Istina

Na sve moguće načine pokušavam sebi popraviti raspoloženje. Ne vrijedi, nakupilo se, prešlo granicu izdržljivosti i prešlo u ravnodušnost.
Sama sam, sama sam, sama sam. Znam zvuči čudno. Znate da sam udana, da imam troje djece, ali grozno sam usamljena. Radim na pola radnog vremena, zbog djece. U 12 sam kući , stavljam malenu spavati (zadnja dva dana zaspem s njom, prvi znak depresije), onda oko 13.45 počinjem kuhati...čučim ispred ekrana. Popodne izlazim s djecom, šetam...čekam, a šta više čekam, nemam pojima. Pitate se gdje je cijenjeni mužić. Studira. Ili radi. Nije važno. Nije tu. Nedostaje mi neko odraslo stvorenje u blizini. Nedostaje mi on da podjelimo ovo ovdje.
Volim svoju dječicu do neba, ali nije bila zamisao da ih sama odgajam. I kad krenu problemi, bit ću kriva ja koja sam ih odgajala, a ne onaj koji nije. Zanimljivo smišljeno.
A kako smo stigli do upisivanja drugog fakultetani sama ne znam. I gledam ga kako dođe s posla, presvuče se, pojede nabrzinu, ako ima vremena popije kavu, na brzinu, naravno i ode do naveče. Kad dođe, dam mu malenu da je uspava i onda i on s njom zaspe, a ja se vratim ovdje ispred kompjutera i pričam s virtualnim prijateljima.
Baš sam mu danas rekla, kad si s 19 išao studirati, bježao si s predavanja da budeš s nekom ženskom, sada mi se čini da bježiš od ženske na predavanja. Smijali smo se. Ali meni je sve manje smiješno. Još godinu i po do još jedne titule, a zato vrijeme ni jedna moja titula neće izaći na vidjelo. A zaslužila sam ih puno, odgađajući svoje nešto zbog drugog.