26

nedjelja

svibanj

2013

Čudan osjećaj

Bio je to jedan događaj, tužan. Tužan jer jedne dobre osobe više nema, ali njen trag je ostao. Pozitivan trag. Događaj je bio tužan, ali dostojanstven, prekrasan, ako to smijem reći. Pomalo dislociran za veliku većinu ljudi koji su htjeli doći, ali mnogi su došli.
Svi se rukuju, pozdravljaju, prepoznavaju, vrijeme kao da je stalo. Svi ponovno na istom mjestu, a svi dvadeset i kusur godina stariji. Godine i život su ostavili svoje tragove. Neki deblji, neki mršaviji, neki veseli, a neki kao da nisu ni ostarili. Sve u svemu, kao da vrijeme nije ni prošlo jer jer smo u tom trenutku bili oni isti, oni stari....u duši.

22

srijeda

svibanj

2013

Mobitelizacija

Danas sam krenula na posao i nakon možda 500 m shvatim da sam zaboravila mobitel. Prva reakcija je bila da se okrenem i vratim po njega. Cesta je bila uska na tom dijelu, a auto dugo pa mi manevriranje nije uspjelo. Nakon bezuspješnog okretanja, kroz glavu mi sine ideja da odem u grad i baš me briga za mobitel! Mobitel je doma zvrndao, a meni uopće nije falio. Na poslu sam mogla telefonirati, ali nisam htjela. Za promjenu sam ih ostavila na miru i nije me zanimalo što rade moji ukućani, jesu li svi stigli na odredište, što su jeli, kako je bilo u školi i puno drugih svakodnevnih i dosadnih stvari. Shvatila sam da svatko od nas ima neke besplatne minute koje koristi na isprazne i beskorisne razgovore i da kroz te razgovore sebi nabijamo sve više stresa, a djeci ne dopuštamo da se osamostale nego smo im uvijek dostupni za savjet. Ne dopuštamo im da sami izvažu situaciju i da sazrijevaju kroz svoje odluke. Život nam prolazi u ispraznim razgovorima samo zato što imamo besplatnu tarifu.
Kada sam došla doma, svi su bili na svom mjestu, siti i sretni što me vide. Ništa se nije promijenilo, ništa nije stalo jer nije bilo mojih mobitel-uputa, svi su odradili svoje obveze. I na kraju ...svima sam nedostajala. Možda i sutra zaboravim mobitel :)

Oznake: mobiteli

18

subota

svibanj

2013

Čudo u Vrgorcu

Ovo je jedno svjedočanstvo o pomalo neobičnom događaju. Nisam pisac ni novinar, ali obećanje je obećanje pa ga želim ispuniti iako se nekako bojim svog zadatka.

Dogodilo se to 59-e ili 60- te godine prošlog stoljeća u gore spomenutom malom mjestu Dalmatinske Zagore gdje svatko svakoga zna i svjedoci su još živi.

Desetak prvopričesnika se igralo ispred crkve čekajući fratra da im otvori vrata pa da uđu na sat vjeronauka. Bile su tu dvije Zlate, Marija, Ante, Danica i druga djeca. Trčkarali su oko crkve i u jednom trenutku zastadoše svi u isti čas jer su čuli zvonce kako zvoni u crkvi. Pokušavaju ući u crkvu, ali vrata su zaključana. Nedugo zatim dolazi fra Ivan i dok otvara vrata, djeca mu pričaju da su čuli zvonce u crkvi. Fratar je u nedoumici i govori djeci da u crkvi nema nikoga i dok ulaze u crkvu na drugim unutarnjim vratima je bilo staklo gdje su djeca vidjela obris Gospe. "Velečasni, vidite Gospa!"- viknuše djeca. Fratar se smuvao govoreći djeci da tu nema ničega i tjera ih da po crkvi potraže ima li koga tko je mogao zvoniti zvoncem. Djeca se razletiše po crkvi u kojoj stvarno nisu nikoga našli, ali zvuk zvonca i Gospin obris na staklu im ostade vječni upitnik.

Te godine je u Vrgorac došla mlada učiteljica, primorka, friško udana za domaćeg čovjeka i ovo joj je bila prva generacija vrgorskih učenika. Škola je tada bila u Markotića kući poviše današnje Bantulove mesnice.

Sutradan, nakon događaja u crkvi, na nastavu mladoj učiteljici upadaju dvojica udbaša iz Makarske i prozivaju poimenice djecu koja su navodno svjedočila tom "čudnom" događaju u crkvi. Djeca se ustadoše i u strahu pođoše za dvojicom udbaša na vrh Pijace u zgradu stare Općine. Dok su djeca ulazila u Općinu, jedna od djevojčica, pogleda prema svojoj kući strahujući od ćaće i matere jer je mislila da je napravila nešto strašno, a to bi značilo kaznu i sramotu.
Uđoše dvojica udbaša s djecom u neku sobu s crvenim foteljama i ponudiše im bombone. Pitaju oni djecu o Gospi i zaprijete im da to nikome, ama baš nikome ne smiju reći. Djeca su obećala čuvati tajnu, a ni roditeljima od straha nisu rekli tu njihovu "sramotu".
Učiteljica vjerojatno nije ni znala o čemu se radilo, ali nikada nije prema njima pravila razliku nego se ponijela krajnje profesionalno. No, djeca u razredu nisu bila tako taktična pa su ovi "obilježeni" još dugo vremena ostali obilježeni.

Neka ovaj događaj svjedoči o jednom vremenu kada pojedinac nije imao slobodu i gdje su malodobna djeca u trenu postala "protudržavni element". O vremenu kada je šutnja bila zlato...a šutnja to svakako nije.

Kako odabrati kategoriju: religija ili politika?

Oznake: Čudo u Vrgorcu

16

četvrtak

svibanj

2013

Da mi je...

Da mi se ponovno popeti na moj najdraži brijeg, najstrmijom ulicom i ugledati tebe ispod kostele, na starim skalinima kako u litnje popodne hvataš malo arije. Veseliš se mom dolasku. Riječi nisu bitne. Osmijeh i tvoje tapšanje po mom ramenu je dovoljno da mi kažeš koliko ti je drago što me vidiš. Kao da ne vjeruješ da sam tu, kraj tebe. I tako pričamo, a ti se ljutiš na moju crvenu šminku jer misliš da mi to ne treba i da sam lipša bez nje. Odmahujem rukom i kažem da si star i da ne razumiješ mlade. Ti ustaješ, ulaziš u kuću i nešto šuškaš po sobi. Donosiš mi novčanicu koju mi pružaš, a ja se pristojno nećkam. Ti inzistiraš i kažeš da ne govorim nikome jer oni drugi će dobiti svoj dio sljedeći misec. Ljubim te i odlazim ...


P.S.
Još uvijek te vidim.
Čujem tvoj glas i razaznajem u njemu ljutnju i veselje.
Još uvijek volim crvenu šminku.
Obećanje nisam ispunila jer teško je suzu ne pustiti.
Slike neke nikada ne blijede.
Ljudi neki nikada ne umiru.

Oznake: ljubav, mir

11

subota

svibanj

2013

Pa, što im to treba?

Dragi moji, ulazimo u zadnji tjedan predizborne kampanje lokalnih izbora pa bih i tu imala nešto reći. Svakim danom vidim sve više plakata i sve više lijepih izglancanih ljudi sa svim onim dr. mr. prof. i inim dodatcima. Govorim o Bandiju, da ne bi bilo zabune i vidim da je oko sebe okupio više-manje javne i ugledne osobe koje već imaju neku reputaciju u svojim strukama, za razliku od nositelja liste. Mislim da mu je odzvonilo, ali mi nije jasno kako su se neki našli našli na njegovoj listi. Među takvima i meni najdražu ističem Mirnu Šitum. Nisam ju nikada upoznala iako mi je dermatolog svakako trebao, ali tko bi mene u dotura poslao...Da se vratim na Mirnu koja je kao mlada liječnica došla u 4. brigadu i koja je toliko poštovanja imala kod svojih kolega jer je svoj posao obavljala profesionalno i na visokoj razini. Nikada nije bila u neprilici u kakvoj se često znaju naći žene u tako muškom okruženju jer je svojom predanosti poslu od nih imala veliko poštovanje. Nije joj bilo teško ući i u minsko polje ako je trebalo spašavati ranjenog suborca. Zato sam nakon rata s guštom gledala i pratila sva njena napredovanja do prof.dr i napredovanje nije bilo brzo nego polako . Nikada nigdje nisam pročitala ili čula da se hvali svojim stažom u Domovinskom ratu i ova moja priča je priča njenih suboraca kod kojih još uvijek ima veliki respekt. I sada na kraju se pitam, što takvoj ženi s besprijekornom karijerom treba ići u politiku bez obzira o kojoj listi se radi? Zar je zanimanje političar postalo jedino sigurno i cijenjeno u ovoj državi?

Oznake: Mirna Šitum

06

ponedjeljak

svibanj

2013

Žena i žena

I tako je meni jednog vrućeg ljetnog dana ćaća ispriča svu mudrost žensko- ženskih odnosa ili bolje rečeno odnosa nevista- svekrva....

U jednom malom selu koje se dijelilo na Našu i Njiovu (čitaj njihovu) stranu, nakon četiri ženskog diteta rodio se napokon sin. Srića, veselje razgalilo je i Našu i Njiovu stranu jer nije lako u Zagori ostati na četiri ženske i ne imati nasljednika za svu tu pustu zemlju. No, problem je odmah nakon rođenja nastao jer je baba tila da se zove Nediljko jer se rodio u nedilju, dok mu je mater tila da se zove Milivoj. Neće da popuste ni jedna ni druga. Muški u kući im prite da se smire, ali niti jedna niti druga ne popuštaju. Rastao je taj mali muškić, igrao se i trčkarao od jedne do druge strane sela i kada bi došlo vrime da ide kući, baba bi zvala :" Oj Nediljko, ajde kući!" Odmah nakon babe, mater bi izletila iz kuće pa bi ga zvala "Oj ..Milivoje, brže kući!" I tako su njih dvije prkosile jedna drugoj dok se selo imalo čemu smijati. Na kraju su dodijale i Bogu u čoviku pa je selo dalo malome ime Mimo. I tako... Mimo osta Mimo do dana današnjeg, a kako je u knjigama napisano...tko bi znao!

Oznake: Mimo

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.