Kad se s nekime doista želimo upoznati, ispričamo mu svoj najgori mrak, najveću noćnu moru. Ako nemamo to, ako smo među onih nekoliko koji spadaju među djecu sreće i koji su kroz život nekako prošli neokrznuti - onda ispričamo svoju najbolesniju fantaziju. Podijelimo s Tim Odabranim Nekim svoj mrak. Ta inicijacija mrakom čini nas nekako magično sposobnima za bliskost. Jer ipak, sada smo skinuli svih sedam velova odjeće i razotkrili svoje ožiljke, madeže i čudna dlakava mjesta, obično rezervirana za nježne poglede ljubavnika.
Zašto mrak? Zašto nam je za potpunu bliskost potrebno podijeliti ono najcrnje, najužasnije, one uspomene kojih se sami bojimo sjećati? Zašto možemo reći da nekoga volimo tek kad ga provedemo kroz naše vlastite suze? Zašto je to i kako smo to povezali s jamstvom bliskosti i razumijevanja? Dijelimo priče o užasnim odrastanjima, traumama, povredama svake vrste, svi mi, baš svi - u uspomenama svakog od nas krije se ono nešto veliko i strašno (iz naše perspektive strašno) što nas je nekako obojilo. I mislimo, mi naivni, da možemo sakriti tog našeg monstruma iz ormara, i nikako ne vidimo da nam sjedi na ramenu i da ga svi vide.
Jednom davno prijateljica me odvela na mjesto svog najvećeg užasa. Zapušteno dvorište, stara šupa, razvaljena drvena klupa, posvuda višegodišnje zalihe otpalog lišća. Onda bam bam, udarac u pleksus, ovdje se TO dogodilo. Povraćale smo zajedno po lišću i klupi. Prijateljstvo zapečaćeno mučninom.
Mora li nas jedan takav događaj zauvijek obilježiti? Recimo da smo odrasli u lošoj obitelji. Jesmo li mi onda zauvijek jadna, uplašena i nevoljena djeca? Moja prijateljica kaže da jake traume rascijepe ličnost. Kao da se, na neki način, u nas useli još netko, još neka sjenka, još neka zauvijek crna verzija nas. Mi, samo u negativu. Mi, koji se ne bojimo mrziti, recimo. Dok mi to objašnjava, pred očima mi je ona scena iz blesavog Gospodara prstenova, kada oni Nazguli probodu Froda. Ma kako daleko otišao, rana je zauvijek tu. Rana ga čini vidljivim mraku. Ako je to istina, a pretpostavimo da jest, ispada da se čitav život ne boriš protiv onog tko te povrijedio, nego protiv neimenovanog podstanara koji si u biti ti.
Ne volim fatalizam. Ne želim se pomiriti s mogućnošću da sam produkt tuđih grijehova i pogrešaka. Da me oblikovalo tuđe odbijanje uključivanja mozga? Tuđe laži? Ili još gore - tuđi strahovi? Pa postoji li veća i temeljitija negacija sveg pozitivnog od mogućnosti da si zauvijek određen nečime što je odlučio netko drugi, bio to udarac, uvreda ili nešto slično.
Ne, mislim da ipak nastavljam vjerovati u slobodnu volju.
I samo malo glasno razmišljam...
|
