Poznavala sam nekoć Tamaru; Bila je to lijepa djevojka, lica uokvirenog plavim uvojcima...
Nije bila potpuno svijesna svojih kvaliteta, no to nije niti bitno za priču... To je tek toliko da steknete neki dojam, bilo kakav...
Upoznale smo se u prvom srednje, kad smo obje izbačene s tjelesnog jer nismo donjele opremu. Sjedile smo na prozoru učionice, smišljajući kako ćemo opravdati razrednici ovaj zajeb... I to je bio početak jednog divnog prijateljstva. Tamara i ja postale smo nerazdvojne, uvijek smo dolazile u paru, nikud jedna bez druge... Na prvi pogled čisti kontrast - ona plavokosi anđeo, najradije u nekim svijetlim bojama, a ja tamnokosi đavo, birajući uvijek što tamniju odjeću.
Puno smo vremena provele zajedno, bilo je to tipično teenagersko prijateljstvo; dijelile smo školsku klupu, pomagale jedna drugoj na ispitima, dijelile savjete i slušale jedna drugu kad nam je bilo teško...
Tamara je bila jedna od rijetkih osoba, svojevremeno i jedina, koja me mogla izvuči iz najdublje depresije samo razgovorom. Uvijek je znala smiriti me.
Bila je prijateljica kakvu se rijetko nađe.
A onda se sve počelo mijenjati... Nakon drugog razreda, zbog razloga o kojima je sada suvišno i besmisleno govorit, Tamara se prebacila u drugu školu. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se i dalje družit, da nećemo dopustit da to što ćemo manje vremena provodit zajedno utjeće na naše prijateljstvo.
Suze su bile pečat našem obečanju.
No, iako smo se trudile, kroz godine naša su se druženja prorijedila, telefonski pozivi sve su manje stizali, kao i poruke, sve dok se nisu sveli samo na čestitanje rođendana...
Život se ispriječio između nas.
Prije nekoliko mjeseci, sjetila sam se svoje plavokose prijateljice. Poruku koju sam joj poslala nikad nije dobila, vjeorjatno je promijenila broj mobitela.
Bila sam pomalo ljuta na nju.
Raspitivala sam se o njoj kod ljudi, neki mi rekoše da je sada u Šibeniku, neki da je u Švicarskoj...
No nitko, nitko mi nije znao reči točno gdje je i što se s njome dogodilo.
Tamara kao da je u zemlju propala.
Možda je ponovno sretnem jednog dana.
Možda tada sjednemo na kavu i kroz smijeh se prisjetimo prošlosti i naših druženja, starih ljubavi o kojima smo pričale, propalih ljubavi zbog kojih smo jedna drugu tješile.
Možda se ponovno sretnemo u životu, kao odrasle i zrele osobe, koje već imaju izgrađen život iza sebe.
Možda... i to bi bilo prekrasno.
No, možda ipak nije dovoljno. jer možda ostavlja mjesta i onoj drugoj mogućnosti - a to je ona da se više nikad nećemo sresti.
Post je objavljen 25.09.2006. u 11:57 sati.