ah, da, nekoliko novosti... ako nisam već spomenula...
Moja muka sa fakultetom na kojem sam studiorala je gotova, ispisala sam se... Bilo je to zanimljivo iskustvo... Ma, i sam studij po sebi, te dve godine koje sam praktički uludo bacila u wc i pustila vodu da nepovratno odu :D
No pravo iskustvo, ono koje se vjerojatno događa jednom u životu, iskustvo koje me naprosto šokiralo... ispisivanje s fakulteta... No ne ono samo po sebi... Već ponašanje teta u referadi kad sam se došla ispisati...
Aždaja koja me u ove dvije godine nekoliko puta tako neljubazno izbacila iz referade, demoni u ženskom tijelu, koji su s takvom mukom davali informacije, posve nevoljko kao da odaju državne tajne govoreći ti do kad se testira index, ili nešto slično... A kad padneš godinu u nezgodno vrijeme, pa te dočeka Bolonja, sa svim svojim čarima i ljepotama, moraš promijenit index i to ti sve tete iz referade trebaju napravit, a one se u ta dva sata koliko je referada otvorena za studente, toliko narade da je strahota uopće pomislit kako im je... Ah, ne, ne mogu, prebolno je, preteško zamišljat takav težak rad...
Mi, obični studenti, razmažena derišta, ne možemo mi to shvatit...
Težak je postao lupit par pečata na papire...
Ja to sigurno nikad neću razumijet... Šta ja znam o radu?
Mojih mjesec i pol radnog staža stečenog radom po svim vremeniskim prilikama, sa svakakvim kalibrima ljudi, koje najčešće ne zanima jesi li zdrav ili ćeš iskašljat pluća, prokrvarit na usta, nos i oči; samo da oni dobiju što su platili (ponekad i više od toga, jer, gost je uvijek u pravu); to .se ne može mjerit s teškim fizičkim poslom u referadi fakulteta....
Da rezimiramo: ja nikad vjerojatno neću shvatit koliko je teško radit u referadi.
Zato me, vjerojatno i šokirao njihov odnos prema meni kad sam se došla ispisat. LJubaznost, i to ona gotovo ljigava, sluzava, odvratno prešećerena koja izaziva mučninu, ljubaznost je ispunjavala prostoriju, dok sam aždaji diktirala što mi sve treba - ispis ocjena, dokumenti, program kolegija koje sam položila...
Čudim se da se prostorija nije srušila, planeta eksplodirala od neprirodnosti tog momenta. Tete u referadi bile su ljubazne.
MOžda zato što me se rješavaju za vječnost, jedna ovca, jedan student u krdu manje;
paw paw ovčice,
ljubaznost za kraj, ljubaznost, koja im, btw, stoji kao slonu baletna haljinica, no iako vjerojatnoisforsirana, na moment ti godi...
Ljubaznost, da se imaš čemu čuditi i diviti,
i onda zbogom, vidimo se u drugom životu.
Ja se ipak nadam da ne.
