30.08.2006., srijeda
...i treba mi soba da primi pet hiljada ljudi sa dignutim čašama...
Ovo je posljednji rođendan prije klišea. Znate, prije one užasne TRIDESETE. Prije velikih 3-0 još se mogu pretvarati da sam užasno mlada, da je cijeli svijet moja naranča, da je predamnom milijun mogućnosti tralalala. Zapravo, ako ćemo iskreno, danas sam postala svjesna činjenice da je to as good as it gets.
Nisam nikad baš brijala da ću biti nekaj i netko prije 30. Ok, lažem. Bila sam skoro pa uvjerena da ću diplomirati davno prije. I magistrirati. I kajjaznam kaj još na -irati. Ispalo je da sam i vozački položila tek prije 10 mjeseci (i u tom vremenu uspjela razbit maglenku, ogulit vrata, sjebat felgu, a čini se i nešto po imenu poluosovina), da me do diplome dijele tri velika praska i jedna Bologna, da ništa iz čega se dobiva diploma nisam -irala.
Ali zato jesam diplomirala:
- iz apsolutno jezivog odabira prijatelja. Mislim da bih si ja za best frenda odabrala križanca Al Caponea, vlč. Sudca i Srđana Mlađana. Spol nije toliko bitan, usredotočimo se na osnovne karakteristike. Bad, bad Leroy Brown...
- sakupljanje kretena (čitaj: onih koje nitko ne voli). Konačno postajem svjesna da, jebo individualnost, apsolutnu ljubav i silazak boga na zemlju u vidu & obliku nas malih homo sapinensa, ako postoji osoba koju nitko nemre smislit, za to postoji i valjan razlog. Amen sisters, haleluiah brothers, rahatli has seen the light.
- također sam ponosni nositelj crnog pojasa dvajsedmi dan iz jebanja rahatli u zdrav mozak. To vam je zapravo čista znanost. Recimo, većina ljudi se iz iracionalnog loopa u koji se upetljala, ispetlja racionalizacijom događaja koji je doveo do iracionalnosti. Ja ne. Ja uspijem racionalizirati iracionalno tako da se ono doima kao jedino realno i razumno rješenje. U zadnje vrijeme nekako promišljam da to baš i nije jako zdrav način življenja. Praise the lord!
- a krećem se prema magisteriju iz autizma, asocijalnosti i nedruželjubivosti prema ljudima koji mi nisu ama baš ništa krivi. Tu bojim se nemrem niš. It's just me, i'm just opscene.
S mojih dvajsdevet - ako me sat ne vara - upravo navršenih kuki, puno sam prestara za neke od stvari o kojima sam maštala:
- da postanem doktorica.
- da postanem astrofizičarka.
- da postanem pilotkinja.
- da naučim virtuozno svirat akustičnu gitaru.
- da naučim virtuozno svirat saksofon.
- da ispirsam obrvu a da to ne izgleda debilno.
- da ekšuli nosim jebenu minicu bar jednom u životu.
- da postanem pjevačica narodne glazbe kao ona s kojom se Mavrović đorao u Mjenjačnici.
- da odem na Tibet i postanem zen majstor.
- da preselim na Sao Tome & Principe.
- da u New Orleansu izučim voodoo.
- slikam se za playboy
Nije stvar godina, ali je mrvu prekasno za:
- eksperimentiranje s halucinogenim gljivama
- eksperimentiranje s opijatima in đeneral
- threesome
- tetovažu "Jesus saves" na ramenu
- pločicu s imenom i adresom oko vrata, za slučaj da sam prepijana da se sjetim
- slikam se za playboy
- prehranu baziram isključivo na ugljikohidratima
- pišem sevdahe u slavu cigareta
- to da pričam ko bed blu boj s trešnjevke
Sve u svemu, sretan meni moj 29. Hoću reći, prvi 29. rođendan.
|
- 00:15 -
Komentiraj (28) -
Printaj -
#
28.08.2006., ponedjeljak
pasmater
Moram mijenjati posao.
Zapravo, i moram i želim.
I sve i da ne želim, imam osjećaj da ću uskoro morati.
Nije tako komplicirano kako zvuči.
A sad sam u dreku: ono što volim/želim raditi je freelance rad i pitanje je hoću li se uspijevati naplatiti. A u onome što radim već 11 godina teško ću sada naći posao.
Pa ti vidi.
Trenutačno nemam snage dići glavu.
|
- 11:33 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
26.08.2006., subota
moody blues
Kad se s nekime doista želimo upoznati, ispričamo mu svoj najgori mrak, najveću noćnu moru. Ako nemamo to, ako smo među onih nekoliko koji spadaju među djecu sreće i koji su kroz život nekako prošli neokrznuti - onda ispričamo svoju najbolesniju fantaziju. Podijelimo s Tim Odabranim Nekim svoj mrak. Ta inicijacija mrakom čini nas nekako magično sposobnima za bliskost. Jer ipak, sada smo skinuli svih sedam velova odjeće i razotkrili svoje ožiljke, madeže i čudna dlakava mjesta, obično rezervirana za nježne poglede ljubavnika.
Zašto mrak? Zašto nam je za potpunu bliskost potrebno podijeliti ono najcrnje, najužasnije, one uspomene kojih se sami bojimo sjećati? Zašto možemo reći da nekoga volimo tek kad ga provedemo kroz naše vlastite suze? Zašto je to i kako smo to povezali s jamstvom bliskosti i razumijevanja? Dijelimo priče o užasnim odrastanjima, traumama, povredama svake vrste, svi mi, baš svi - u uspomenama svakog od nas krije se ono nešto veliko i strašno (iz naše perspektive strašno) što nas je nekako obojilo. I mislimo, mi naivni, da možemo sakriti tog našeg monstruma iz ormara, i nikako ne vidimo da nam sjedi na ramenu i da ga svi vide.
Jednom davno prijateljica me odvela na mjesto svog najvećeg užasa. Zapušteno dvorište, stara šupa, razvaljena drvena klupa, posvuda višegodišnje zalihe otpalog lišća. Onda bam bam, udarac u pleksus, ovdje se TO dogodilo. Povraćale smo zajedno po lišću i klupi. Prijateljstvo zapečaćeno mučninom.
Mora li nas jedan takav događaj zauvijek obilježiti? Recimo da smo odrasli u lošoj obitelji. Jesmo li mi onda zauvijek jadna, uplašena i nevoljena djeca? Moja prijateljica kaže da jake traume rascijepe ličnost. Kao da se, na neki način, u nas useli još netko, još neka sjenka, još neka zauvijek crna verzija nas. Mi, samo u negativu. Mi, koji se ne bojimo mrziti, recimo. Dok mi to objašnjava, pred očima mi je ona scena iz blesavog Gospodara prstenova, kada oni Nazguli probodu Froda. Ma kako daleko otišao, rana je zauvijek tu. Rana ga čini vidljivim mraku. Ako je to istina, a pretpostavimo da jest, ispada da se čitav život ne boriš protiv onog tko te povrijedio, nego protiv neimenovanog podstanara koji si u biti ti.
Ne volim fatalizam. Ne želim se pomiriti s mogućnošću da sam produkt tuđih grijehova i pogrešaka. Da me oblikovalo tuđe odbijanje uključivanja mozga? Tuđe laži? Ili još gore - tuđi strahovi? Pa postoji li veća i temeljitija negacija sveg pozitivnog od mogućnosti da si zauvijek određen nečime što je odlučio netko drugi, bio to udarac, uvreda ili nešto slično.
Ne, mislim da ipak nastavljam vjerovati u slobodnu volju.
I samo malo glasno razmišljam...
|
- 20:30 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
25.08.2006., petak
ovisnička osobnost
Postoje ljudi koji su se skloni nakačit na svaku pizdariju, coca cola, nikotin, kofein, alkohol, heroin, meksičke sapunice, teretana, klor iz bazena, CSI, CSI Miami, CSI NY... Ja sam očito jedan od tih ljudi.
Recimo, do vrlo nedavno sam pušila kutiju i pol do dvije. Razmišljala sam o sljedećoj cigareti prije nego bih ugasila trenutačnu. Ujutro bih zapalila iste sekunde kad bih malog ostavila u vrtiću. Znala sam se probuditi po noći i otići zapaliti u sobu. I odjednom - rez. Ok, nije baš odjednom, tome je prethodio grozan bronhitis zbog kojeg neka 2 tjedna nisam oka sklopila, jeziv umor i općeniti dojam da neću doživjeti 30. ako nastavim tim tempom. Pa smo darling i ja prestali i evo - ne pušimo, a pritom nismo jedno drugome odšarafili glave. I da, bolje se osjećam kao nepušač, ali... Znam da je to bizarno priznanje, ali ja cigarete volim.
Evo, recimo, i danas se živo sjećam svoje prve cigarete - bio je to dame i gospodo, bijeli Lord. To je tada pušila moja majka koja inače nema nikakav ukus što se cigareta tiče, mislim govorimo o ženi koja je pušila Filter Jugoslaviju, crveni ronhill, Zagreb, a momentalno, ako se ne varam, dimi onaj superturbomegalight ronhill. Pa sam počela drmat po Croatii jer je to moja frendica krala svojoj mami. Pa sam starome krala Marlboro, i Rothmans. Nisam voljela crveni Marlboro nikad, a od Rothmansa mi se, da prostite, povraćalo. Obožavala sam plavi ronhill. To je bila cigareta - i mirisna i okusna, riječju divna. A onda su je usrali i izbacili onaj ronhill medium i ja sam prešla na Wasu Kojota. Plavog naravno, iako je to teži šrot. Kad su bile nestašice cigareta, pušila sam Coronu i Astral. Kasnije smo pušili Kolumbo i York i sva druga meka pakovanja iz kojih ti se mrvice duhana istresaju u džepove, a ti i dalje uvjeravaš svoje hlebince roditelje da ne pušiš. [Moji su otkrili da pušim nakon kaj sam doma, na kuhinjskom stolu, ostavila kutiju cigareta i to kutiju koju sam ukrala mami, šibice i par opušaka. Raspizdilo ju je što sam joj krala cigarete, a ne to kaj pušim.]
Uglavnom, ja volim cigarete. Volim osjećaj kad zapališ, volim prvu jutarnju koja te zanjiše, volim zadnju prije spavanja koja te umiri, volim zapalit kad sam nervozna, volim zapalit dok recimo čekam tramvaj, obožavam sjest na rubnik i pušit iako fakat ne znam u čemu je tu fora i kaj mi je tu guba, al je... Nemrem reć da baš patim bez pljuga, ali stvarno mi je bezveze da te nekaj tak dobro može spremit u grob. Zakaj ne izmisle nekakve neštetne cigarete? Nekakve koje ti ekšuli čiste pluća? Ah živote.
Onda kava. Ja stvarno stvarno volim kavu. Volim i instanticu i automatušu i tursku i kapućina i one kave s aromama - volim kavu. Najdraži kompliment u životu dala mi je frendica koja je rekla da i radim odličnu kavu. Ja, rahatli, žena od kave. [sad tu dođe smajli koji se šepuri kao puran] Mene oduševljava čitav taj kavni ritual, da uopće ne spominjem činjenicu da me sam miris kave instant raspoloži. Ali, kao i s očito svim stvarima koje volim, i tu ima problema. Recimo, ne smijem piti tursku kavu. Jer sam živčenjak i nervčik i momentalno počnem heklat ko da u slobodno vrijeme održavam napon u sustavu opskrbe električnom energijom. A upravo otkrivam da ne smijem baš ni ostale kave i kavovine jer mi je od njih loše. Srce mi preskače, recimo. I tlak mi podivlja. I zapravo me užasno raspižđuje što ne smijem konzumirat baš ništa što volim.
A mogu konzumirat stvari prema kojima sam ravnodušna. Recimo - alkohol. Ja ne pijem, što redovno šokira ljude koji me znaju. Fakat ne pijem. Imam naime teoriju po kojoj se svatko od nas rodi sa nekakvom svojom proverbijalnom bačvom. E sad, ja sam, vjerujem, ispila svoje bačve za nekih sedam života. Tak da sad uopće ne pijem alkohol. Dobro, to nije baš sasvim istina. Volim cuclat one fine likerčiće, tipa Bailey's i osobito Carolans, volim i koktele. Zapravo, postoji jedan koktel kojeg obožavam ali ga rijetko koji koktel majstor može dobro napraviti, a to je long island ice tea. Nu vam recepta za opijanje prijatelja, rodbine i djece koja neće spavat:
1 part vodka
1 part tequila
1 part rum
1 part gin
1 part triple sec
1 1/2 parts sweet and sour mix
1 splash Coca-Cola®
Kaj se droga tiče, tu sam užasno dosadna i konzervativna, a primjenjuje se i pasus o alkoholu: svatko od nas ima svoju vreću droga. Zapravo, ja volem stvari koje se daju pušit. Stvari koje se kemijski sastavljaju za mene nisu dovoljno egzaktne. A i meni je stvarnost dovoljno pomaknuta i tripozna da bih trebala sredstva za pomicanje iste. Ma mislim da je stvar u tome što ja pod utjecajem opijata postanem paranoična. Recimo, zabrijem da će me sin trebat a da ću ja bit drogirano džubre. Ili da će policija upast u stan. Ili da ću poludjet pred svim tim ljudima. ili ću postat jehovin svjedok.
U medjuvremenu sam razvila neke čudne oblike ovisnosti. Recimo, novine. Ja sam od onih ljudi koji ne mogu proć pored kioska a da ne kupe neku tiskovinu. Ne serem majke mi, pitajte RD-a. Ima to i svojih dobrih strana, na primjer ispadam užasno svestran, renesansni čovjek koji kupuje žemske magazine, national geographic, new science, Q, vizionar, svjetlost, kvizoramu, globus, dobar tek, bug, auto klub, unikat, newyorker i još pokoji na kojeg naletim.
Zatim sam ovisna o onome što RD zove krimi sapunice. Gledam redom: sve CSi-jeve, zakon i red u svim varijantama, autopsiju, nove forenzičare i eventualne serijale o masovnim ubojicama, to mi je specijalnost. Nekak brijem da bih ja, kad bih slučajno imala kriminalni um, počinila zločin bez posljedica. I onda bih se branila činjenicom da sam sve to naučila na javnoj teve.
Ovisna sam i o serijama tipa gilmorice. I sutkinja amy.
E da. Ovisna sam i o cedevita bombonima. I o cedeviti in đeneral. Fala bogu da mi barem to nije zabranjeno.
JEDAN DISKLEJMER: sigurna sam da je ovaj post nesuvisao. Ne znam kaj mi je u zadnje vrijeme, ja to zovem moja rain man faza, kad sam još autističnija nego inače. Ipak, vjerujem u oporavak i prestanak pisanja ovakvih pizdarija. Fala.
|
- 12:00 -
Komentiraj (29) -
Printaj -
#
11.08.2006., petak
ljubomora
Ok, sve razumijem, sve znam, sve mogu shvatiti: imao je svoj život prije mene. Točka.
Imao je svoj život i u njemu su bile neke žene.
I te neke žene su imale različite interese.
I on je pametan čovjek i pametan muškarac.
Sve ja to razumijem. I nisam ljubomorna, stvarno nisam. Ok, vjerojatno BIH bila da ga uhvatim kako mu neka sisata plavuša sjedi u krilu, ma da mu bilo kakva žena sa sisama većim od mojih - a svaka žena ima sise veće mojih - sjedi u krilu, ili da je drpa za dupe, ili da s njom radi nešto što po defaultu šnjofa na seks. Ali on to ne radi, barem koliko ja znam pa ja nisam ljubomorna. Ali eto postoji ta jedna žena koja je i njegova bivša. I ta neka žena piše. I to dobro piše. I objavljuje to što piše. (A piše o njemu, to sam otkrila iako sam samoj sebi govorila da me u biti ne zanima o komu/čemu ona piše). I to izlazi u knjigama. A ja knjige čitam. I iako bi za moje mentalno zdravlje bilo pametnije preskočiti knjigu za koju vidim da ju je napisala ona, ne mogu. Jer sam znatiželjna. A onda popizdim.
I ona eto prevodi, zanima je kazalište, voli jazz, voli more, mrzi poriluk, voli knjige. I nadrkana je užasno. I pizdi stalno zbog nečeg. I svađa se s ljudima. I svašta nešto. Za kog je vraga njegova bivša morala imati iste interese kao ja? Zašto to nije neka koka koja brije po cajkama, recimo? I od pisanja je zanima jedino slanje razglednica? I ima, ne znam, miran karakter.
I da, da, znam ja da on mene voli, i da sam sad iracionalna za popizdit, ali bivše cure bi trebale biti bivše cure koje ne pišu o svojim bivšim dečkima koji su moji sadašnji partner.
Kategorije: mahnitluk, mentalno zdravlje, prozac, histerija, žene.
|
- 12:03 -
Komentiraj (45) -
Printaj -
#
07.08.2006., ponedjeljak
Jesam li vam već pričala?
Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o Barbari Vozačici. Jeste li čuli za Barbaru Vozačicu?
Vrijeme radnje je (mislim) 2000. godina. Negdje 5-6 mjesec, taman prije godišnjih, taman u početak radova po Zagrebu, taman u doba kad su svi lagano u popizditis fazi jer jedva čekaju pobjeć pa odbrojavaju sate i minute.
Naša priča počinje u petak, oko 2 popodne kad je Barbara M. (zaboravila sam godine, tada je imala preko 40) svojim automobilom krenula voziti u suprotnom smjeru. Savskom. Koja je tada bila blokirana zbog nekakvih radova negdje. Uglavnom, Barbara je vozila u suprotnom smjeru i pokupila Damira H. koji je vozio svog Porchea 911. [Zaboravila sam kaj je Barbara vozila, nikaj pamtljivo uglavnom]. Uglavnom, Barbi je pokupila Damira, izašla iz auta i - pukla od smijeha. Objasnila je ona čovjeku, a i novinarima Jutarnjeg koji su se tamo našli jer se sve zbivalo praktički ispred matične im redakcije, kako je zaljubljena, i kako ljubav ne pozna crte i linije i kako ona danas (odnosno taj dan) vozi samo ravno. Jer je zaljubljena. Damir je ženu odveo na piće i girice, otjerao policiju koja ju je došla globiti i kad su se rastajali, Barbara je ponovno drmnula u njegov tutač. Nevjerojatno, čudio se Damir, uz toliko automobila u Zagrebu, vi dva puta udarite u moj!
Platit će Barbara štetu, obećala je i nastavila, kako je planirala, voziti ravno. Prošla je pored finske (mislim!) ambasade, drmnula tamo nekakav auto i, ispravno pretpostavivši da ovoga puta neće dobiti ni piće ni girice, zapičila samo ravno. Na trg to jest. Te se sparkirala drito ispod Bana. Došla policija, napravili alkotest. Trijezna ko Hudolin.
Sjećam se njenih fotografija na zadnjoj stranici Jutarnjeg: plavokosa, zgodna žena koja se smije preko čitave stranice. Gledaš nju, ona govori da je sav taj cirkus jer je zaljubljena, jer voli, i misliš si (odnosno ja sam si mislila), kak je to negdje jeben filing, tak se zaljubit da napraviš zulum po gradu.
|
- 11:28 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
|
