I tako je meni jednog vrućeg ljetnog dana ćaća ispriča svu mudrost žensko- ženskih odnosa ili bolje rečeno odnosa nevista- svekrva....
U jednom malom selu koje se dijelilo na Našu i Njiovu (čitaj njihovu) stranu, nakon četiri ženskog diteta rodio se napokon sin. Srića, veselje razgalilo je i Našu i Njiovu stranu jer nije lako u Zagori ostati na četiri ženske i ne imati nasljednika za svu tu pustu zemlju. No, problem je odmah nakon rođenja nastao jer je baba tila da se zove Nediljko jer se rodio u nedilju, dok mu je mater tila da se zove Milivoj. Neće da popuste ni jedna ni druga. Muški u kući im prite da se smire, ali niti jedna niti druga ne popuštaju. Rastao je taj mali muškić, igrao se i trčkarao od jedne do druge strane sela i kada bi došlo vrime da ide kući, baba bi zvala :" Oj Nediljko, ajde kući!" Odmah nakon babe, mater bi izletila iz kuće pa bi ga zvala "Oj ..Milivoje, brže kući!" I tako su njih dvije prkosile jedna drugoj dok se selo imalo čemu smijati. Na kraju su dodijale i Bogu u čoviku pa je selo dalo malome ime Mimo. I tako... Mimo osta Mimo do dana današnjeg, a kako je u knjigama napisano...tko bi znao!
Post je objavljen 06.05.2013. u 18:13 sati.