Kao prvo, hvala svima koji ste me zasuli lijepim željama, nisam zadnjih dana baš puno bila na netu pa zahvala malo kasni...
Nego, sinoć sam se podsjetila na jedan glazbeni komad kojeg smatram najgenijalnijim i najsavršenijim glazbenim komadom, neovisno o žanru, ikad napisanim. Riječ je o uvertiri za Wagnerovu operu Tannhauser. Čitava uvertira traje više od 21 minutu (što je ultimativno malo u kontekstu činjenice da se jedna njegova opera izvodi kroz 4 dana), a genijalna je, za početak, zbog apsolutno savršene kompozicije. Zamislite krivulju u obliku slova U - počinje užasno tiho, jedva čujno, užasno jednostavnom melodijskom linijom. Onda se postupno uključuje komad po komad orkestra, i ne dodaju u biti ništa novo: cijelo vrijeme se vrti jedna te ista tema, samo je preuzimaju nove grupe instrumenata. U praksi to zvuči kao da se slaže cigla na ciglu e da bi (na ovoj donjoj crti slova U) raspalio tuta forca. Onda se slovo U jako, jako polako penje prema gornjem kraju i utišava. Meni je ta uvertira užasno genijalna jer Wagner 21 punu minutu vrti u biti jednu temu - nešto nalik glumačkim vježbama mimike lica. Temelj je isti - glumčevo lice - mijenjaju se emocije, od ushita, sreće, radosti, do straha, gubitka, tuge pa čak i do (meni osobno genijalnog dijela) naznake buduće propasti. To je čitav spektar emocija uguran u samo 21 minutu, a kad imate na umu i da je Tannhauser priča o ljubavi na više razina, i priča o odricanju i priča s naznakama fatalizma, i priča o iskupiteljskoj i iskupljujućoj ljubavi, onda uvertira dobiva svoj puni smisao. Čak i ako zaboravimo ono čime su nas filali na satovima glazbenog odgoja u srednjoj, a to je da je Wagner čovjek koji je otkrio zvučni zid prije nego je Phil Spector ušao u studio, ipak je riječ o impresivnom pjesmopisanju. Ma u biti, morali biste čuti, ako već niste.
Dok sam ovo pisala, pustila sam ga sinu. Evo ga još sa slušalicama u ušima, miruje nakon što je već jednom odslušao gotovo čitavu uvertiru. I pjeva, sunce mamino.
Ljudi obično ne vole Wagnera. Čula sam svašta: da zvuči kao brodvejski mjuzikl, da je fašist, da nije pisao glazbu nego pamflete... Čak sam čula i da ću, kad odrastem, shvatiti da za strast (a on je kompozitor strasti) može izraziti i na drugi način, a ne samo timpanima i činelama. Ništa od toga zapravo ne pokriva ono zbog čega volim Wagnera. A volim ga jer se užasno rugao operetama (današnji ekvivalent bi bile cajke), volim ga zato što u njegovoj glazbi i u njegovu stvaranju ima vica (zato volim i Mahlera, recimo), a volim ga zato što oduvijek volim bahate i arogantne ljude koji mrtvo ladno naprave jednu operu od 4. S time da te 4 traju svojih 20 sati (obično se izvode s danom pauze između Rheingolda i Walküre, te Siegfrieda i Götterdämmerunga). Volim ga i zato što su ga proglašavali anarhistom, socijalistom, protonacionalistom, antisemitom, vegetarijancem, sve u isto vrijeme.
Meni je ta uvertira iz Tannhäusera definitivno među briljantnijim glazbenim djelima. Među iste mi spada 1 Mahlerova simfonija, "Kind of blue" Milesa Davisa, "Blue train" Johna Coltranea i Verdijev Requiem. I ponešto od Fabrizia de Andrea. I pjesma Sappore di sale. A bogami i Music for the jilted generation by Prodigy [tu ide smajli koji miga].
|
