Sin

Postoje stvari na koje se čovjek nikada ne navikne.
Moj stariji sin ima 11 godina i ide u 4 razred osnovne škole. Još dok je bio vrtićanac primjetili smo da je dijete koje lako gubi koncentraciju i teško pamti nizove.
Odveli smo ga u metropolu dječjem psihologu. Štovana gospođa je nakon 45 minuta predane opservacije (u to spada i 10 minutni telefonski razgovor) napisala mišljenje od kojeg se meni sledila krv u žilama.
Kad smo se vratili kući, defektolog koja je s njim tada radila u vrtiću rekla je da zanemarimo to napisano, da ona ne vidi takvo stanje i da ga riješimo kronične upale krajnika pa ćemo vidjeti.
Tako smo i napravili i dijete je u roku od šest mjeseci usvojilo sav predškolski program i upisalo prvi razred.
Onda smo otkrili da teško čita. I da ne piše samoglasnike. I u drugom razredu ustanovili disleksiju i disgrafiju. Moderna dijagnoza. Činilo se da će sve biti u redu, ali nastavnici predmetne nastave nisu pokazali razumijevanje i kako se bliži peti razred kada će on biti suočen sa brojnim predmetnim nastavnicima odlučili smo mu pomoći individualnim pristupom u nastavi. A što to zapravo znači? Da su mu nastavnici dužni pročitati pitanje, usmeno ga ispitivati, ne ocjenjivati mu rukopis i ne tjerati ga da čita pred razredom.
S njim radi cijeli školski tim, pedagog, psiholog, defektolog. On u tome uživa. A djeca, djeca mu govore da je retardiran, malouman…
A on je prekrasno, pristojno dijete. Osjetljivo, senzibilno. Ponekad nesretno zbog okoline…jer je različit.
Meni je on takav kakav je, sasvim uobičajen dječak. Malo je teže s njim, ali ipak moj slatki dragi mišić.
I danas sam bila kod liječnika po uputnice za posebna ispitivanja potrebna za Rješenje o individualnom pristupu koje daje škola. Trebalo je govoriti o njemu, o meni i otkrila sam da nisam sposobna to ponavljati uvijek ispočetka.
Ipak mi je teško i srce mi se stisne kad mog malog anđela opisujem kao «drugačijeg», «kompliciranog», «zahtjevnog». To je nešto na što se mama, ma koliko snažna bila nikad ne navikne.