabavu, upit je.
Spontanost je ono što život čini zabavnim.
A zabava je zapravo čar života.
So, hvala ti, sad kužim o čemu si pričao
I hvala frendu kamiondžiji jer, da nije toliko prokleto zabavan, možda mi se ovaj izlet ne bi toliko usjekao u pamćenje, a definitivno me ne bi bolili mišići od smijanja

Moram se pohvaliti da je moja zaluđenost svijećama (koja se očitovala u mojoj nemogućnosti da prođem pored trgovine sa svijećama i ne kupim niti jedni) dovedena pod kontrolu.
Iako bi se u moju sobu još moglo smjestiti desetak, petnaest, trideset svijeća, posebno ako uračunamo pod, koji bi također mogao prihvatiti nekolicinu, uispjela sam se savladati.
Stajala sam pred policom sa svijećama sa vrečicom od 125 onih malih svijeća(zvanih lučice)u jednoj sruci, u drugoj držeći okruglu crvenu svijeću, kad sam shvatila da mi zapravo i ne treba danas nišra od toga. Kupit ću ih drugi put. Ionako sam pred bankrotom.
Sasvim razuman razlog, kad realno promisliš, no do nedavno me to ne bi spriječilo... Za lijepu svijeću, ili još bolje, sviječnjak, bila bih spremna ući u minus na računu, iako ne bih imala pojma odakle izvući pare da kasnije podmirim taj minus...
Ah, ponosim se sobom.
Svejedno, veliki svjećnjak, no ne za prevelke pare, moram naći. MORAM.
I ondam ogu sretna umijet.
I opet bit među svijećama, prekrivena njima :-)
ko je rekao da misao o smrti ne može imati svoju veselu stranu? :D



...tko ih nebi volio, kad tako divno svijetle... *in love*

~Angelica~

Where are you tonight?
Wild flower in starlit heaven
Still enchanted in flight
Obsessions lament to freedom

A timeless word, the meanings changed
But I'm still burning in your flames,
Incessant, lustral masquerade,
Unengaged, dim lit love didn't taste the same

And I still wonder if you ever wonder the same
And I still wonder...

~Anathema

Pitam se, gdje li je sad, što radi, kako je?
Neizvjesnost, i zapravo, činjenica da ne znam što da radim, ima li smisla nadati se i vjerovati u mogućnost, vjerovati u ideju, u bajku; sve me to zbunjuje i razdire iznutra.
Bojim se prepustiti se, jer nemam snage za novi brodolom.
Pita li se i on što je sa mnom?
Nada li se i on...
Ne vjerujem, on je poput vjetra... nije on taj tip...
ili možda ipak...?
ne znam, zato se i bojim...
Bojim se da je prekasno da se zaustavim...

ah, da, nekoliko novosti... ako nisam već spomenula...

Moja muka sa fakultetom na kojem sam studiorala je gotova, ispisala sam se... Bilo je to zanimljivo iskustvo... Ma, i sam studij po sebi, te dve godine koje sam praktički uludo bacila u wc i pustila vodu da nepovratno odu :D
No pravo iskustvo, ono koje se vjerojatno događa jednom u životu, iskustvo koje me naprosto šokiralo... ispisivanje s fakulteta... No ne ono samo po sebi... Već ponašanje teta u referadi kad sam se došla ispisati...
Aždaja koja me u ove dvije godine nekoliko puta tako neljubazno izbacila iz referade, demoni u ženskom tijelu, koji su s takvom mukom davali informacije, posve nevoljko kao da odaju državne tajne govoreći ti do kad se testira index, ili nešto slično... A kad padneš godinu u nezgodno vrijeme, pa te dočeka Bolonja, sa svim svojim čarima i ljepotama, moraš promijenit index i to ti sve tete iz referade trebaju napravit, a one se u ta dva sata koliko je referada otvorena za studente, toliko narade da je strahota uopće pomislit kako im je... Ah, ne, ne mogu, prebolno je, preteško zamišljat takav težak rad...
Mi, obični studenti, razmažena derišta, ne možemo mi to shvatit...
Težak je postao lupit par pečata na papire...
Ja to sigurno nikad neću razumijet... Šta ja znam o radu?
Mojih mjesec i pol radnog staža stečenog radom po svim vremeniskim prilikama, sa svakakvim kalibrima ljudi, koje najčešće ne zanima jesi li zdrav ili ćeš iskašljat pluća, prokrvarit na usta, nos i oči; samo da oni dobiju što su platili (ponekad i više od toga, jer, gost je uvijek u pravu); to .se ne može mjerit s teškim fizičkim poslom u referadi fakulteta....
Da rezimiramo: ja nikad vjerojatno neću shvatit koliko je teško radit u referadi.
Zato me, vjerojatno i šokirao njihov odnos prema meni kad sam se došla ispisat. LJubaznost, i to ona gotovo ljigava, sluzava, odvratno prešećerena koja izaziva mučninu, ljubaznost je ispunjavala prostoriju, dok sam aždaji diktirala što mi sve treba - ispis ocjena, dokumenti, program kolegija koje sam položila...
Čudim se da se prostorija nije srušila, planeta eksplodirala od neprirodnosti tog momenta. Tete u referadi bile su ljubazne.
MOžda zato što me se rješavaju za vječnost, jedna ovca, jedan student u krdu manje;
paw paw ovčice,
ljubaznost za kraj, ljubaznost, koja im, btw, stoji kao slonu baletna haljinica, no iako vjerojatnoisforsirana, na moment ti godi...
Ljubaznost, da se imaš čemu čuditi i diviti,
i onda zbogom, vidimo se u drugom životu.
Ja se ipak nadam da ne.

21.07.2006. Petak

Anđeli s neba padaju,
bez krila,
...iščupanih krila...
Krvave suze kaplju
uz jecaj,
bolan jecaj blijede tame,
u liku njegovom,
nestvarnom....
Anđeli, rumenih usana,
smrtonosnih očnjaka,
anđeli plešu u njegovim očima...

ahhh,ajm in lav.


moram promijenit tematiku knjiga koje čitam...
I have a thing for vampires.

Ništa.

...eto, nije dugo trebalo da se vrate stara sranja, stari problemi, i stare budale u moj stari film. A ponadala sam se da je gotovo, i da sam ušla u novu eru života: ispisala sam se s faksa, upisujem se na drugi; osjećam da sam se promijenila, kao osoba, odlučnija sam i sigurnija u sebe... I mislila sa, shodno s time, i druge će se stvari, barem lagano, promijeniti...
...i onda se pojavi (ne osobno, ne preda mnom, već pred mojim prijateljima) isto ono govno za koje sam se nadala da je zauvijek nestalo iz mog života. Jer on čudno utjeće na mene... Mrzim ga, mrzim ga neizmjerno... a s druge me strane nešto drži, vuče k njemu...
Mjesec i pol daleko od njega, mjesec i pol rehabilitacije od svih jebenih sranja, mjesec i pol psihičkog odmora, pade u vodu u 5 minuta...
Ja stvarno nemam sreće...
...ali možda sve ovo izađe na dobro, iako trenutno stvara neki neugodan, iritirajuć osjećaj blizak boli, ali nije to bol... Možda mi je ta, novonastala situacija, ključ za izlazak iz zatvorenog kruga u kojem sam se, zajedno s njime, vrtila proteklo prijeme....