Prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam još pisala za Vjesnik, urednik je - nekim već povodom kojeg se ne mogu sjetiti - naručio još jedan u nizu tekstova o zlostavljanju žena. Namjerno malo banaliziram stvari iako ih takvima ne osjećam - želim samo jasno dati do znanja što to znači novinskim urednicima.
Moj časnik za vezu obično je kod takvih tema bila Neva Tolle - za one koji ne znaju, žena koja je godinama pokušavala promijeniti percepciju javnosti kada je o zlostavljanju žena riječ. I dobrim je dijelom uspjela, iako samo mogu pretpostaviti koju je osobnu cijenu platila.
Tako sam ja i taj puta, kao i mnogo puta ranije, nazvala Nevu. Ovoga me puta, na moje iznenađenje odbila. Objasnila je da je previše u novinama i poslala mi svoju suradnicu, ženu od svojih 40 godina kojoj nisam zapamtila ime. Ta je žena radila direktno sa ženama u zagrebačkoj ženskoj kući.
Sjedile smo na terasi Gradskog podruma. Davala sam sve od sebe da svojoj sugovornici, nenavikloj na davanje intervjua, umanjim tremu. Pričale smo o svemu, o skloništu, o ženama, o zašto, o kako, o s kime...
- S nekim ženama radimo godinama, stvarno godinama prije nego doista odu..., počela je moja sugovornica. Ja sam imala možda 19. Bila sam bijesna i divlja i bila sam, pa, bešćutna - onako kako su klinci tih godina bešćutni. Što sam pomislila? Ako ostaje, sama si je kriva. Rekla sam nešto slično - zašto im toliko dugo treba?
- U skloništu je upravo jedna žena koja nam se prvi put javila prije godinu i pol. Ima dvoje djece. Muž joj je aktivno vojno lice... Opet stanka, barem sekundu duža nego što bi trebalo. Danas znam što moj sugovornik osjeća kad radi takve stanke - tada sam mislila da žena naprosto ima tremu.
- Dvaput je odlazila prije nego je, prije 15 dana, otišla zauvijek...
Zašto mu se vraćala?
- Nije imala kamo. Njezini su roditelji rekli da je to što je tuče njena sramota i neka ne sramoti i njih time što će ga ostaviti. Majka joj je rekla da pretrpi par šamara, ali neka djeci ne otima oca... Njegovi kažu da je to i zaslužila, jer je lijena...
A prijatelji?
Izolirao ju je, ne smije izlaziti, ne smije se s nikim viđati...
Pa dobro, a kolege na poslu? Zar baš nitko ništa nije vidio?
Gorak osmijeh.
- Naravno da su vidjeli. Prve masnice je skrivala šminkom. Onda je govorila da je pala. Na kraju više nije govorila ništa ili je on pazio gdje je udara... Svi su vidjeli, ali to nije bio njihov problem.
Ne znam zapravo zašto sam ustrajala baš na tom slučaju. Ali jesam.
I sada je otišla?
- Jest... opet stanka. - Otišla je, ali...
Našao ju je?, nagađam.
Gorak osmijeh.
- Da, uvijek ih nađu. Prvo je prijetio. Onda je došao za par dana pa se ispričavao. Molio. Obećavao....
Pa nije se valjda vratila?
- Nije.
Moja je sugovornica iznenada digla pogled.
- On se ubio.
Tišina.
- Jučer je bio sprovod.
Nije morala dalje pričati, pretpostavila sam, ali ipak...
- Svi je krive, njegovi roditelji, njezini roditelji, njegov zapovjednik joj je došao reći da je ubila dobrog čovjeka...
Nikada nisam objavila tu priču.
Jučer sam se sjetila te drage žene, koja je očito i sama osjetila svoj dio šamara i udaraca, i te jadne, pretučene žene koja će ostatak svog života morati nositi stigmu one koja je "ubila dobrog čovjeka".
Jučer je donesena presuda Ani Magaš, kojom joj je kazna velikodušno smanjena s 9,5 na samo 8 godina. Da se razumijemo, ne branim je zato što sam ženski solidarna i ne mislim da je trebala biti puštena kući. Ne - ubila je muža, za to se ide u zatvor, ne dijele se ordeni. Ali ono što je meni nevjerojatno jest da se svi slažu, i suci i obrana i tužitelji, svi, da se Ana branila. Ali svejedno je dobila više godina zatvora od onog majmuna koji je pijan i bez vozačke prošao kroz crveno i ubio 11-godišnju curicu. Svejedno je dobila više godina zatvora od tipa koji je golim rukama ubio svoju ženu. Dobila je i više godina zatvora od sirotnog malog bogatašića koji je za ubojstvo dviju cura u Makarskoj kažnjen školovanjem u Švedskoj. Dobila je 8 godina za kazneno djelo "prekoračenja nužne obrane".
Nisam najsigurnija je li Anu pokopalo to što je žena ili to što je ubila potomka izuzetno utjecajne zadarske obitelji. U obrazloženju prve presude sudac je napisao da je "izazivala" supruga i da je isti (suprug) imao potpuno pravo nazvati je kurvom. Imao je pravo i pretući je, imao je pravo i daviti je, imao je pravo pokušati je silovati.
Ono što je još gore jest da se NJU, samo, jedino i isključivo NJU krivi za razaranje obitelji. Obično se i najgorim kriminalcima dijete uzima kao olakotna okolnost - Ani je dijete otegotna okolnost jer je ONA i samo ONA kriva za to što taj maleni neće rasti uz mamu i tatu.
Da, kriva je. Ne, nije jedini krivac. Kriv je užasan splet okolnosti, kriv je njezin kukavičluk da ostavi muža s kojim više nije bila sretna, kriv je alkohol, kriv je nedostatak komunikacije... Ali da je kriva samo ona - e to nije. I ne može biti.
U cijeloj ovoj priči jedan detalj meni jako bode oči - Anin je sin smješten kod roditelja njezinog pokojnog supruga. Silno me zanima koji je Einstein tako odlučio - smjestiti dijete kod obitelji ubijenog? Ti će ljudi, sigurna sam, pokušati mirno i racionalno objasniti da se dogodilo nešto užasno, ali da to ne mijenja činjenicu da ta majka voli svoje dijete? Sigurna sam i da će dati sve od sebe da tom djetetu i toj majci osiguraju normalan odnos? Dat će sve od sebe da te rane zacijele, a ne da u njemu posade mržnju i strah i tugu koju više nitko neće iščupati? Stvarno mi nije jasno - zar mi doista živimo u državi u kojoj para okreće i sud i suca? I zar je moguće da je to svima u redu?
Post je objavljen 12.09.2006. u 12:32 sati.