Kao prvo, hvala svima koji ste me zasuli lijepim željama, nisam zadnjih dana baš puno bila na netu pa zahvala malo kasni...
Nego, sinoć sam se podsjetila na jedan glazbeni komad kojeg smatram najgenijalnijim i najsavršenijim glazbenim komadom, neovisno o žanru, ikad napisanim. Riječ je o uvertiri za Wagnerovu operu Tannhauser. Čitava uvertira traje više od 21 minutu (što je ultimativno malo u kontekstu činjenice da se jedna njegova opera izvodi kroz 4 dana), a genijalna je, za početak, zbog apsolutno savršene kompozicije. Zamislite krivulju u obliku slova U - počinje užasno tiho, jedva čujno, užasno jednostavnom melodijskom linijom. Onda se postupno uključuje komad po komad orkestra, i ne dodaju u biti ništa novo: cijelo vrijeme se vrti jedna te ista tema, samo je preuzimaju nove grupe instrumenata. U praksi to zvuči kao da se slaže cigla na ciglu e da bi (na ovoj donjoj crti slova U) raspalio tuta forca. Onda se slovo U jako, jako polako penje prema gornjem kraju i utišava. Meni je ta uvertira užasno genijalna jer Wagner 21 punu minutu vrti u biti jednu temu - nešto nalik glumačkim vježbama mimike lica. Temelj je isti - glumčevo lice - mijenjaju se emocije, od ushita, sreće, radosti, do straha, gubitka, tuge pa čak i do (meni osobno genijalnog dijela) naznake buduće propasti. To je čitav spektar emocija uguran u samo 21 minutu, a kad imate na umu i da je Tannhauser priča o ljubavi na više razina, i priča o odricanju i priča s naznakama fatalizma, i priča o iskupiteljskoj i iskupljujućoj ljubavi, onda uvertira dobiva svoj puni smisao. Čak i ako zaboravimo ono čime su nas filali na satovima glazbenog odgoja u srednjoj, a to je da je Wagner čovjek koji je otkrio zvučni zid prije nego je Phil Spector ušao u studio, ipak je riječ o impresivnom pjesmopisanju. Ma u biti, morali biste čuti, ako već niste.