Komentari

rahatlokum.blog.hr

Dodaj komentar (31)

Marketing

  • Manistra

    panika se istjeruje seksom, mila. šta radi taj tvoj, dovraga?

    avatar

    25.09.2006. (09:32)    -   -   -   -  

  • Tristana

    Being there, done that. Trudnoća me neko vrijeme držala u blaženom neznanju na oblaku presvučenom u sloniće na roza tufnice, ali ne bud' lijena - fobija i pripadajući napadaji panike ovih se dana vraćaju u punom sjaju. I, baš kao i ti, sad imam ekstra razlog za njih. A ovo za seks je živa istina:-D

    avatar

    25.09.2006. (10:09)    -   -   -   -  

  • rahatli

    ah sad ću mu reć: jebi me dragi da ne pijem apaurine:)))))
    ne, bojim se da to kod mene samo odgodi stvar...

    avatar

    25.09.2006. (10:11)    -   -   -   -  

  • 2tref

    "onda ću ih ja šupit tak da se ne zaustave do kine..." - tako se to rješava Rahtali. Tako.

    avatar

    25.09.2006. (10:54)    -   -   -   -  

  • obično-neobična ja

    Ma ne trabunjaš! A da probaš u psihologa? Oni ne dile tablete tako leva-leva, više su onako za razgovor. Bitno je da je problem osvješten, ja ne sumnjam da ćeš ti to riješit.
    Dugo nije bilo posta, a ja te guštan čitat.Pozdrav!!

    avatar

    25.09.2006. (11:06)    -   -   -   -  

  • Zrine Milutine

    Ja ti mislim da je to dio života i da se s tim treba živjet. Ono, veliš sam sebi - ja imam panične napadaje, big deal. Barem nemam hemoroide. Ili žučne/bubrežne kamence. Koji isto povremeno izazivaju napade pa se ljudi ne osjećaju toliko nenormalno zbog toga. Biliv ju mi, jednom kad si tak postaviš stvari, lakše je.

    avatar

    25.09.2006. (11:22)    -   -   -   -  

  • zamisli da imas visoki tlak. dio te bolesti ces rijesiti promjenom prehrane, promjenom nacina zivota, vise kretanja itd, itd. dio bolesti ces morati rjesavati lijekovima zato jer ti je genetska slika takva kakva je ili zato jer ti se s vremenom organizam sjebao i nema natrag. dakle, mozes si pomoci tako da A promijenis ono sto pogoduje visokom tlaku i B uzimas lijekove za onaj dio koji svojim ponasanjem ili odlukom ne mozes rijesiti.
    sad to isto primjeni na panicni poremecaj. dio tog poremecaja se zaista moze rijesiti drukcijim nacinom razmisljanja, primjenom nekih antistres tehnika, nekim radikalnim zahvatima u zivotu ako su moguci i potrebni (tipa promjena posla, prekid studija, prekid neke duge lose veze, dakle nesto sto te gusi i smeta jednostavno prerezati itd.). drugi dio tog poremecaja ces morati rijesiti lijekovima jednostavno zato jer kao ni kod visokog tlaka nije u tvojoj moci "snagom volje" promijeniti kemiju tvog organizma koji proizvodi to sto te dovodi to stanja panike.
    psihijatrica kod koje si isla je bila tako "nonsalantna" zato jer je to njoj isto ko da doktoru opce prakse dodje netko sa anginom: da, da znam kak vam je, takve gledam svaki dan 15 puta, napamet znam sto vam treba i to je to. kad dodjemo kod doktora i dobijemo antibiotike onda ih bez pitanja i problema pijemo jer znamo da ce se problem tako rijesiti, a ako ih ne uzimamo znamo da ce se rijesiti, ali puno kasnije i sa tko zna kakvim posljedicama.
    isto je sa panicnim poremecajem: lijek se MORA uzimati inace se poremecaj moze pretvoriti u bolest, jednog dana u kronicnu. iz panicnog sljedeci korak je prema depresiji, a uz to se mogu zalijepiti jos i kojekakve fobije, stanja anksioznosti, nesanice, osjecaji tuge, nemoci, manjak smopouzdanja, manjak samopostovanja...you name it I got it!
    upravo se depresija i javlja zbog toga jer te "normalni" ljudi uvjeravaju kako "je sve u glavi" kako si mozes pomoci "samo kad bi malo promijenila misljenje" i ostale idiotarije koje te jos dublje guraju u bezdan jer si onda pocnes misliti da si ti zadnji idiot koji si nemre pomoci, a svi ostali su tako "snazni, stalozeni i pametni".
    ne, nisu tako snazni, stalozeni ni pametni nego nikada u zvotu nisu osjetili sto je to PRAVI NAPAD PANIKE i kako je s time zivjeti iz dana u dan. to je ko da covjeku sa astmom objasnjavas kako je sve to normalno, kak se s time zivi, sve je to u glavi, nek se malo skoncentrira pa ce se prestat gusit.
    ako si spremna popiti aspirin C kad imas prehladu, antibiotik ako imas anginu, kafetin za glavobolju - onda si brzo pomogni i lijekom za ta stanja.
    pozdrav od bivse panicarke koja se kao i ti u dva navrata mucila po 2 godine (!!!) i onda popizdila i problem rijesila u 6 mjeseci!

    avatar

    25.09.2006. (12:39)    -   -   -   -  

  • vilenjak

    Ovo bi sve bilo kako-tako Ok da ti je panični poremećaj urođen. Ali nije, jer bi se pokazao bar do 21-22. Dakle, draga, DIŠI! *

    avatar

    25.09.2006. (13:03)    -   -   -   -  

  • Milou

    Čuvaj sebe ili se! Jednom mi je prijatelj (dipl. psiholog) rekao da su svi strahovi i fobije bolesti progresivnog karaktera. Što će valjda reć, ako se danas bojiš recimo visine, sutra ćeš se bojati još i veće visine. Strahovi koji se probude u nama zbog brige za našu djecu su apsolutno normalna pojava. Ali treba ih držati pod kontrolom. Kako? Duboko disanje u škanicl? Ne znam. Ponekad upali da se zatvoriš sam u sobu, zamračiš i slušaš neki stari new age (Vangelisovi "Voices" ili J. M. Jarreov "Equinox" često pale). Javit ću ti kada i ja pronađem neki način. Ili, molim te, ako ti pronađeš neki dobar recept - javi meni. Unaprijed zahvalan

    avatar

    25.09.2006. (14:34)    -   -   -   -  

  • Blini

    Ja imam sebične napadaje panike. Provjeravam dišem li ja. Bojim se da ću krepati (i ponekad posežem za tableticama). I pitam se zašto ti bastardi najčešće napadaju noću, kad se najteže s njima nositi.

    avatar

    25.09.2006. (16:09)    -   -   -   -  

  • vex-ica

    Imaš fora blog!!!!!!!!!!!! Svrati do mene!

    avatar

    25.09.2006. (20:38)    -   -   -   -  

  • Tajpvrajter

    A stvarno, Rahatli. Vrijeme je više za tu pivu.

    avatar

    25.09.2006. (23:06)    -   -   -   -  

  • trill

    Ne znam kakva mama bi mogla spavati dok joj je dijete bolesno. Kronično se nespavanje mora pokazati negdje na organizmu. Izvana ili iznutra. Ne bi bilo normalno da ne pokušava izaći van, da organizam ne alarmira.
    Imala sam i sama svoje napade panike. Riješila sam ih bez tableta, koje su samo bile u džepu za svaki slučaj :)

    avatar

    26.09.2006. (08:36)    -   -   -   -  

  • ~anonimna~

    # JUST SO U KNOW
    ....oooO...............
    .....(....)...Oooo....
    ......)../.....(....)...
    . ....(_/.......)../....
    ...............(_/......
    ... I WAS ............
    .......... HERE .......

    avatar

    26.09.2006. (09:03)    -   -   -   -  

  • ŽELJA

    Imaš fora blog!!!!!!!!!!!! Svrati do mene!

    avatar

    26.09.2006. (09:29)    -   -   -   -  

  • alexx

    al da imaš bubrežne kamence, pila bi hektolitre tekućine i skakutala okolo naokolo ko mladi majmun. il ih se nekako već probala riješit. ne bi zaključila da eto, imaš kamence, i tu i tamo ćeš ić na hitnu sa svemirskim bolovima, i plakat dok koktel lijekova ne počne djelovat. nekako mislim da bi psiholog bio bolja ideja od psihijatrice koja te pokušava nakljukat lijekovima. nije biokemijska neravnoteža uzrok, nego posljedica. i da bi tabletice bile otprilike ko da, štajaznam, imaš brutalnu dioptriju, ne nosiš naočale ni leće, i uporno se zalijećeš u predmete. i onda hodaš zamotana ko mumija, al i dalje ne ideš okulisti, pa se nastavljaš zalijetat u predmete. i ono, jebote kako opet imam razbijeno koljeno a zamotala sam drugo koljeno i sva sam polijepljena flasterima, KAKOoOoO?! dobro, ja sam laik. :D

    avatar

    26.09.2006. (13:40)    -   -   -   -  

  • skalonja

    mogu te u potpunosti razumjeti... ja imam panične napadaje ukoliko vidim zmiju na mjestu gdje je nisam očekivao... tada noge počnu same trčati, krv šikne u glavu, srce trči 10 metara ispred mene, znoj i sve ostalo... to je stečeni neracionalni strah usađen sa strane roditelja jer uvijek ponavljaju "pazi da te ne zmija" i tako godinama i onda se počneš neracionalno plašiti nečega, pa makar i kad znaš da ti neće ništa. i sada također se pretjerano, možda, brinem i bojim za svog sinčića, ali to nije panični strah, to je samo veeliki strah... isto se noću trgnem i gledam u kravetić da li diše, je li se pobljuvao i slično...

    avatar

    26.09.2006. (15:01)    -   -   -   -  

  • Everything but Perfect

    ja sam poremećaj osobnosti. pa kad napadne, sjednem, čvrsto se primim i čekam da prođe. a uvijek prođe. još da se ne vraća....

    avatar

    27.09.2006. (10:44)    -   -   -   -  

  • one simple blog

    Imaš super blog,posjeti moj imam tekst o fobijama.

    avatar

    27.09.2006. (11:52)    -   -   -   -  

  • Sadako's apprentice

    jaki napadaj nisam imao već nekoliko mjeseci, ali one neugode pred početak napadaja dođu svakih par dana. jebeno. da bar smisle neki lijek za to. ono, šišneš tabletu i boli te briga.

    avatar

    27.09.2006. (13:21)    -   -   -   -  

  • Sarajka_djevojka

    Draga Rahat lokum,
    prvi Panični napad sam imala prije 9 mjeseci. Mislila sam da umirem, kao da me neko vadi iz moga tijela...užas...od tada ne mogu normalno da živim jer sam konstantno pod strahom da mi se opet ne ponovi:( Sada znam da se od toga ne umire, da sve porđe, ali strah je jači...
    Bude manjih napadaja, ali njih nekako prevaziđem....i onda budem plačljiva nikakva...a najgore od svega je to što mi se sada ako me boli malo glava, ako mi noge trnu šta god da mi se desi ja u tome prepoznajem mohgući ponovni napad..:(

    avatar

    27.09.2006. (13:56)    -   -   -   -  

  • samoglup

    Imam jednu takvu kod kuce. Svako ko misli da bez strucne pomoci ide, VARA SE DEBELO! To se ne pobjedjuje, sa tim se zivi. Ostavi kod mene komentar na site-u,mozemo se cuti za detalje.

    avatar

    27.09.2006. (14:43)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Hvala ti puno na ovom iskrenom osobnom postu...jer i ja imam isti problem i podjednako razmišljam kao i ti i ne želim se navući na tablete...i sve je krenulo od rođenja djevojćice i još nekih okolnosti...i već sam bial uvjerena da sam u predinfarktnom stanju...i onda sam otišla na pregled srca, obavila još neke (rezultate još čekam), ali već i sama znam da je stvar u mojoj glavi i od kada sam nekako eliminirala te organske uzroke i dobro se posvađala što sa sobom, što sa nekima u okolini...osjećam se puno bolje, promjenila sam perspektivu, prestala očekivati podršku tamo gdje je ne mogu dobiti...i pičim dalje....Želim ti da ti to rješiš na neki svoj način i ..linkove sad ne stignem otvarati, ali budem...NEgo, meni je pomogao i autogeni trening...pa vidi..pozdrav od još jedne paničarke (nadam se izliječene)

    avatar

    27.09.2006. (18:49)    -   -   -   -  

  • ginger lady

    ja sam zbog toga išla na razgovor kod psihologa. ona mi nije uopce nudila nikakva sredstva za smirenje, zapravo rekla je da to jako usporava motoriku. rekla je da su napadaji panike nesto sto moras prihvatiti kao dio sebe. i trebaš ih pokušavati namjerno izazvati. to je metoda koja se koristi kad netko ima problema s tikovima. dakle svim se silama trudiš dovesti u psihičko stanje slično onome kod kojeg inače dolazi do napadaja panike. to naravno ne uspijeva, ali što se više sama trudiš to izazvati, oni će se rijeđe javljati sami.
    meni se inače napadaji panike manifestiraju tako da ne mogu disati. a gospođa psiholog mi je na to rekla - nemoj. nemoj disati. nemoj uopće pokušavati doći do daha, nego ostani mirna. šanse da se ugušiš su nikakve, no time postižeš kontrolu. u trenutku napadaja pokazuješ svojoj podsvijesti da si ipak ti ta koja kontrolira sve što se s tobom događa.
    Naravno, da bi se ostvario neki napredak treba proći dosta vremena, ali na kraju pomaže.

    avatar

    27.09.2006. (19:35)    -   -   -   -  

  • estera

    u trenutku napada (koji je po meni ravan osjecaju smrti), ipak uspijem ostati toliko sabrana da ne zaboravim na disanje. najvaznije je dugacko izdahnuti. ako si kada vidjela,a vjerujem da jesi, ono disanje u vrecicu. dakle, ne duboko disanje, nego dugacko izdisanje. na taj nacin se srce prije smiri. imala sam vec tri velika napada u zadnjih godinu dana i nekoliko manjih. i to u trenucima kada sam bila potpuno mirna i obavljala svakodnevne poslove. obavila sam masu pretraga, i jedino sto su otkrili jeste da je stitnjaca malo povecana i da se jedan zalistak na srcu ne zatvara do kraja. te dvije stvari, kao, takoder mogu biti uzrok napada. iako sam isto tako cula od tri osobe,tri razlicita misljenja. uglavnom, vjerujem da je to vise psihicki poremecaj nego fizicki. meni je recimo vazno da kada osjetim da bi napad mogao doci nazovem nekog na mobitel ili pisem neku poruku tek toliko da nesto pisem...i onda nekako skrenem misli i osjecaj u vecini slucajeva prode. nije lako, ali treba prihvatiti da je to tu. sretno:)) nadam se da ces se rijesiti te napasti i mi svi zajedno s tobom:)

    avatar

    27.09.2006. (21:54)    -   -   -   -  

učitavam...