Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o Barbari Vozačici. Jeste li čuli za Barbaru Vozačicu?
Vrijeme radnje je (mislim) 2000. godina. Negdje 5-6 mjesec, taman prije godišnjih, taman u početak radova po Zagrebu, taman u doba kad su svi lagano u popizditis fazi jer jedva čekaju pobjeć pa odbrojavaju sate i minute.
Naša priča počinje u petak, oko 2 popodne kad je Barbara M. (zaboravila sam godine, tada je imala preko 40) svojim automobilom krenula voziti u suprotnom smjeru. Savskom. Koja je tada bila blokirana zbog nekakvih radova negdje. Uglavnom, Barbara je vozila u suprotnom smjeru i pokupila Damira H. koji je vozio svog Porchea 911. [Zaboravila sam kaj je Barbara vozila, nikaj pamtljivo uglavnom]. Uglavnom, Barbi je pokupila Damira, izašla iz auta i - pukla od smijeha. Objasnila je ona čovjeku, a i novinarima Jutarnjeg koji su se tamo našli jer se sve zbivalo praktički ispred matične im redakcije, kako je zaljubljena, i kako ljubav ne pozna crte i linije i kako ona danas (odnosno taj dan) vozi samo ravno. Jer je zaljubljena. Damir je ženu odveo na piće i girice, otjerao policiju koja ju je došla globiti i kad su se rastajali, Barbara je ponovno drmnula u njegov tutač. Nevjerojatno, čudio se Damir, uz toliko automobila u Zagrebu, vi dva puta udarite u moj!
Platit će Barbara štetu, obećala je i nastavila, kako je planirala, voziti ravno. Prošla je pored finske (mislim!) ambasade, drmnula tamo nekakav auto i, ispravno pretpostavivši da ovoga puta neće dobiti ni piće ni girice, zapičila samo ravno. Na trg to jest. Te se sparkirala drito ispod Bana. Došla policija, napravili alkotest. Trijezna ko Hudolin.