25.09.2006., ponedjeljak
could life ever be sane again?
Postoji nešto što se zove panični poremećaj. Nije uopće tako rijetko kao što zvuči; ukucajte u googleta "panic" ili "panic attack" ili "panic disorder" i izlistat će vam se zilijun stranica posvećenim ljudima koje pere panika. Znate što je lijepo s panikom? Apsolutno je, u trenutku kada se dogodi, izvan vaše kontrole.
Tuče vam srce, ne možete do zraka, mozak vam hoće eksplodirati - iako bi ta eksplozija doista bila pozitivan ishod. I onda sve prestane.
Ja sam, na žalost ili na streću, mentalni tip. Problemima pristupam znanstveno, prvo pokušavam saznati što je moguće više, pa unijeti sve varijable da bih dobila pravo rješenje. Tako sam saznala da panika (strahovi, fobije generalno) kidaju sinaptičke veze između nekih centara u mozgu. Pojednostavljeno rečeno: zadnja slika (slika ovdje može biti i u značenju misao) zabilježena u vašem mozgu prije nego ste aktivirali zaštitu (panika nastaje zbog nagona za održavanjem. nema razlike između mehanizma koji pokreće paniku i mehanizma koji vas tjera da, npr, odmaknete ruku od vruće peći) ostaje u vašem mozgu sve dok ne prestane napad. Opet pojednostavljeno, ideja koja vam je izazvala strah ostaje na "loopu" sve dok se ne iscrpe biološki parametri koji određuju trajanje napada. Drugim riječima, možete misliti samo o svojem (najvećem) strahu. Zato je glupo reći nekome, usred paničnog napada - racionaliziraj. Glupo je jer to taj netko jednostavno ne može.
Naravno, postoje mehanizmi kako se to mijenja: promijeniš neke postavke u glavi, prespojiš par žica i naprosto uneseš nove If A -> B parametre. Nije baš tako jednostavno, ali može se.
Ja nisam bila od paničnih poremećaja. Ako išta, ja sam one tough bitch. E ali, poznati smisao za humor (cinizam, sarkazam, jebenu ironiju) svemira učinio je da posljednje tri godine živim kao hodajuća panika. Razlog je u biti jednostavan: prije nego sam upoznala MD-a, a kasnije i postala mama, nisam imala nikog do kog bi mi bilo baš stalo. Ironiju činjenice da su strahovi aktivirani u trenutku kad bi život trebao postati najljepšim, uopće neću komentirati. Ona govori sama za sebe.
Prije otprilike točno godinu dana, otišla sam psihijatru. Rekla sam joj da imam panične napade, rekla sam joj zašto, kad se javljaju. Ispričala sam joj da noću ustajem i slušam diše li mi sin, da ne skopim oka po tjedan dana kad se on razboli (a budući da je imao period od 6 mjeseci skoro pa konstantnog razbolijevanja, ja sam se na kraju pretvorila u napeti snop živaca. Ma šta snop, osnivala sam Fight club)... Fino smo razgovarale, ta simpatična teta i ja. Nisam ja baš sigurna da je to nerazumno, rekla je. Mnogi roditelji to čine. Mislim, vi se samo brinete.
Kako duhovito, od panike me liječi panična psihijatrica. Morate cijeniti ironiju, stvarno morate.
Uglavnom, nudjali su mi da problem riješim DROZOM. Fala ne bi. Ni drozama ni sedativima ni drugom terapijom. Mislim, ja ću se uplašiti i problem riješiti pilulom? Koja je onda razlika između mene, navodno normalne i racionalne, i nekog kog žena izludi pa ode u birtiju na gemišt? Nemam ništa protiv da to ljudi rade, mislim da popiju tabletu kad im treba, samo to nije za mene. Nikako.
Pitala sam psihijatricu da mi kaže ime te moje ludosti, ako je imam. Savršeno ste normalni, kaže ona. Kako sam normalna, ako noćima ne spavam? Da, to je mali problem. Hoćete nešto za spavanje?
I opet smo na početku. Ja znam koji je triger za napade (sada je teški stres), znam da postoji biološka uvjetovanost zbog koje oni ne mogu dugo trajati, znam da ih mogu pobijediti jer već jednom jesam, znam da je to sve u mojoj glavi i ako je u jebenoj mojoj glavi onda ću ih ja šupit tak da se ne zaustave do kine...
Ali, trenutačno već 10 dana živim u predinfarktnom stanju.
Evo par linkova da vidite o čem ja to nesuvislo trabunjam:
|
- 08:34 -
Komentiraj (31) -
Printaj -
#
|
