27.09.2006., srijeda
podilazimo publici
Odnosno Big Brother. Vjerovali ili ne, u ovoj sam sezoni uspjela pogledati čak 5 minuta BB-a, i to - pokazalo se - ključnih 5 minuta posljednje 3 sezone. Da, da, onih 5 minuta u kojima su se onaj dugokosi koji ima pogled manijaka i ona koka koja u krevet frajeru upada sa sunčanim naočalama i četkicom za zube podrpali ispod plahti. Točnije, on je ležao, ona je drpala.
Sad, iako moj frend kaže da nemre vjerovat da bi itko s dva roditelja koji ga vole i kakvim-takvim životom želio gledat BB, meni je to povremeno užasno zabavno. I ne, ne zabavljaju me silni propusti hrvatskog obrazovnog sustava nego sama činjenica kakve su sve mazge ljudi u stanju postat radi mogućnosti dobivanja para. A bome me zabavlja i kakvih sve retaja ima na svijetu. E sad, kažeš ljudima da ćeš u kuću krcatu kamerama i mikrofonima koji non-stop snimaju zatočit hrpu debila na, ajmo reć, tri mjeseca. I šta svi misle? Hoće bit seksa!
Zapravo mi je fascinantno licemjerje. Svaka bi od tih kokošaka u BB-u uzjahala nekog od onih nedojebanih kvazijebača dok si reko odma. Al ne mogu. Jer poštene cure to ne rade. Mislim, rade, al tako da se ne zna. Ove jebače boli džon, oni bi da nešto ekšuli poševe, izašli ko glavni frajeri, ono bam bam po prsima, ja sam glavni jebač!
Al cure svrbi, one bi nekako bile frajerice, svakoj kurac iz očiju viri. I onda kaj? Nemreš ga stavit, al ću ti ga ja popušit (prošla sezona)/izdrkat (ovax2).
Koje licemjerje, strašno nešto. Pa ako vam se jebe, žene drage, pojebite se. A ako vam to baš nije fora pred kamerama, nemojte radije ništa, nego da se lejmerski hvatate pod plahtama. A i savjet: niste baš fatalne kad završite opslužujući frajere koji vas navodno ganjaju.
|
- 08:20 -
Komentiraj (38) -
Printaj -
#
25.09.2006., ponedjeljak
could life ever be sane again?
Postoji nešto što se zove panični poremećaj. Nije uopće tako rijetko kao što zvuči; ukucajte u googleta "panic" ili "panic attack" ili "panic disorder" i izlistat će vam se zilijun stranica posvećenim ljudima koje pere panika. Znate što je lijepo s panikom? Apsolutno je, u trenutku kada se dogodi, izvan vaše kontrole.
Tuče vam srce, ne možete do zraka, mozak vam hoće eksplodirati - iako bi ta eksplozija doista bila pozitivan ishod. I onda sve prestane.
Ja sam, na žalost ili na streću, mentalni tip. Problemima pristupam znanstveno, prvo pokušavam saznati što je moguće više, pa unijeti sve varijable da bih dobila pravo rješenje. Tako sam saznala da panika (strahovi, fobije generalno) kidaju sinaptičke veze između nekih centara u mozgu. Pojednostavljeno rečeno: zadnja slika (slika ovdje može biti i u značenju misao) zabilježena u vašem mozgu prije nego ste aktivirali zaštitu (panika nastaje zbog nagona za održavanjem. nema razlike između mehanizma koji pokreće paniku i mehanizma koji vas tjera da, npr, odmaknete ruku od vruće peći) ostaje u vašem mozgu sve dok ne prestane napad. Opet pojednostavljeno, ideja koja vam je izazvala strah ostaje na "loopu" sve dok se ne iscrpe biološki parametri koji određuju trajanje napada. Drugim riječima, možete misliti samo o svojem (najvećem) strahu. Zato je glupo reći nekome, usred paničnog napada - racionaliziraj. Glupo je jer to taj netko jednostavno ne može.
Naravno, postoje mehanizmi kako se to mijenja: promijeniš neke postavke u glavi, prespojiš par žica i naprosto uneseš nove If A -> B parametre. Nije baš tako jednostavno, ali može se.
Ja nisam bila od paničnih poremećaja. Ako išta, ja sam one tough bitch. E ali, poznati smisao za humor (cinizam, sarkazam, jebenu ironiju) svemira učinio je da posljednje tri godine živim kao hodajuća panika. Razlog je u biti jednostavan: prije nego sam upoznala MD-a, a kasnije i postala mama, nisam imala nikog do kog bi mi bilo baš stalo. Ironiju činjenice da su strahovi aktivirani u trenutku kad bi život trebao postati najljepšim, uopće neću komentirati. Ona govori sama za sebe.
Prije otprilike točno godinu dana, otišla sam psihijatru. Rekla sam joj da imam panične napade, rekla sam joj zašto, kad se javljaju. Ispričala sam joj da noću ustajem i slušam diše li mi sin, da ne skopim oka po tjedan dana kad se on razboli (a budući da je imao period od 6 mjeseci skoro pa konstantnog razbolijevanja, ja sam se na kraju pretvorila u napeti snop živaca. Ma šta snop, osnivala sam Fight club)... Fino smo razgovarale, ta simpatična teta i ja. Nisam ja baš sigurna da je to nerazumno, rekla je. Mnogi roditelji to čine. Mislim, vi se samo brinete.
Kako duhovito, od panike me liječi panična psihijatrica. Morate cijeniti ironiju, stvarno morate.
Uglavnom, nudjali su mi da problem riješim DROZOM. Fala ne bi. Ni drozama ni sedativima ni drugom terapijom. Mislim, ja ću se uplašiti i problem riješiti pilulom? Koja je onda razlika između mene, navodno normalne i racionalne, i nekog kog žena izludi pa ode u birtiju na gemišt? Nemam ništa protiv da to ljudi rade, mislim da popiju tabletu kad im treba, samo to nije za mene. Nikako.
Pitala sam psihijatricu da mi kaže ime te moje ludosti, ako je imam. Savršeno ste normalni, kaže ona. Kako sam normalna, ako noćima ne spavam? Da, to je mali problem. Hoćete nešto za spavanje?
I opet smo na početku. Ja znam koji je triger za napade (sada je teški stres), znam da postoji biološka uvjetovanost zbog koje oni ne mogu dugo trajati, znam da ih mogu pobijediti jer već jednom jesam, znam da je to sve u mojoj glavi i ako je u jebenoj mojoj glavi onda ću ih ja šupit tak da se ne zaustave do kine...
Ali, trenutačno već 10 dana živim u predinfarktnom stanju.
Evo par linkova da vidite o čem ja to nesuvislo trabunjam:
|
- 08:34 -
Komentiraj (31) -
Printaj -
#
12.09.2006., utorak
safe croatian home
Prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam još pisala za Vjesnik, urednik je - nekim već povodom kojeg se ne mogu sjetiti - naručio još jedan u nizu tekstova o zlostavljanju žena. Namjerno malo banaliziram stvari iako ih takvima ne osjećam - želim samo jasno dati do znanja što to znači novinskim urednicima.
Moj časnik za vezu obično je kod takvih tema bila Neva Tolle - za one koji ne znaju, žena koja je godinama pokušavala promijeniti percepciju javnosti kada je o zlostavljanju žena riječ. I dobrim je dijelom uspjela, iako samo mogu pretpostaviti koju je osobnu cijenu platila.
Tako sam ja i taj puta, kao i mnogo puta ranije, nazvala Nevu. Ovoga me puta, na moje iznenađenje odbila. Objasnila je da je previše u novinama i poslala mi svoju suradnicu, ženu od svojih 40 godina kojoj nisam zapamtila ime. Ta je žena radila direktno sa ženama u zagrebačkoj ženskoj kući.
Sjedile smo na terasi Gradskog podruma. Davala sam sve od sebe da svojoj sugovornici, nenavikloj na davanje intervjua, umanjim tremu. Pričale smo o svemu, o skloništu, o ženama, o zašto, o kako, o s kime...
- S nekim ženama radimo godinama, stvarno godinama prije nego doista odu..., počela je moja sugovornica. Ja sam imala možda 19. Bila sam bijesna i divlja i bila sam, pa, bešćutna - onako kako su klinci tih godina bešćutni. Što sam pomislila? Ako ostaje, sama si je kriva. Rekla sam nešto slično - zašto im toliko dugo treba?
- U skloništu je upravo jedna žena koja nam se prvi put javila prije godinu i pol. Ima dvoje djece. Muž joj je aktivno vojno lice... Opet stanka, barem sekundu duža nego što bi trebalo. Danas znam što moj sugovornik osjeća kad radi takve stanke - tada sam mislila da žena naprosto ima tremu.
- Dvaput je odlazila prije nego je, prije 15 dana, otišla zauvijek...
Zašto mu se vraćala?
- Nije imala kamo. Njezini su roditelji rekli da je to što je tuče njena sramota i neka ne sramoti i njih time što će ga ostaviti. Majka joj je rekla da pretrpi par šamara, ali neka djeci ne otima oca... Njegovi kažu da je to i zaslužila, jer je lijena...
A prijatelji?
Izolirao ju je, ne smije izlaziti, ne smije se s nikim viđati...
Pa dobro, a kolege na poslu? Zar baš nitko ništa nije vidio?
Gorak osmijeh.
- Naravno da su vidjeli. Prve masnice je skrivala šminkom. Onda je govorila da je pala. Na kraju više nije govorila ništa ili je on pazio gdje je udara... Svi su vidjeli, ali to nije bio njihov problem.
Ne znam zapravo zašto sam ustrajala baš na tom slučaju. Ali jesam.
I sada je otišla?
- Jest... opet stanka. - Otišla je, ali...
Našao ju je?, nagađam.
Gorak osmijeh.
- Da, uvijek ih nađu. Prvo je prijetio. Onda je došao za par dana pa se ispričavao. Molio. Obećavao....
Pa nije se valjda vratila?
- Nije.
Moja je sugovornica iznenada digla pogled.
- On se ubio.
Tišina.
- Jučer je bio sprovod.
Nije morala dalje pričati, pretpostavila sam, ali ipak...
- Svi je krive, njegovi roditelji, njezini roditelji, njegov zapovjednik joj je došao reći da je ubila dobrog čovjeka...
Nikada nisam objavila tu priču.
Jučer sam se sjetila te drage žene, koja je očito i sama osjetila svoj dio šamara i udaraca, i te jadne, pretučene žene koja će ostatak svog života morati nositi stigmu one koja je "ubila dobrog čovjeka".
Jučer je donesena presuda Ani Magaš, kojom joj je kazna velikodušno smanjena s 9,5 na samo 8 godina. Da se razumijemo, ne branim je zato što sam ženski solidarna i ne mislim da je trebala biti puštena kući. Ne - ubila je muža, za to se ide u zatvor, ne dijele se ordeni. Ali ono što je meni nevjerojatno jest da se svi slažu, i suci i obrana i tužitelji, svi, da se Ana branila. Ali svejedno je dobila više godina zatvora od onog majmuna koji je pijan i bez vozačke prošao kroz crveno i ubio 11-godišnju curicu. Svejedno je dobila više godina zatvora od tipa koji je golim rukama ubio svoju ženu. Dobila je i više godina zatvora od sirotnog malog bogatašića koji je za ubojstvo dviju cura u Makarskoj kažnjen školovanjem u Švedskoj. Dobila je 8 godina za kazneno djelo "prekoračenja nužne obrane".
Nisam najsigurnija je li Anu pokopalo to što je žena ili to što je ubila potomka izuzetno utjecajne zadarske obitelji. U obrazloženju prve presude sudac je napisao da je "izazivala" supruga i da je isti (suprug) imao potpuno pravo nazvati je kurvom. Imao je pravo i pretući je, imao je pravo i daviti je, imao je pravo pokušati je silovati.
Ono što je još gore jest da se NJU, samo, jedino i isključivo NJU krivi za razaranje obitelji. Obično se i najgorim kriminalcima dijete uzima kao olakotna okolnost - Ani je dijete otegotna okolnost jer je ONA i samo ONA kriva za to što taj maleni neće rasti uz mamu i tatu.
Da, kriva je. Ne, nije jedini krivac. Kriv je užasan splet okolnosti, kriv je njezin kukavičluk da ostavi muža s kojim više nije bila sretna, kriv je alkohol, kriv je nedostatak komunikacije... Ali da je kriva samo ona - e to nije. I ne može biti.
U cijeloj ovoj priči jedan detalj meni jako bode oči - Anin je sin smješten kod roditelja njezinog pokojnog supruga. Silno me zanima koji je Einstein tako odlučio - smjestiti dijete kod obitelji ubijenog? Ti će ljudi, sigurna sam, pokušati mirno i racionalno objasniti da se dogodilo nešto užasno, ali da to ne mijenja činjenicu da ta majka voli svoje dijete? Sigurna sam i da će dati sve od sebe da tom djetetu i toj majci osiguraju normalan odnos? Dat će sve od sebe da te rane zacijele, a ne da u njemu posade mržnju i strah i tugu koju više nitko neće iščupati? Stvarno mi nije jasno - zar mi doista živimo u državi u kojoj para okreće i sud i suca? I zar je moguće da je to svima u redu?
|
- 12:32 -
Komentiraj (26) -
Printaj -
#
11.09.2006., ponedjeljak
intermezzo
Imala bih svašta za napisati, ali sada ne mogu.
Mnogo se toga dogodilo zadnjih tjedana - dovoljno događaja za čitavu godinu i to uopće ne pretjerujem.
Prije nego se vratim piskaranju, mali intermezzo. I to s ovom genijalnom stvari jednog genijalnog lika kojem je upravo izašao novi album. A kojeg ću si, brijem, kupiti. I to i Zen & umjetnost održavanja motocikla.
You say you love me
And you're thinkin' of me,
But you know you could be wrong.
You say you told me
That you wanna hold me,
But you know you're not that strong.
I just can't do what I done before,
I just can't beg you any more.
I'm gonna let you pass
And I'll go last.
Then time will tell just who fell
And who's been left behind,
When you go your way and I go mine.
You say you disturb me
And you don't deserve me,
But you know sometimes you lie.
You say you're shakin'
And you're always achin',
But you know how hard you try.
Sometimes it gets so hard to care,
It can't be this way ev'rywhere.
And I'm gonna let you pass,
Yes, and I'll go last.
Then time will tell just who fell
And who's been left behind,
When you go your way and I go mine.
The judge, he holds a grudge,
He's gonna call on you.
But he's badly built
And he walks on stilts,
Watch out he don't fall on you.
You say you're sorry
For tellin' stories
That you know I believe are true.
You say ya got some
Other kinda lover
And yes, I believe you do.
You say my kisses are not like his,
But this time I'm not gonna tell you why that is.
I'm just gonna let you pass,
Yes, and I'll go last.
Then time will tell who fell
And who's been left behind,
When you go your way and I go mine.
|
- 15:50 -
Komentiraj (10) -
Printaj -
#
03.09.2006., nedjelja
Tannhäuser
Kao prvo, hvala svima koji ste me zasuli lijepim željama, nisam zadnjih dana baš puno bila na netu pa zahvala malo kasni...
Nego, sinoć sam se podsjetila na jedan glazbeni komad kojeg smatram najgenijalnijim i najsavršenijim glazbenim komadom, neovisno o žanru, ikad napisanim. Riječ je o uvertiri za Wagnerovu operu Tannhauser. Čitava uvertira traje više od 21 minutu (što je ultimativno malo u kontekstu činjenice da se jedna njegova opera izvodi kroz 4 dana), a genijalna je, za početak, zbog apsolutno savršene kompozicije. Zamislite krivulju u obliku slova U - počinje užasno tiho, jedva čujno, užasno jednostavnom melodijskom linijom. Onda se postupno uključuje komad po komad orkestra, i ne dodaju u biti ništa novo: cijelo vrijeme se vrti jedna te ista tema, samo je preuzimaju nove grupe instrumenata. U praksi to zvuči kao da se slaže cigla na ciglu e da bi (na ovoj donjoj crti slova U) raspalio tuta forca. Onda se slovo U jako, jako polako penje prema gornjem kraju i utišava. Meni je ta uvertira užasno genijalna jer Wagner 21 punu minutu vrti u biti jednu temu - nešto nalik glumačkim vježbama mimike lica. Temelj je isti - glumčevo lice - mijenjaju se emocije, od ushita, sreće, radosti, do straha, gubitka, tuge pa čak i do (meni osobno genijalnog dijela) naznake buduće propasti. To je čitav spektar emocija uguran u samo 21 minutu, a kad imate na umu i da je Tannhauser priča o ljubavi na više razina, i priča o odricanju i priča s naznakama fatalizma, i priča o iskupiteljskoj i iskupljujućoj ljubavi, onda uvertira dobiva svoj puni smisao. Čak i ako zaboravimo ono čime su nas filali na satovima glazbenog odgoja u srednjoj, a to je da je Wagner čovjek koji je otkrio zvučni zid prije nego je Phil Spector ušao u studio, ipak je riječ o impresivnom pjesmopisanju. Ma u biti, morali biste čuti, ako već niste.
Dok sam ovo pisala, pustila sam ga sinu. Evo ga još sa slušalicama u ušima, miruje nakon što je već jednom odslušao gotovo čitavu uvertiru. I pjeva, sunce mamino.
Ljudi obično ne vole Wagnera. Čula sam svašta: da zvuči kao brodvejski mjuzikl, da je fašist, da nije pisao glazbu nego pamflete... Čak sam čula i da ću, kad odrastem, shvatiti da za strast (a on je kompozitor strasti) može izraziti i na drugi način, a ne samo timpanima i činelama. Ništa od toga zapravo ne pokriva ono zbog čega volim Wagnera. A volim ga jer se užasno rugao operetama (današnji ekvivalent bi bile cajke), volim ga zato što u njegovoj glazbi i u njegovu stvaranju ima vica (zato volim i Mahlera, recimo), a volim ga zato što oduvijek volim bahate i arogantne ljude koji mrtvo ladno naprave jednu operu od 4. S time da te 4 traju svojih 20 sati (obično se izvode s danom pauze između Rheingolda i Walküre, te Siegfrieda i Götterdämmerunga). Volim ga i zato što su ga proglašavali anarhistom, socijalistom, protonacionalistom, antisemitom, vegetarijancem, sve u isto vrijeme.
Meni je ta uvertira iz Tannhäusera definitivno među briljantnijim glazbenim djelima. Među iste mi spada 1 Mahlerova simfonija, "Kind of blue" Milesa Davisa, "Blue train" Johna Coltranea i Verdijev Requiem. I ponešto od Fabrizia de Andrea. I pjesma Sappore di sale. A bogami i Music for the jilted generation by Prodigy [tu ide smajli koji miga].
|
- 12:45 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
|
