Puno, puno, puno...

Nakon ovog raspjevanog posta vraćam se onom prethodnom.
Znam, dragi moji, da to nije ništa strašno. Trebalo mi je vremena da to shvatim. I ja sama, vjerojatno, imam neki oblik disleksije, samo ga nitko nije uočio. Nazivali su me raznim imenima, kampanjcem, ljenčinom, ponekad i genijalcem, ali u mojoj glavi neke stvari nikad nisu sjele i nikad nisam na čisto što bih s njima. Npr. prije neki dan , gledam na televiziji našu ministicu Kolindu H....- K...nešto. Zašto pišem točkice? Zato jer da me ubijete, mučite na razne načine i ne znam što još, ja se toj ženi ne mogu sjetiti prezimena. I kad ga pročitam, sekundu iza toga nemam pojima što sam pročitala.
Tablica množenja, koju djeca nauče kao pjesmicu, meni je i dan danas živa muka. A od mene se očekuje da je učim s tim mojim dječarcem, koga sam spominjala... Imam ja svoje trikove, kako računam, ali pitanje 7x8 meni ništa ne znači. Zbog mene je profesorica u srednjoj školi počela ocjenjivati postupak, jer nije bilo šanse da rezultat bude točan... Ali pitajte me da izračunam 78 permutaciju broja 1234, nema problema.
Jednadžbe su moja poslastica, a istovremeno 4+4 je ponekad, teška točno nerješiva jednadžba.
I volila bi da mi netko objasni, zašto umjesto slova D pišem broj 2, a umjesto R, dođe mi da pišem 4.
I zašto je buržoazija u mojoj glavi jedan prekrasni crveni cvijet.

A moj sin... dok on dođe do mojih godina treba puno, puno, puno razgovora. Treba mu objasniti da kad ti se rugaju to govori o njima, a ne o tebi. Treba puno, puno, puno primjera da nitko nije savršen, da svatko ima neku manu, da su najgore mane laganje i varanje. A da on ima dobro srce... što je neprocjenjivo!
Trebaju sati i sati ispjevane pjesme "Ko je dobar nije sam, oduvijek smo znali, prijatelja svi će nać, veliki i mali...".
Treba mu govoriti, stalno, da nitko ništa ne postiže bez truda...da i oni odlični griju stolicu za svoje petice...Treba ga jako dobro promatrati i otkriti što je u njemu ono na čemu trebamo raditi...I najljepše od svega, treba ga jako, jako, jako voljeti da shvati da je toliko ljubavi ono za što je on stvoren i na ništa manje od toga ne smije pristati.

I još samo jedna mala opaska na neke komentare:
Činjenica da je negdje nekome teže nego meni ne čini me sretnijom, nego puno, puno, puno, tužnijom, jer djeca se uvijek vole potpuno, od onog dana kada ih onako krvave primimo na svoja prsa. Ta se ljubav tada rodi i nikada ne prestaje...