povijesne skripte i sl.

Sokrat

1. Uvod


Ključna se postavka sokratovske misli može razumjeti samo ako se smjesti u povijesni trenutak u kojem se rodila, samo ako se razumije u okviru grčke filozofske misli i ako se uloži trud da se preoblikuju predrasude i pred-shvaćanja od kojih se započinje, beskompromisno ih usklađujući s istraživanim predmetom . Glavna Sokratova ideja, koju je on odjelotvorio, sastoji se u otkriću čovjekove biti i njene povezanosti s temeljima moralne filozofije. Cilj je Sokratovog filozofiranja, odnosno ciljevi ispitivanja i mnogostrukih istraživanja kojima je podvrgnuo svoje sugovornike bili su pokazati da je čovjekova bit u njegovoj vlastitoj duši ( odnosno u njegovoj psyche ), isto tako i u njegovom razumu, što pritom znači u njegovoj mogućnosti da razumije i razabire, a hoće. Prema Sokratu, čovjek se previše bavi onime što ima a premalo onime što jest. Kako bi uzmogao biti ono što jest prema svojoj biti, čovjek se nebi smio baviti previše vlastitim tijelom, imovinom i društvenim uspjehom, već bi se trebao posvetiti svojoj duši da je učini što je moguće boljom, jer o njoj ovisi sve što u životu vrijedi. Pojam duše i bavljenja dušom u stvari sačinjava osovinu Sokratove misli. U Obrani možemo pronaći stranicu gdje se ta Sokratova poruka razlaže na doista sjajan način. Sokrat je prvi u zapadnoj filozofiji koji je smatrao dušu sjedištem znanja i neznanja, dobrote i zloće, i na neki način poistovjetio čovjeka sa njegovom dušom. Duša je istovjetna s našom razmišljajućom i djelujućom svijesti, s našim razumom; ona je sjedište našeg razmišljanja i etičkog djelovanja, svjesno „ja“, intelektualna i moralna osobnost. Prije Sokrata pojam psyche označavao je najrazličitije stvari i tek je u vrlo rudimentarnom obliku taj pojam polagano počinjao označavati umnost i „ja“ ( ponajviše u 5. st. p.n.e. ) ali tek u nejasnom spoju s drugim pojmovima; poslije Sokrata značenje pojma psyche kao uma neosporivo se nameće. U uskoj povezanosti s ovim pojmom „duše“ ( psyche ) kao uma, Sokratu se pripisuje teza prema kojoj je glavna čovjekova zadaća „ briga oko duše“, sa svime što iz toga proizlazi.


1.1. Sokratov utjecaj


Sokratov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi koje je koristio u istraživanju moralnih koncepta, prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Sokratovo se djelovanje odvijalo unutar tradicionalne prakse, odnosno uvijek i samo u dimenziji usmenosti : na gozbama, u vježbalištima, na trgovima, među prodavačima i obrtnicima, na gradskim ulicama. Sustav Sokratovih rasprava obilježavaju tri elementa:
1. postavljanje pitanja kojima se usmjerava rasprava,
2. ironija , kojom se potiče ( provocira ) dijalog,
3. majeutika tj. vještina dijalogiziranja u kojoj sugovornik sam, pitanjima vođenom raspravom, otkriva, „porađa“ odgovor tj.istinu.

Prije Sokrata postojali su samo zameci dijalektike, poslije Sokrata dijalektika se nameće kao metoda, s izvanrednim proširenjem kod Platona. Iz Sokratovske se dijalektike rađa novi književni žanr „logoi sokratikoi“. Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, kao i filozofije uopće. Aristotel je Sokrata proglasio pronalazačem metode definicije i indukcije, koje je on vidio kao esencijalne u naučnim metodama. Sokrat je nesumnjivo jedan od presudnih mislilaca naše civilizacije, golem je njegov utjecaj na cjelokupnu povijest zapadnjačke filozofije i kulture uopće. U Sokratu nalazimo preteču i stoičke i kiničke škole. S kinicima ga združuje nemar za svjetovna dobra, a sa stoicima zanimanje za krepost kao najveće dobro. Osim u svojim mlađim danima, Sokrat se nije mnogo posvećivao znanstvenoj spekulaciji. Prvenstveno ga zanima Dobro. Premda uvijek govori kako ništa ne zna, on ne misli da znanje leži izvan našeg dohvata. Važno je baš to da trebamo pokušati tražiti znanje. Sokrat drži kako čovjek griješi zato što ne zna. Da zna, nebi griješio. Odatle proizlazi da je neznanje najvažniji uzrok zlu. Dakle, da bismo postigli Dobro, moramo imati znanje, pa je tako Dobro znanje. Veza između Dobra i znanja ostaje obilježjem grčke misli od početka do kraja.
Sokrat je izveo prevrat nad kulturom koja se temeljila na mimetsko-poetskoj usmenosti, koja je bila utemeljena na mišljenju u slikama i mitovima u stalnom ponavljanju, te je utro put kulturi utemeljenoj na mišljenju u pojmovima i promišljanju počela i posljedica. Budući da je bio revolucionar ovakvog značenja, nije čudno da su se na njega okomili mnogi Atenjani, na čelu sa Aristofanom. Nietzsche je dobro sažeo smisao ove Sokratove revolucije. Dok je za obične grke „misliti bilo ponavljati već rečeno i svaki užitak u govoru i razgovoru morao se nalaziti u formi (...) Sokrat je otkrio suprotnu čaroliju, čaroliju uzroka i učinaka, razloga i posljedice" .


1.2.Zašto Sokrat nije nikada ništa zapisao?


Kao odgovor na ovo pitanje nameće se više teorija. Communis opinio je, kako to navodi Sandvoss , da Sokrat nije ništa zapisao jer je tvrdio da nezna ništa. Drugim riječima : ne-pisanje je izravna posljedica ne-znanja ; da je Sokrat bio nešto zapisao, bio bi ušao u proturječje i obescijenio vlastitu tvrdnu o „ne-znanju“. Sa druge strane, usmena je kultura dominirala u grčkoj sve do duboko u 5. stoljeće p.n.e. Tek u zadnjim trima desetljećima i u prvoj polovici četvrtog stoljeća nametnula se pismenost kao konačno sredstvo komuniciranja. Okosnica ondašnje kulture bila je „Mnemosina“, odnosno božica sjećanja, sa vrlo precizno određenom ulogom. Dakle, ako tijekom prve dvije trećine petog stoljeća Atena prolazi kroz fazu „polupismenosti“ i tek se u posljednjoj trećini tog stoljeća uvodi pismenost na razini osnovnog obrazovanja, onda treba zaključiti da je u prvoj polovici svog života Sokrat živio u kulturnoj klimi ove „polupismenosti“ te je u drugoj polovici svog života nazočio uvođenju pismenosti u obrazovanje. Tek se nakon njegove smrti, odnosno tijekom prve polovice četvrtog stoljeća p.n.e., stvorila i raširila zajednica čitatelja.


1.3. Sokratovo ne-znanje


Kada je Sokrat tvrdio kako zna samo to da ništa ne zna, on je ironičan ali, kao i uvijek, ispod površine šale viri ozbiljna misao. Sokrat je, nedvojbeno, poznavao dostignuća svih mislilaca, pisaca, i grčkih umjetnika. Ali ono što mi znamo, malo je i gotovo ništa kad se usporedi s beskonačnim prostranstvom nepoznatog. Kada to jednom uvidimo, možemo zaista reći da ne znamo ništa.

Kada bismo morali sažeti i iznijeti glavnu ideju oko koje se vrti cijela Sokratova misao, tada bi to bio odgovor na enigmu delfijskog boga: „Spoznaj samoga sebe“ , a na koju Sokrat odgovara: „Čovjek je njegova duša“.




2.Izvori o Sokratu


Sve što znamo o Sokratu i njegovu mišljenju dolazi iz pisanih radova ljudi najrazličitijeg karaktera, od filozofa do komediografa, od kojih su mu neki bili strastveno odani, dok su drugi njegov utjecaj smatrali štetnim. O njemu su rečene dvije stvari koje će nas, ako su obje istinite, spriječiti da damo ikakvu značajnu primjedbu o njemu uopće. U jednu ruku se tvrdilo da je njegovo učenje neraskidivo povezano s njegovom čitavom osobnošću, a u drugu, da ne možemo ništa znati o Sokratovoj historijskoj osobi zato što prikazi koje o njemu posjedujemo nisu tek ponešto iskrivljeni, što se može smatrati neizbježnim, već, što su filtrirani kroz umove njegovih učenika i protivnika, od njihovih autora nikad nisu ni bili, zamišljeni biti išta drugo, doli fikcija. Četiri su najvažnija izvora informacija o Sokratu a to su: Aristofan, Ksenofon, Platon i Aristotel. Od ostatka sokratovske literature, koja je porasla u razdoblju neposredno nakon njegove smrti, nije doslovno ništa preživjelo, osim nekoliko fragmenata njegova sljedbenika Eshina, dok kasniji izvori kažu vrlo malo vrijednog pozornosti što nije preuzeto iz Platona i Aristotela. Od četiri sačuvana pisca, dvojica su bili filozofi vrlo različitih filozofskih temperamenata, jedan umirovljeni general koji je, iako obdaren snažnim literarnim i historijskim sklonostima, većinu svog života bio čovjek od akcije, kakav je po svom temperamentu uvijek i ostao, a četvrti je bio pisac komedija s jakim primjesama satire i farse. S tim različitim karakterima i nadarenostima, oni su u Sokratu, naravno, vidjeli drukčije stvari te su o njemu ostavili različite dojmove.


2.1. Aristofan


Vrlo malo podataka postoji o životu ovog komediografa. Sa pisanjem komedija počeo je kao vrlo mlad pjesnik. Napisao je oko 40 drama, od toga ih je 11 sačuvano. Aristofan u svojim komedijama tematizira tadašnju svakodnevicu i osuđuje politiku. On je neposredan i oštar kritičar suvremenih događaja i poznatih osoba. Radnja je njegovih komedija često apsurdna, nevjerojatna, smiješna, ali u isto vrijeme prožeta realnošću. Njegove likove, lakrdijaše i karikature, pokreću pravi osjećaji pohlepe i ambicije. Satirizirao je i ironizirao, izlagao je podsmijehu društvo : nesavjesnost rasuđivanja, demagogije u demokraciji, prazno dokazivanje, neznanje, lakoumnost, nepostojanost, izdaju, šovinizam i sve ono što će na kraju Atenu dovesti do propasti. Aristofan je prvi izvor o Sokratu: U Oblacima iz 423. g.p.n.e., on uprizoruje Sokrata kao četrdesetogodišnjaka, a kasnije ga spominje u Pticama iz 414. g.p.n.e. te, naposljetku, u Žabama iz 405. g.p.n.e. Aristofan je dugo, kao povijesni izvor, bio potpuno zanemaren zbog toga što se smatralo da krinka njegove komedije sadržajno izobličuje zbog svoje komične dimenzije te ga se držalo neiskoristivim za shvaćanje povijesnog Sokrata. Aristofan je, uostalom, bio Sokratov najveći duhovni protivnik, čovjek koji je imao sasvim suprotne, moralne, socio-političke i kulturne pojmove. On je bio jedan od predstavnika tradicionalne kulture koja se temeljila na sadržajima i metodama mimetsko-poetičke usmenosti, odnosno upravo na onoj tradiciji koju je Sokrat uništavao svojom dijalektikom i svojim istraživanjem sadržanom u pitanju „što je to?“. Aristofan je savršeno razumio revoluciju koju je Sokrat provodio svojom dijalektikom, kao i to da je psyche i briga oko nje u središtu Sokratove misli. Aristofan se na najsmješniji i najgorkiji način izrugivao Sokratu u svojim djelima.


2.2. Ksenofon


Ksenofon je bio gotovo potpuni Platonov suvremenik . Rođen je vjerovatno u okviru istih pet godina kad i Platon ( 430 – 425 ), za njega se iz neposrednih dokaza u njegovim djelima zna da je živio nakon 355. g.p.n.e. Koliko je točno trajalo njegovo poznanstvo sa Sokratom ne možemo reći , ali, kako je Sokrat pogubljen 399., moglo je biti jednako dugo kao i Platonovo. Kod Ksenofona moramo uzeti u obzir određenu sklonost ka literariziranju i naginjaju prozaičnosti, nemaštovito gledanje na stvari koje je katkad iskreno dosadno, i malo naznaka ikakve sposobnosti za duboke filozofske misli. Četiri su djela u kojima Ksenofon uvodi Sokrata: Oeconomicus, Apologia, Symposium i Memorabilia. U njegovim djelima ima mnogo značajki koje se mogu opravdano smatrati izvorno Sokratovima. Takva je npr. njegova skromnost, njegova njega tjelesnog zdravlja vježbom i izbjegavanjem razuzdanosti, njegova privrženost metodi pitanja i odgovora, njegovo izjednačavanje ljepote, s praktičnom koristi ili primjerenosti za svrhu, i njegovo slavljenje ljubavi, koje, mada prije duhovne nego fizičke, time ne postaje blijedo ili obestrašćeno. Ksenofon ima za cilj točno reproducirati sadržaj onog što zna ili je doznao od drugih. Ta namjera nije opisati život Sokrata, niti čak dati potpuni portret njegove ličnosti, već ilustrirati u govoru i djelu njegovu urođenu dobrotu i blagotvorni učinak njegova društva, primjer i savjet. Također, on nastoji pobiti klevetnike, osobito one koji su na suđenju Sokratu ili poslije suđenja protiv njega iznijeli izvjesne optužbe.


2.3. Platon


Najljepši mogući izraz zahvalnosti učitelju jest nadići ga, na način kako je to učinio upravo Platon.
Julius Stenzel

Platon ( 427-347 ) je potomak veoma ugledne aristokratske atenske obitelji koja svoje porijeklo navodno vuče od starih atenskih kraljeva; također je bio u bližem srodstvu s utjecajnim političarom Kritijom. Platonov otac, Ariston, umro je dok je ovaj bio još dječak, a majka Periktiona se udala za svog ujaka Pirilampa, koji je bio blizak sa Periklom.
Platonovo pravo ime je Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak o čijem izvoru postoji više teorija: moguće je da se odnosi na njegovu tjelesnu građu (bavio se hrvanjem), širinu čela ili na širinu njegova znanja. Kao dobrostojeći aristokrat, prošao je vrlo opsežno školovanje te se upoznao s djelima mnogih grčkih filozofa, koja su ostavila velik utjecaj na njegova vlastita shvaćanja. Korijeni Platonovog idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja pojavnih stvari i brojeva kao nečeg pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja pojma kao onog općeg. Gnoseologija mu je slična heraklitskoj i elejskoj, dok mu je etika sokratovska.
Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a njega je poučavao posljednjih devet godina svojeg života. Sokratova osuda i smrt ostavile su velik utjecaj na Platonovu ličnost i daljnja razmišljanja. Iako se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te bi vjerojatno postao političarom u skladu s obiteljskom tradicijom, postupak demokratske vlasti prema Sokratu ogorčio ga je, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Politička i etička pitanja ipak su mu ostala u središtu filozofskog interesa. Postoji mišljenje da je cilj njegovih političkih promišljanja bilo stvaranje države u kojoj se ne bi mogla dogoditi nepravda kakvu je Sokrat doživio. Nakon Sokratove smrti Platon je zajedno s nekim drugim filozofima, pobjegao u Megaru, a zatim je proveo dvanaest godina putujući u Egipat, na Siciliju i Apeninski poluotok. U Atenu se vratio u dobi od 40 godina, da bi osnovao Akademiju. Platonovo učenje poznajemo izvorno jer su njegova djela prvi filozofski spisi sačuvani u cjelini. Većinom su to dijalozi; u obliku razgovora. Platon je prenio žive oporbe misli svoga vremena, stvarne polemike Sokrata sa sofistima. Platonova su prva filozofska djela posvećena Sokratu i predstavljaju pokušaj očuvanja tradicije sokratovske rasprave. Želio je vjerno zabilježiti i svima objasniti ono što je Sokrat govorio. U gotovo svim knjigama Platon koristi Sokrata kao svoga glasnogovornika. Zato nije uvijek jasno čije ideje zapravo izlaže. Čini se da Platon nije odveć mario za to, jer je o sebi mislio kao o nekome tko nastavlja filozofsku tradiciju. Danas, međutim, većina stručnjaka misli da su rani dijalozi prilično vjeran prikaz Sokratova učenja, dok su oni iz srednjeg i kasnijeg razdoblja uglavnom Platonova vlastita djela. Iz knjige u knjigu, Platonov Sokrat postavlja neko važno pitanje a različiti pojedinci vrlo različitih sposobnosti svojim mu odgovorima zabijaju nož u leđa, često u obliku nepotpunih i nezadovoljavajućih definicija.koje se zatim razmatraju i pobijaju ili zamjenjuju novim hipotezama koje se ponovno provjerava.
Postavio je gotovo sva za filozofiju važna pitanja u epistemologiji, metafizici, etici, politici i estetici. A pisao je i o mnogim drugim stvarima, od školovanja do uzgoja pčela.


2.4. Aristotel


Za razliku od Platona, Ksenofona i Aristofana, Aristotel koji nije bio rođen prije 384.g.p.n.e., nije imao prednost osobnog poznanstva sa Sokratom. On je, međutim, imao neprocjenjivu prednost što je dvadesetak godina radio na Akadamiji pod Platonovim vodstvom, što mu je sigurno dalo priliku da sazna upravo ono što najviše od svega mi želimo znati: vezu između Sokratove i Platonove filozofije. Ksenofon je iz svog vlastitog pamćenja i drugih izvora pomno sakupljao sjećanja na Sokrata i njegove razgovore te ih je ponekad koristio, do granica njegovih i svojih sposobnosti, na prilično nespretan i suhoparan način, da stvori obranu njegova života i uzor. Platon nudi niz filozofskih i književnih remek-djela, dramskih dijaloga u kojima nije lako razlučiti što seže od samog Sokrata, što je preoblikovano pukom umješnošću pisca, a što je rezultat vlastitih Platonovih promišljanja konsekvenci učiteljevog mišljenja i njegov pokušaj da mu pruži pomoć protiv kritike. Aristotel, čije je interes čisto filozofski, kaže nam u par jasnih rečenica gdje po njegovom mišljenju završava Sokratova misao a gdje počinje Platonova. Ako itko, on bi to trebao znati i njegov je doprinos problemu neprocjenjiv. Kao prvo, Aristotel je u dvadeset godina članstva u školi sigurno dosta naučio o Platonovim kasnijim gledištima koje ne nalazimo nigdje u dijalozima, a također i o podrijetlu teorije ideja. Aristotel je izjavio da je Platon, a ne Sokrat, „odvojio“ opće pojmove i nazvao ih idejama, time pokazuje da on nije doslovno shvaćao mnoge odlomke u dijalozima u kojima Sokrat čini obje ove stvari. To je potvrđeno i u Etici, gdje on priznaje svoje oklijevanje da napadne teoriju iz razloga što su je uveli njegovi prijatelji. Aristotel tu nikako nije mogao misliti na Sokrata koji je umro petnaest godina prije njegovog rođenja. Aristotel iz svojih prethodnika u filozofiji izvlači bitnost, onako kako se njemu čini, u jezgrovitim i suhoparnim izrazima. On kaže da se Sokrat, kad je Platon došao u doticaj s njime, nije uopće zanimao prirodnom filozofijom već isključivo etikom, te da je imao velik utjecaj u skretanju cjelokupnog tijeka filozofije u tom smjeru; da je njegova metoda bila tražiti općenito i zahtijevati definicije, ali da nije „odvajao“ opće pojmove: Platon je taj koji je pretpostavio da predmet definicije mora postojati odvojeno od svog primjera u osjetilnom obliku. U Sokratovoj potrazi za općenitim, Aristotel je vidio zametak logičke metode pa tako Sokratu pripisuje dvije stvari : induktivni dokaz i opću definiciju. Aristotel se nije osobno zanimao za Sokrata. On je njegovo mišljenje prosuđivao što je nepristranije mogao, u svrhu da, kao i kod svih svojih prethodnika, prouči njihove ideje i iskuša ih na vlastitim filozofskim pretpostavkama, kako bi ustanovio u kojoj se mjeri može reći da su doprinijele napretku filozofije i koliko još uvijek mogu biti korisne za priključivanje u moderni sustav, a koliko ih se mora odbaciti kao pogrešna shvaćanja. U tome nema emocionalnog uplitanja , kao što je to bilo u slučaju Ksenofona i Platona, koji su se iskreno bavili time da obrane sjećanje na svog prijatelja, „najpravednijeg čovjeka svog vremena“.






2.5. Manje važni sokratovci


Svjedočanstva o Sokratovoj misli dolaze nam i od drugih njegovih učenika : Eshina, Antistena, Aristipa, Euklida i Fadeona. O svakome od njih su nam sačuvane vijesti kako su se družili sa Sokratom i kako su postali njegovim učenicima što već dovoljno govori o njima.
O Eshinu se priča da je pošao Sokratu govoreći da mu ne može ponuditi ništa drugo osim sebe samog. Na to je Sokrat navodno odgovorio : „Ne primjećuješ li veličinu svog dara?“
O Antistenu se priča da je čuo Sokrata tek pošto je bio osnovao vlastitu školu i da je od njega primio tolikog dobra da je odlučio poticati vlastite učenike da postanu Sokratovi učenici.
O Aristipu se priča da je, pošto je bio čuo Sokrata prilikom olimpijskih igara, toliko bio pogođen njegovim govorom da je odlučio preseliti iz Kirene u Atenu kako bi postao njegovim slušaocem.
O Euklidu se priča to da je, iako je bio Megaranin i iako su Atenjani zbog nesuglasica s tim gradom prijetili smrću svakom Megaraninu koji bi se usudio uću u Atenu, usprkos svemu tome nastavio boraviti noću u Ateni i to preobučen u ženu.
O Fadeonu se priča da ga je Sokrat oslobodio iz neke javne kuće u kojoj se našao pošto je bio zapao u ropstvo.
Svi navedeni učenici, kako je to Sokrat predvidio , osim Eshina, koji bijaše više književnik nego filozof, osnovali su svoje vlastite škole koje su imale stanovita odjeka, čak i ako su filozofijski ostale u sjeni Platonove.


3.Sokratov život


O Sokratovom životu, nažalost, neznamo mnogo. Rođen je 470/469. g.p.n.e., kao sin kipara Sofroniska iz općine Alopeke i primalje Fenarete. Vrlo je vjerovatno da je Sokrat bio upućen u isti zanat kipara ( obrađivača mramora ), no on je ostavio očinski posao da bi se posvetio filozofskom pozivu. Nakon toga je osiromašio, no vjerovatno mu je preostalo nešto malo imanja koje mu je omogućavalo da zadovolji najpreče potrebe. Sokrat je oženio Ksantipu nakon svoje pedesete, iz obveze kao Atenjanin i prema atenskim običajima. S njom je imao troje djece, od toga jedno dijete u svojim sedamdesetima. Tri Sokratova sina bijahu: najstariji Lamproko, srednji ( prema Sokratovom ocu ) Sofronisk i, najmlađi, Meneksen. Platon Ksantipu ocrtava kao ženu strastveno privrženu mužu a njeno ime ukazuje na aristokratsko podrijetlo. Prema standardima vremena, Ksantipa je bila svadljiva žena. Sokrat je jednom prilikom rekao da bi, nakon što je naučio živjeti sa svojom suprugom, mogao izdržati bilo koje ljudsko biće. Sokrat nije imao novaca i nije se niti trudio da stekne više. Najmilija zabava mu je bila diskusija sa prijateljima i ostalima, te podučavanje mladih atenjana u filozofiji. Sokratovoj se pojavi općenito priznavalo da je izuzetno ružna, ali to je bila vrsta ružnoće koja fascinira. Njegova glavna obilježja su bila širok, ravan i podignut nos, istaknute zabuljene oči, debele mesnate usne i trbušina, ili, kako ju je sam nazvao „trbuh svakako veći od prikladnog“ . Sokrat je bio čovjek sa vrlo živahnim smislom za šalu i zajedljivo duhovit. Bio je slavan i bojali su ga se zbog njegove ironije. Bio je sklon napadajima rastresenosti. Odjednom bi negdje stao i ostao izgubljen u mislima, katkada i satima. Istovremeno, fizički je bio žilav. Sudjelovao je u tri vojna pohoda: kod Potideje ( 432/429 ) , Delija ( 424 ) i Anfipola ( 422 ). U bici kod Potideje, Sokrat se junački borio i spasio život Alkibijadu, kako to navodi Platon u Gozbi. Iz dana njegovog vojnikovanja znalo se da je podnosio vrućinu i zimu bolje od ikog i da je mogao izdržati bez hrane i pića dulje od ikoga. U ratu i miru Sokrat je bio neustrašiv čovjek i takav je ostao do smrti. Bio je neugledan i malo se brinuo za odjeću. Nosio je otrcanu i zgužvanu tuniku i uvijek išao bos. Bio je umjeren u svemu što je radio i mogao je zapanjujuće vladati svojim tijelom. Premda je rijetko pio vino, kada bi mu se pružila prilika mogao je stjerati sve svoje drugove pod stol, a da se ne opije. Sokrat za cijeloga svoga života nije nikad napustio Atenu: „ drveće i polja me nemaju čemu naučiti“ . Svijet izvan polisa nije bio nimalo siguran, a uljuđenost na kakvu je atensko društvo naviklo bila je rijetkost. Pa i unutar granica Atene, onaj tko nije bio rođeni građanin nije imao jednaka prava, a da ne govorimo o položaju robova. Uistinu, zakon koji je štitio građanina Atene bio je zakon koji je njega izdizao iznad ostatka svijeta i približavao njegov život idealima filozofskog života. Stoga nije ni čudo da filozof i građanin, kakav je bio Sokrat, cijelog svog života cijeni i uzdiže zakon koji ga štiti i čini posebnim, velikim.


3.1. Sokrat mudrac


Sokrat je stekao reputaciju da je mudrac nakon odgovora delfijskog proročišta. Sokratov prijatelj Herefont pitao je jednoga dana proročicu Pitiju u Delfima tko je najmudriji u cijeloj Grčkoj. Proročica je na to dala sljedeći odgovor, koji je za Grke bio simboličan : „Sokrat je najmudriji od svih ljudi“. Sokrat je smatrao da zna samo jednu stvar a to je da ništa ne zna. Kako bi objasnio proročki odgovor, Sokrat je počeo pažljivo proučavati sve one koji su se, prema općem sudu, smatrali mudrima : političare, pjesnike i obrtnike-umjetnike. Političari, stavljeni na ispitivanje, pokazali su se sve samo ne bliski onoj mudrosti za koju se općenito tvrdilo da je imaju. Pošto je prepričao prvo ispitivanje, kojem je bio podvrgnuo jednog od najpoznatijih političara svoga doba, koji je pokazao da samo misli da je mudar, dok u stvari uopće nije, Sokrat zaključuje: „Odonda me zamrzio, a i svi oni koji su bili uz njega. Odlazeći od njega, ovakve sam misli prevrtao: « Od ovoga sam čovjeka mudriji - izgleda naime da niti jedan od nas dvojice nezna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli da nešto zna, dok u stvari nezna ništa, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam. Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam ».“
Kad je došao red na pjesnike, pokazalo se da niti oni, podvrgnuti ispitivanu , neznaju upravo one stvari o kojima pišu. Oni sastavljaju svoje pjesme ne na temelju preciznog poznavanja, već prema nekom prirođenom daru, prema božanskoj inspiraciji, kakvu sličnju imaju proroci i gataoci. Sokrat na posljetku zaključuje: „Učinilo mi se da se slična stvar događa i pjesnicima, i u isti mah sam shvatio da oni, zbog svojih pjesama, smatraju sebe najmudrijima od svih ljudi – u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. Odoh dakle i odavde, misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima.“ Na posljetku su došli obrtnici-umjetnici, vještaci u svom zanatu. I oni, podvrgnuti ispitu, pokazali su da doduše posjeduju neka specifična znanja o onome što proizvode, ali je pritom svatko od njih bio uvjeren da je također mudar i u stvarima koje nisu imale nikakve sveze sa onima u kojima su bili vješti. Nakon što je sve propitao Sokrat je zaključio da je proročište, rekavši da je Sokrat najmudriji od svih ljudi, poručilo da je jedino bog mudar, dok ljudska mudrost vrijedi malo ili ništa. Stoga, pravi je mudrac onaj koji je, poput Sokrata, shvatio kako je krhka i ograničena ljudska mudrost. Upravo se na taj način proširio glas da je Sokrat vrlo mudar čovjek i, kao posljedica, stekao je naklonost mladih koji su se povodili za njim u ispitivanju navodnih mudraca, ali je navukao na sebe mržnju svih onih koje je bio ispitivao i razotkrio nemudrima.


3.2. Suđenje i smrt


Ljudi koji su se najviše bojali i prezirali Sokrata, bili su političari i to zbog njegovih britkih kritika koje su iznosila na vidjelo njihovo napuhano i tek prividno poznavanje stvari, sa svim lošim posljedicama koje ono povlači. To je dovelo do optužnice protiv Sokrata te, na koncu, i njegove smrti. Djelo koje nam to opisuje je Platonova „Obrana Sokratova“. Ovo djelo se mora čitati i razumjeti kao najugledniji, najvjerodostojniji i najrazumljiviji dokument iz kojeg se može iščitati misao i značenje Sokrata kao filozofa. Dva najčitanija Platonova djela su Fedon i Obrana Sokratova. U ovim djelima protagonist je junački i izvanredan lik : Sokrat. No, njegov se prikaz bitno razlikuje od jednog do drugog djela, što ima dalekosežne posljedice koje treba pobliže razmotriti. Najvažnija se razlika sastoji u sljedećem : U Fedonu je Sokrat prvenstveno prikazan kao dramatis persona, i, mogli bismo reći, kao simbolična krabulja filozofa par excellence. Platon, iako se služi točnim povijesnim podacima, stavlja Sokratu u usta nauk koji zapravo nije sokratovski, već vlastito Platonovo otkriće. Nasuprot tome, u Obrani Sokratovoj Platon ne uvodi, osim tu i tamo, specifične dijelove koji bi potjecali iz vlastitog nauka. Stoga je Sokrat u Obrani stvarni Sokrat, a ne tek dramaturška krabulja. Platon nam prikazuje stvarnu Sokratovu osobu, prenosi nam njegovu posljednju poruku u onom obliku u kojem ju je vidio i razumio. Nije vjerovatno da je Platon u Obrani nakitio ili čak falsificirao stvarnu Sokratovu sliku. Pod pretpostavkom da je to i učinio, on nije izmijenio samu pojavu, već naprotiv, mogli bismo reći, poput zrcala koje povećava, pojasnio je određene crte tako da bismo ih mogli razumjeti bolje i, u nekim slučajevima, gotovo savršeno. Iznimna veličina Sokratove osobe povlačila je za sobom kao posljedicu to, da je se moglo razumjeti samo na nekoliko različitih načina, odnosno već prema sposobnostima onoga koji ju je promatrao : quidquid recipitur, ad modum recipientis recipitur ( ono što se shvaća ovisi o onome koji shvaća ). Povijesna istinitost Obrane Sokratove može se utvrditi i time što bi se Platon, da je nešto krivotvorio u svom spisu, ogriješio o samu atensku državu, budući da se radilo o državnoj parnici koja je dovela do Sokratove presude na smrt. Također, veoma veliki broj sudaca pri suđenju čini gotovo nemogućim ikakvo krivotvorenje ili značajnije promjene događaja koji su se zbili , ili govora koji su izrečeni, a osobito kad se radilo o učeniku koji je bio na takvome glasu i takvoga kalibra kakav je to bio Platon. Obrana je jedino Platonovo djelo u kojem se Sokrat spominje u naslovu, dok većina drugih djela u kojima je Sokrat također protagonist, dobiva naslov prema „deuteragonistu“. Naposljetku, u Obrani Platon citira svoje ime čak dvaput i ne samo da veli da je prisustvovao suđenju, već se stavlja u prve redove onih koji su spremni platiti kaznu za Sokrata kojom bi se oslobodio optužbe.
Pravi motivi podizanja optužbe protiv Sokrata bili su politički. Radilo se doista o uroti protiv filozofa. Taj se tip sudskog procesa pokretao i izvršavao u Ateni nakon što je neki odgovorni potpisnik optužnice formalno izložio optužbu. U Sokratovom slučaju za optužbu je bio odgovoran Melet. Melet je bio predstavnik pjesnika , no on je pjesnik bez uspjeha, koji je, promicavši pravni postupak protiv Sokrata, u stvari bio igračka političara. Ovim je poduhvatom želio sebi pribaviti javno priznanje i uspjeh te postati poznat tj. sve ono što mu kao pjesniku nije uspjelo. Onaj koji je stvarno povlačio konce u tom postupku, bio je Anit: on je osmislio postupak i nagovorio Meleta da podigne optužbu. Anit je bio političar, vođa demokratske stranke. Aristotel ga prikazuje kao pokvarenjaka . Stanovitu ulogu imao je također i i govornik-političar Likon, koji je preuzeo obvezu da uredi i vodi postupke.
Sokrat je optužen da je kriv što kvari mladež, da ne štuje bogove koje štuje država, već da štuje neke nove božanske pojave. Ksenofon nam potvrđuje tu optužnicu gotovo istim riječima. Optužba, prema zakonima koji su tada bili na snazi, nije bila osobna nego državna. Pitanja u svezi s bogovima i vjerskim ritualima bijahu u nadležnosti Grada, koji je u nekim od tih pitanja imao skoro neograničenu vlast. Ogriješiti se o državne bogove smatralo se jednakim kao da se ogriješilo o samu državu. Tim više ako su vjerske ideje, kao što je to bilo u postupku protiv Sokrata, smatrane izvorom kvarenja mladeži i stoga opasne za građane. Bogovi u koje Sokrat nije vjerovao bijahu bogovi mitološke tradicije a on je odbacivao te bogove iz dva razloga. U prvom redu, smatrao je besmislenim i nespojivim s pojmom božanskog ono što se bogovima pridijevalo. Mitologija priča o trzavicama i svađama među bogovima, o sukobima i bitkama između očeva i sinova, o preljubu, o krivokletstvu i sličnim takvim stvarima, kojima su se bogovi kaljali upravo poput ljudi, ako ne još i gore. Narav božanska, smatra Sokrat, mora se razumjeti na sasvim drukčiji način, u strukturnom i neosporivom odnosu s pravednošću i dobrotom. S druge strane, Sokrat je odbacivao tradicionalnu teologiju i zbog etičkih posljedica koje je ona povlačila za sobom. Na temeljima ovakve teologije nije se mogao ozbiljiti moralno uređen i posvećen način života; sve su se ljudske pogreške mogle opravdati pozivanjem na ponašanje samih bogova, svaki se počinjeni ljudski grijeh mogao obraniti spominjanjemm kako se u sličnim okolnostima ovaj ili onaj bog ponašao upravo na isti način. Sokrat je smatrao da je božanska narav sasvim drukčija od onog što je prikazivala mitska teologija. Božanska se narav mora podudarati s naravi čistog dobra. Povrh toga, u optužnici se navodi da Sokrat uvodi i nova božanstva. Ovdje se radi o stanovitom „božanskom znaku“ , „božanskom glasu“, daimonionu, za kojeg je on običavao tvrditi da ga čuje unutar sebe još od mladosti. Daimonion je prvenstveno unutrašnji znak, neki intiman glas. Taj glas ga ne tjera da nešto učini, već ga zadržava od činidbe određenih stvari. On, dakle, ne potiče već se suprotstavlja. Sokrat je mislio kako taj glas ne proizlazi samo iz njegove svijesti , već upravo od boga, odakle i naziv daimonion ( božanski događaj, fenomen, činjenica ). Nije se, dakle, radilo ni o kakvom novom božanstvu , kako je glasila optužnica, već o posebnom odnosu kojeg je Sokrat imao s onim božanskim u toj mjeri da je osjećao kako taj glas proizlazi iz nečega što je nadilazilo samu njegovu savjest. Upravo zato što je Sokrat prenosio takve poruke svojim učenicima i pritom nije mnogo mario za vjerske dogme Atene, optužen je da kvari mladež i one koji se s njim druže.
Ovakav postupak, kakav je pokrenut protiv Sokrata, trebao se prema Atenskim zakonima obaviti unutar jednoga dana. Bilo je pet stotina sudaca a osim njih, vjerovatno i mnogi drugi koji su predstavljali atensko građansko tijelo. Događaji toga dana odvijali su se ovim redom: poslije tužiteljevog govora riječ je dobio optuženik koji se trebao braniti. Nakon toga došlo je do prvog glasanja, u kojem su se suci morali odlučiti za krivnju ili za oslobađanje. U slučaju da suci prihvate tužiteljev prijedlog, optuženik je mogao predložiti alternativnu kaznu. Optuženik, tj. sad već osuđenik, morao je održati drugi govor u kojem bi uvjerio suce da ublaže kaznu i umanje je prema onoj koju je sam za sebe predložio. Potom su suci morali drugi put glasovati da bi odlučili hoće li prihvatiti alternativnu kaznu. Ishod drugog glasovanja bio je konačan. U Sokratovom je postupku prvo glasovanje završilo omjerom 280 glasova da je kriv naspram 220 da je nevin. Ishod drugog glasovanja bio je poražavajući. Sokrat je, umjesto da predloži alternativnu kaznu, tvrdio da zavrijeđuje nagradu umjesto kazne. Ishod drugog glasovanja bio je da je 360 sudaca glasovalo protiv njegovog prijedloga, dok su svega 140 bili za. Time je Sokrat osuđen na smrt, međutim, smrtna kazna nije bila izvršena neposredno nakon sudskog postupka, već više od mjesec dana kasnije. Bio je, naime, običaj da se od dana kad je bila poslana ovjenčana lađa kao zavjet bogu Apolonu na otok Del, pa sve do njenog povratka, nije smjela izvršiti niti jedna smrtna kazna. U razdoblju dok je Sokrat čekao izvršenje smrtne kazne , prijatelji su ga više puta preklinjali da pobjegne iz zatvora, što nebi bilo teško izvedivo u tadašnjoj Ateni, uz pomoć prijatelja. Ali, prema Sokratovom mišljenju, poštivanje zakona, čak i ako je taj zakon krivo usmjeren, mora biti neprikosnoveno. Njegov je izbor stoga bio ostati u zatvoru i čekati izvršenje smrtne kazne. Kako nam to navodi Platon, Sokrat je umro 399. g.p.n.e. ispivši kukutu .
Riječi koje Platon stavlja u usta samom Sokratu, kada je već bio gotovo mrtav i većim dijelom tijela ukočen od otrova, riječi koje nam odjekuju kao da dolaze s onoga svijeta, izražavaju Sokratovu zadnju poruku na doista značajan način: „Kritone, dugujemo pijetla Asklepiju. Prinesite ga, nemojte zaboraviti.“ Asklepije je bio bog liječništva, stari su mu običavali žrtvovati pijetla kao zahvalnicu kad bi se izliječili od neke bolesti. Smrt se može, ako postoji nešto s one strane, shvatiti upravo kao oslobađanje tijela od njegovih zala, stoga kao svojevrsno iscjeljenje. Platon nam, stavljajući Sokratu u usta te riječi kad se već čini mrtvim, predočuje kao da Sokrat dolazi s druge strane još jednom u ovozemaljski život, da bi nam prenio svoju zadnju poruku, u koju je siguran jer već dodiruje drugu stranu i utvrđuje da doista ima nečeg onkraj ovog života.


4.Zaključak


Za Grke filozofiranje nije bilo čisto apstraktno istraživanje, već je bilo traženje onog istinitog što postaje dijelom stvarnosti. Ideje imaju smisla samo ako se proživljavaju i koliko se proživljavaju. Istina, do koje se dolazi razumom, jest upravo ona koja, proživljena, donosi čovjeku njegov telos i pridonosi njegovoj eudaimoniji. Zbog toga bismo mogli reći da Sokrat savršeno utjelovljuje filozofa kako su to zamišljali Grci. On je taj koji traži istinu i čini je dijelom svog života, kojega vodi neprikosnovenom dosljednošću, pa sve do prihvaćanja smrtne kazne. Sokratov se lik nameće poput „paradigme“, ali ne na apstraktno metafizički način, već kao otjelovljenje onog najbitinijeg što služi primjerom idealnog filozofa. Sokratova temeljna ideja koju je je otjelovio i simbolizirao kroz svoj život je da valja osloboditi dušu, izložiti je ispitima, da bi se mogla izlječiti, da bismo je učinili što je moguće boljom, sve dok se čovjek može ostvariti u svojoj pravoj vrijednosti.

„O dragi moj čovječe, Atenjan si, iz najvećeg si i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada, zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više moguće novca, isto tako i slave i časti, dok ti nije stalo do mudrosti i istine : nije li ti stalo da ti duša postane najboljom?“


















5. Popis literature


- Platon; Obrana Sokratova, Demetra, Zagreb, 2000
- Platon; Fedon, Velika filozofska biblioteka, Beograd, 1982
- Dave Robinson i Judy Groves; Platon za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
- Giovanni Reale; Sokrat, K otkriću ljudske mudrosti, Demetra, Zagreb, 2003
- W.K.C. Guthrie; Povijest Grčke filozofije, knjiga III; Sofisti-Sokrat, Naklada Jurčić, Zagreb, 2006
- Bertrand Russel; Mudrost zapada, Marjan tisak, Split, 2005
- Boris Kalin; Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1991


6. Popis web stranica


- http://hr.wikipedia.org
- http://uvod.blog.hr/
- http://www.filozofija.org

GEŠTALTISTIČKA PSIHOLOGIJA


1. Uvod


Geštalt psihologija se temelji na stanovištu da je cjelina važnija od dijelova: doživljaji se ne sastoje od perceptivnih elemenata, koji se struktuiraju u određene sadržaje, niti se ponašanje može svesti na puku kombinaciju refleksa ili uvjetovanih reakcija. Psihičke fenomene možemo razumjeti samo ako ih promatramo kao organizirane, struktuirane cjeline. Osnovana kao reakcija na pretjerano raščlanjivanje psihičkog života u istraživanju, geštalt psihologija je bila glavna alternativa i izazov strukturalizmu, funkcionalizmu i biheviorizmu. Gestalt ( njem. lik, oblik ) je pojam koji označava cjelinu kao svojstvo koje se ne može reducirati na sastavne dijelove. Prvotni su osnivači geštalt psihologije bili zainteresirani za percepciju a kasnije se njihov interes proširio na učenje, rješavanje problema i kogniciju. Prema geštaltistima su naše percepcije svakodnevnog svijeta aktivno organizirane u koherentne cjeline. Kao primjerice kad promatramo nebo noću pa su zvijezde na noćnom nebu percipirane kao da pripadaju skupinama i imaju imena ( npr. Veliki i Mali medvjed, Južni križ itd. ). Geštalt psiholozi su formulirali osnovna načela percepcije tzv. geštaltističke zakone percipiranja.


1.2. Principi percepcije u geštalt psihologiji


- načelo sličnosti : jednaki i slični elementi čine grupe ili cjeline kao na sljedećim slikama



Slova X i O se u lijevom rasporedu vide kao redovi, dok se u desnom rasporedu vide kao stupci. Slični se elementi grupiraju u perceptivne jedinice, u ovom slučaju u redove i stupce.

- načelo blizine : elementi koji su blizu jedni drugima imaju tendenciju grupiranja. Gledajući sljedeću sliku, većina opažača percipira dvije grupe sa nekoliko točkica.





- načelo zatvorenosti ili dobre forme : zatvorenost se odnosi na našu sklonost da se zatvore ili nadopune dijelovi konfiguracija koji nedostaju da bi percepcija bila cjelovita. Slika koja nam to omogućuje ima dobru formu.

Na gornjoj slici, oblici su nepotpuni, nisu zatvoreni, no ipak ih jasno vidimo kao krug i pravokutnik. Često je, zbog zatvorenosti, samo nekoliko linija dovoljno za organiziranu percepciju.



Slika iznad ima dobru formu pa možemo vidjeti jahača na konju.

- načelo kontinuiteta :


Većina na gornjoj slici percipira jednu ravnu i jednu valovitu liniju, isti se primjer može protumačiti i kao ravna linija na kojoj se gore i dolje nastavljaju polukrugovi.

- načelo simetrije : na donjoj slici oblici se grupiraju i percipiraju kao parovi simetričnih zagrada

[ ][ ][ ]
- lik i pozadina : ovom je fenomenu umnogome doprinijelo istraživanje danskog fenomenologa Edgara Rubina. On je 1915. godine opisao svoje eksperimente s perceptivno dvosmislenim slikama kao što je ova :


Na slici se prvo vidi bijeli stol ili pehar ( vaza ), a zatim, nešto kasnije, dva crna profila. Zbog toga se slika opisuje kao „Rubinova vaza“ ili „Rubinov profil Petra i Pavla“. Na ovoj slici različit odnos figure i pozadine uzrokuje različite percepcije. Ove percepcije pojavljuju se kao cjeline, a ne pojedinačno. Takve slike pokazuju da su naše percepcije aktivne, žive i organizirane. Mi nismo samo pasivni primatelji osjetilnih podražaja. Ovakva su gledišta geštalt psiholozi prihvatili kao vlastita.
Geštaltisti su, pored navedenog, utvrdili zakone konstantnosti percepcije od kojih je najupadljivija konstantnost veličine. Kod promatranja predmeta i osoba u svojoj okolini mi nemamo pravi dojam o tome da se njihova veličina mijenja u funkciji njihove udaljenosti od nas. Konstantnost veličina je uvelike uzrokovana 3D vidom, odnosno doživljajem udaljenosti u prostoru, koja nam sliku okolnih predmeta manje mijenja nego što se ona mijenja u stvarnosti. Gledanje kroz dalekozor približava nam promatrani predmet, a čim se to dogodi, djeluje konstantnost veličina. Kad bi nam dalekozor sliku samo povećao, a ne i približio, ona bi nam izgledala onoliko veća koliko piše, a ovako nam povećanje od 10 puta izgleda puno manje. Osim konstantnosti veličina, postoji i konstantnost oblika, koja se očituje u tome da će nam se predmet činiti jednakog oblika i ako ga okrećemo u različitim smjerovima, pa se slika na mrežnici mijenja. Svi oblici konstantnosti percepcije služe tome da svijet doživljavamo više- manje jednakim te da se on bitno ne promijeni kad dođe do promjena u okolnim uvjetima, jer inače ne bismo imali nikakav doživljaj povezanosti situacije. Mozak svjesno ne registrira i ne obrađuje sve informacije istovremeno. Informacije koje nam trenutno nisu važne on ne registrira svjesno. Glavni faktor usmjerenosti percepcije je pažnja tj.ako smo usmjereni na jedan događaj, ostale i ne registriramo svjesno. To je tzv. cocktail- party fenomen gdje u bučnom društvu uspijevamo pratiti govor jedne osobe.
Prema geštalt psiholozima, naša tendencija da organiziramo percepciju dovodi do perceptivne ili psihološke okoline koja je često različita od fizikalne. Pogrešne percepcije se nazivaju perceptivne varke ili iluzije.




1.3. Geštaltisti i učenje


Wertheimer se postojano protivio rutinskim metodama podučavanja i tehnikama rješavanja problema koje su naglašavale mehaničku primjenu načela ili formula. Umjesto toga je preporučao geštaltistički pristup u kojem se problem razmatra kao cjelina. Iako je njegov rad bio inovativan, on nije imao utjecaj koji je sigurno zavrijedio, ni na psihologiju učenja niti na pedagogiju. Glavnina je utjecaja geštalt psihologije proizašla je iz istraživanja o učenju životinja Wolfganga Köhlera.
Lewinova koncepcija akcijskih istraživanja također je utjecala na teoriju iskustvenog učenja. Lewin smatra kako je nemoguće razumjeti neki sistem ukoliko ga ne pokušamo promijeniti. Odnosno, dijagnoza – spoznaja ima smisla samo ukoliko je povezana s intervencijom – akcijom . Lewin pod akcijskim istraživanjem podrazumijeva eksperimentalno istraživanje usmjereno na rješavanje socijalnih problema. Istraživanje se odvija u grupi sastavljenoj od znanstvenika i praktičara te prolazi kroz spiralne korake koji uključuju planiranje, akciju, promatranje i evaluaciju .
Shvaćanje je po geštaltistima bazirano na uvidu ( uviđanju ). Uvid ima posebno značenje za pripadnike geštalt škole. To je stanje u kojem polaznik neočekivano shvati da je nešto razumio tj. da je ostvario saznanje. Svi smo iskusili iznenadni izljev inspiracije ( kao npr. Arhimed za vrijeme njegovog čuvenog kupanja ) – to je oblik uvida. Karakteristike uvida su da rješenje problema dolazi iznenada, da se to rješenje može upotrijebiti i za druge slične probleme u drugačijim kontekstima i da se rješenje može zapamtiti tijekom određenog vremenskog perioda.


1.3.1. Primjena geštaltističke teorije u poučavanju


Teze geštalt teorije se mogu koristiti u nastavi. Učenici se mogu potaknuti da usvajaju znanje uvidom pomoću sljedećih tehnika :

- grupiranjem sličnih pojmova i pojava,
- davanjem učenicima vremena da primjene usvojene informacije na osobna iskustva,
- dozvoljavanjem učenicima da rješavaju probleme na svoj način,
- učenike poticati da uče s razumijevanjem,
- treba im se probuditi intelektualna aktivnost,
- intelektualna aktivnost se treba voditi i upravljati prema rješavanju problema.

Učenje na bazi uvida sastoji se u :

- otkrivanju bitnih veza i odnosa u gradivu,
- utvrđivanju uporišnih točaka u gradivu,
- grupiranju dijelova sadržaja prema smislu.


2. Nastanak Geštalt psihologije i njezini osnivači


Geštalt psihologija nastala je dvadesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj . Osnovali su je Max Wertheimer, Kurta Koffka i Wolfgang Köhler a kasnije je na nju utjecao i Kurt Lewin. Tridesetih je godina prošlog stoljeća zbog dolaska na vlast nacional-socijalista, plodan znanstveni razvoj geštalt teorije u Njemačkom govornom svijetu prekinut a osnivači su bili prisiljeni prebjeći u SAD. Nakon što se prebacila na zapad, geštalt psihologija je značajno utjecala na razvoj američke psihologije. Nova i radikalna, geštalt psihologija nije nastala u vakuumu nego je izrasla iz perceptivnih teorija Ernsta Macha i eksperimenata Christiana von Ehrenfelsa. U svojoj knjizi Die Analyse der Empfindungen ( Analiza osjeta ), Ernst Mach je opisao svojstva prostornih i slušnih formi i oblika, kvadrata, kruga i jednostavnih melodija. Kao perceptivne cjeline, ovi oblici imaju kvalitete koje ih razlikuju od njihovih elemenata. Osjeti se organiziraju u svijesti da bi stvorili kvalitete oblika ( Gestaltqualitaten ) koje mogu biti nove i donekle nezavisne od samih osjeta. Drugi perceptivni teoretičar koji je utjecao na geštalt psihologiju, Christian von Ehrenfels ( 1859 – 1932 ), bavio se glazbom, kao skladatelj i kao izvođač. Slagao se sa Machom da melodije, osim različitih osjeta izazvanih pojedinačnim notama od kojih su sastavljene, imaju i kvalitetu forme. Melodija odsvirana u različitim tonalitetima, na različitim glazbalima, različite note proizvode različite osjete ali melodija zadržava svoju kvalitetu forme. Von Ehrenfels je 1888. i 1889. držao predavanja o kvalitetama forme na Sveučilištu u Beču a jedan od studenata koji je slušao predavanja bio je Max Wertheimer. On je uz Kurta Koffku i Wolfganga Köhlera bio osnivač geštalt psihologije.


2.1. Max Wertheimer


Max Wertheimer ( 1880 – 1943 ) rođen je u Pragu gdje je studirao pravo. Kasnije se zainteresirao za psihologiju i studirao na Sveučilištu u Berlinu prije nego što je 1904. godine doktorirao na Sveučilištu u Würzburgu. Prilikom jednog putovanja 1910. godine, išavši iz Austrije u Njemačku na odmor, izašao je iz vlaka u Frankfurtu gdje se zadržao provodeći eksperimente u laboratoriju Friedricha Schumanna sa Psihologijskog instituta Sveučilišta u Frankfurtu. Tu je upoznao Koffku i Köhlera, te zajedno sa njima proveo niz eksperimenata ustanovivši da cjelina perceptivnog iskustva ima svojstvo – pokret, koje njezine pojedinačne komponente nemaju. Linije, svjetla i taktilni podražaji s kojima je eksperimentirao nisu, u stvari, bili u pokretu. ali su opaženi kao da jesu. Wertheimer je u jednom pokusu otkrio pojavu koju je nazvao fi fenomen. U tom je pokusu sukcesivno osvjetljavao dva uska otvora na zaslonu. Kad je između svjetala bio interval od 50 – 60 milisekundi, izgledalo je da se miču sa jedne pozicije na drugu. U kraćim su intervalima oba svjetla izgledala kao da su neprekinuta a u dužim intervalima kao da se sukcesivno pale. Opisao je to kao psihološko iskustvo koje se ne može svesti na elemente. Mora se promatrati holistički jer ga se ne može razumjeti proučavanjem elemenata. Wertheimer je 1912. godine objavio članak „Experimentelle Studien über das Sehen von Bewegung“ ( Eksperimentalna istraživanja percepcije pokreta ) u kojem je iznio rezultate svojih eksperimenata u Frankfurtu. Ovaj članak označava formalni početak geštalt psihologije. Nakon 1. svjetskog rata koji je razdvojio trojicu osnivača, Wertheimer je radio na Berlinskom Sveučilištu. Od 1929. do 1933. godine radio je kao profesor na Sveučilištu u Frankfurtu. 1933. godine, Wertheimer je bio član male grupe europskih znanstvenika emigranata koji su pobjegli od totalitarizma i našli akademsku slobodu i utočište na Sveučilištu u progonstvu na Novoj školi za socijalna istraživanja u New Yorku. Tijekom sedam godina koje je proveo u Novoj školi, Wertheimer je proučavao ljudsko mišljenje i obrazovanje. Njegova knjiga Produktivno mišljenje ( productive thinking ), objavljena posmrtno 1945. godine, prikazuje mali dio građe koju je iznosio u svojim predavanjima i seminarima .






2.2. Kurt Koffka


Kurt Koffka ( 1886 – 1941 ) je rođen i školovao se u Berlinu gdje je i doktorirao 1909. godine kao student Carla Stumpfa . Osim studija u Berlinu, Koffka je proveo godinu dana na Sveučilištu u Edinburghu gdje je usavršio engleski jezik. Ta mu je vještina kasnije umnogome pomogla u naporima da proširi geštalt psihologiju izvan granica Njemačke. Koffka je radio na Frankfurtskom Sveučilištu kad je 1910. godine upoznao Wertheimera. Nakon upoznavanja, zajedno su provodili razna istraživanja, posebice o fi fenomenu. Koffka je 1912. godine napustio Frankfurt radi pozicije na Sveučilištu u Giessenu, pedesetak kilometara udaljenom od Frankfurta, gdje je ostao sve do 1924. godine. Iste godine, Koffka putuje u SAD gdje predaje na Cornwellskom Sveučilištu kao gostujući profesor. Tu ostaje godinu dana da bi dvije godine kasnije predavao na Sveučilištu u Wisconsinu. Konačno, 1927. godine, prihvaća posao na Smith koledžu u Northamptonu, Massachusetts, gdje je ostao do svoje smrti 1941. godine.


2.3. Wolfgang Köhler


Wolfgang Köhler ( 1887 – 1967 ) je doktorirao kod Stumpfa u Berlinu 1909. godine. Bio je ispitanik u Wertheimerovim Frankfurtskim eksperimentima. Godine 1913. Stumpf je pomogao Köhlerovo postavljanje na mjesto direktora istraživačke postaje za antropoide na Tenerifeu, na Kanarskim otocima. Köhler je planirao ostati tamo samo par mjeseci, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata , 1914. godine, ostao zatočen na otoku sve do 1920. godine. Vrijeme provedeno na otoku dobro je iskoristio provodeći svoje čuvene eksperimente o učenju uvidom. Rezultate je prvi put iznio u monografiji Berlinske akademije znanosti 1917. godine, a potom u knjizi objavljenoj 1921. godine u Njemačkoj. Najveći utjecaj uslijedio je 1925. godine nakon objavljivanja knjige Način mišljenja čovjekolikih majmuna ( The mentality of apes ) na engleskom jeziku. U toj je knjizi Köhler opisao način na koji čimpanze rješavaju probleme kako doći do banana koje su im van dohvata. Ustanovio je da su čimpanze koristile drvene štapove i druge objekte na razne načine kako bi došle do banana. Ako su banane bile smještene izvan kaveza, tj . van dosega, čimpanze su koristile štapove da bi produljile doseg svojih udova te dohvatile banane. Köhler je ustanovio da čimpanze nisu do navedenih metoda došle učenjem po metodi pokušaja i pogreške, kako je to tvrdio američki psiholog Edward Thorndike. Köhler je ustanovio da su čimpanze došle do rješenja uvidom. Životinja „vidi ili percipira“ rješenje. Ono je karakterizirano osjećajem „Aha, imam ga“, ili „Aha“ doživljajem. Köhlerova knjiga Način mišljenja čovjekolikih majmuna značajna je knjiga koja jasno pokazuje snagu geštaltističkih načela u vođenju i organiziranju programa istraživanja. Uz opis učenja uvidom, knjiga sadrži mnogo zanimljivih opažanja o diskriminativnom učenju, pamćenju i emocijama kod životinja. Prema geštalt teoriji, životinja uči odgovoriti na podražajnu situaciju kao geštalt ili cjelinu, osobito što se tiče odnosa među podražajima. Köhler je 1925. godine posjetio SAD kao gost profesor Clark sveučilišta. Održao je brojna uspješna predavanja o rješavanju problema i učenju uvidom kod čimpanza. Nakon što se usprotivio otpuštanju kolega Židova, pao je u nemilost nacista te je 1935. godine emigrirao u SAD. Ponuđen mu je posao profesora na Swarthmore koledžu gdje je ostao dvadeset godina. 1956. godine bavio se istraživačkim radom na Dartmouth koledžu a brzo nakon toga postao je i predsjednik Američke Psihološke udruge. Umro je u Hanoveru, New Hampshire, 1967. godine.


2.4. Kurt Lewin


Kurt Lewin ( 1890 – 1947 ) – Nakon studija medicine i biologije na Sveučilištu u Freiburgu, Lewin se 1910. godine preselio na Sveučilište u Berlinu kod Stumpfa. Lewin je bio član živahne grupe studenata, koja je bila zabrinuta ograničenim obrazovnim mogućnostima berlinske radničke klase. Lewin je osjećao da bi probleme te vrste psiholozi mogli riješiti. Organizirao je seriju radničkih tečajeva da bi ih podučavao osnovnim vještinama. Cijelog svog života Lewin je zadržao ovu sklonost primjenjivanju psihologije u rješavanju društvenih problema. Kada je započeo prvi svjetski rat, 1914. godine, Lewin je zgotovio sve potrebno za doktorat i spremao se to učiniti. Dobrovoljno se javio u vojsku i proboravio četiri godine u smrtonosnim rovovima. Doktorat mu je dodijeljen 1916. godine, sa Stumpfom kao mentorom. Dok je bio na vojničkom dopustu 1917. godine, objkavio je značajan rad „ Ratni krajolik“, u kojem je opisao ratna iskustva vojnika. Nakon demobilizacije 1918. godine, Lewin se vratio u Berlinski psihologijski institut kao kolega Wertheimera, Köhlera i Koffke. Lewin je smatrao da je njihov geštaltistički pristup privlačan, ali njegovi profesionalni interesi više su naglašavali primjenu. Lewin je 1921. godine primljen na mjesto privatnog docenta na Sveučilištu u Berlinu. Lewinova je sposobnost bila da svakodnevna opažanja prevede u važna istraživanja koja je, međutim, uvijek provodio unutar teorijskog okvira jer, kako je često govorio : „Ništa nije tako praktično kao dobra teorija“ . Lewin je smatrao da je svaki pojedinac složeno energetsko polje, dinamički sustav potreba i tenzija koji usmjeruje percepcije i djelovanja. Ponašanje ( P ) je funkcija ( f ) ličnosti ( L ) u interakciji s okolinom ( O ). U njegovoj formuli P = f ( L, O ) svaka se osoba kreće u psihološkom polju koje je Lewin nazvao životni prostor. Životni prostor sadrži određene ciljeve koji imaju pozitivne ili negativne valencije. Valencije pak stvaraju vektore koji ili privlače ili odbijaju. Američki psiholozi željeli su saznati više o njegovu radu te je 1932. godine Lewin proveo šest mjeseci kao gost profesor na Stanford sveučilištu. 1933. godine Lewin zauvijek napušta Njemačku te odlazi u SAD gdje je dobio profesorsko mjesto na Cornell sveučilištu u trajanju od dvije godine. Nakon toga Lewin radi na Sveučilištu Iowa a u 1940-ima na Massachusettskom tehnološkom institutu sve do kraja svog života. U svim okolinama u kojima je djelovao, Lewin je okupljao grupe psihologa koje su radile zajedno sa velikim uspjehom. Obučio je čvrsto povezanu grupu studenata, kasnije priznatih stručnjaka. Osam od deset najviše citiranih socijalnih psihologa dio su Lewinove tradicije. Duboko poštovanje i naklonost prema Lewinu koje pokazuju mnogi istaknuti psiholozi dokaz je njegovih izvanrednih kvaliteta. Lewinovo naslijeđe kao i mjesto u povijesti psihologije osigurani su.


3. O povezanosti Geštalt psihologije i Geštalt terapije


Za Geštalt terapiju često se misli da je izvedena iz Geštalt psihologije, što je krivo. Povijesnu povezanost koju je osnivač Geštalt terapije, Frederick Perls naglašavao, mora se odbaciti . Možda je najbolji komentar dala Mary Henkle, koja je i sama bila geštalt psiholog i povjesničar psihologije. Istražujući odnos između geštalt psihologije i geštalt terapije Henkle je zaključila sljedeće :
„Ono što je Perls učinio bilo je da je uzeo nekoliko termina iz geštalt psihologije, nategnuo njihova značenja preko granice prepoznavanja, pomiješao ih s pojmovima – često nejasnim i nespojivim – iz dubinske psihologije, egzistencijalizma i zdravog razuma, i cijelu tu mješavinu nazvao geštalt terapijom. Njegov rad nema bitne povezanosti sa znanstvenom gestalt psihologijom. Da kažemo njegovim vlastitim jezikom, Fritz Perls je učinio „svoju stvar“, ali što god to bilo, to nije gestalt psihologija“ .


4. Geštalt psihoterapija i njezin nastanak


Geštalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prošlog stoljeća psihijatar Frederick ( Fritz ) Perls i njegova žena Laura, geštalt psihologinja, zajedno sa suradnicima. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920., tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926. godine se upoznao s psihoanalizom radeći s Karen Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s Kurtom Goldsteinom koji je istraživao moždana oštećenja veterana u II. svjetskom ratu i upoznao se s egzistencijalističkim stavovima Martina Bubera i Paula Tillicha . Želeći produbiti iskustvo psihoanalize, otišao je Wilhelmu Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenošću, posebno u vezi s političkom i seksualnom tematikom. Reichovo proučavanje „tjelesnog oklopa“ i rad s mišićnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje geštaltističkog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifašističkom pokretu u Njemačkoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Južnu Afriku u kojoj je 1935. godine osnovao psihoanalitički institut. U susretu s Freudom na kongresu u Češkoj, shvatio je da nema mnogo zajedničkog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu „Ego, glad i agresija“ koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo inzistiranje na interpretaciji,okupiranosti prošlošću, te analitičkom poimanju tenzija. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao „ljudsko biće, a ne samo ekran na koji će projicirati svoje probleme i skrivene dijelove svoje osobnosti“. Perlsu se ne sviđa razvoj političke situacije u Južnoj Africi, te 1946. godine sa suprugom Laurom odlazi u SAD. Njih dvoje osnivaju prvi geštalt psihoterapijski institut 1952. godine u New Yorku, godinu dana nakon što je izašla knjiga „Geštalt Therapy“ čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman . U knjizi je prikazana teorija i metoda jednog izazovnog pristupa proučavanju ljudske osobnosti, te kreativni terapijski rad, koji omogućuje ponovnu uspostavu cjelovitosti i integriteta osobe, koji je tako često narušen u današnjem društvu. Perlsovi se u to vrijeme druže s vodećim njujorškim umjetnicima i intelektualcima, među kojima ih Julian Beck upoznaje s „Living Theatreom“, a Paul Weiss sa zen budizmom. Pod utjecajem zena, Fritz radi na premošćivanju psihoterapije Istoka i Zapada, psihoanalize i življenja u „sada i ovdje“, što će postati jedna od glavnih krilatica za njegov rad. Taj period obilježava njegov intenzivan rad s mnogim grupama u New Yorku i izvan njega, u kojima kreira mnoge specifične tehnike svoga pristupa. U to se vrijeme počinje razilaziti s Laurom i njezinim suradnicima, te je 1956. godine napušta i odlazi u Floridu, a tri godine kasnije u Kaliforniju gdje je postao vrlo popularan radeći u Esalen Institutu od 1964 do 1969. godine. Sredinom 1969. osniva geštaltističku zajednicu u Covichanu s idejom da ljudi koji žive i dijele mnogo toga zajedno, mogu stalno raditi na povećanju razine svjesnosti u svrhu osobnog rasta i integriteta. U tom pothvatu ga prekida prerana smrt 1970. godine.


4.1. Što je Geštalt psihoterapija ?


Teorija geštalt psihoterapije temelji se na tri glavna izvora: psihoanalizi, čiji se glavni doprinos tiče važnih principa koji se odnose na naš unutarnji život, zatim holističkom, fenomenološkom i
egzistencijalnom pokretu, s usmjerenjem na osobno iskustvo i svakodnevicu, te geštalt
psihologiji. Kao što pojam „gestalt“ znači cjelinu ili potpunu konfiguraciju nečega, tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u određenoj životnoj situaciji, koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov doživljaj cjelokupnoga životnog okruženja. U geštalt psihoterapiji je ključan pojam svjesnosti, koja omogućava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklađenosti sa životnim poljem. To se čini opažanjem kako živimo u sadašnjosti i istraživanjem kako (re)kreiramo ustaljene obrasce ponašanja koji ne dovode do rezultata koje želimo, već nas uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristeći opažanje pri kojemu ništa ne osuđujemo, moguće je osvijestiti osjete, osjećaje, doživljavanje, kao i načine ponašanja koji ne dovode do zadovoljavajućeg razrješenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskušati i doći do promjena u našim stavovima i ponašanju. Tu se susrećemo s pojmom našeg „stila u uspostavljanju kontakta“, nečega što smo razvili tijekom života od najranije mladosti: specifične karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s našim unutarnjim svijetom osjećaja i stavova. Budući da je to podložno stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, riječ je o procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo različit za svako ljudsko biće, već se mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog određenog stila uspostavljanja kontakta tijekom vremena je ono što u geštaltu zovemo osobnošću. Da bismo imali dobar kontakt sa svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za nečim i pritom otkrivamo vlastite granice kontakta istražujući što je sve „moje“ i što „nije moje“. Polsterovi opisuju kontakt kao „žilu kucavicu“ osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doživljaja stvarnosti. Promjena je neizbježan rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrška. U terapiji se puno pažnje posvećuje pronalaženju i razvoju primjerene podrške za određenu razinu kontaktiranja koju želimo. Sustavi podrške mogu uključivati ispravno disanje, držanje i vladanje
tijelom, interese, znanja itd. Posebna pažnja se posvećuje odnosu terapeuta i klijenta, sadržanog u pojmu „Ja i Ti“ („I and Thou“).Time se želi naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom odgovornošću podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrači fiksnih uloga (jedan samo učitelj a drugi
samo učenik). Rosenblatt kaže: „Želim pomoći vama, posebnim osobama da postanete cjeloviti i integrirate svoje živote. Da bih to mogao, trebam vašu pomoć. Vi postajete moj učitelj i ja postajem vaš učenik, učeći o tome tko ste vi i kako živite svoj život. Postajemo partneri u slobodnoj i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom...“ Pritom nas zanima bilo koja vrsta komunikacije; kako verbalna, tako i neverbalna. Važno je što se poručuje, ali još je važnije kako to činimo. Često novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih o izbjegavanju kontakta očima s terapeutom ili članom grupe, načinu na koji sjede ili pokretu ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju različiti otpori, koje terapeut nikako neće klasificirati i/ili osuđivati, već uz klijentovu
pomoć istražiti „mehanizam kojim on/ona otuđuje dio svojih osobnih procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline“ (Yontef , 1969).Teorija geštalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi imaju unutarnju težnju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema ometanja temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajući proces u sebi i
identificira sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmičkim samoupravljanjem. Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta ekskluzivna zbirka svih „moraš“ i „ne smiješ“ prema kojima se trudi živjeti manipulirajući sebe na račun otuđenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog što nisam ja u ono što jesam . U tom procesu razlikujemo oblikovanje figure i pozadine: kako ćemo percipirati pojedini „geštalt“ ovisi o jasnoći figure. To znači ako odjednom usred pisanja osjetim glad, to postaje figura, a ostalo je u pozadini. Odlazak u kuhinju da nešto pojedem znači jasno percipiranje potrebe i njezino zadovoljenje što znači i dovršenje ili kompletiranje tog određenoga „geštalta“, te oslobađanje energije za sljedeći koji nadolazi. U zdrave osobe takav tok oblikovanja i dovršavanja geštalta se odvija bez prekidanja ili blokiranja u pojedinim fazama dok u patologiji otkrivamo cijeli spektar ometanja i nasilnoga kontroliranja tog procesa. Rezultat patološkog ometanja često dovodi do fragmentiranja osobnosti, te se u terapiji susrećemo s većim brojem tzv. polariteta. Među najpoznatijima su „onaj gore“ i „onaj dolje“ (topdog i underdog), tj. onaj koji čini ono što se mora i onaj koji čini ono što mu se prohtije. Rezultat toga je da se osoba često osjeća krivom kad radi
ono što želi, a ne ono što bi morala (prema često lažnim moralnim introjektima, nesvjesno usvojenim u djetinjstvu). Nedostatak integriranosti se također očituje u podjelama na: tijelo – um, unutarnje – vanjsko, nezrelo – zrelo, inferiorno – superiorno, biološko – kulturalno i sl. Perls je osobnost zamišljao u slojevima: vanjski, kao tzv. kliše sloj, na razini onog svakodnevnog „Kako ste?“ ili „Kako je lijepo vrijeme“ koji funkcionira s minimumom autentičnog interesa. Ispod te površine nalazi se „sloj igranja uloge“ u koji smo originalno investirali veliki dio sebe, no kasnije postaje prilično automatiziran. To je npr. biti otac ili majka, profesor ili student, sin ili kći, i sl. Iza tog sloja dolazi tzv. „impasse“ sloj, kojeg se opisuje kao prazninu ili osjećaj upadanja u vakuum, što je za mnoge ljude prilično zastrašujuć osjećaj. Četvrti sloj je implozivno-eksplozivni; tu osoba postaje jako svjesna svojih emocija, potisnutih ili pak onih koje izražava. Peti sloj je genuina osobnost, očišćena od svih uvjetovanih (često neprimjerenih) načina bivanja u svijetu. Perls je nastojao da njegovi klijenti osvijeste svoje unutarnje konflikte i prihvate realnost njihova postojanja, umjesto upornog poricanja ili potiskivanja, te da produktivno odaberu što žele, usprkos strahu i zlim slutnjama. Perlsove ideje o suprotstavljenim elementima ličnosti duguju mnogo toga psihodinamskoj teoriji. Oblik terapije je usmjeren na sada i ovdje pa se u geštalt terapiji ne istražuje povijest klijenata već se prikladnim vježbama povećava stupanj svjesnosti tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Geštalt terapija je vrlo direktivna jer terapeut vodi klijenta kroz planirane vježbe. Jedna od tehnika geštalt terapije kojom se osvješćuje unutarnji koflikt je dijalog. Klijenti se bave verbalnim sučeljavanjem suprotstavljenih želja i ideja. Jedan primjer tih suprotstavljenih elemenata ličnosti je „pobjednik“ i „gubitnik“. Povećano znanje o elementima konflikta može osloboditi put do rješenja, primjerice kompromis. Također, i govor tijela pruža uvid u suprotstavljene osjećaje. Klijente se upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića dok govore o zamislima za koje misle da ih podržavaju. Na taj način često otkrivaju da govor tijela pokazuje čuvstva čije su postojanje poricali. Kako bi kod svojih klijenata povećali razumijevanje suprotnih stajališta, geštalt terapeuti ih potiču da brane ideje koje su suprotne njihovima. Od klijenata se može tražiti da igraju uloge važnih ljudi iz svog života kako bi bolje shvatili njihova stajališta. Perls je u snovima prepoznao odbačene dijelove ličnosti , pa je od svojih klijenata često tražio da igraju uloge nekih elemenata iz svojih snova, kako bi došli u dodir sa dijelovima svoje ličnosti kojih su se odrekli.

5.Zaključak


Lewinova teorija polja nije izazvala onakvu pozornost kao Freudova psihoanalitička teorija a geštalt psihologija nije nikad postala glavna škola američke psihologije . Köhler je osjećao da je utjecaj geštalt psihologa ograničen budući da su oni bili zainteresirani primarno za percepciju, dok su američki psiholozi ponajprije bili zainteresirani za učenje . Geštalt psihologija je danas, sa porastom interesa za kognitivnu psihologiju, ponovno aktuelna a istraživanja Wertheimera i Köhlera ponovno su postala relevantna. Također, ideje proizašle iz Lewinova raznolikog i inovativnog geštalt pristupa, imaju odjeka u mnogim suvremenim istraživanjima u socijalnoj, industrijskoj i razvojnoj psihologiji. Nesumnjivo, geštalt psihologija kao i njezini osnivači, značajno su utjecali na znanstvenu psihologiju.


6.Popis literature i web stranica


Literatura :

- Branimir Šverko : Psihologija, Udžbenik za gimnazije, Školska knjiga Zagreb, 1992
- David Hothersall : Povijest psihologije, Naklada Slap, 2002
- Boris Petz : Uvod u psihologiju : psihologija za nepsihologe, Naklada Slap, 2001
- Wolfgang Koehler : Geštalt psihologija : uvod u nove pojmove moderne psihologije, Nolit, 1985
- Fritz Perls : Geštaltistički pristup psihoterapiji, Vuk Karadžić, 1983
- Bratoljub Klaić : Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978

Web stranice :

- http://en.wikipedia.org/
- http://www.gestalt-drustvo.hr/
- http://www.scribd.com
- http://findarticles.com
- http://gestalttheory.net
- www.gestalt.org

SEMINARSKI RAD
IZ PREDMETA DALMACIJA I ISTRA U RIMSKO DOBA





RIMSKE VOJNE JEDINICE U PROVINCIJI DALMACIJI






Sadržaj :
1. Uvod....................................................................................................................................................3
2. Rimsko vojno djelovanje na području provincije Dalmacije...............................................................3
3. Rimska vojska......................................................................................................................................7
3.1. U doba republike..................................................................................................................7
3.2. U doba Cezara......................................................................................................................7
3.3. U doba carstva.....................................................................................................................7
3.4. Život u vojsci........................................................................................................................8
4. O rimskim logorima i gradnji...............................................................................................................8
4.1. Izgled rimskih logora............................................................................................................9
4.2. Neka pitanja o rimskim logorima.......................................................................................10
5. Rimska vojna uporišta u provinciji Dalmaciji.....................................................................................10
5.1. Pitanje delmatskog limesa.................................................................................................11
5.2. Narona...............................................................................................................................11
5.3. Salona................................................................................................................................12
5.4. Burnum..............................................................................................................................12
5. 4.1. Pomoćne postrojbe u Burnumu........................................................................13
5.4.2. Slijed pomoćnih postrojba u Burnumu..............................................................14
5.5. Tilurij..................................................................................................................................15
5.5.1. Pobuna 42. godine.............................................................................................15
6. Zaključak............................................................................................................................................16
7. Popis kratica......................................................................................................................................17
8. Literatura...........................................................................................................................................17




1.Uvod

Rimske vojne jedinice u provinciji Dalmaciji prvi put se spominju 229. god.pr.n.e. i od tada se neprestano nalaze na tom području još stoljećima. To nemirno područje bilo je predmet stalnog trvenja rimske vojske i Ilirskih plemena koja su se grčevito borila za svoju domovinu. Ilirska plemena, usprkos brojnim sličnostima iz materijalnog i duhovnog života, nisu imala svijest o pripadanju jednom narodu što je u usporedbi sa Rimljanima, kojima je upravo ta naprednost davala snagu za osvajanja, bio veliki nedostatak. Među Ilirskim plemenima posebno su se isticali Delmati. Oni su se uspjeli nametnuti u svom okruženju kao snažno pleme koje je grčevito čuvalo svoje granice. Rim je ipak bio jači te je nakon više od stoljeća i pol borbi uspio pobijediti Delmate, nametnuti im svoju vlast te njih i njihovo područje priključiti svojoj državi. Nakon gušenja ilirskog ustanka, u ratom opustošenoj provinciji, postojala je potreba za većim brojem vojnika za čuvanje mira i sigurnosti. Zbog njihove upornosti u borbi, dva najveća vojnička logora smještena su upravo u zemlji Delmata, bile su to VII. i XI. legija rimske vojske.

2. Rimsko vojno djelovanje na području provincije Dalmacije

Prvi spomen rimskog vojnog djelovanja na istočnu jadransku obalu vezan je uz prvi Ilirski rat 229. god.pr.n.e. Rimska mornarica isplovila je sa 200 lađa iz Tirenskog mora pod zapovjedništvom Gneja Fulvija te krenula prema Korkyri ( Krfu ). Teutin vojskovođa, Demetrije Farski, morao je prepustiti otok premoćnim rimljanima te je sa njima stupio u savez. Rimsko je brodovlje zatim krenulo na sjever prema Issi ( Visu ) koji su također osvojili te stavili pod svoju zaštitu. U osvajanju Isse sudjelovali su i Farani pa ih je Demetrije, koji je došao sa rimljanima, stavio pod svoju zaštitu. Teutina se ilirsko-ardijejska vojska raspršila i pobjegla u Arbon . Gnej Fulvije se 228. god.pr.n.e. vratio u Italiju te proslavio pobjedu. Rimski pohodi brodovljem na Ilire i njihovu kraljicu Teutu bili su izuzetno uspješni pa su u tom razdoblju uspjeli uspostaviti neke vrste nadzora nad otocima a možda i u uskom priobalnom pojasu. Taj nadzor nije bio dugog vijeka jer su već 10-ak godina kasnije Rimljani po drugi puta poslali brodovlje na Ilire pri čemu je 219 god. pr. n.e. razoren Pharos. Ilirski su vladari u pokušaju sprečavanja rimskih prodora na svoja područja sklopili savezništvo sa Makedonijom. Tako se dogodilo da je nakon bitke kod Pidne 168. god.pr.n.e. kad je pala makedonska, istovremeno pala i ilirska država kojoj je u to vrijeme na čelu bio kralj Gentije. Pod rimsku su tako vlast došla područja koja je Gentije kontrolirao, a koja su se sastojala od otoka i uskog dijela obale. Rimljani su već i u ratu protiv Histra 179.-178. god. pr.n.e. izašli kao pobjednici te su tako zavladali i Istarskim poluotokom. Nakon pobjede protiv Gentija kopneni put prema Makedoniji je bio slobodan. Rimljani međutim nisu uspjeli istovremeno prodrijeti i u unutrašnjost pa sljedeća desetljeća obilježavaju ratovi protiv pobunjenih ilirskih plemena. U obalnom dijelu, nakon što je otklonjena ilirsko-ardijejska opasnost, Issa je pod rimskom zaštitom zauzela važnu ulogu na tom području. Osnovala je svoje faktorije Tragurij i Epetij a vjerovatno i naseobinu u Lumbardi. Intenzivirana je trgovina sa ušćem Neretve i emporijem u Naroni. U to vrijeme rimska vlast još nije bila čvrsto uspostavljena na tom području na kojem je važnu ulogu imalo je još jedno ilirsko pleme – Daorsi . Njihov se utjecaj povećao nakon propasti ilirske države 167. god.pr.n.e. kada su zajedno sa Isejcima i drugim ilirskim narodima i plemenima dobili imunitet i određene povlastice. Mirni razvoj u kojem su Isejci i Daorsi uživali nije dugo potrajao. Novi nosilac ilirskog otpora postali su Delmati koji su nakon pada ilirske države vojno i politički zavladali obalnim područjem u potezu zapadno od Neretve pa sve do područja Liburna odnosno rijeke Krke . Delmati su čestim prepadima ugrožavali Isejske naseobine Tragurij i Epetij, kao i susjedne Daorse. Nekim susjednim plemenima i narodima nametnuli su vlast te ih natjerali da plaćaju danak u žitu i stoci . Delmati su se nemilosrdno osvećivali rimskim saveznicima pa su Isejci a i Daorsi 158. god.pr.n.e. uputili u Rim poslanstvo tražeći zaštitu. Senat je uputio poslanstvo Delmatima pod vodstvom Gaja Fanija, ali se ono moralo vratiti neobavljena posla. Senat se zatim odlučio za kazneni pohod a glavni povod bilo je nepopustljivo i uvredljivo stajalište Delmata.
Vodstvo pohoda protiv Delmata bilo je povjereno Gaju Marciju Figulu koji je bio konzul 156 god.pr.n.e. On je krenuo u pohod iz područja donje Neretve, odnosno njezina ušća, vjerovatno baš iz same Narone koja je bila sigurno uporište a imala je i zaleđe, odnosno podršku saveznika Daorsa. Bio je to prvi u nizu delmatskih ratova koji će se protegnuti u razdoblje od 160 godina sve do 9. godine poslije nove ere. Ovaj prvi u nizu delmatsko-rimskih sukoba nije dobro započeo za Rimljane. Delmati su ih onemogućili pri postavljanju logora i natjerali ih da se vrate do Neretve. Figul je za napad pričekao početak zimskog razdoblja nadajući se da će se Delmati razići i povući, međutim, na oglas o njegovu povratku, Delmati su se okupili u svojem glavnom središtu – Delminiju. Figul nije nikako uspijevao osvojiti Delminij pa se morao zadovoljiti osvajanjem manjih okolnih središta, oslabivši tako središnji otpor u Delminiju. Figul je uspio zapaliti Delminijsku utvrdu gorućim strijelama ali je nije uspio potpuno osvojiti pa se vratio u Rim. Svojim je djelovanjem sl. 1. Zemljovid delmatskog područja znatno olakšao posao svojem nasljedniku Publiju Korneliju Scipionu Naziki koji je 155. god.pr.n.e. istom taktikom uspio zauzeti i uništiti Delminij i druga okolna središta, a ravnica u polju pretvorena je u pašnjak. Iste se godine Nazika vratio u Rim i proslavio pobjedu. Time je okončan prvi rat sa Delmatima. Taj prvi poraz Delmata oživio je stare gusarske apetite Ardijejaca i njihovih saveznika Plereja. Kako nam to navodi Apijan , oni su 135 god.pr.n.e. napali „ rimsku Iliriju “ pa je senat na njih uputio vojsku od 10 000 pješaka i 600 konjanika pod vodstvom konzula Servija Fulvija Flaka. Iliri su pokušali pregovarati u zadnji čas ali kako nisu mogli udovoljiti zahtjevima senata, Flak je nastavio kaznenim pohodom i pokorio ih kako to izričito bilježi Livije . Gdje se točno vojska iskrcala izvori ne navode ali se pretpostavlja da je to opet bilo područje ušća Neretve. Vjerovatno je upravo Flak natjerao Ardijejce da se presele u unutrašnjost gdje su morali obrađivati škrtu i neplodnu zemlju te su polako propadali brojem i snagom da su gotovo izumrli. 119.god.pr.n.e. Rimljani opet ratuju sa Japodima, pobjeđuju ih i osvajaju Segestiku. Konzul Lucije Kornelije Kota se vraća u Italiju a konzul Lucije Cecilije Metel produžava prema Delmatima. Iz nepoznatog razloga, među njima je bio prijateljski primljen i prezimio je u Saloni. To ga ipak nije spriječilo da 117.god.pr.n.e. opljačka delmatsku zemlju. Tako je završen 2. rat sa Delmatima.
Nemiri u Rimu te prodor Kimbra i Skordiska bili su uzrokom povoljnog stanja za Delmate što su oni i iskoristili. 78.god.pr.n.e. zauzeli su Salonu što je bio početak 3. delmatskog rata . Konzulu G. Koskoniju je trebalo dvije godine da ponovno preosvoji Salonu . 51.god.pr.n.e. Delmati i njihovi ilirski saveznici napadaju i zauzimaju liburnsku Promonu. Liburni traže pomoć od Rima koji na Delmate šalje vojsku. Delmati odnose pobjedu i ubijaju cijelu vojsku. U Rimu u to vrijeme izbija građanski rat između Pompeja i Cezara. U njemu Delmati surađuju sa Pompejom. Cezar šalje vojsku, na čelu sa Aulom Gambinijem na Delmate. U zimi 48.-47. god.pr.n.e. Delmati su tu vojsku do nogu potukli nadomak Salone, kod Sinodija. Orlovi legija su pali u ruke Delmata, dok se Gambinije sa ostatkom vojske povukao u Salonu gdje je i umro . Delmati, u savezu sa Pompejom, sudjeluju u još nekim manjim bitkama protiv Cezara i njegovih saveznika. Nakon Cezarove pobjede nad Pompejom, Iliri nude svoju pokornost Cezaru ali on to odbija te im nameće danak i traži taoce.
Grad Narona se nadalje razvijao pod rimskom zaštitom te je Publije Vatinije tu podigao svoj logor za operacije protiv Delmata što ih je vodio 46. ili početkom 45. god.pr.n.e. Prije nego što ga je Cezar poslao u Naronu da vodi operacije protiv Delmata, Vatinije je bio pobijedio brodovlje pompejevaca pod vodstvom Marka Oktavija u kanalu između otoka Hvara i Šćedra 47. god.pr.n.e. Vatinija je zatim kao prokonzul u Iliriku naslijedio P. Sulpicije Ruf. On je u Naronu stigao sa tri legije i jakom konjicom, s uputama da traži taoce od Delmata i da im iznudi laki namet, što su oni bili obećali pošto je Pompej bio poražen . Vatinije se u zimi 45.-44. god.pr.n.e. radi hladnoće, kiše i snjegova morao vratiti u zaštitu toplije klime i udobnosti svog logora kod Narone i samoga grada. Vatinije je ostao u Dalmaciji do početka 43.god.pr.n.e. Trijumf „de Illurico“ dodijelio mu je senat 31. Srpnja 42. god. pr. n.e. . Rimljani su 44. god.pr.ne. doživjeli težak poraz kad su ih Delmati napali i uništili im 5 kohorti skupa sa njihovim zapovjednikom, Vatinijevim senatorskim legatom, Bebijem. Tada su Delmati ponovno zauzeli Salonu i dijelove obale, međutim, rimski mostobran Narona s uspjehom je štitio grad i čitavo ušće rijeke. U to vrijeme možemo smjestiti djelatnost Publija Servilija Isaurika, Cezarova pristašu i Oktavijanova konzula 41. god.pr.n.e., koji je te iste godine vjerovatno bio njegov prokonzul u Iliriku. Pošto Vatinije nigdje ne spominje Naronu kao koloniju, pretpostavlja se da je Narona taj status dobila od Augusta a ne od Cezara, i to negdje poslije bitke kod Akcija, tj. Između 31. i 27. god.pr.n.e. Naredni sukob se zbio kada je 39.god.pr.n.e. G. Azinije Polion krenuo lađama iz Akvileje, zauzeo Salonu i opustošio zemlju Delmata. 35.god.pr.n.e. Oktavijan je krenuo u Ilirik i odlučio konačno pokoriti ilirska plemena. Nanizao je niz pobjeda nad manjim plemenima, porazio Japode, oduzeo Liburnima sve lađe i satrao stanovništvo Korkire Nigre i Melite na način da je mlađe pobio a ostale prodao u roblje . 34.god.pr.n.e. je krenuo na Delmate. 12000 delmatskih boraca pod vodstvom Versusa se utvrdilo u Promoni, a dio vojnika je zauzeo susjedne vrhove i bio pripravan za gerilsko ratovanje. Tu zamisao su Rimljani osujetili, zauzeli su vrhove i okružili Promonu kamenim nasipom od 40 stadija (1 stadij=178 metara ). Drugu delmatsku vojsku, pod vodstvom Testimosa, koja je došla Promoni u pomoć, Rimljani su odbili. Branitelji Promone su pokušali proboj ali su isto odbijeni. Pri pokušaju proboja su Rimljani ušli u grad gdje su se nastavile borbe. Utvrda se naposljetku predala. Nadalje, Oktavijan je vješto izbjegavao i odbijao Testimosove gerilske napade paleći šume uz bok svog puta i napredovao prema unutrašnjosti delmatske zemlje uništavajući utvrde. Zauzeo je Sinodij i Andetrij. 33.god.pr.n.e. je osvojena i Setovija gdje je i sam Oktavijan bio ranjen. Branitelji, bez pomoći i izmoreni glađu, su predali grad i 700 talaca, vratili oduzete orlove i platili danak koji je odredio još Cezar . Sa 40 do 50 tisuća dobro uvježbanih vojnika Oktavijan je pokorio Ilirske zemlje i 27.god.pr.n.e. ih predao Senatu. Ilirske zemlje, premda pokorene, i dalje su bile nemirne pa su tako zabilje ženi ustanci 16.god.pr.n.e. i 12.god.pr.n.e. kada su Delmati zauzeli Salonu . To su bili ustanci malih jačina, ali jasan pokazatelj nezadovoljstva novim vladarima i predznak velikog ustanka dvaju Batona. Od 6. do 9. god. trajao je zadnji pokušaj da se sa ilirskog područja izbace rimski osvajači. Po vođama je dobio ime „ustanak dvaju Batona“. U to su vrijeme Dačani navaljivali na Panoniju, a u Trakiji i Germaniji su buktili ustanci. Tiberije je pozvao upravitelja Ilirika Valerija Mesalina da mu dođe pomoći u Germaniju sa novounovačenim postrojbama iz Ilirika. Upravo je to novačenje bilo povodom pobuni Desitijata pod vodstvom Batona. Njima su se pridružili Breuci sa svojim kraljem Pinesom i vojskovođom Batonom, a ubrzo i druga ilirska plemena. Ovaj je ustanak po prvi puta ujedinio Ilire u borbi protiv zajedničkog neprijatelja-Rimljana. O veličini ustanka, u kojem je sudjelovalo oko 800000 ljudi među kojima je bilo 200000 pješaka i 9000 konjanika, govori i strah Rimljana kako ustanici ne bi došli i pred sam Rim, a Svetonije je zapisao kako je, nakon punskih, ovo bio najopasniji rat Rimljana.





3. Rimska vojska

3.1. U doba republike

- Legionarius : vojnik, pripadnik legije (onaj koji je sakupljen).Vojnu obavezu imaju svi zdravi, od 17. do 60.god. života (do 46. iuniores, stariji seniores), ne preniski, ali ni previsoki. Podijeljeni su u razrede prema cenzusu. Hastati – najmlađi, imaju kacigu, štit, oklop, kratki mač i dva laka koplja. Principes – zrele dobi, naoružanje jednako hastatima. Triarii – najstariji, imaju dugo koplje, bore se samo u najtežim prilikama. Velites – mladi i siromašni, nemaju oklop, imaju lagano koplje.
- Jedinice : Manipul (manipulus)= taktička jedinica, sačinjavaju ga 2 centurije ( 200 ljudi), u kojima je omjer 150 teških oružanika na 50 lakih. Turma (turma) = odio konjanika, svaka ima 30 ljudi raspoređenih u 3 dekurije. Legija : 4200 – 5000 ljudi, ukupno ih je 4, 10 manipula hastata + 10 manipula principa + 10 manipula trijarija + 10 turmi konjanika. Na krilima su još čete saveznika (socii) s 30 manipula i 30 turmi.
- Zapovjedništvo : Vrhovni je zapovjednik konzul, za pomoćnike mu senat postavlja legate
Vođe legije su 6 vojnih tribuna (tribuni militum), svaka 2 mjeseca dvojica. Manipulima zapovijeda izborni centurion, a centurijama imenovani centurion (najugledniji je centurio primipilus).Saveznicima zapovijeda praefectus socium.

3.2. U doba Cezara

Vojsku je Gaj Marije učinio plaćeničkom i stalnom (služba je trajala 20 godina, vojnik sam plaća opremu i sprovod). Razredi su ukinuti, u svakoj kohorti ima po jedan manipul trijarija, hastata i principa. Svi imaju teško oružje i lako koplje: nema više velita. Legije počinju dobivati brojeve i imena. Legiju čini 6000 ljudi. 1 legija = 10 kohorti = 30 manipula = 60 centurija.Na svaku legiju dolazi oko 1000 konjanika (obično Gali ili Germani).

3.3. U doba carstva

Ustroj legije je kao u doba Cezara, ali postoje odjeli veterana (veterani), vojnika koji su odslužili 20 godina, ali sada imaju počasno mjesto i jedina im je dužnost borba. Pojavile su se pretorijanske kohorte (cohortes praetoriae, najviše njih 10 s po 500 ljudi) = careva osobna straža (prvi je to imao Scipion Emilijan).Plaća im je 3 put veća od legionarske, dobivaju i nagrade (donativum). August je ustanovio i 3 (kasnije 4) gradske kohorte (cohortes urbanae) kojima zapovijeda praefectus urbi, a služe kao gradska počasna straža za senatore. Tu je i 7 cohortes vigilum s po 1000 ljudi, kao noćna straža (protiv požara i sl.).

3.4. Život u vojsci

Novačenje (dilectus) vrše konzuli na Kapitoliju svake godine, u doba Carstva carski činovnici. Nakon upisa polaže se zakletva (sacramentum) koja se obnavlja svake godine. Časni otpust donosi nagradu (u novcu ili, kasnije češće, zemlji). Vojnik se u početku nije smio ženiti, kasnije se ustalilo da vojnikova djeca rođena u braku odmah dobivaju građansko pravo (inače “negrađani” dobivaju građansko pravo po isteku službe - diploma).
Oprema : kaciga (cassis = metalna, galea = kožna); štit (scutum; drven, presvučen kožom i okovan mjeđu s ispupčenjem); oklop (lorica; od metalnih traka ili karika);koplje (pilum = lako, s dugim metalnim šiljkom koji se odlomi pri udarcu, hasta = teško koplje ); mač (gladius; s vremenom se skratio i zašiljio); bodež (pugio), lukovi i strijele pripadaju pomoćnim četama; praćke nose siromašni.
Odjeća : Sagum = ratna kabanica, četverokutna, kopča se na desnom ramenu (paludamentum = ratna grimizna kabanica za vojskovođe), Calligae = kožne sandale ili cipele pletene od remenja sa željeznim čavlima na potplatima, Braccae = hlače, zbog praktičnosti preuzete od sjevernjačkih naroda
Prtljaga : U svežnju (sarcina) nosi se hrana, oruđe (vasa: pila, lopata, motika, strugač trave, kuhinjsko suđe). Tešku prtljagu (impedimenta) nose tovarne životinje, na koje paze posebni poslužitelji.
Znakovi: orlovi (aquilae, znak legije), oznake (signa, znakovi manipula) i zastave (vexilla; znak konjanika)
Vježbe : Marširanje – 30ak km dnevno (pod opremom), pola korakom, pola trkom. Bacanje kamenja, jahanje (skočiti na konja i s njega pod opremom), plivanje.

4. O rimskim logorima i gradnji

Nije točno poznato kada su rimljani započeli sa podizanjem pokretnih logora na mjestima na kojima bi se privremeno zaustavljali ( nakon dnevnih marševa ) a koje bi štitili jarkom i nasipom ( castra ), nije poznato ni kada su u slučaju dužeg ostanka započinjali sa gradnjom čvrstih objekata tj. baraka ( castra hiberna ) . Livije spominje da su se rimljani time služili od osnutka grada. Otprilike u 2. st.pr.n.e. , kada je pronađen najstariji logor, onaj na vrhovima Renieblasa, rimska vojska počinje sustavno graditi stalne logore. U kasnijim decenijama, kada se rimska vojska profesionalizira i kada boravi daleko od Italije, gradnja stalnih logora biva sastavnim dijelom rimske vojne strategije. Takva je strategija imala tu prednost da su profesionalni rimski vojnici smješteni u logorima bili uvijek spremni za pokret i akciju. Osim toga, logori su se gradili na strateški važnim točkama, što je omogućavalo stalni nadzor nad osvojenim područjem i nad eventualnim nepredviđenim pokretima većih skupina ljudi. Isto tako, vojni su logori u određenim provincijama bili sustavno i planski promišljeno raspoređivani. Tako je bila moguća i brza komunikacija među ljudstvom ali i ona logistička pa i obavještajna komunikacija.

4.1. Izgled rimskih logora

O i zgledu rimskih logora možemo sa sigurnošću govoriti tek od vremena republike. Grčki je vojskovođa i povjesničar Polibije sredinom 2 st.pr.n.e. opisao kako treba izgledati pokretni logor za smještaj dvije legije sa pripadajućom konjicom i trupama. Njegove se tvrdnje poklapaju sa arheološkim iskapanjima u Numanciji kod Renieblasa u Španjolskoj . Još je jedan autor opisao izgled pokretnog logora, riječ je Higinu ili pseudo Higinu koji je u 1. st sastavio spis De munitionibus castrorum. Oba autora opisuju logore koji se podižu uvečer, nakon marša, te da vojnici u tom slučaju borave u šatorima. U tlocrtu tih logora principij se pojavljuje kao prostor označen kao forum, praetorium, quaestorium odnosno latera. Principij, zgrada zapovjedništva, bio je uglavnom sastavljen od 3 dijela : dvorišta, višebrodne poprečne zgrade te stražnjeg dijela sa nekoliko prostorija. Prednji dio principija bio je okrenut prema glavnoj logorskoj ulici ( via principalis ) . Često je prednja strana bila ukrašena portikom, na kojem je ponekad bio i natpis, često i sunčani sat. Najraniji arheološki potvrđeni principiji potiču iz vremena Augusta. Bile su to drvene građevine s velikim unutarnjim dvorištem, hodnikom i poprečnm zgradom. sl. 2. Plan logora Ovi najraniji principiji nisu imali središnju prostoriju aedes. Oni građeni u doba Klaudija, premda također drveni, imali su već ujednačeniji tlocrt. Iz doba Flavijevaca javlja se već standardni tip principija. Od polovice 1. st. velika većina istraženih principija bila je građena od kamena.





4.2. Neka pitanja o rimskim logorima

Iz mnogih vojničkih rimskih logora razvili su se brojni i važni gradovi u Europi i drugdje. U bivšoj Jugoslaviji to su npr. Ljubljana, Ptuj, Sisak, Osijek, Beograd, Niš i dr. Uz velike vojničke naseobine sa svim potrebnim uređajima za vojnički i civilizirani život, koje su trajale stoljećima, razvijala su se i specifična miješana naselja koja su se zvala canabae. Bila su to staništa koja su se razvijala na rubu logora, u njiima su boravili trgovci i prodavači koji su legionarima i drugim vojnicima prodavali razne stvari koje im nije osiguravala njihova vlastita opskrba. Postojale su i razne pečenjarnice i zabavišta za slobodno vrijeme vojnika. Postojali su i sajamski dani kada se okupljao veći broj ljudi sa šireg područja legije pa i dalje, čak preko granice. Bila su to mjesta u kojima se održavao trajni dodir rimskih vojnika i građana sa mjesnim pokorenim stanovništvom. U kanabama se vremenom trajno naseljavaju veterani koji tu često zasnivaju obitelji vjenčavajući se s domaćim ženama koje time stječu rimsko građansko pravo kao i njihova djeca. Kanabe su se upravljale po vlastitim pravilima od 1. do sredine 3. stoljeća a poslije njima upravlja questor ili primipilus koji se birao svake pete godine. U tom kontekstu, važno je pitanje veličine područja legije. Ona je ponajprije ovisila o broju vojnika i pratećih četa za koje je trebalo osigurati žito i meso kao i prostor za vježbanje. Legija sa približno 5-6 tisuća ljudi trebala je godišnje otprilike 1500 tona žita za što je potrebno 3500 hektara površine. Velike vojne jedinice imale su i mnogo pratećih životinja: jahaćih konja, životinja za vuču, mula, volova, ovaca, koza... Za veliki broj stoke morala je postojati i odgovarajuća služba pa je vojska imala svoje stočare, tzv. pecuarii i veterinarii. Kad saberemo broj stoke potreban legiji, onda treba računati sa pašnjacima od više tisuća hektara, a kad tome pridodamo one što su trebali pomoćnim vojnim jedinicama, onda je površina legijskih pašnjaka mogla obuhvatiti i desetke četvornih kilometara.

5. Rimska vojna uporišta u provinciji Dalmaciji

Kako su Rimljani imali velikih poteškoća u ostvarivanju svojih vojnih ciljeva u Dalmaciji, sasvim je sigurno da su im u ostvarivanju tih ciljeva vojna uporišta bila od velike važnosti. Nije nam, nažalost, poznato gdje se u prvim razdobljima osvajanja Dalmacije smještala vojska u vremenima kad nije ratovala. Ako su u tom ranom razdoblju i gradili kakva utvrđenja, ona nam nisu ostala sačuvana. Materijalnih svjedočanstava iz ranog razdoblja osvajanja nema, a pisani izvori prvi put spominju tek Naronu i to kao uporište rimskog vojskovođe G.Marcija Figula 156. god.pr.n.e. . Isti izvor spominje i da je 119. god.pr.n.e. L. Cecilije Metel prezimio u Saloni. Narona i Salona ostali su i u kasnijim rimskim osvajačkim pohodima glavna njihova uporišta.


5.1. Pitanje delmatskog limesa

Rimljani su radi osiguranja područja morali napraviti više logora za smještaj legija u delmatskom području. Tilurij su podigli u zaleđu Salone a osim Tilurija rimljani su su sagradili još jedan legionarski logor : Burnum. Između Burnuma i Tilurija podigli su i više kastela: Promona, Kadina glavica, Magnum i Andetrijum. Ova linija obrane završava s kastelom Bigeste na rijeci Trebižat, sjeverozapadno od Narone. Legionarski logori, zajedno sa kastelima tvore pravilnu liniju obrane za koju je C. Patsch prvi ustvrdio da je morala biti neke vrste rimskog limesa u obrani protiv Delmata. Ova teza je prihvaćena od uglavnom svih znanstvenika koji su se bavili ovom tematikom. M. Šešel-Kos ovu liniju naziva Delmatski limes. Veliku raspravu među znanstvenicima izaziva datacija izgradnje ovog limesa. Neki smatraju da su se utvrde gradile nakon Oktavijanovog ilirskog rata 35.-33. god. pr. n.e., dok druga teza govori o gradnji utvrda u vremenu nakon sloma Batonovog ustanka 9. godine. Povjesničar J.J. Wilkes tvrdi da se ovdje ne radi niti o samostalnom limesu niti da je sagrađen prije 9. godine. Svoju tezu potkrepljuje tvrdnjama da ne postoje epigrafski zapisi o gradnji, da Oktavijanu Delmati nisu bili važni te da je limes prekratak da bi mogao spriječiti prodore Delmata i drugih naroda preko planinskog masiva Dinara.


5.2.Narona

Područje rijeke Neretve, a osobito njezino ušće, bilo je svojevrstan izlaz u svijet za prostranu unutrašnjost velikog dijela Ilirika, ali i vrata kroz koja su dolazili i zvani i nezvani gosti. Njezinom su dolinom stizale civilizacije a njihovi utjecaji sa juga i sjevera imali su nemali utjecaj na to područje . Arheološki nalazi nam potvrđuju da su, pored grčko-ilirskih kaciga koncentriranih u širem području sliva rijeke Neretve, pronađeni i brojni nalazi novaca grčkih gradova, osobito Apolonije i Dirahija u današnjoj Albaniji. Ilirsko-grčka razmjena robe tekla je ovuda već u 5. st. pr.n.e. a možda i prije. Lađe su, prema Pseudo Skilakovom periplu iz 4. st.pr.n.e., plovile uz rijeku Naronu do emporija nepoznatog imena. Ovdje su znači postojale gospodarske i političke pretpostavke koje su omogućavale tu plodnu razmjenu. Čitavo je to prostrano područje poznato po visokoj Ilirskoj civilizaciji koja se razvijala na stotinama gradinskih i drugih naselja domaćeg stanovništva . U prvom delmatskom ratu ušće Neretve se pojavljuje kao rimski mostobran. Kako se radilo o stanovništvu koje je bilo lojalno Rimu a i zbog svog dobrog strateškog položaja, Narona je i kasnije više puta bila polazište vojnih pohoda Rimljana protiv pobunjenih Delmata. Nepokorni Delmati tjerali su Rimljane na stalne vojne pohode, a s vojskom su stizali i trgovci što je dodatno učvršćivalo položaj Narone kao važna trgovišta. U takvu okružju raslo je i bogatstvo pa je logično da su se u Naroni mogle graditi luksuzne građevine, podizati skupocjeni kipovi. U 1. st. pr. n.e. ovo naselje postaje Colonia Iulia Narona - rimska kolonija Narona. Pretpostavka da je grad obuhvaćao površinu od 25 hektara nije nerealna. Narona postaje vojno, upravno, sudsko i kulturno središte Naronitanskog okruga. Uz trgovinu cvjeta graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo. Narona je imala izgrađene prometnice prema Saloni i Epidaurumu. Zgrade su podizane od tesana kamena i opeke, krovna cigla uvozila se iz Italije. Često se postavlja pitanje kako je propala Narona, spominju se kataklizme, provale Slavena i Avara dok neki smatraju da se Narona jednostavno ugasila.

5.3. Salona

Salona nije bila rimsko vojno uporište ali je bila metropola rimske provincije Dalmacije. Smještena je šest kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu gdje se nalaze ostaci antičkog grada. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada. Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj blizini Traguriona i Epetiona, kolonija isejskih Grka. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja 48. g.pr.n.e. Salona je dobila status rimske kolonije, te postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije. Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.

5.4. Burnum

Ime Burnum izvedeno je od etnika Burnistae ( stanovnici liburnske civitas ). Rimski Burnum nalazi se sjevernije od Kistanja u selu Ivoševci, na području koje je čitavim svojim opsegom u nacionalnom parku Krka. Područje Burnuma pripada krševitoj Bukovičkoj zaravni zapadno od rijeke Krke. Rimljani su pri pacifikaciji Ilirika na tom mjestu podigli vojnički logor XI. legije koja je od godine 42. nosila naziv Claudia pia fidelis. Ta se legija u Burnumu utaborila poslije ustanka Delmata i Panona 6. – 9. god. XI. se legija kontinuirano nalazila u Burnumu do 68.-69. god. kad je povučena u Italiju radi građanskog rata nakon Neronove smrti. Sl. 3. Arkade principija u Burnumu Njezina zamjena, IV. legija s počasnim naslovom Flavia Felix, ostaje u Burnumu do oko 86. godine. Od tada Dalmacija više nema na svome terenu velikih vojnih jedinica jer se to dotad uvijek nemirno područje tijekom 50 godina stabiliziralo. Raspored vojnih postrojbi i različitih utvrda na teritoriju Burnuma proistekao je iz strateških zamisli i potreba. Trebalo je osigurati sigurno zaleđe vojnim postrojbama ( u slučaju Tilurija, drugog legijskog logora u Dalmaciji, jamac je kolonija Salona, kod Burnuma to su lojalni Liburni ) i kontrolirati ključne komunikacijske pravce, omogućiti lak prodor u potencijalno neprijateljsko područje, među Delmate i dublje u kontinent preko Dinare. Zato su VII. i XI. legija sagradile Dolabeline ceste iz Salone i Burnuma. Da bi vojska iz Burnuma uspješno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene točke. Radi nadgledanja magistrale Akvileja – Dirahij i drugih prometnica odjeljenja su boravila u Strmici. Legijske Vexillationes i pomoćne postrojbe činile su posade kastela, burgova, tvrđa ( arces ) i stražarskih kula ( torres ). Njihovo je vojno središte kastrum u Burnumu a na tim udaljenim točkama su omogućili učinkovitije obnašanje izvanrednih vojničkih dužnosti vezanih uz ophodnju legijskog teritorija i susjednih prostora. Najkasnije početkom 2. stoljeća te su dužnosti preuzeli beneficijari iz I. Legije pomoćnice i V. Makedonske legije.
Glavni vojni objekt u Burnumu bio je legijski castrum. Krajnji određen termin njegove izgradnje je između 14. I 17. godine. U Burnumu su legije najprije bile smještene u privremenom logoru. Tu je boravila Legio XX. Valeria Victrix koja u Burnum stiže oko 20. god.pr.n.e. iz provincije Hispanije. Nema dokaza koji bi potvrdili da je ta legija boravila nakon 10. godine kada odlazi u Germaniju. Makar nema arheoloških nalaza koji bi potvrdili tezu, smatra se da je Burnum u početku bio privremeni ljetni logor. On je bio polazište postrojbe za dva rata. Surovi panonski rat od 13. Do 9. god.pr.n.e. vodili su budući car Tiberije i Augustov zet Marko Agripa. Dio vojnih operacija odvija se na Delmatskom području , s kojim je logor graničio na suprotnoj obali rijeke Krke. Još veće značenje logora moralo je biti tijekom teškog Batonovog ustanka čije se težište iz Panonije, od početne 6. pa do završne 9. godine, potpuno premjestilo na delmatski prostor. Nakon završetka Batonovog ustanka i odlaska XX. legije, u Burnum dolazi XI. legija. Tada započinje gradnja stalnog, od kamena zidanog logora. Nakon XI. Legije u Burnumu je stacionirana Legio IIII Flavia Felix. Formirana je godine 70. i bila je u dalmaciji sve do 86.god. kada je premještena u Singidunum u Meziji. Odjeljenja VIII. Legije Auguste kratko su boravile u Dalmaciji tijekom 2. stoljeća u vrijeme Antonina Pija. U drugom i trećem stoljeću Burnum postaje municipij a kastrum gubi vojničku namjenu, što je očito iz civilnih sadržaja koji se uvode u taj objekt .

5.4.1. Pomoćne postrojbe u Burnumu

U Burnumu tijekom 1. Stoljeća borave barem 4 pomoćne postrojbe : Ala 1 Hispanorum, Cohors II Cyrrhestarum Sagittaria, Cohors III Alpinorum i Cohors I Montanorum civium Romanorum. Zbog malog broja natpisa i općenito slabo poznate problematike pomoćnih postrojbi u prvoj polovici prvog stoljeća nezna se točno vrijeme njihova boravka u provinciji , kao ni redoslijed stacioniranja. U znasnstvenoj liteaturi još nije ustanovljeno koliko se točno postrojbi krije iza različitih epiteta koji se vežu uz ime I. Hispanske ale. Zbog toga su njezina geneza i itinerar tijekom 1. stoljeća slabo poznati. Ona je jedna u nizu postrojbi koje su sudjelovale u gušenju velikog panonsko-delmatskog ustanka dvaju Batona od 6. do 9. Godine. Čini se da alu zamjenjuje Cohors II Cyrrhestarum sagittaria. U literaturi se obično navodi da je boravila u Burnumu tijekom prva dva desetljeća 1. stoljeća. Dolazak kohorte u upražnjeni kastelum auksilija u Burnum vjerovatno se zbio u vrijeme dolaska Klaudija na vlast. Kohorta nakon nekog vremena prelazi iz Burnuma u Tilurij , odnosno u utvrde koje su vezane uz taj kastrum. Snaga Tilurijskog garnizona jako je umanjena odlaskom VII. legije oko 60. god. u Viminacij pa se čini logičnim da je u to vrijeme došlo do premještanja II. Kohorte Kiresta iz Burnuma u Tilurij, radi jačanja vojničke moći u zaleđu Salone. Burnum tada postaje glavno vojno uporište cijele provincije jer u njoj još boravi XI. Legija. Nije nam poznato tko zamjenjuje kohortu Kiresta u Burnumu. U obzir dolaze Cohors III Alpinorum i Cohors I Montanorum civium Romanorum. Pouzdano datiranje otežava skroman broj spomenika Montanaca u Dalmaciji. Vjerovatno je tu najprije boravila III. Kohorta Alpinaca koja je oko 70. godine prebačena u Humac pa je zamjenjuje Cohors I Montanorum civium Romanorum. Oko 86.god. provincija ostaje bez legija jer iz Burnuma kao posljednja odlazi Legio IIII Flavia Felix a s njom vjerovatno i Montanci.

5.4.2. Slijed pomoćnih postrojbi u Burnumu :

Ala I Hispanorum neposredno nakon ustanka 6.-9. do oko 42. god. (ide u Akvinkum u Panoniji)
Cohors II Cyrrhestarum sagittaria od oko 42. do oko 60.god. ( ostaje u provinciji u tiluriju i satelitskim utvrdama, sve do rasformiranja oko 80. god. )
Cohors III Alpinorum od oko 60. do oko 70. god. ( ostaje u provinciji u Humcu kod Ljubuškog gdje je sigurno barem do 93. god. )
Cohors I Montanorum civium Romanorum od oko 70. do oko 86. god. ( ide u Albertfalvu / Budimpeštu u Panoniji )
U Dalmaciji je za vrijeme operacije protiv ustanka ratovalo dvanaest kohorti, od kojih su neke, kao ala I. Parthorum i cohors XI. Gallorum, otišle iz provincije odmah ili malo pošto je ustanak svladan 9. godine. Preostale su ala Pannoniorum, ala Hispanorum te kohorte I. Bracaraugustanorum. I. Campana, I. Lucensium, I. Liburnorum, Montanorum, III. Alpinorum, VI. voluntariorum civium Romanorum i VIII. voluntariorum civium Romanorum. Sve su one, osim – cohors III. Alpinorum i VIII. voluntariorum civium Romanorum otišle iz provincije tijekom prve polovice 1. stoljeća. Deseci tisuća vojnika boravili su i kretali se provincijom Dalmacijom tijekom više desetljeća prvog stoljeća.






5.5. Tilurij

Tilurij je, pored Burnuma, jedna od glavnih utvrda u sustavu što su ga Rimljani podigli kako bi presjekli područje delmata na pola. Tilurium, današnji Trilj, naselje je s tipičnom prometnom funkcijom. Razvilo se na mjestu gdje se nalazi lakši prijelaz preko rijeke Cetine i gdje započinje njezin proboj kroz kameni masiv Zamosorja na putu prema moru. Takvo je mjesto privuklo ljude da se tu nastane i koriste prednosti tog položaja, bilo osiguravanjem, bilo omogućavanjem prijelaza preko rijeke ljudima, stadima, robi i svemu ostalome što čini promet. Tilurij je također izvorno bio gradinsko naselje a vojni logor Rimljani su podigli na sjeveroistočnom dijelu visoravni koja se uzdiže poviše desne obale rijeke Cetine ( Hyppus ). Pretpostavlja se da je površina logora iznosila 20 hektara . S toga se mjesta dalo nadgledati prometnice, što je važno ako uzmemo u obzir da je prema Tiluriju vodila cesta iz Salone, da bi se upravo tu, na mjestu današnjeg grada Trilja koji se u antička vremena spominje kao Pons Tiluri, račvala u dva pravca. Jedan je pravac išao prema nekadašnjem Delminiumu, na sjeveroistoku, a drugi prema Naroni, na jugoistoku. Gušenjem Batonovog ustanka prestaje delmatska povijest tilurijske gradine te počinje njezina vojnička povijest kao rimskog logora. Prva velika vojnička jedinica, pretpostavlja se, bila je Legio IX Hispana. Nakon nje, Tilurij je kao svoj stalni logor zaposjela Legio VII, koja je došla već u vrijeme panonsko-dalmatinskog ustanka 6. ili 8. godine. Osim gradnje svog logora, vojnici VII. legije obavili su zamašne poslove u gradnji cestovne mreže, kojoj je ishodište bilo u Saloni, a Tilurij jedno od najvažnijih raskrižja. Gradnje započete već za Augusta, intenzivno se nastavljaju u vrijeme Tiberija i njegovog namjesnika u Dalmaciji, Publija Kornelija Dolabele ( 14. -20. godine ). U gradnju prometnica bila je uključena i gradnja mostova, pa su tako legionari ispod svog logora sagradili i most preko rijeke Hippusa ( Cetina ). Nezna se kad je VII. legija otišla iz Tilurija. Na tom su području ostali veterani, kojih je bilo i prije odlaska legije, oni se naseljavaju u Saloni I Iaderu.

5.5.1. Pobuna 42. godine

Tilurij je bio poprište jednog od važnijih događaja u povijesti rimske provincije Dalmacije. Namjesnik provincije Dalmacije, Lucije Aruncije Skribonijan htio je uz pomoć VII. i XI. legije iz Dalmacije zasjesti na carsko prijestolje. Zbog lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote a njihovu je privrženost car nagradio dajući im počasni naziv Claudia Pia Fidelis. Nakon te pobune, logor je obnovljen i izgrađen je novi amfiteatar. To je bila nagrada za odanost novom caru Klaudiju 42.god. kao i iskaz vladarske moći.
U tijesnoj je vezi s tim događajem osnivanje kolonije Claudiae Aequum, još jednog važnoga grada antičke Dalmacije, prethodnika današnjeg Sinja. To je bio jedini grad s uglednim administrativnim statusom kolonije u unutrašnjosti provincije Dalmacije. Osnivanje ove kolonije ujedno znači da je Tilurij i dalje zadržao svoje vojničko značenje i nikad nije postao municipij ili kolonija. Potvrđenje vojnog statusa Tilurija, nakon odlaska legije, očituje se smještajem kohorti. Pretpostavlja se da je neposredno nakon odlaska VII. legije u Tiluriju bilo premješteno jedno odjeljenje XI. legije. Pretpostavka se temelji na osnovi nalaza jedne hipokaustne opeke s pečatom XI. legije i oznakom C.p.f. Kako znamo, ta je legija napustila provinciju poslije VII. legije, točno 69. godine. U 2. stoljeću u Tiluriju se nalaze vojnici cohors III Alpinorum. Njihov stalni logor bio je u Andetriju – Muću. Od sredine 2. pa do sredine 3.stoljeća tu se nalazi Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum. Nakon njena odlaska, sigurnost pojedinih mjesta i prometnica osiguravaju beneficijari. Tilurij je nakon odlaska vojnih posada i dalje živio u svojoj osnovnoj, prometnoj funkciji i tako dočekao kasnu antiku i razaranja, budući da su sve invazije koje su naišle prolazile tuda. Sam logor, nažalost, nije istraživan, pokrivaju ga gomile i vrhovi, a stoljetna obrada zemlje uništava njegove ostatke. Danas je to područje uglavnom rudnik za seljake i arheologe amatere, kao što je već stoljećima kamenolom za okolna sela i zaseoke .

6. Zaključak

Rimljani su svojom dobrom organizacijom i ustrojstvom vojske uspjeli nametnuti vlast nad većinom tada poznatog svijeta. Od prve pojave na teritoriju istočnog Jadrana prošlo je mnogo godina i puno je krvi proliveno dok nije zavladao mir. Ratovi protiv Delmata trajali su preko stoljeće i pol dok napokon nisu slomili njihov otpor. Upravo zbog svoje tvrdokornosti i upornosti, ne čudi što su rimljani upravo na području provincije Dalmacije imali dvije legije svoje vojske. Kada su napokon ukroćeni, Delmati su postali odani i poslušni rimski podanici. Služili su Rimu kao vojnici u svim predjelima države a neki od njih su dostigli najveće položaje vlasti u Rimu. Bez obzira na to što su poraženi, svojom su snagom uspjeli nametnuti svoje ime cijeloj budućoj rimskoj provinciji Dalmaciji, koja se i danas tako zove.










7. Popis kratica

god. = godina/e
st. = stoljeća/e
god. pr.n.e. = godina/e prije nove ere
st.pr.n.e. = stoljeća/e prije nove ere


8. Literatura

- Marin Zaninović : Ilirsko pleme Delmati, Gradska Knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik, 2007.
- Marin Zaninović : Od Helena do Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
- Mirjana Sanader : Arheološke studije i ogledi, Ceres, Zagreb, 2002.
- Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968.
- Aleksandar Stipčević : Iliri-povijest, život, kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1974
- Mirjana Sanader : Tilurium I, Istra ivanja1997-2001, Golden Marketing, Zagreb, 2003.
- Nenad Cambi, Miroslav Glavičić, Dražen Maršić, Željko Miletić, Joško Zaninović : Rimska vojska u Burnumu, Nacionalni park Krka, 2007.
- Nenad Cambi, Miroslav Glavičić, Dražen Maršić, Željko Miletić, Joško Zaninović : Amfiteatar u Burnumu, Nacionalni park Krka, 2005.

Historiografija u zadnjih 30 godina
Članak Mirjane Gross, izvučeno iz teksta.


70 –tih godina su počele promjene u profesionalnoj historiografiji, nastale su zbog brojnosti struja i izuzetne razvedenosti suvremene profsionalne historije.. Transnacionalna suradnja povjesničara utjecala je na međusobno približavanje nacionalnih historiografija Tome su doprinjele struje oko anala. Marxizam i nacionalizam, feministička kritika muškog pogleda na svijet - to su primjeri povezivanja. Na znanstveno su bavljenje s prošlošću u cijelom 20 stoljeću utjecali interesi vlastodržaca, javno mišljenje i kulturne tradicije određenih grupa. Nacionalne '' velike pripovjesti '' uglavnom još uvijek prevladavaju u profesionalnoj svakodnevnici povjesničara i povjesničarki i pod utjecajem postmoderne izazivaju velike debate. Velike ili '' meta / majstorske '' pripovjesti prisutne su najviše u interpretacijama nacionalnih povijesti.. Bave se dugotrajnim pravcima razvoja, reduciraju složene povijesne strukture na jednostavniji temeljni obrazac u obliku pripovjesti, prenose ideološke poruke u smislu jasne perspektive, grade most između znanstvenih istraživanja i društvenih slika o povijesti a preko osjećajnih apela potiču stvaranje ili učvršćivanje kolektivne svijesti. Postmoderna dekonstrukcija potpuno odbacuje velike pripovjesti o zapadnoj modernizaciji i o nacionalnoj povijesti
Otvaranje prema različitim novim strujama historiografije u 2. polovici 20 stoljeća izvela je grupa oko časopisa Annales svojim usmjerenjem prema novoj, ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj povijesti.. Struja oko anala istraživala je društvene procese, kolektivne snage i dugotrajne strukture. Njihov ideal 50 ih i 60 ih bio je obuhvaćanje svih područja društvenoga života određenog razdoblja u njihovim međusobnim odnosima.. To uvjerenje nije u skladu s beskrajnom fragmentacijom koja je uslijedila kasnijih godina u vezi sa pokušajima pristupa različitostima i bogatstvima povijesnog života i s orijentacijom prema pojedinim društvenim znanostima.. To je kretanje uzrokovalo povlačenje na ograničena, uža područja istraživanja. Nakon Febvrea i Blocha, osnivača te struje, generacija Ferdinanda Breudela, dominantna do kraja 60-tih, istraživala je ekonomske i društvene strukture uz djelomičnu upotrebu kvantitativnih metoda, procese dugog trajanja te reazličite razine povijesnog vremena.. Treća generacija bavila se poviješću mentaliteta i nastojala je postići izbještaj o kulturi i subkulturi određene regije s naglaskom na mikroelementima i pažnjom prema svakodnevnom životu. Ona se počela baviti stvarima koja su do tada uglavnom bile samo predmet istraživanja antropologa.. Iz tog se usmjerenja rodila i četvrta generacija struje oko anala koja se nadahnjuje antropologijom i književnom teorijom. Od 60-ih do 90 -ih se može govoriti o kontinuitetu socijalno –historijskog usmjerenja, došlo je među povjesničarima do brojnih kontroverza. Suprotstavile su se kvalitativne i kvantitativne metode istraživanja, makro i mikro perspektive, strukture i događaji, društvo i pojedinac, praksa i diskurs. Na taj se način polje socijalne historije dalje fragmentiralo i otežavalo komunikaciju međurazličitim pristupima. Svakako se može reči da se socijalna historija probila na međunarodnoj razini no ona više ne postoji kao takva nego se sastoji od niza specijalnih područja među kojima nema stručnog dodira.
Postmoderni pisci tvrde da se prošlost ne može otkriti u sadašnjosti. Riječ je samo o odnosu povjesničara prema prošlosti. Postmoderna je utemeljena na diskurzivnoj i jezičnoj analizi, izbacuje na neki način sve činitelje povijesnih procesa osim jezika. Historijska spoznaja nastaje tek kada se obavijesti o povijesnim faktima na temelju standarda znanstvenog istraživanja međusobno smisleno povezuju tj u pripovjesti koja ima početak i kreće se prema kraju i tako daje smisao povijesnom vremenu.
Nova kulturna historija, pojam je koji se učvrstio nakon pojave zbornika Lynn Hunt 1989, bavi se istraživanjem simboličkih oblika u prošlosti : znakova, metafora, političkog jezika, kolektivnih predodžbi, rituala… U tom je okruženju nastao velik broj povjesničara koji su izlazili iz okvira velike nacionalne pripovjesti. Mnogi su povjesničari radije postali kritički intelektualci negoli povjesničari stvaratelji nacionalnog smisla. U novoj je kulturi veoma raširena mikrohistorija sa iskustvom i istraživanjem ''maloga'', zato velikom dijelu takve kulturne historije nedostaje pogled na cjelinu. Sa novom kulturnom historijom je usko vezana i historija svakodnevnice koja se sve brže mijenja, tj od danas do sutra.


- Oral history – Oralna se historija temelji na postupku kojem je izvor intervju sa svjedokom vremena. Njezin je predmet pamćenje kao osobni proizvod i posljedica društvenih procesa. U posljednjim je godinama 20. stoljeća pod utjecajem kulturne historije znantno naraslo zanimanje za kolektivne identitete i njihova sjećanja, oralna je historija postala važna struja u historiografiji. Vrijednost takve historije ovisi o pažljivom i metodski razrađenom provođenju intervjua, njegove obrade i interpretacije.
- Historija roda – se bavi odnosima spolova te prikazuje dominantnu mušku stranu povijesti u novome svijetlu. Ukazala nam je da problem nije povijest nego historiografija jer je ona prikazivala povijesna zbivanja bez žena. Ova je historija imala ambicije da dekonstruira cjelinu dosadašnjih historijskih slika sa ciljem za novi pogled na povijesne i društvene povezanosti analizom položaja rodova u pojedinom povijesnom okruženju. Historija roda je željela prevrednovati opću povijest, što naravno nije uspjela, ali je pripomogla boljem shvaćanju o proturječnostima povijesnih procesa i ljudskih odnosa.
- Historija 20. stoljeća je postala historija sporova. Povjesničari pokušavaju sintezu društvenih struktura i ljudskih postupaka, zapažanja i iskustva. Povijest je oružje u političkoj kulturi svih zemalja.


- Odnos je profesionalnih povjesničara s javnosti nezaobilazan dio povijesti suvremene historiografije. Čini se kako nema države ili nacije koaj nebi imala neku neugodnu prošlost i problem kako je opravdati ili prešutjeti. Primjer je Njemačka i 2. svjetski rat gdje je Fischer nacizam prikazao kao vrhunac određenog negativnog razvoja kroz desetljeća. Time se sukobio sa starijim povjesničarima koji su '' čuvali'' veliku naciju i htjeli nacizam gurnuti pod tepih.
- Austrijski primjer u 2. svetskomj ratu: Negiraju pripadnost nacizmu kroz povijest a u stvari su to bili. Nacionalna svijest austrijanaca se ograničila od njemačke nacije, odtkad je austrija postala samostalna 1955.
- Francuska je ''tamna '' povijest kolaboracijski režim maršala Petaina (Nakon Njemačke invazije Francuske 1940., Pétain - tada 84 godine star - je pozvan u Ministarstvo rata. Dana 16. lipnja 1940. Pétain je postao premijer Francuske, naslijedivši Paula Reynauda, i odmah je Njemačkoj ponudio mir, koji je sklopljen 22. lipnja. Dana 2. srpnja 1940. Pétain organizira vlastitu vladu u Vichyju, a 10. srpnja iste godine preuzima vodstvo nove države nazvane Višijska Francuska. On je svoju diktaturu prenio na dio Francuske koji nije bio (izravno) pod njemačkom kontrolom. Pétain i njegov zamjenik Pierre Laval uspostavili su fašističku vladu koja je surađivala s Adolfom Hitlerom i bila je pod njemačkom vlasti koja je zapovijedala svim događanjima u državi. Vlada je također prihvatila i antisemitske zakone i deportirala je sve Židove u njemačke konc-logore. ) Također je mrlja na Francuskoj savjesti i kolonizacija Alžira od 1830 do 1962 , posebice mučenje alžiraca.
- Borba za tumačenjem nedavne prošlosti s javnim debatama je izvanredan izazov za profi povjesničare. Jedan je od odgovora bila pojava profesionalne historije suvremenosti koja je, u duhu anala, metodološkom inovacijom i samokritikom nastojala da se izgradi poredbena historija. Tom cilju teži institut za historiju suvremenog doba. Otvaranje arhiva u dijalogu između profi povjesničara i svjedoka vremena te kopanje po tamnoj prošlosti,
- Španjolska – moderni povjesničari zataškavaju negativu Frankova režima. Otkrivanje i istina zasad nije ostvarena u Španjolskoj
- Švicarska je pak u posebnoj banani – tek su 1973. otvoreni fondovi o drugom svjetskom ratu a do tada su se uništavali spisi i dokazi o suradnji sa nacističkom njemačkom. Onemogućavao se pristup arhivima svakome nepodobnom povjesničaru
- Poljaci su tajili ( do objave knjige Tomasa Grosa ) o umorstvu 1600 židova od strane njihovih poljskih susjeda.

Suvremena historiografija ima kontinuitet od renesanse, kada su se pojavili prvi elementi njena pretvaranja u zahtjevnu profesiju, a ujedno je raslo njeno značenje kao nositeljice ideologija i historijskih sjećanja ovisnih o društvu i režimu u kojemu je živio povjesničar. Danas se takva historiografija raširila svijetom pa ima mnogo onih koji samostalno istražuju i suprotstavljaju se vladajućim interpretacijama. S jedne strane dominiraju vladajuće ideologije a s druge strane ih nove struje i novi pogledi na historijsko istraživanje u profesionalnoj historiografiji ruše.

Rim činjenice :

Od 10 do 7 st u Italiji živjelo mnogo etnički i kulturno različitih naroda. Na središtu poluotoka Italci, Umbri na sjeveru, Sabelijska plemena na jugu ( Oski, Samnićani ) NA ušću Tibera latisnko-fališćanska plemena.. U indoeuropskoj seobi došla su i Ilirska plemena. U padskoj nizini naseliše se Veneti, na jugoistok Mesapijci i Apulijci. U 9 i u 8 stpne pridružili im se još i Etruščani i Grci

Etruščani – moguće ih je dokazati od 9 stpne u Italiji, nastavali područje od Tibera do Arna ( današnja Toskana ) Nezna im se podrijetlo, možda su autohtoni a možda doselili iz male azije.. Za njih je karakterističan način naseljavanja u obliku gradskih naselja.. Poznati su i po nekropolama. Kulturno su jako zavisni od grka, preradom grčkih motiva razvili svoj vlastiti stil. Preuzeli od grka pismo pa ga kasnije predali rimu.

Osnutak rima povezuje se s nastankom grada rima. Po obliku i vrsti obrednih središta upućuje na to da su grad osnovali etruščani. Za vremenski trenutak osnutka se nezna sa sigurnošću ali možda je zaista 753 gpne.

Pred kraj 6 ili u početku 5 stpne protjeruju poglavari rodova Etruščanske kraljeve. Najviša se središnja vlast dodijeljivala svake godine drugom vladaru roda ( načelo anuiteta ) Činovnika koji je postavljen ( praetor maximus ) imenovao je njegov preteča ali je skupština svih poglavara rodova ( senat ) imala presudan utjecaj na izbor.

Od 1 polovice 5 stpne počinje borba staleža, plebejci traže privatnopravnu jednakost i sudjelovanje u donošenju političkih odluka.. Plebejci osnivaju vlastitu organizaciju – pučki tribunat ( zbor od više, a na krajuod 10 plebejskih govornika, i od skupštine svih plebejaca ( pučana ) , dakle neka vrsta plebejske pučke skupštine ( concilium plebis )

Služba u vojsci je bila povezana s pravom glasa pa su patriciji kao i bogati plebejci imali većinu u pučkoj skupštini. Oko sredine 5 stpne popisanoje i prvo pravo kod rimljana – Zakonik 12 ploča – položio je temelje rimskom privatnom pravu. Obuhvaćalo je prije svega kazneno i privatno pravo. Nakon što su patriciji zakazali prilikom provale kelta, sredinom 4 stpne odlučeno je da se svake godine imaju birati dva vrhovna službenika ( konzula ) od kojih je jedan plebejac. Na njih je podijeljena rimska moblilizirana milicija., vojni odred pod jednim konzulom – legija.Svim građanima dana pravna jamstva pri političkim kaznenim parnicam 300 gpne.
U stvari je aristokracija uz pomoć senata upravljala gradom.

Uspjeh rimljana je i zobg načina postupanja sa saveznicima – nekima su vraćali nezavisnost ali su morali biti saveznici ( samo sa rimom ) i davati čete u slučaju rata. Neke je rim prisilio da stupe u savez rimskihgrađana. Neke je potpuno inkorporirao a nekim je pustio unutrašnju samostalnost. Ali ih je prisiljavao da služe u vojsci. Tvrde protivnike rimbi oslabio oduzimanjem dijela teritorija, gdje bi podizaliutvrde koji su služili za opskrbu i nadzor. Takvi bi gradovi dobili vlastito gradsko ( tzv Latinsko ) pravo. Važna je i nadomćnost oružja i svakodnevno podizanje logora, nešto slično utvrdi. Nakon Trentinskog rata, Rim vlada cijelom Italijom ( bez padske nizine ) . Tu fazu nazivamo '' imperijalističkom fazom ''
Rimsko revolucionarno doba - razdoblje od 133. g ( Grakhova reforma ) pa sve do Augustova ustanovljenja carstva. U rimu je vladala sristokracija, pnarodna je skupština postala farsa zbog više razloga. Aristokrati se nisu smjeli baviti trgovinom pa su ulagali u zemljoposjede u Italiji. Oblikovao se i jak sloj poslovnih ljudi, bankara, trgovaca koji su surađivali sa aristokracijom. Tim konjanicima ( u vojsci ) koji nisu bili aristokracija, država je dala uzakup ubiranje poreza i nabavke za vojsku.
Nakon Marijeve vojne reforme, pučki je tribun Lucije Apulej Saturnin pokušavao zbrinuti Marijeve veterane ali se aristokracija žestoko protivila. 10 god kasnije, Marko Livije Druz nudio je kompromisno rješenje ( zakon o raspodjeli jeftinog žita, zakon o naseljavanju ) ali je i njegove zahtjeve senat odbacio. Druz je načeo i pitanje o Italcima. Ubojstvo Druza izazvalo je građanski rat, tzv saveznički rat 91 – 89 g. Nakon tog rata se ispreplelo razračunavanje između pučanina Gaja Marija i nobila Lucija Kornelija Sule – suparnici zbog vrhovnog zapovjedništva protiv Mitridata IV Eupatora koji je na istoku bio skupio mnogo pristaša i preplavio rimske čete . Pučki tribunat je dodijeli zapovjedništvo Gaju Mariju ali je Sula 88 g kreće na Rim, pobijedio je popularske buntovnike i otišao u rat na Istoku. Gaj Marije je nakon strašnog krvoprolića ustanovio vladavinu populara ali umire ubrzo. Njega je nastavio Lucije Kornelije Čina 87 – 85. Nakon Sulina povratka sa Istoka 83 g opet izbija građanski rat. Populari su potučeni, pristaše pobijeni.. Sula se poslužio proskripcijama – svako ima pravo ubiti državnog ( Sulinog ) neprijatelja nekažnjeno. Nakon toga, Sula se izabire za diktatora ( 82 – 79 ) uspostavlja državu u starome obliku – vladavina aristokracije. Razvojničio je Italiju, reformirao sudstvo. Umire 78 g. Nakon Spartakove pobune robova, Sulina se aristokracija više nije mogla dugo održati.. 70 g konzuli Gnej Pompej i Marko Licinije Kras vratili su pučkom tribunatu njegova stara prava. Nakon pobjede u Mitridatskom ratu, očekivalo se da će Pompej na Rim ali on je vojnike u Brindisiju otpustio. Ostao je razočaran kad mu je senat odbio opskrbu veterana.. Pompej se obraća popularima gdje je vođa bio Gaj Julije Cezar koji stupa s njim u savez. 60 g., s njima je također bio i bankar Marko Licinije Kras, . 59 g su uspjeli dovesti Cezara na vlast kao konzula. On je ostvario sve Pompejeve želje i izabrao se za vojnog zapovjednika na rok od 5 god..Cezar je nakon konzulata otišao u svoje provincije Galia Cisalphina, Galia Narborensis i Illyricum. 56 g. Obnavljaju ova trojica svoj savez pa su proveli da 55 g Pompej i Kras budu izabrani za konzule. Sva trojica dobivaju službe : Cezar na još 5 god, Popej je dobio dvije Španjolske provincije A Krasu Sirija, svakome na 5 god sa vojnopolitičkim ovlastima. Branitelji tradicije tj aristokrata bijahu sve malobrojniji . Marko Porcije katon mlađi npr. Zastupao je povratak na staru državu.Marko Tulije Ciceron, homo novus, sa svojim sjajnim govorničkim darom, bio je konzul 63 g., onemogućio je državni udar što ga je planirao Kaitilina, prezaduženi plemić koji se izdavao za populara ali je samo htio ugrabiti neku funkciju. Nakon smrti Krasa kod Kane, pojačavalo se suparništvo između Pompeja i Cezara. Pompej se priklonio senatu koji se bojao Cezara. Ako Cezar nije htio napustiti svoj prevlasni položaj, morao se odlučiti na otvoreni sukob što je i učinio. Nakon pobjede razvijao je cezar u rimu živu zakonodavnu djelatnost. . Pravnu osnovu tražio je u diktaturi koja mu je dodijeljivana isprva godinu za godinom a onda doživotno. Nizom mjera postavljao je novu osnovicu rima, dodijeljivao je građansko pravo, aristokraciju je izmijenio time što je doveo svoje prijatelje i generale u senat. Uveo je reformu kalendara pa je od 1 siječnja 45 stupila sunčeva godina sa 365 Ľ dana. Mnogi su aristokrati, čak i oni koje je pomogao, čeznuli za prošlim danima pa se skovala zavjera na čelu sa Markom Jonijom Brutom i Gajom Kasijom Longinom. Cezar je pao kao žrtva za vrijeme jedne sjedbice senata na dan Martovskih ida ( 15.03. 44 ) Nakon tog perioda , vojska je postala najvažnijim političkim faktorom. Tj politika je bila ovisna o onome ko je mogao podići vojsku.Ciceron je pokušao pocijepati Cezarovu stranku, Marka Antonija, eliminirao je Gaj Oktavije, pranećak i posvojeni sin Cezarov. Nazivao se Gaj Julije Cezar Oktavijan.. Nakon varljive pobjede kod Mutine, Cezarijanci su se povezali i osvojili Rim. Republikanska je stranka bila istrijebljena a tu je pao kao žrtva i Ciceron ( 43g ) Slijedeće su godine Cezarijanci porazili Cezarove Bruta i Kasija, koji su na istoku sakupili svoju vosjku.ubojice . Ta je pobjeda izvojevana kod Filipija u Trakiji. Pobjednici su podijelili svijet, Zapad na Oktavijana a Istok na Marka Antonija. Oktavijan dobiva naziv Augustus.Postaje najotmjenijimeđu aristokratima – princeps – od toga principat.August je svoja ovlaštenja držao doživotno. Bio je vrhovni zapovjednik vojske..Počevši od Augusta, carevio su nastojali uspostaviti dinastičku vlast. Tada se formiraju Dinastije….. str. 262 . Izgradnaj centralno vođene državne uprave donijela je pravnu sigurnost i velik gospodarski polet.U carstvu vlada jedinstvo, svo stanovništvo casrtva postaje jedinstveno, vrši se urbanizacija. Car Karakala 212 gne dao je rimsko građansko pravo svim stanovnicima carstva ( Constitutio Antoniniana ) Novoosnovani gradovi i nova aristokracija, sve su se više bogatili i izrabljivali seljaka, na selu se razvijao novi sloj zavisnih ljudi. Siromašni se u nevolji okreću religiji – štuje se kult Izide i Ozirisa, perzijskog boga Mitre, Jupiteru Dolihenu iz Sirije a također i kršćanskom bogu. Rim je u doba augusta bio cijeli svijet ( tada poznat ) osim Parte. Budući da je vojska bila besposlena, izmišljali su se novi zadaci- Osvajački rat je bio posljedica novog vladarskog ustrojstva.u Tijeku 300 godišnjeg trajanja principata, vojska je uvijek ostala temeljem moći. U kasnoantičkom carstvu, pritisak na granice dovodi povremeno carstvo na rub propasti. Preko donje rajne provaljivali su Franci, na jugu Alamani, gotske etičke skupine pustošile su provincije južno od Dunava, drugi narod i su provalili u Daciju koja je 271 g napuštena.. Istovremeno je ojačalo iPartsko carstvo na čijem su čeliu bili Sasanidi – ufrožavali su istočne granice. U desetljećima vojnih careva vladao je kaos, vojska je izabirala i careve kako joj se prohtjelo, . Poslije 50 godišnjeg kaosa, tek su Dioklecijan 283 – 305 i njegovi sljedbenici vratili casrtvu stabilnost. Stvorena je pluralizacija državnog vrha pa se državni vrh trebao sastojati od 4 osobe, vrhovni carevi – augusti, upravljali su sa pola carstva a njihovi podcarevi nižeg ranga – caesari – upravljali jednim dijelom polovice casrtva. Taj sistem tetrarhije je funkcionirao loše od početka. Sin Konstancja Klora – Konstantin I ( tj Konstantin Veliki ) ukinuo je tetrarhiju pa je zavladao sam od 324 – 337 Nakon njega su slijedile druge dinastije : Konstantinijanske do 363, Valentinijanske 364 – 392, Teodozijanske ( 372 – 455 ). Decentralizacijom vlasti izgubio je Rim središnji položaj. Na istoku je konstantin izgradio Bizantion i dao mu ime Konstantinopolis a i drugi sugradovi značajni Trier, Ravenna, Milano, Nicomedia, Sremska mitrovica itd… Stare su velike provincije ukinute a osnovano je preko 100 manjih koje su opet obuhvaćene u 12 viših okružja ( dijeceze ) . Nad tim su dijecezama stajale prefekture kojih je bilo 3 do 4. Vijna reforma započeta u Dioklecijanovo doba završena je tek u doba Konstantina. Neprekidne suetničke skupinenapadale granice pa se jezgra vojske svakog cara koncentrirala u blizini dvora ( comitatenses ) Granici su čuvali seljaci vojnici – limitanei. Već u 3 a počevši od 4 stne – sve suličnosti zadržavane u u svom znanju, nije bila moguća društvena mobilnost. Obilježje kasnoantičke države je Dominat. Car je Dioklecijan uveo novi novčani sustav koji je završio Konstantin- osnovna vrijednost sustava koji je važio sve doo u srednji vijek bio je solidus. Od druge polovice 4 stoljeća ponovno je nastojanje da se postignedjelotvornost pravnog poretka. Do danas sačuvani codex Theodosianus – sastavljen na poticaj Teodozija II ( 408 – 450 ), objavljen 438 g obuhvaćao je sve zakone koji su bili na snaziod Konstantina Velikog do godine 438 – to se odnosilo na upravno pravo. Druga kodifikacija koja je utjecala na povijest zapada a koja se odnosila na privatno pravo bila je Corpus Iuris civilis Justinijana

Ratovi


- Podizanje utvrda na osvojenim područjima je jedan od ključa uspjeha rimljana
- Rimljani osvajaju najmoćniji Etruščanski grad na sjeveru – Veji
- Kelti osvajaju rim 387 g, ostaje samo jedan rimski odred na kapitolu.
- 340 g rim dolazi usukob sa latinskim saveznicima (latinski rat 340 – 338)
- samnićanski rat 343 – 341 i, s prekidima od 326 do 272, samnićani se povezali u savez, povremeno ratovali svi narodi srednje italije, Etruščani, plemena s jadranske obale ali i kelti, međutim nakon 2 pokoljenja, rim pobjeđuje.
- Nakon trećeg rata protiv Samnićana i nakon pobjede protiv Kelta i Etruščana 285 g, , rim je napao i južnuitaliju i u Apuliji podiže dvije latinske tvrđave – Luceria 315 i Venusia 291. Najjača sila u južnoj Italiji – grad Tarent se zbog toga osjeća ugrožen pa počinje Tarentinski rat. Tarentinci pozivaju u pomoć grčkog kralja Pira iz Epira. Rimljani su pretrpili poraz 280 i 279 ali ni Pir koji je imao velike gubitke nije izvojevao pobjedu. Pir odlazi na Siciliju i vraća se 276. U bitci kod Beneventa 275 god opet nije pobijedio, vraća se natrag u Epir. Otada je cijela Italija ( bez Padske nizine ) bila jedna politička cjelina kjojom je vladao Rim.
- Punski ratovi : prvi je izbio jer su rimljani obećali pomoć Mamertincima protiv Sirakuškog kralja Hierona. Kad su se pojavili na Siciliji,. Hieron se povukao a rimljani se sukobili sa Kartažanima čija je jezgra vojske bila stacionirana na Siciliji.. Došlo je do borbe oko prvenstva na zapadnom sredozemlju. Prvi punski rat trajao je preko 20 godina ( 264 – 241 ) Rimljani su morali izgraditi vlastitu mornaricu, na kopnu se rat razvio u opsadu tvrđave Eriks gdje se Kartažanski vođa Hamilkar Barkas. Kopneni pothvati rimljana u Africi završili su neuspjehom 256 / 255. Nakon poraza brodovlja kod Egadskih otoka, Kartažani su Siciliju predali rimu i proglasili mir.
- Kartažani su vosjku premjestili u Afriku, Rimljani im preotimajui Sardiniju i Korziku 238 g.
- Kartažani premještaju vojsku u Španjolsku. Hamilkar Barkas ( do 229 ) , njegov zet Hazdrubal ( 229 – 221 ) te napokon Hazdrubalov sin Hanibal ( od 221 ) izgradili veliku državu. Rimljani su nakon Hanibalova napada preko Ebra ( gdje je dogovorena granica ) poslali vojsku u Španjolsku 218 g. Time je počeo drugi punski rat ( 218 – 201 ) . Hanibal zaobilazi rimsku vojsku i prelazi preko Alpa u Italiju. U Italiji je redom potukao rimske vojske : na Ticinu 218, na Trebiji 218, na Trazumesnkom jezeru 217 i konačno kod Kane 216 gpne. 214 g otpala je od rima i sirakuza, 211 osvojena je Kapua i ukinuta kao grad. Rimljani nastoje Hanibala Odsjeći od veza sa vanjskim svijetom FilipV Makedonski uletio je u rat 215 gpne kao saveznik Hanibalu. Hanibalov brat Hazdrubal, uspio je probiti u Italiju 207 g. Rimljanima je postalo gusto ali su ga ipak potukli kod Mataura i sprječili ga da se spoji sa Hanibalom Zatim su potiskivali Hanibala sve više prema jugu a onda krenuli u ofenzivu.. 204 su se rimljani pod vodstvom Publija Kamelija Scipiona iskrcali u Africi pa je Hanibal morao u pomoć matičnoj zemlji te 203 napustio Italiju. Scipion ga je kod Zame pobijedio 202 gpne Kartažani opet sklapaju mir 201 g. I sada postaju zavisni o rimu.
- Rimljani su se bojali Kelta još otkad su 387 osvojili rim, pa su već 218/219 utvrđivali i osnivali latinske kolonije na sjeveru Cremona i Placentia. Borbe s Keltima a zatim i s Ligurima trajale su do cca 180 gpne
- Prije rata s Hanibalom rimljani su 228/229 morali u rat protiv Ilirskih plemena na jugu Dalmacije.Tzv. Ilirski rat - Ilirima je zapovijedala kćerka kralja Agrona – Teuta koja je gusarenjem ugrožavala rimsku pomorsku trgovinu pa su intervenirali i državu Ilira sveli na uski obalni pojas od Lješa do Dubrovnika. 219 izbio je drugi Ilirski rat gdje su rimljani još više učvrstili svoj položaj.
- Zbog stalnog trvenja nad Ilirskim područjem izbio je rat rimljana protiv Filipa V Makedonskog te su rimljani porazili Filipa kod Kinoskefale 197 g.
- Seleukidks vojska pod vodstvom Antioh III pojavljuje se u Grčkoj, Rimljani se pojavljuju u grčkoj, tjeraju vojsku a zatim su kod Magnezija na Sipilu 190 g potukli Antioha. Sklopljen je mir u Apameji u Frigiji. Odstupljeno područje rimljani prepuštaju domaćim dinastima, posbeno su bili naklonjeni Eumenu II, pergamskome kralju.
- Grci su nezadovoljni rimskom neizravnom vlašću ,sve su oči uprte u Makedoniju, 179 Perzej je naslijedio na prijestolju Filipa, rimljani kreću u vojni pohod te su 168 porazili Perzeja kod Pidne.Ilirski kralj Gencije koji se bio pridružio Perzeju, nakon poraza kod Skadra 167 g, odveden je u zatočeništvo u Italiju.
- Rimljani su počevši od 154 g morali preko 20 godina ratovati u Španjolskim provincijama gdje se redao ustanak za ustankom. Osobito se ličnost Virijata razvila u sposobnog vođu Španjolaca.
- Rimljani su se bojali općeg ustanka pa su udarali oko sebe. Kartagom je upravljao Numidijski kralj Masinisa , a Marko Porcije Katon ( stariji ) smatrao je da bi se tamo mogla roditi glavna točka ustanka pa je Katonovim autoritetom izbio treći punski rat ( 149 – 146 ) Unuk pobjednika nad Hanibalom, Publije Kamelije Scipion Mlađi, razorijo je Kartagu. Rimljani su isto tako uništavali i na Istoku – 148 u Makedoniji, 146 na Peloponezu ( Korint iščeznuo u plamenu 146 ). U Španjolskojuspostavljen mir tek 133 g. Pokoravanjem posljednjeg pribježišta pobunjenika – Numancije. (Scipion mlađi )
- Kralj Numidije ( današnji Tunis i Alžir ) – Jugurta, godinama se izrugivao rimljanima i odbija nji9hove napada sve dok 111 – 105 nije bio potučen.
- Provala germanskih plemena ( Cimbri, Teutoni, Ambroni ) upala su u sredozemlje kao lavina. Porazili su više rimskih vojski : kod Arauzija 105 gotovo su satrli jednu rimsku vojsku. U toj je nevolji Gaj Marije god 104 bio ponovno izabran za konzula, a njegov konzulat produžen sve do 100-te godine sve dok opasnost nije prošla. Marije je Germane porazio dvjema bitkama : 102 g Ambre i Teutone kod Aquae Sextiae, te 101 g. Cimbre kod Vercele. Marije je u vojsku primao i siromašne, država im je davala oružje. Takvi su vojnici nakon rata morali biti zbrinuti – Marijeva vojna reforma
- Sula na istoku uspostavlja mir – prvi mitridatski rat 89/88 – 85
- Ustanak robova od 73 – 71 pod vodstvom Spartaka.Marko Licinije Kras ( najbogatiji čovjek rima, pretor u to vrijeme ) pobijedio ga je kod Lukanije u Apuliji
- Gnej Pompej čisti sredozemlje od gusarstva 67 gpne i okončava rats Mitridatomn ( 66 – 62 ) što ga je prije njega vodio Lucije Licinije Likul. Očekivalo se da će Pompejkrenuti na Rim ali je vojnike u Brindisiju otpustio.
- Marko Licinije Kras započeo je rat protiv Partskog carstva ( perzijsko nasljedno carstvo u Mezopotamiji i Iranu ) bio je poražen 53 god kod Kare, tamo je izgubio i život.. Izbija sve veća netrpeljivost između Cezara I pompeja
- U siječnju 49 g Cezar prelazi Rubikon, njegovom vojničkom geniju uspjelo je da nakon brzog prepada u Italiji te nakon pobjede Pompejevih četa u Španbjolskoj 49 g, pobijedi još i kod Farsala 48 g te da ga u bijegu u Egipat ubije
- Cezar uspostavlja mir na istoku ratom protiv Egipćana i pontskog kralja Farnaka, pobijdeioje kod Zele 47 god
- Uništio je kod Tapsa 46 god ostatke senatske vojske a 45 u Španjolskoj, kod Munde pobijedio je jednu vojsku koju su ponovno okupili Pompejevi sinovi
- .. Nakon varljive pobjede kod Mutine, Cezarijanci su se povezali i osvojili Rim. Republikanska je stranka bila istrijebljena a tu je pao kao žrtva i Ciceron ( 43g ) Slijedeće su godine Cezarijanci porazili Cezarove ubojice Bruta i Kasija, koji su na istoku sakupili svoju vosjku . Ta je pobjeda izvojevana kod Filipija u Trakiji. Pobjednici su podijelili svijet, Zapad na Oktavijana a Istok na Marka Antonija
- Oktavijan je 35 i 34 g u dva pohoda osvojio područje Jugoslavije, stigavši do Save osnovao Sisciju.Tek pošto je ugušen veliki Dalmatinsko – panonski ustanak ( Batonov rat ) 6 do 9 g nove ere
- U razračunavanju između Oktavijana I Antonija, Oktavijan je pobijedio kod Akcija ( grčka ), Antonije se ubio, Oktavijan kreće na Egipat, pretvara ga u Rimsku provinciju, Kleopatra se ubila.
- U pokušaju da se Germanska plemena uključe u Rimsko carstvo, rimljani su izgubili osminu legija u bitki u Teutoburškoj šumi 9 ne
- Klaudije 43 ne osvaja Britaniju
- Domicijan osvaja Germaniju -samoagridecumantes, jugozapadna njemačka.
- Trajan je razbio Dacijsko carstvo dvama ratovima : 101 – 102 i 105 – 106 ne
- Marko Aurelije morao je u dva teška rata( 169 – 175 i 177 – 180 ) potisnuti germanska plemena koja su provalila preko Panonije i Norika sve do u sjevernu iItaliju – Markomanski ratovi
- Trajan ratuje sa Partima 113 – 117 ne ali Hadrijan odustaje od pripojenja nastalih u tom ratu.


Pojmovi

Gentes : rodovi
Otac obitelji : pater familias
Ograničena vlast : patris potestas
Agnatska veza : neudane kćeri
Klijenti : privredno zavisni slobodnjaci
Patriciji : članovi uže obitelji, pravno sposobni
Praetor maximus – jednogodišnji vladar u rimu
Senat – skupština poglavara svih rodova
Plebejci – klijenti, ( od plere = puniti )
pučki tribunat ( zbor od više, a na kraju od 10 plebejskih govornika, i od skupštine svih plebejaca ( pučana ) , dakle neka vrsta plebejske pučke skupštine ( concilium plebis )
sakrosantni – nepovredivi ( odnosise na pučke tribune )
plebiscitum – plebejska skupština
nobilite – novo plemstvo obogaćenih plebejaca
homo novus – novajlija u političkom svijetu rima
konzulari – bivši konzuli
socii – saveznici
cives sine sufragii – građani bez prava glasa uskupštini
provincija – vladavinsko područje
praetor –državni namjesnik, zaseban činovnik, jednogodišnja služba
Optimales – pristaše senata
Populares – pristaše narodne stranke
Equites – konjanici, vitezovi
Curia – zgrada senata
Rostra -. Javna govornica
Bazilika – dugečke dvorane s redovima stupova
Concordia ordinum – jedinstvo staleža
Auctoritas – koncentracija cijelog svežnja službi u jednoj osobi
Auxilia – pomoćne rimske čete
Pretorijanci – carska garda stacionirana u rimu
Limes – linija razgraničenja, granica
Ordo equester – viteštvo, drugi po redu najviši stalež
Prokuratori – financijski činovnici
Peregrino – nerimsko državno područje
Terra sigilata – fino izrađeno glinenoposuđe ( vrlo traženo )
Municipalna aristokracija – ona koja je upravljala određenim osnovanim gradom
Coloni – užiuvaoci pojedinih čestica
Patronus – njihov zaštitnik
Ostium - ulaz u kuću bogataša
Prostor za stanovanje – tablinum
Peristil – vrt okružen stupovima
Fauces, vestibulum – dvodijelno predvorje
Canabae – civilna naselja uz logor, tvrđavu
Auksilije – pomoćne čete
Comitatenses – jezgra vojske smještena blizu cara
Limitanei – seljaci – vojnici uz granicu

Uvod

O Delmatima, a i o svim drugim Ilirima, se malo zna iz razloga što nisu razvili pismo i pismenost. Ono što znamo o njima dolazi nam iz starovjekovnih pisanih izvora (pisci, pjesnici, vojskovođe…) i od arheoloških istraživanja kojih je izvršeno vrlo malo
Pleme Delmati se ubraja u ilirsku skupinu naroda. S obzirom na sukobe među pojedinim ilirskim plemenima, može se zaključiti kako Iliri nisu imali svijest pripadanja jednom narodu, dok se s druge strane ta pripadnost može pretpostaviti ako se uzmu u obzir brojne sličnosti iz materijalnog i duhovnog života. Upravo je taj nedostatak svijesti bio razlogom ilirskog nejedinstva u dijelu njihove povijesti kada im je jedinstvo bilo najpotrebnije - u vrijeme jačanja i širenja rimske dražave. Bez obzira na niži civilizacijski stupanj na kojem su živjeli, za razliku od Rimljana kojima je upravo ta naprednost davala snagu za osvajanja, pojedina se ilirska plemena nisu lako podvrgavala rimskoj vlasti već su se grčevito branila i krvavo naplatila Rimljanima svaki osvojeni korak domovine. Jedno od tih ratobornih plemena su Delmati. Oni su se uspjeli nametnuti u svom okruženju kao snažno pleme koje je čuvalo svoje granice od drugih srodnih plemena, a nekima je i nametnulo danak. Rim je ipak bio jači te je nakon stoljeća i pol borbi uspio pobijediti Delmate, nametnuti im svoju vlast te njih i njihovo područje priključiti svojoj državi.


Politička povijest

Uvod-općenito o povijesti ilirskog područja

Kako bi dobili potpunu sliku o ulozi Delmata u političkoj povijesti, krenuti ćemo koje stoljeće ranije od njihove pojave u istoj.
Liburni su pleme za koje se po materijalnim ostatcima ne može tvrditi kako su ilirskog podrijetla, ali ih neki njihovodobni pisci svrstavaju u tu skupinu naroda. Oni su do dolaska Grka imali potpunu prevlast u Jadranskom moru pa čak i južnije. Ta prevlast počinje slabiti njihovim protjerivanjem sa Krfa 734.g.pr.Kr. a potpuno nestaje u 5.st.pr.Kr. početkom grčke kolonizacije i pritiscima italskih plemena . Dobar pokazatelj stanja u Jadranu je i poznata bitka kod grčke kolonije-grada Farosa 385/84 g.pr.Kr. koju su Iliri uvjerljivo izgubili.
Najstariju poznatu državu među Ilirima su ustrojili Enhelejci na krajnjem jugu Ilirije. Oni su ratovali i sa susjednim ilirskim plemenima i sa Helenima. Država Enhelejaca postoji od otprilike 8. do 4.st.pr.Kr. . Nešto sjevernije, u području današnje srednje i sjeverne Albanije, svoju su državu osnovali Taulanti koji su poznati po svojim ratovima sa Makedoncima, Epiranima i grčkim kolonijama. Prema izvorima, država im postoji od 7. do kraja 4.st.pr.Kr. Te dvije države su bile toliko jake da su nametnule danak Makedoncima i osvojile velik dio njihovog područja ubivši u pobjedonosnoj bitci 360.g.pr.Kr. i samog makedonskog kralja Perdiku. Njegov nasljednik Filip 2. je uspio Ilire otjerati iz Makedonije, ali se borbe između Ilira i Makedonaca nastavljaju narednih 50-ak godina sve do konačnog slabljenja ilirskih država .
Iliri, posebno Japodi i panonska plemena, ratuju i sa Keltima na njihovom pohodu prema Grčkoj . Nakon što su Kelti oslabili Makedonce i Peonce, svoju državu osnivaju ilirski Dardanci. Kako su naglo osnovali državu i osvojili susjedna područja, tako su brzo i propali početkom 2.st.pr.Kr.
Najznačajnija ilirska država, koju starovjekovni pisci označavaju upravo tako-"Ilirska država“, je nastala potkraj 5.st.pr.Kr.sa kraljem Sirrhasom na čelu a trajala je do 168.g.pr.Kr. Ova se država proslavila vladanjem 15 vladara i uspješnim ratovima protiv Dardanaca, Etolaca, Epirana, Grka, pljačkanjem grčkih gradova i kolonija te gusarenjem. Za vrijeme Teute, ilirska je država bila najrasprostranjenija na Sredozemlju. Sudbonosan je bio napad na grčku koloniju Issu koja je u pomoć pozvala Rim, silu koja se pokazala kobnom za Ilire. Kao i kasnije Delmati, i Teutini će podanici napasti i ubiti rimsko poslanstvo. To je Rimu bila izlika za rat. 229.g.pr.Kr. započinje 1. od 3 ilirsko-rimska rata koji je završen pobjedom Rima. Posljedice su bile Teutino napuštanje prijestolja, gubitkak grčkih kolonija koje su dobile političku samostalnost pod rimskom zaštitom i ograničenje u plovidbi ilirskih lađa. 219.g.pr.Kr.započinje 2. ilirsko-rimski rat zbog vezivanja ilirske države sa Makedoncima, što Rimu tada nije odgovaralo, i zbog napada na pojedine grčke gradove. Nakon poraza Ilira pod vodstvom grka Dimitrija Hvaranina, rat završava, Dimitrije bježi u Makedoniju a njegov nasljednik Skerdilaida preuzima državu i postaje vjeran rimski saveznik. Do 180. g.pr.Kr., kada na vlast dolazi kralj Gencije, država je bila napadnuta od Makedonaca i oslobođena od Rimljana koji u to vrijeme ratuju i sa Kartažanima. Gencije se ponovno povezao sa Makedoncima -rimskim neprijateljima- i to je izazvalo 3. ilirsko-rimski rat. Ilirska država je poražena od Rima 168.g.pr.Kr. koji je kralja Gencija i njegovu obitelj dveo u Italiju u sužanjstvo. Nakon toga postoje pojedini oblici državnosti na područjima bivše ilirske države ali su svi podložni rimskoj vlasti .
Na sjeveru Jadrana je u ovo vrijeme pod rimsku vlast palo i pleme Histra. Po hrabrosti, borbrnosti i po uprnosti u ratovima sa Rimljanima, ovo je pleme najsličnije Delmatima. Kod njih nije bilo kompromisa sa Rimljanima. Svoje su područje čuvali sve do konačnog sloma - pada njihovog zadnjeg uporišta Nezakcija 177.g.pr.Kr.. Najbolji opis njihove naravi je, u stvari, opis zadnjih trenutaka njihove slobode:“…dok su rimski vojnici na juriš osvajali grad, Histri su ubijali svoje žene i djecu i bacali ih mrtve niz gradske zidine a sami se borili do zadnjeg daha. Sam Epulo, vidjevši pred sobom uništenje svog naroda, oduzme sebi život probovši se mačem“ .


O Delmatima

Sada dolazi vrijeme kada se u pisanim izvorima Delmati prvi puta pojavljuju i to u spisu grčkog povjesničara Polibija koji opisuje kako se Isejci tuže Rimu na učestala pustošenja zemlje i gradova Epetiona i Traguriona od strane Delmata . Osim njih, na Delmate se žale i njihovi susjedi Daorsi . Ovo se događa sredinom 2. st.pr.Kr. U to vrijeme su Delmati još pod vlašću ilirske države, ali smrću kralja Pleurata i ustoličenjem njegovog sina Gencija, Delmati se otimlju nadzoru ilirske države i djeluju samostalno . Postoji čak i mogućnost kako su Rimljani svojom politikom potaknuli Delmate na odvajanje od Gencijeve vlasti s svrhom slabljenja Gencijeve države zbog toga što je Gencije, za razliku od svog oca Pleurata, počeo voditi politiku neovisnosti od Rima i zbog toga što se počeo povezivati sa Makedoncima - što Rimu nije odgovaralo . Zbog navedenih pritužbi, rimski Senat je 158. g.pr.Kr. uputio poslanstvo Delmatima pod vodstvom Gaja Fanija. Poslanstvo su Delmati jedva primili, ali ga nisu htjeli niti poslušati niti udovoljiti zahtjevima Isejaca i Daorsa. Poslanstvu su oduzeli konje, a u napadu su ubijeni Isejski i Daorski poslanici . Ovaj događaj je Rimljanima bio povod za vojnu protiv Delmata. 156.g.pr.Kr. konzul G. Marcije Figul, koji se sa vojskom iskrcao u Naroni, započeo je pohod protiv Delmata. Bio je potučen i morao se vratiti u Naronu . Iste godine, početkom zime, Figul je poveo još jedan napad na Delmate. Opsjedao je utvrđeno središte Delmata Delminij. Napad je opet odbijen . Nato je Figul osvojio i uništio neka manja mjesta i time oslabio otpor Delmata. Opet je napao Delminij, zapalio ga je, ali ga ni ovaj put nije uspio osvojiti. 155.g.pr.Kr. konzul KOrnelije Scipio Nazika zamjenjuje G. M. Figula, napada delmatske gradove a nakon njih i sam Delminij koji je, nakon žestokih borbi, ovaj puta pao. Velik broj pučanstva je odveden u ropstvo i na taj način je završen 1. rat Rimljana s Delmatima.
Delmati su porazom smireni, ali stanje oko njih nije mirno. Rimljani ratuju sa Ardijejcima (135.g.pr.Kr.) koje pobjeđuju i preseljavaju u unutrašnjost što umalo dovodi do njihovog izumiranja. Na sjeveru, od 159. do 156.g.pr.Kr., Rimljani ratuju sa Japodima. Borbe se nastavljaju pa Japodi napadaju na granice rimske države što dovodi, 129.g.pr.Kr., do pokreta velike rimske vojske koja pobjeđuje Japode. Rimljani nastavljaju pohod te pokoravaju Liburne i izlaze na Krku. 119.g.pr.Kr. Rimljani opet ratuju sa Japodima, pobjeđuju ih i osvajaju Segestiku. Konzul Lucije Kornelije Kota se vraća u Italiju a konzul Lucije Cecilije Metel produžava prema Delmatima. Iz nepoznatog razloga, među njima je bio prijateljski primljen i prezimio je u Saloni. To ga ipak nije spriječilo da 117.gpr.Kr. opljačka delmatsku zemlju. Tako je završen 2. rat sa Delmatima.
Nemiri u Rimu te prodor Kimbra i Skordiska bili su uzrokom povoljnog stanja za Delmate što su oni i iskoristili. 78.g.pr.Kr. zauzeli su Salonu što je bio početak 3. delmatsko-rimskog rata . Konzulu G. Koskoniju je trebalo dvije godine da ponovno preosvoji Salonu . Sjevenije, 52.g.pr.Kr. Japodi pljačkaju Trst i napadaju Akvileju. 51.g.pr.Kr. Delmati i njihovi ilirski saveznici napadaju i zauzimaju liburnsku Promonu. Liburni traže pomoć od Rima koji na Delmate šalje vojsku. Delmati odnose pobjedu i ubijaju cijelu vojsku. U Rimu u to vrijeme izbija građanski rat između Pompeja i Cezara. U njemu Delmati surađuju sa Pompejom. Cezar šalje vojsku, na čelu sa Aulom Gambinijem, na Delmate. U zimi 48/47 g.pr.Kr. Delmati su tu vojsku do nogu potukli nadomak Salone, kod Sinodija. Orlovi legija su pali u ruke Delmata, dok se Gabinije sa ostatkom vojske povukao u Salonu gdje je i umro . Delmati, u savezu sa Pompejom, sudjeluju u još nekim manjim bitkama protiv Cezara i njegovih saveznika. Nakon Cezarove pobjede nad Pompejom, Iliri nude svoju pokornost Cezaru, ali on to odbija te im nameće danak i traži taoce. Delmati odbijaju takve uvjete i 45.g.pr.Kr. ratuju sa legijama Publija Vatinija koji im je osvojio 6 gradova ali se morao povući sa njihove zemlje bez uspjeha . Nakon Cezarove smrti, Senator Bebije sa 5 kohorti napada Delmate te doživljava potpuni poraz te i sam pogiba (44.g.pr.Kr.) . Vatinije se povlači u Dirahij pa Delmati ponovno osvajaju Salonu i dijelove obale. Naredni sukob se zbio kada je 39.g.pr.Kr. G. Azinije Polion krenuo lađama iz Akvileje, zauzeo Salonu i opustošio zemlju Delmata. 35.g.pr.Kr. je Oktavijan krenuo u Ilirik i odlučio konačno pokoriti ilirska plemena. Nanizao je niz pobjeda nad manjim plemenima, porazio Japode, oduzeo Liburnima sve lađe i satrao stanovništvo Korkire Nigre i Melite na način da je mlađe pobio a ostale prodao u roblje . 34.g.pr.Kr. je krenuo na Delmate. 12000 delmatskih boraca pod vodstvom Versusa se utvrdilo u Promoni, a dio vojnika je zauzeo susjedne vrhove i bio pripravan za gerilsko ratovanje. Tu zamisao su Rimljani osujetili, zauzeli su vrhove i okružili Promonu kamenim nasipom od 40 stadija (1 stadij=178 metara ). Drugu delmatsku vojsku, pod vodstvom Testimosa, koja je došla Promoni u pomoć, Rimljani su odbili. Branitelji Promone su pokušali proboj ali su isto odbijeni. Pri pokušaju proboja su Rimljani ušli u grad gdje su se nastavile borbe. Utvrda se naposljetku predala. Nadalje, Oktavijan je vješto izbjegavao i odbijao Testimosove gerilske napade paleći šume uz bok svog puta i napredovao prema unutrašnjosti delmatske zemlje uništavajući utvrde. Zauzeo je Sinodij i Andetrij. 33.g.pr.Kr. je osvojena i Setovija gdje je i sam Oktavijan bio ranjen. Branitelji, bez pomoći i izmoreni glađu, su predali grad, 700 talaca, vratili oduzete orlove i platili danak koji je odredio još Cezar .
Sa 40 do 50 tisuća dobro uvježbanih vojnika je Oktavijan pokorio Ilirske zemlje i 27.g.pr.Kr. ih predao Senatu. Ilirske zemlje, premda pokorene, i dalje su bile nemirne pa su tako zabilježeni ustanci 16.g.pr.Kr. i 12.g.pr.Kr. kada su Delmati zauzeli Salonu . To su sve bili ustanci malih jačina, ali su bili pokazatelj nezadovoljstva novim vladarima i bili su predznak velikog ustanka dvaju Batona.
Od 6. do 9. god. trajao je zadnji pokušaj da se sa ilirskog područja izbace rimski osvajači. Po vođama je dobio ime „ustanak dvaju Batona“. U to su vrijeme Dačani navaljivali na Panoniju, a u Trakiji i Germaniji su buktili ustanci. Tiberije je pozvao upravitelja Ilirika Valerija Mesalina da mu dođe pomoći u Germaniju sa novounovačenim postrojbama iz Ilirika. Upravo je to novačenje bilo povodom pobuni Desitijata pod vodstvom Batona. Njima su se pridružili Breuci sa svojim kraljem Pinesom i vojskovođom Batonom, a ubrzo i druga ilirska plemena. Ovaj je ustanak po prvi puta ujedinio Ilire u borbi protiv zajedničkog neprijatelja-Rimljana. O veličini ustanka, u kojem je sudjelovalo oko 800000 ljudi među kojima je bilo 200000 pješakai 9000 konjanika, govori i strah Rimljana kako ustanici ne bi došli i pred sam Rim, a Svetonije je zapisao kako je, nakon punskih, ovo bio najopasniji rat Rimljana.
Ustanak nije dobro započeo za ilirsku vojsku. Na sjeveru su Breuci, sa Batonom na čelu, napali Sirmij, ali su odbijeni. Na jugu su Desitijati bili odbijeni od Salone, gdje je ranjen i njihov vođa Baton. Nakon toga su krenuli prema jugu i stigli obalom sve do Apolonije u srednjoj Albaniji. Od tamo su krenuli opet na sjever, sukobili se sa Valerijem kojeg su porazili ali su bili spriječeni u daljnjem napredovanju . Tiberije je u današnjoj Češkoj sklopio mir sa Kvadima i Markomanima te sa 10 legija došao u Sisciju. Odlučio se na taktiku pustošenja zemlje sa sitnim okršajima. Zbog toga se Baton Desitijat morao povući u Slavoniju. Kako bi spriječili spajanje Tiberijeve vojske sa novim legijama s istoka i tračkim konjaništvom, vojske obaju Batona su se sukobile sa Rimljanima u barama Vuke između Osijeka i Vukovara. Bitku su Iliri izgubili našto su Rimljani prodrli u područje Mezeja, potukli ih i opustošili im zemlju . Vidjevši rimsku vojnu silu, breučki Baton je svoju vojsku nagovorio na predaju i svog kralja Pinesa, koji je bio za nastavak borbe, izručio Rimljanima. Proglasio se vođom Breuka što su Rimljani potvrdili. Iz toga se vidi kako je prihvatio rimsku vlast. Čuvši za tu izdaju, Desitijatski Baton je krenuo na nj, zarobio ga i kaznio smrću. Breučku vojsku ipak nije privolio za daljnje ratovanje protiv rimske vlasti pa se vratio se u Dalmaciju i pobunu nastavio sam. Tiberije se vratio u Rim, M. Emilije Lepid je ostao u Panoniji a Germanik je krenuo sa vojskom u Dalmaciju. 9.god. je teškom mukom osvojio Splonij, Seretij i još neke gradove a kod Raetinija je bio poražen i ranjen . U proljeće 9.god. Tiberije se vraća u Ilirik i zajedno s Germanikom poduzima odlučujuće napade na ustanike. Nakon niza zauzetih gradova, osvojen je i Andetrij u koji se sklonio Baton sa svojim borcima. U gradu Ardubi su Iliri pružili zadnji junački otpor rimskim okupatorima. Dok je grad padao a rimski legionari jurišali na nj i ubijali branitelje, ilirske su se žene sa djecom u rukama bacale u plamen kako ne bi pale u zarobljeništvo. Uvidjevši kako je ustanak propao, Baton se predao. Tiberije mu je poštedio život i poslao ga u progonstvo u Ravenu gdje je i umro. U pregovorima prilikom predaje, za sebe on nije tražio ništa, ali je tražio da se njegovim vojnicima poštedi život. Na pitanje zašto je digao ustanak, odgovorio je kako je to napravio zbog toga što Rim na upravljanje Ilirikom nije poslao pastire nego vukove .
Ovime je ilirski otpor rimskoj okupaciji konačno završen i počela je romanizacija i iskorištavanje stanovništva i zemlje. Rimska VII legija je postavila svoj logor u Gardunu na Cetini, a XI u Burnumu na Krki. Te su legije, uz još poneka manja vojna uporišta, čuvale rimsku vlast u pokorenoj zemlji. Tu su ostale gotovo pola stoljeća, a kada je u narodu stasala svijest o rimskoj vlasti, predale su sigurnost u ruke pomoćnim postrojbama. Rimski su namjesnici postavljeni kao plemenske vođe i određivali svakodnevni život ljudi. Žarišta romanizacije su bili novoosnovani ili romanizirani gradovi, a nositelji romanizacije su bili rimski vojnici. Oni su gradili ceste i unosili razne tehničke novotarije u pokoreno područje. Njima je, kao veteranima, dodjeljivana zemlja oduzeta starosjediocima. Svojim načinom života mijenjaju život starosjedilaca u gospodarskom i duhovnom smislu. Oko gradova se razvija rimska civilizacija i kultura, dok je u područjima dalje od gradova i dalje živ skoro čist delmatski način života .

Delmatsko područje

Delmati su najprije živjeli na području današnje Hercegovine tj na prostoru Livanjskog, Duvanjskog, a pretpostavlja se Glamočkog i Grahovog te dijela Imotskog polja . Njihovo središte, Delminij se nalazilo na Duvanjskom polju, u okolici današnjeg Tomislavgrada . Krajem 3. i početkom 2.st.pr.Kr. spustili su se na more i osim matične zemlje zauzeli još i područje uz obalu između Krke i Cetine . Ta se granica zasigurno mijenjala i ovisila je o snazi pojedinog plemena u pojedinom trenutku. Spuštanje Delmata na more se odvijalo kroz kliški klanac i dolinu Cetine , a može se povezati sa ratovima Rimljana protiv ilirske države i slabljenjem iste te sa
padom Delminija .
Materijalna i duhovna kultura

Gradine
Delmati su živjeli u naeljima podignutima na višim ili nižim uzvišenjima, najčešće uz kraška polja, na mjestima pogodnima za napad i odbranu, te uz puteve. Ta naselja su redovito bila ograđena bedemima i nazivaju se „Gradine“. Građena su suhozidom od neobrađenog manjeg kamena, a od 4.st.pr.Kr., pod utjecajem grčkog graditeljstva koje su upoznali u prvim grčkim kolonijama na svom i u susjednim područjima, počinje gradnja obrađenim megalitskim kamenim gromadama. Početak nastanjivanja se postavlja u 9.st.pr.Kr. Takva se vrsta naselja provlači iz prapovijesti do u punu povijest. Položaj gradina je tako izabran da se iz nje može nadzirati okolno područje. Jednim dijelom se uvijek naslanjaju na brdski lanac na kojem se nalaze, pa je taj dio dobro utvrđen, a u pozadini se nalazi prirodna odbrana nepristupačnim terenom kao što je duboki klanac ili strmina. Vrlo je važna i nazočnost izvora pitke vode. Gradine postoje i u unutrašnjosti i na primorskom dijelu delmatskog područja uključujući i otoke. Na utvrđenom dijelu se, uz bedem, nalaze ostatci u obliku tumulusa. Danas, nakon potpunog urušavanja i tisućljetnog djelovanja atmosferilija, ti bedemi znaju biti visoki i do 10 m, a tumulusi 12 m sa temeljnom širinom i do 48 m. Razne su pretpostavke o tome što je taj tumulus bio u izvornom obliku-od mjesta za žrtvovanje do odbrambenog tornja ili osmatračnice. Tu se nalazio i glavni ulaz u gradinu. Po nalazima na bolje istraženim gradinama drugih plemena, može se pretpostaviti kako su, uz glavni ulaz, postojali i sporedni. Oblik gradine je ovisio o obliku grebena ili uzvisine na kojem se nalazila. Većinom je bio kružni ili elipsasti. Unutar gradine su se nalazile jednostavne kamene kuće, građene suhozidom, manjih veličina (3x3 m i slične), četverokutnog ili pravokutnog tlorisa. Nizale su se prateći bedem i naslanjajući se na njega. Novi red kuća je išao prema središtu naselja i tako sve do središnjeg trga koji je, ustvari, bio neizgrađen prostor. Većina kuća na gradinama je imala jednu prostoriju, a rijetko dvije. Gdje god je to bilo moguće, kuća se djelomično urezivala u stijenu . Krov im je bio prekriven najvjerojatnije slamom, a još je moguće i granjem, kožama ili, manje vjerojatno, drvom. Danas postoje slične kuće kojima je krov pokriven kamenim pločama. Na delmatskom području je do sada zabilježeno više od 400 gradina, što manjih što većih. Za veće se pouzdano zna kako su bile naseljene i bile su do 250 m duge i 75 m široke, a za manje se smatra kako su služile za zbjeg u slučaju ratne opasnosti ili kao skloništa za stada stoke . Na rijeci Cetini je pronađeno i jedno sojeničko naselje, što odudara od gradinskog načina života.Nakon konačne rimske okupacije i nestanka ratnih opasnosti, život se iz gradina polako seli u niže predjele ispod gradina. Na taj način neke gradine potpuno gube naseljenost, neke nastavljaju život pa se tako mogu naći i ostatci ožbukanih zidova, dok ima i primjera spajanja gradine sa novonastalim naseljem u jednu cjelinu .


Oružje

Svi odrasli muškarci u Delmata su bili, u vrijeme trajanja borbi, vojnici. Da li su svoje oružje Delmati proizvodili, to se ne zna. Do njega su sigurno dolazili trgovinom, gusarenjem i otimanjem od neprijatelja. Oružje se uvozilo i iz grčkih radionica u kojima je rađeno posebno za izvoz Ilirima, dok je izvoz rimskog oružja Ilirima bio zabranjen. Koristili su štitove, kacige i štitnike za potkoljenice, željezna koplja, velike noževe, sjekire, mačeve, bodeže i luk i strijelu. Iz zapisa se vidi kako se navedenim oružjem služila manjina Delmata dok je većina je bila bez oružja pa su se služili praćkama za izbacivanje kamenja ili su kamenje bacali rukama. Za kotrljanje kamenja niz gradine su još koristili košare i kola. Način ratovanja im je bio gerilski s prepadima, jer se bolje opremljenoj, brojnijoj i uvježbanoj rimskoj vojsci nisu drugačije mogli suprotstaviti .


Gospodarstvo

Osnovni oblik gospodarstva u Delmata je bilo stočarstvo. Uzgajala se većim dijelom stoka sitnog zuba tj. ovce i koze, jer krševito područje na kojemu su živjeli nije pogodovalo uzgoju goveda i ostalog krupnog blaga koje se uzgajalo, ali manjim dijelom. Stočarstvo je bilo jednako razvijeno u unutrašnjosti, na obali i na otocima.
Zemlja se dijelila svakih 8 godina. Nađen je pribor za strizanje ovaca, tkalački utezi i vretena uz pomoć kojih su domaći ljudi obrađivali i tkali vunu. I nakon konačnog ustoličenja rimske vlasti, velik se dio delmatskog pučanstva nastavio baviti stočarstvom , a neki su nastavili živjeti u gradinama. Kao gospodarska grana, lov nije zauzimao udio vrijedan spomena. Krška polja na kojima su živjeli, Delmati su obrađivali motikama jednostavnog i svrsishodnog oblika, od kamena, jelenjeg roga ili kovine, kojima se zemlja nije mogla duboko kopati pa se od nje nije mogao dobiti visok urod. Uzgajala se pšenica, ječam, proso, bob, grašak, leća i vinova loza (do upoznavanja sa vinovom lozom i vinom, pili su ječmeno pivo i medovinu ). Plug su upoznali kasnije, od Grka, Rimljana i Kelta. Nađen je veliki broj kamenih žrvnjeva, pa se može reći kako je svaka kuća imača svoj primjerak. U rimsko vrijeme je u uporabu ušlo mljevenje u vodenicama. Uz rijeke i uz morsku obalu je bio razvijen ribolov, a korišten je alat kao što su udice, osti i harpuni od kosti, željeza i bronce, te mreže. S obzirom na to kako na njihovom području nisu nađena rudna nalazišta, može se pretpostaviti kako Delmati nisu vadili kovine. Pojedini primjerci nađenih fibula, sa posebno razvijenim vlastitim umjetničkim stilom, nam govore o postojanju domaćih obrtnika kovinoprerađivača . Do kovinskih predmeta dolazili trgovinom ili otimanjem u ratnim i gusarskim pohodima. Gusarstvo je bila djelatnost o kojoj ima mnoštvo zapisa iz razloga što su ciljevi napada bili grčki i italski trgovački brodovi. Korist od gusarenja je bila velika - dolazak do vrijedne i rijetke trgovačke robe na „lak način“. Gusarenje je često kao posljedicu imalo sukobe sa Grcima i Rimljanima. Uz gusarstvo, trgovina je bila vrlo važan način dolaska do robe koju nisu mogli sami proizvesti. Trgovački putevi koji su postojali u kamenom dobu su korišteni i dalje. Uz oružje, važan predmet trgovine je sol. Delmati se ne služe kovanim novcem, već se služe robnom razmjenom. U delmatskim gradinama je pronađen, uz uvoznu, velik broj domaće, grube, rukom rađene keramike što nam govori o postojanju domaćih radionica obrtnika keramičara koji su izrađivali najčešće lonce i kupe raznih oblika, zdjele -plitke i duboke- i velike posude slične loncima koje su služile za ostavu. Keramika je dobro pečena sa jakom primjesom smrvljenog kamena i pijeska, stijenki debelih ponekad i preko 2 cm debljine. Ukrašena je barbotinskom tehnikom, plastičnim ornamentima i urezanim ukrasima. Najveća promjena u načinu života, dolaskom Rimljana, je bilo gospodarstvo kojem je središte postala, za rimsku civilizaciju karakteristična, vila rustika .
Pogrebni običaji

Na području Delmata do danas nije ustanovljena ni ispitana niti jedna predrimska nekropola većih razmjera. Uz gradine nisu nađeni ravni grobovi, ali su nađeni grobni, kameni ili zemljani, humci – tumuli. Tumul se sastoji od sanduka napravljenog od 5 kamenih ploča i na nj nasipanog materijala. Pokop je skeletni u ispruženom položaju. Osim tumula za jedan ukop, u uporabi su bile skupne grobnice s ukopima tijekom duljeg vremena. Što je pokojnik za života imao viši društveni položaj, to mu je grobni humak bio veći, a grobni prilozi bogatiji. U grobne priloge spadaju oružje, oruđe, nakit, glinene posude i ostalo. Osobito od 6.st.pr.Kr. nadalje, delmatski su muškarci pokapani kao ratnici opremljeni oružjem. Iz rimskih vremena postoje grobni ostatci (urne i titulusi ) u kojima se jasno vide ostatci predrimskih pogrebnih običaja polaganja mrtvaca u sanduke pod kamenim humcima. U rimsko vrijeme postoje i paljevinski i skeletni ukopi .


Vjera

Delmati su, slično Grcima i Rimljanima, vjerovali u cijeli niz bogova. Dolaskom rimske vlasti oni nastavljaju vjerovati u svoja božanstva. O njima postoje zapisi koji nastaju u vremenu dolaska rimske vlasti ali zapisani na način da su rimski pisci delmatskim božanstvima davali imena ekvivalentnih rimskih bogova. Iz rimskog doba su osobito česti nalazi spomenika bogu šuma, pašnjaka i izvora Silvanu i boginji lova Dijani. Za njih se smatra kako su zamjena za ilirskog boga Vidasusa i za njegovu pratiteljicu Thanu. S obzirom na izrazito stočarsku narav ljudi, kult Silvana je najrašireniji i najštovaniji jer je najviše utjecao na svakodnevni život. U Tomislavgradu su pronađeni žrtvenici sa imenom ilirskog boga Armatusa za kojeg se pretpostavlja kako je bio bog rata. Tu su još i Liber koji je bio sličan Silvanu i Terminus, zaštitnik međa. Andabija ili Neptun je bio bog mora. Njemu posvećen natpis je nađen u Gornjoj Cetini. Na Glamočkom polju su nađeni reljefi sa prikazom domaćeg božanstva kojem se ne zna ime, a za kojeg se vjeruje kako je bio zaštitnik kuće i ukućana . Postoje pretpostavke kako su rimski Lari posredno preuzeti upravo od ovog ilirskog božanstva . Od kultova su još nazočni kult Herkula, Mitre i Magna Mater .



Nakit i odjeća

Korišten je kako uvozni nakit, tako i onaj domaće proizvodnje. Od domaćeg nakita, uz brončane narukvice te jednostavne brončane lučne i dvodijelne fibule, dugmad, prstenje i ogrlice, najpoznatija je brončana lučna fibula tzv. tipa Golinjevo. Od 5.st.pr.Kr. se izrađuju srebrne fibule, dvokrake igle i ukosnice. Sav domaći nakit je ukrašen jednostavnim uzorcima geometrijskog stila .
Kao stočarsko pleme, sigurno je kako su Delmati koristili vunu za izradu odjeće a kožu goveda za izradu obuće. Muškarci su nosili ili pojasom vezane hlače koje su se sužavale prema gležnjevima ili kratki haljetak sa rukavima koji su preuzeli i Rimljani, nosili ga i nazivali „Dalmatika“. Zagrtali su se ogrtačima koje su na desnom ramenu vezivali fibulama. Na glavi su nosili šiljastu vunenu kapu. Žene su nosile nabrane, potpasane tunike bogato ukrašene vezom, na glavi marame ili vela i kosu isprepletenu u pletenice. Sve u svemu, nošnja jako sliči današnjoj nošnji dalmatinske zagore – kod muškaraca opanci, vunene čarape, debele suknene hlače opasane pojasom, košulja, ogrtač i vunena kapa; a kod žena opanci, vunene čarape, suknja, prsluk, pregača i marama .

Zaključak

Delmati su se iskazali svojom borbenošću, hrabrošću i upornošću u odbrani domovine. Ukroćeni, postali su odani i poslušni rimski podanici. Služili su Rimu kao vojnici u svim predjelima države, a neki od njih su dostigli najveće položaje vlasti u Rimu. Uz dijelove koji su se koliko-toliko oduprli rimskoj kulturnoj asimilaciji, od nepokorivih plemena su Iliri postali nositelji romanizacije i sudjelovali u daljnjim rimskim osvajanjima. Bez obzira na to što su poraženi, svojom su snagom uspjeli nametnuti svoje ime cijeloj budućoj rimskoj pokrajini Dalmaciji, koja se i danas tako zove. Izgubili su političku vlast, ali su nastavili živjeti i mnoge dijelove svoje kulturne baštine su prenijeli novim narodima koji su se naselili na njihovo područje, pa tako danas i mi Hrvati nosimo razna kulturna obilježja koja potječu iz delmatskih vremena...ili možda i ranije.

Popis slika

o Sl.1. Zemljovid delmatskog područja - Zaninović, M.; 2007; 303
o Sl.2. Primjer megalitskih zidina, Tor nad Jelsom na Hvaru -
Dimitrijević, S., Težak-Gregl, T., Majnarić-Pandžić, N.; 1998; 323
o Sl.3. Neke od gradina - Zaninović, M.; 2007; 146
o Sl.4. Primjerci delmatskog oružja - Zaninović, M.; 2007; 184, 185
o Sl.5. Brončana fibula tipa Golinjevo - Dimitrijević, S., Težak-Gregl, T.,
Majnarić-Pandžić, N.; 1998; 319
o Sl.6. Brončani kipić boga Silvana - Rendić-Miočević, D.; 1989; tabla LXXVII
o Sl.7. Brončane narukvice - Dimitrijević, S., Težak-Gregl, T.,
Majnarić-Pandžić, N.; 1998; 320


Popis kratica

o st.pr.Kr. - stoljeće prije Krista
o g.pr.Kr. - godina prije Krista
o god. –godina
o m - metar
o cm - centimetar

Izvori

o Marin Zaninović: Ilirsko pleme Delmati, Gradska Knjižnica «Juraj Šižgorić», Šibenik, 2007
o Pierre Cabanes: Iliri-od Bardileja do Gencija (4. do 2. st.pr.Kr.), Svitava, Zagreb, 2002
o Aleksandar Stipčević: Iliri-povijest, život, kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1974
o Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1968
o Stojan Dimitrijević, Tihomila Težak-Gregl, Nives Majnarić-Pandžić: Povijest umjetnosti u Hrvatskoj – Prapovijest; Naklada NAPRIJED d.d.; Zagreb; 1998
o Duje Rendić-Miočević: Iliri i antički svijet; Književni krug; Split; 1989

Gradine

Definicija :

- arheološka – naselja na uzvisinama od prapovijesti do srednjeg vijeka
- po Čoviću – sva mjesta trajnog boravka manjih ili većih prapovijesnih zajednica koja su samim geografskim položajem pružale određeni stupanj sigurnosti od napada, mogućnost kontrole i sagledanja bliže okoline, uslove za organiziranje obrane.

Prve gradine u srednjoj Europi nastale su več u vrijeme neolitika, najveći procvat doživljavaju u metalnim razdobljima. Neke su gradine nastavile život pod rimskom dominacijom i do srednjeg vijeka, na nekima pratimo razvoj do današnjih gradova, manjih naselja i sela.
Gradine u Istri nastaju pred kraj ranog brončanog doba.

Prirodna konfiguracija terena je jedan od odlučujućih čimbenika za u odabiru mjesta za naseljavanje. Prirodni uvjeti poput plodne zemlje, dobrih pašnjaka, pitke vode, guste šume, osnovni su razlozi odabira mjesta za gradnju gradina. Crvena je istra je najviše naseljena, siva uz rijeke Rašu i mirnu a bijela najmanje naseljena. Obala je vrlo malo naseljena, ako da, onda na vrhovima sa dobrim vizuelnim dometom.
Prapovijesni čovjek istarskih gradina živio je podalje od obale i mora. Na obalu je dolazio u potrazi za hranom. Tek u zadnjim stoljećima histarske neovisnosti, oni koriste zaštićene zaljeve za gusarenje brodova koji prolaze ( glavni povod histarsko-rimskog rata )

Gospodarski izvori

– šume i šumski pokrov ( drvo za građu i grijanje ) , šumkse životinje i plodovi..
Kamen se koristio za bedeme i za kuće, ali i u svakodnevnim uvjetima – žrvnjevi, grijači, udarači. Gline ima malo, lončarstvo je na lokalnoj razini.
More je izvor soli, sakupljala se u kamenim udubljenjima, služila za konzerviranje i u obradi mlijeka

Voda – raša ( 23 km ) i mirna ( 53 km ), Budava ??? ispod nezakcija ???, brojne su ponornice, vrela vode na obroncima uzvisina. Najveća gustoća nalazišta je na rovinjštini i poreštini, uz dolinu raše i mirne. Gdje nema vode koriste se lokve, koriste se i cisterne, veća ili manja udubljenja u živoj stijeni.

Klima je važan čimbenik, u istri je blaga, 2 vegetacijska pojasa – zimzeleni uz obalu i listopadni u unutrašnjosti. Zbog blage klime – manje seljenja (transhumacije ) od blaga – najviše koza, zatim ovce, nađene i kosti goveda, svinja, pasa

Tipologija gradina

436 gradine u istri, od toga 196 hipotetičke

dvije osnovne vrste prema položaju :
- gradine na vrhovima brežuljaka
- gradine na padinama uzvisina ( južna strana )

podjela s obzirom na stupanj utvrđenosti :
- one potpuno okružene bedemima
- one koje zbog konfiguracije terena branjene samo s lako osvojive strane

Relativna visina gradine predtsvlaj položaj u odnosu na okolicu,

Oblik gradina : kružnog oblika, elipsoidnog, ovalnog, potkovičastog, jezičastog, četvrtastog, nepravilnog.

Veličina gradine : velika – promjer platoa preko 100 m, srednja 50 – 100 m, mala do 50 m

Vrste gradina prema ustrojstvu : stalne i privremene ( skloništa u slučaju opasnosti, za kult, za stoku )
Unutar gradine političko, gospodarsko i kultno središte nalazi se na vrhu, dok se svakidašnji život odvija na nižim terasama. Možda oblik spirale ( motovun, pula ). Možda nisu svi mali pristup na najgornji plato. Monkodonja ima akropolu, gornji i donji grad. Možda i predgrađe. Akropola je bila prostor za bogatije što se očituje po monumentalnosti prostora, imamo čak primjer ulice širine oko 4m. Neke su gradine važnije od drugih, neke okupljaju plemenske zajednice Gradine su grupirane cca 10-15 km jedna od druge

Građevinski elementi : bedemi, zidovi, ulazi

Obranu razmatramo dvojako :
- obrana unutar bedema, tj. same gradine
- obrana šireg područja, teritorija

Gradnja elementa
1. tip - Upotreba netesanog kamena, odvaljenog od sloja litice. Zidovi su mogli biti jednostruku i dvostruki s ispunom, slagani suhozidnom tehnikom. Širi u dnu pa uži prema gore.
2. tip zida –su konstrukcije s dva pravilna lica ; vanjskim, pravilnije priklesanim i unutrašnjim
to su u biti dva prva tipa jedan pored drugog sa međuprostorom ispunjenim sitnim nabacanim materijalom, kamenjem, zemljom, keramičkim ulomcima. Kameni blokovi lica su bili četvrtasti i priklesani. Ovom tehnikom su građeni vanjski,istureni bedemi, . Vanjska visina je često veća od unutrašnje, zidovi su široki, čak do 10 m ( Kunci )

Sustav ulaza
Ulazi igraju veliku ulogu u obrani naselja. U gradine se ulazi na 2 ili više ulaza a dimenzije svjedoče o njihovoj važnosti kao i dodaci kao aneksi, kule, tornjevi, osmatračnice. Ulazi su uvijek uski radi lakog zatvaranja, široki 1metar. Ulazi su građeni kao bedemi, vjerovatno su imali jaka drvena vrata
Prema Bačiću, s obziromna ulaznu konstrukciju govorimoo 3 faze razvoja
1. faza – jednostavni prolazi
2. faza – suženi ulazi sa dodanom obrambenom konstrukcijom
3. faza samo kod nekih gradina kad se prolaz zatvara u vrijeme kad se prolaz koristikao nekropola

Datacija se može ustvrditi samo stdetaljnim arheološkim stratigrafskim istraživanjem.

Okomito usađeni kameni blokovi
Prvi put zabilježeni na gradini Vrčin, oni su poseban vid obrane, naselje je okruženo sa 5-6 metara širokim prstenom okomito usađenih blokova. Vjerovatno su tu bili i šiljati kolci. Između toga i bedema su nađene nekropole ???

Položaj nekropola
Sve nekropole od brončanog doba a posebno one u željezno doba su uz bedeme naselja. Duhovna zaštita ???

Obrana šireg prostora – odabirom položaja gradine branjeni su prilazi vodenim tokovima, plodnim zemljama, putevima. Neke su gradine osmatračnice

Stambeni objekti – 3 vrste :
1. nastambe gdje su zidovi i krovovi od drvene građe ili pruća oblijepljeni sušenim blatom
2. nastambe nastale kombinacijom kamena i drva
3. nastambe skroz od kamenčine

Kuće su građene uz same zidove bedema zbog klimatskih uvjeta, mogle su biti četvrtaste i okrugla tlocrta. O rasporedu unutr kuća neznamo, veće su kuće bile pregrađene zidovima. Kuće su mogle biti od nabijene zemlje, ukopane u živu stijenu, od plosnatih oblutaka ili od nabacanog kamena. Kuće su imale 1 ili višđe ognjišta a u prednjem vanjskomdijelu bješe cisterna. Osnovna gradnja bješe kombinacija kamen drvo.

Stanovništvo gradina

Na gustoću naseljenosti utječu čimbenici poput : klima, rat-mir, reljef, gospodarski čimbenici, stopa mortaliteta i nataliteta. Velike gradine kao Monkodonja mogle su imati i preko 1000 duša.Najviše podataka crpimo iz grobova. Stanovnici su živjeli u rodovskom društvu, osnovna jedinica društva bio je rod, sastvaljen od više obitelji temeljenih na krvno-rodbinskoj vezi. Manje jedinice su se udruživale u plemena, više plemena u plemeski savez.

Gospodarstvo

Zwemljoradnja i stočarstvo. Uzgajale su se pšenica, ječam, proso, zob, grah, grašak, vinova loza, obrada zemlje predstavlja svakdenvnu aktivnost.
Stočarstvo – stoka sitnog zuba – najviše koze. Životinjsko mese glavni izvor prehrane, najčešće kuhano. Od divljih živina – srne, jeleni, zečetina
Pored stočarstva bio je u điru još i lov i sakupljanje jestivog bilja. Uz obalu – sakupljanje školjki i ribolov.
U kućnoj djelatnosti na prvom je mjestu lončarstvo, keramika. Vjerovatno i drugo ali nema tragova (izrada predmeta od drva, šiblja i pruća ) Izrađivala se obuća i odjeća, možda su gradine bila svojevrsna zanatska središta. Postojale su radionice željeznog oruđa, postojali su kamenoklesari.

Trgovina

Istra je zbog položaja nametnuta putevima komunikacije i odnosima s drugim europskim prostorima. Na granici je kontinentalnog sredozemnog svijeta te tako bila uključena u međunarodnu trgovinu. To je usko vezano i sa gusarstvom, brzim brodicama histri su napadali . Od 9-8 stoljeća primjetna je roba iz apulije, od 8 iz etrurije, stizala je i daunijska keramika. Od 6 stoljeća ulogu trgovačkih središta su preuzele spina i adrija odakle je stizala i grčka keramika iz atičkih radionica. Postoje kontakti sa japodima i liburnima, svakako je materijal kao jantar, metalni predmeti, srebrni nakit ) morao stizati u istru

Komunikacija među gradinama

Bile su povezane fizički cestama i vizualno, Povezane su bile i gospodarskim, društvenim, vjerovatno i duhovnim vezama. Smjer je oviso o reljefu a i o klimatskim uvjetima. More je u 1. tisućljeću prije krista postalo važno kao komunikacija. Histri plovljahu kabotažom uz jadran ali bogami i popreko. Gradine blizu ili na obali su nadzirale pomorske puteve i exploataciju područja. Također, jelte, su važni putevi dolinama rijeka. Jedan je vid komunikacije bila i transhumancija.

Problme etničke pripadnosti osnivača gradina

Za željezno je doba situacija jasna, Histri naseljavaju istru u 11 stoljeću i razvijaju svoju kulturu. Problem je za brončano doba jer etničku pripadnost ovih prvih osnivača gradina nije moguće utvrditi. Znamo sigurno da su indoeuropljani. Dugo su postojale 2 teorije o etničkoj pripadnosti prvih gradinaša :
1. maloazijsko podrijetlo ( marchesetti i bačić )
2. istočnomediteransko tj egejsko podrijetlo ( radmili i battaglia )

Najuvjerljivija je teorija marchesettija da su gradinaši pripadnici vala indoeuropskog stanovništva koje iz male azije prelazi nbalkan i srednje podunavlje i stiže do istre oko sredine 2 tisućljeća – tzv Protoveneti. Bačić nadodaje važnost podunavljana a laviosa zamboti forsira utjecaj vučedolske kulture. Eneolitska populacija prisutna još u rano brončano doba bila je istrijebljena ili asimilirana od novog stanovništva indoeuropskog podrijetla. Najbolja teorija – Čovićeva – tijekom druge faze ranog brončanog doba dolazi do naseljavanja u istri jednog ili više valova indoeuropskog stanovništva koji vjerovatno pristižu preko sjeverozapadnog balkana. Na to bi upućivale analogije pokretnog materijala s dalmacijom i hercegovinom – gruba keramika, impreso ukrasa, - način sahranjivanja ( zgrčada pod kamene gromače ) i - tip naselja – gradine. Većina gradina nastaje u metalnim razdobljima prapovijesne istre, u moderno doba uništene su poljoprivredom, kamenolomima, vojska, stambeni objekti

Uvod u stari vijek – pitanja

1. Feničani, tko su i zašto su značajni

Feničani ( od grčke riječi porfyra = grimiz ) su bili semitski narod koji je nastanjivao primorje prednje i sredozemne Azije. Bili su etnički jako pomiješani ali ih je povezivao zajednički jezik, pismo, vještina plovidbe morem i trgovački interesi.. Živjeli su u gradovima-državama i nikada se nisu ujedinili u veliku državu i carstvo. Vodeća grana gospodastva je trgovina, najpoznatiji trgovački gradovi su Tir, Sidon, Biblos.Osnivaju razne kolnije na Siciliji, u Španjolskoj a najpoznatija je Kartaga u sj. Africi. Feničani su značajni po tome što su prvi razvili alfabetsko pismo

2. Filip II
Filip II, ( 359 – 336 gpne ) otvorio je put osvajanjima koje je iza njega nastavio njegov sin Aleksandar. Pošto je poveo pohod na Skite i Tribale na sjeveru, Filip je preko Tesalije krenuo na Beociju i Atiku. te je nakon nekoliko manjih okršaja došlo do odlučne bitke kod Heroneje u kolovozu 338. pr. Kr. gdje je grčka vojska poražena. Nekoliko mjeseci nakon bitke kod Heroneje, u Korintu Filip je s delegatima grčkih gradova zaključio dalekosežni savez i utvrdio s njima ugovor o "općem miru". Također je osnovan i ratni savez te je odlučeno da će Grci pod vodstvom Filipa krenuti u rat protiv Perzije. U proljeće 336. godine Filip je poslao u Malu Aziju vojsku pod vodstvom Parmeniona i Atala i tako započeo rat sa Perzijancima. U ljeto iste godine ubili su ga njegovi protivnici u Makedoniji.
3. Solon

Solon (640. pr. Kr..-560. pr. Kr.) bio je veliki atenski političar, zakonodavac i pjesnik. Godine 594. pr. Kr. izabran je za arhonta i dobio ovlasti da u Ateni provede nužne društvene i agrarne reforme. Oslobodio je seljake od tradicionalne vezanosti za zemlju, ukinuo je hipotekarne dugove te ropstvo zbog dugova. Uveo je maksimum za zemljišni posjed, a građane je podijelio u klase prema visini prihoda od poljoprivrede. Opseg političkih prava i dužnosti građana odredio je također prema visini tog prihoda. Tom su reformom ostali bez političkih prava bezemljaši te naseljeni stranci i robovi. Solon je također normirao život građana uvođenjem porodičnog i krivičnog prava te zaštitom poljodjelstva i zabranom luksuza. Uveo je i organizirani odgoj mladeži.

4. Budizam

Budizam je religija bez boga. Osnovan je u VI. stoljeću pr. Kr. u sjevernoj Indiji; osnovao ga je Siddharta Gautama, za kojeg se većina stručnjaka slaže da je živio od 563. do 483. pr.n.e. Na njegovoj knjizi “Četiri plemenite istine” se zasniva budizam.

5. Godina 4 cara ( nabroji careve )

68 / 69 – Galba, Oton, Vitelije, Vespazijan

6. tko su ahamenidi

Ahamenidi su Perzijanci ( današnji Iran )

7. kada su kelti bili ozbiljna prijetnja rimu

Kelti su provalilili u Italiju, oteli Etruščanima padsku nizinu, nastanili se tamo pa zatim otuda pljačkali dalje prema jugu. 387. gpne. Osvojili su i opljačkali Rim gdje se na Kapitolu održao samo jedan rimski odred




8. što su mastabe

Mastaba je bila pravokutna građevina od nepečenih opeka s ravnim krovom i zakošenim zidovima sagrađena kao grobnica mnogih znamenitih drevnih Egipćana.

9. sicilska ekspedicija

U doba najvećih napetosti sa Spartoom, na nagovor Alkibijada, Atenjani su željeli velikom ekspedicijskom vojskom zahvatiti u Sicilsku trgovinu, Mornarica je isplovila 415 gpne, Alkibijad je prebjegao Spartancima kojima je dao vojne i političke savjete na temelju poznavanja atenskih slabosti. Spartanci su pomogli napadnutim Sicilijancima a ponajprije Sirakuzi. Zahvaljujući vojničkoj nadarenosti Spartanca Gilipa, sveukupna je atenska vojska bila uništena god 413 pne.

10. minojska kultura

Vladari iz Knossosa u 16. st. pr. Kr. ujedinili su plemena Krećana u samostalnu oblast. Imali su dobro državno uređenje i jaku mornaricu. Nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima prinosili pod vedrim nebom, ili negdje u pećini. Gradove i naselja nisu opkoljavali sa zidinama.

11. tko su sarmati

Najkasnije u 5 stoljeću pne uselili su se Sarmati ( Sauromati – pripadnici Iranske jezične skupine ) na područje istočno od donjeg i srednjeg Dona i u oblasti sve do Polovožja. U 4 stpne prekoračuju Don, razaraju Aleksandreju ( u današnjoj Turkmenskoj SR ), potiskuju skite zatim u 2 stpne zajedno sa skitima kreću protiv grčkih gradova na Crnome moru. U smjeru prema zapadu došlo je do susreta s Keltima. Drugo stoljeće zatječe ih u stalnim bitkama protiv Rima, djelomice ( u markomanskim ratovima ) u savezu sa Germanima.

12. manching

njemačka inačica za Keltska središta ili prednaselja tzv. Oppida. Manching je bio smješten kod Ingolstadta s bedemom opkoljenom površinom od 380 HA sa karakterističnom izvedbom pod nazivom – murus gallicus.

13. što je areopat – arhontat

Arhont (grčki: arkhon) je titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima. Nakon prestanka službe arhonti su postajali članovi areopaga. – plemićkog vijeća.

14. nabroji 3 bitke aleksandra velikog i darija 3

bitka kod Granika 334 gpne, bitka kod Isa 333 gpne, bitka kod Gaugamela 331 gpne,

15. na kojem se prostoru odvijala grčka kolonizacija

Sicilija ( Sirakuza, Akragas, Gelo ), južna Italija ( Tarent, Kima, Sibaris, Kroton ), južna obala Francuske ( Marsej ), Afrika ( kirenaika ), sjeverne obale Egejskog mora te morski tjesnaci na crnome moru. Kolonizirane su i obale Jadranskoga mora ( Korinćani – Issa, Pharos )

16. tko je periklo

Periklo je bio pripadnik atenskog plemstva (Alkmeonida), no ostao je poznat po zalaganju za atenski narod (demos). Bio je dobro obrazovan, izvrstan govornik, a podršku puka dobio je zbog promjena koje je proveo. U vrijeme njegova upravljanja državnim poslovima (461.–429.g.pr.Kr.) atenska demokracija dosegla je vrhunac. Periklo je uveo dnevnice za obavljnje državnih poslova i sudjelovanje u radu narodne skupštine. Siromašnijim građanima je omogućio pristup u upravu i sudstvo. Dužnosnici su se birali ždrijebom. Periklo je svu vlast predao narodnoj skupštini koju su činili svi slobodni Atenjani stariji od 18 godina. Ona je odlučivala o svim državnim poslovima. Atena je postala demokratska republika. U Periklovo doba Atena je obnovljena i sagrađene su mnoge javne zgrade, sagrađen je i najpoznatiji hram na Akropoli, zvao se Partenon. U Atenu su dolazili mnogi filozofi, umjetnici i znanstvenici. Tako je Atena doživjela procvat te je zauzela vodeči položaj među grčkim polisima. Periklo je umro prvih godina Peloponeskog rata od kuge koja je harala Atenom. Neposredno pred smrt je izjavio kako je ponosan što za vrijeme svog djelovanja nije zario u crninu nijednog Atenjanina.

17. po čemu su poznati delfi

Delfi su stekli veliko značenje kao proročište kamo su mnogi molitelji hodočastili, mnogi plemići i strani kraljevi onamo su odlazili po savjet pa su Delfi stekli i političko značenje.

18. tko je prvi perzijski vladar koji je napao grčku i kada

Darije I. – napao je grčku 490 gpne i poražen kod Maratona . Perzijski vojskovođe, Datis i Artafen su preko mora krenuli protiv Atene i Eretrije, uspjeli su osvojiti Eretriju ali ih je kod Maratona pod zapovjedništvom Miltijada potukla atenska vojska hoplita.

19. tko je demosten ? filipike ?

Demosten je bio grčki govornik koji je održavao javne govore protiv Filipa makedonskog, zato se zovu Filipike. ( 1 filipika 349. gpne )

20. tko je fidija

Fidija, (Atena, oko 500. pr. Kr. – ?, 438. pr. Kr.) je bio najslavniji grčki kipar svog vremena. Njegovo kiparstvo je sinonim za najčišći izraz zrele klasike i ideal harmonične ravnoteže božanskog i ljudskog. Sintetizirao je duh, snagu i strast koji su se rodili u okviru Periklovih političko-religioznih koncepcija i u ozračju atenske demokracije.

21. tko je seleuk
Seleuk I. Nikator ( između 358. p. n. e. i 354. p. n. e. - 281. p. n. e. ), sirijski kralj, vladao 305. p. n. e. - 281. p. n. e..Vojskovođa Aleksandra Velikog i osnivač makedonske dinastije Seleukidi koja je vladala velikim dijelom Aleksandrova carstva u Aziji u razdoblju 305. p. n. e. - 64. p. n. e.. Naslijedio ga je sin Antioh I. Soter
22. što povezuje kleopatru i alexandra

Oboje su bili egipatski faraoni

23. što je pentakosiomedimnoi

Nakon što je u Ateni Solon 594 pne proveo svoju reformu, plemstvu ( hipejci ) i imućnim seljacima ( zeugiti ) pridodao je on još treći stalež velikih zemljoposjednika koji su mogli dokazati da imaju preko 500 vagana ( po 52 litre ) žita godišnjeg uroda ( zbog toga pentakosiomedimnoi )

24. metec ?

Meteci su bili stranci naseljeni u Ateni

25. heloti i hopliti

heloti su pokoreno stanovništvo ( pod spartom ) kojemu su prepuštali obradu tla. Heloti su su bili državni robovi u Sparti. Za razliku od robova u drugim antičkim državama, heloti nisu bili u vlasništvu pojedinca već su dodjeljivani uz državna zemljišta na kojima su služili. Hopliti su bili teško naoružani grčki vojnici, nosili su mač ili koplje ( sarisa, 4 m ) a bogami i štit i kacigu.

26. dorani

Dorani .- Jedna od glavnih staro-helenskih grupa naroda izvorno naseljeni blizu planine Olimp. Dorani su svoje ime dobili po Dorusu, sinu Heleninom. U 12. stoljeću prije Krista počinju migrirati na jug. Tri dorska plemena Hileji (Hylleis), Pamfiloji (Pamphyloi) i Dimani (Dymanes) naselili su se na istoku i jugu Peloponeza, zamijenivši na tome mjestu Ahajce Njihove migracije trajale su 1100 pa do 950 prije Krista, nakon čega se njihov utjecaj osjetio čak na Kreti, a osnivasli su kolonije i u Italiji, Siciliji i Maloj Aziji.

27. falanga

je bojni poredak grčkog pješaštva iz klasičnog razdoblja. Falangu je sačinjavalo 16 sintagmi hoplita zbijenih jedan uz drugoga.. Sintagma se sastojala od kvadrata od po 16 redova sa 16 stupaca vojnika. Falanga je bila ranjiva na krilu i straga gdje su je štitle konjaničke postrojbe i peltasti ( plaćenici )

28. polikrat

Polikrat sa Samosa ( 538 – 522 gpne ) je bio tiranin koji je Samos učinio najjačom pomorskom silomu Egejskom moru. Svojim je gusarskim pohodima držao u strahu sve grke

29. izonomija

Izonomija su jednaka politička prava za sve građane u Ateni

30. pleme skiti

Skiti - nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koja u 8. i 7. stoljeću p.n.e. migriraju iz središnje Azije na područje čije je središte bila današnja Ukrajina, i gdje su osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo. Skitija se protezala sve od Dunava na zapadu pa do granica Kine na istoku a vladavina ovog naroda održala se negdje do 2. stoljeća p.n.e. Skiti su bili veoma vješti nomadski jahači koji nije imao svoj sistem pisanja, a većina podataka o njima potjeće od Grka Herodota koji je živio u 5. stoljeću p.n.e. Njihove 'kuće' bili su šatori od pusti koje su prenosili na kolima sa volovskim zapregama. Poznavali su stremen i laso i kao i Sarmati pili su uzavrelo kobilje mlijeko, 'kumys'. Grci koji su ih nazivali barbarima trgovali su sa njima u 7. stoljeću p.n.e. prodajući im vino i drugu luksuznu robu. Poznato je da su u istom stoljeću upali u gornju Mezopotamiju i Siriju i u 4. stoljeću na Balkan te da su ratovali sa Darijem I. (512. p. n. e.) Uništio ih je Aleksandar Veliki 325. p. n. e., a iza 300. su protjerani i s Balkana. U Rusiji su ih u 2. ili 1. st. p. n. e. zamijenili Sarmati.

31. tko je menes

Kralj Menes je osnivač Egipatskog carstva, ujediniuo je gornje i donje kraljevstvo oko 3100 gpne

32. nabroji najpoznatije perzijske vladare

Kir, Kambiz, Darije I , Kserkso,

33. bitke alexandra velikog sa perzijancima ( i godine )

334. gpne Aleksandar je prešao Helespont i započeo rat sa Perzijancima, te je godine porazio perzijske satrape na rijeci Granika. Zatim je 333 gpne porazio Darija III Kodomana kod Isa te par godina kasnije kod ponovno kod Gaugamela, nakon toga je zauzeo Perzepolis 331. pr. Kr. nakon iscrpljujuće bitke kod Perzijskih vrata gdje ga je mjesec dana zadržao Ariobarzan

34. hebrejski kraljevi i svijet u to doba

Saul ( 1022 gpne ), David ( 1002 – 963 gpne ), Salomon ( 963 – 925 gpne ). Na području između Mezopotamije i Sredozemnog mora živjela su u 2 tis. Pne tri semitska naroda – Izraelci, Feničani i Aramejci.

35. grčki autori drama ( trojica )

eshil, sofoklo, euripid

36. pizistrat

Pizistrat, (otprilike 6. stoljeće pr. Kr. - 528. pr. Kr. ili 527. pr. Kr. ) je bio atenski vladar. Prijevarom je uspio doći na čelo Atene, i to tako što je od polisa tražio tjelesnu stražu, lažući da mu je život u opasnosti. Dobiva vojnike, s njima uspijeva osvojiti Atenu i proglašava se vladarem. Uveo je tiranidu, odnosno samovladu, vladavinu pojedinca. Ipak, za vrijeme njega i njegovih nasljednika Atena doživljava procvat. Vrše se javni radovi, gade se nove građevine, Atena postaje velika pomorska i trgovačka sila tog doba. Kad su Pizistratidi konačno zbačeni 500.g.pr.Kr. dolazi do uspostave demokracije.

37. mohendžo daro

i Harapa su u razdoblju od 2600. pr. Kr. pa do 1800. pr. Kr. Bili gradovi-države tj. dio indske kulture. Mohendžo daro je smješten na donjem toku Inda u današnjem Pakistanu.

38. tko je mitra

bog sunca u perzijskom zoroastrizmu ( ali se pitanje ne odnosi na to )

39. samničanski rat

Prvi samnitski rat (343. pr. Kr. - 341. pr. Kr.) je uzrokovan upadom Samnita u Kampaniju (Campania). Kapuanci su tražili pomoć od Rimljana, koji nisu prvobitno htjeli intervenirati zbog svojeg saveza sa Samnitima. Međutim kad su Kapuanci ponudili svoj grad Rimljanima, Rimljani su se sukobili sa Samnitima. Rimljani su 341 p.n.e. prinudili Samnićane na mir
Drugi samnitski rat (327. pr. Kr. - 304. pr. Kr.) je uzrokovan osvajanjem kampanijskog grada Neapolisa (Napulj) 327. p. n. e., jer su i Samniti već odavno željeli zauzeti tu oblast
Treći samnitski rat (298. pr. Kr. - 290. pr. Kr.) je uzrokovan upadom udruženih Etrušćana i Gala u Latijum a Samnićani se učvršćuju u Lukaniji. Najznačajnija bitka iz ovog rata je bitka kod Sentinuma (296. pr. Kr.), gdje su Rimljani pobjedili udružene Samnite i Gale ali su i sami pretrpjeli ogromne gubitke (9000 mrtvih).

40. Markomanski ratovi

Marko Aurelije morao je u dva teška rata( 169 – 175 i 177 – 180 ) potisnuti germanska plemena koja su provalila preko Panonije i Norika sve do u sjevernu iItaliju

Grci – Jonjani, Eolci, Dorani –
Ratovi :

- u prvoj polovini 7. st – gradovi Halkida i Eretrija na Eubeji ( međusobna borba plemićkih rodova )

Perzijski ratovi :
- 500 gpne – neki maloazijski grčki gradovi pod perzijskom upravom zatražili pomoć od Grčke i dobili je. Ustanak Grka se rodio zbog slučajne i osobno obojene konstelacije gradskog tiranina iz Mileta koji je pokušao svoj ugled uspostaviti protuperzijskim spletkama. Jonjani traže pomoć, samo Atena i Eretrija šalju pomoć u brodovlju.
- Grci osvajaju Sard, ustanički pokret obuhvaća veče dijelove male Azije i Cipra
- Grčko je brodovlje kod Lade pred Miletom 495 gpne potučeno a Milet ( tada najvažniji grčki grad ) osvojen i potpuno razoren 494 gpne
- 490 gpne perzijski vojskovođe Datis i Artafen kreću preko mora do Atene i Eretrije da ih kazne zbog pomoći Jonjanima. Perzijanci osvajaju Eretriju ali im kod Maratona sveukupna Atenska vojska hoplita pod zapovjedništvom Miltijada zadaje potpuni poraz.
- 483 priprema se novi vojni pohod što ga predvodiKserkso, nasljednik Darija I ,
- 481 gpne Atena i Sparta sklapaju savez protiv Perzijanaca, počevši od 482 Atena pod vodstvom Temistokla gradi flotu od 200 brodova.
- 480 Kserkso prelazi Helespont sa vojskom, sukobljava se sa Spartancima pod vodstvom Leonide kod Termopila. Kserkso zaobilazi Termopile, ulazi u napuštenu Atenu te se odlučuje napasti atensko brodovlje kod Salamine. Grci su porazili perzijance, Kserkso predaje vođenje rata Mardoniju i vraća se u Perziju.
- 439 perzijanci su opet poraženi kod Plateje u Beociji, brodovlje uništeno kod Mikale.
- Istovremeno sa perzijancima, Grke su na Siciliji napali Kartažani. U nevolji, sicilski su se tirani složili pa su 480 gpne kod Himere, pod zapovjedništvom Gelona potukli Kartažane.

Atena i Sparta :
- prvi oružani sukob ( nakon 460 gpne )
- Atenjani nakon 460 gpne kreću u vojni pohod na Egipat , perzijanci pružaju otpor i atenski je odred uništen 454 gpne.
- Atena 453 gpne sklapa sa Spartom mir
- 450 nakon pobjede Atenjana protiv perzijanaca kod Salamine na Cipru rat je bio okončan. Kralj kraljeva se odrekao maloazijskih gradova – Kalijev mir 449 gpne
- Peloponeski rat izbio je 431 gpne, Korint je uvukao Spartu u rat u kojem su sudjelovale skoro sve grčke države.. Peloponeski rat je trajao gotovo 30 godina. Otpornu snaguAtenjana oslabila je i kuga je izbila 430 gpne a kojoj je podlegao i Periklo.Posčlije 10 godina uspjela se afirmirati stranka pod vodstvom Nikije koja sklapa mir sa Spartom na temelju statusa quo iz 431 gpne. Uskoro u Sateni prevladava radikalnija struja na čelu sa Hiperbolom i Alkibijadom. Ovaj posljednji nagovara Atenjane na sicilsku ekspediciju.
- Atenjan iisplovljavaju 415 gpne prema siciliji, 413 gpne su potučeni od Spartanaca na čelu sa Gilipom.
- U Ateni 411 gpne izbija oligarhijski puč koji ukida demokratski sustav
- Alkibijad kod Kizikasa uništava spartansko brodovlje
- Atenjani kod Aginuza 406 gpne opet potukli spartance pod vodstvom Lisandra
- Kod Egospotama doživljavaju poraz 405gpne, Lisandar je ušao u Pirej, atenske su zidine bile porušene, Sparta postaje vodeća sila u grčkoj. Ruše demokraciju i uspostavljaju oligarhiju
- Spartanski je kralj Agesilaj 339 gpne vodio u maloj aziji borbe protiv perzijanaca
- U matičnoj se zemlji formirala fronta protiv spartanaca sa jezgrom u Beocijskom savezu pod vodstvom Tebe – Korintski rat ( 395 – 387 )
- Atena je 394 pod vodstvom Konona kod otoka Knida porazila spartansko brodovlje. Spartanci uvlače perzijance na svoju stranu ( to je ostvario Antalkida, spartanski pregovarač na dvoru kralja kraljeva u Suzi )
- Nastupa Antalkidin mir 387 gpne
- Atena je ponovo ojačala te 377 gpne osniva drugi atički pomorski savez
- U bitki kod Leuktre 371 gpne Tebanac Epaminonda je kosim bojnim poretkom porazio spartance koji se više nikad nisu oporavili od tog udarca.
- Tebanci ih ponovno pobjeđuju 362 gpne kod Mantineje i Sparta više definitivno nije grčka velesila. Epaminonda u toj bitki pogiba.
- Nakon sloma sicilske ekspedicije, Kartažani kreću u ofenzivu protiv grka sa ciljem da ih otjeraju sa sicilije. Selinus je uništen 409 gpne a zatim i Akragas. U Sirakuzi na vlast stupa tiranin Dionizije I koji razvija vojsku i mornaricu te nakon dugotrajnog rata ( 397 – 392 ) tjera Kartažane na sjeverozapad otoka.

Makedonci - Filip :
- Ateni je preoteo Amfipolis 357 gpne te zatim Pidnu 356 gpne
- Nakon toga umiješao se u sveti rat protiv Fokejaca koji su tlačili Delfe
- Atenjani i Beoćani zajedno sa drugim državama u savezu gube bitku kod Heroneje a Filip je pobjednik.

Aleksandar :
- 334 gpne prelazi Helespont i započinje rat s perzijancima
- poražava perzijske satrape na rijeci Granika 334
- 333 gpne kod Isa poražava Darija III Kodomana
- 332 osvaja Tir, fenikijsku obalu te je 331 zaposjeo Egipat gdje osniva grad Aleksandriju.
- Kod Gaugamele je ponovno porazio Daija III kodomana te zatim zauzeo Perzepolis i Suzu.
- Baktrijski vojni pohod 329 – 327 gpne
- Vojni pohod u Indiju 327 – 325 gpne

Doba Diadoha :
- Antigona Monoftalmosa, najopasnijeg protivnika, 301 gpne potukli su kod Ipsosa Ksandar ( Antipaterov sin ), Lizimah, Ptolomej i Seleuk.
- 281 gpne Lizimaha ( koji je vladao malom Azijom i Trakijom ) kod Kirupediona potukao Seleuk.

Razdoblja :
- arhajsko ( rano ) doba
– od početka razračuinavanja sa Perzijom pa do uspona Makedonije – Klasično doba
- nakon Aleksandra – Helenističko doba

Sparta -
Dorani su prodrli u Lakoniju, mikenske tvrđave su pružale žesatok otpor, naročito Amikla. To je Dorane primoralo da i dalje žive u ratničkoj organizaciji, ponašali su se kao pleme u seobi i zadržali središnju kraljevsku vlast i logorski život. Takviu se ratnici nisu mogli baviti poljoprivredom pa su rad nametnuli pokorenom stanovništvu.Dorani su svojlogorski život koncentrirali u jednom naselju nalik na grad – Sparti. Ograničavai su se na ratničko zanimanje a helotima ( pokorenom stanovništvu ) prepuštali ob radu tla. Nakon Lakonije osvojili su susjednu Meseniju.
U 6 stpne postaje vodeća sila na Peloponezu. Kralj Pauzanije vojevao slobodno u Bizantionu pa je opozvan.

Svijet grčkih bogova - bio je satkan od predgrčkih, orijentalnih i sastojaka donešenih od doseljenika.Pojedina mjesta su uživala veći ugled – Zeus na Olimpiji, Posejdon na Istmu, Hera u Argosu, Apolon u Delfima, Artemida u Eezu

Razlozi za kolonizaciju – ( počelo je od sredine 8 st. trajalo neometano skoro 2 stoljeća ) prenaseljenost grčkog matičnog kopna, svijest o trajnoj ugroženosti opstanka, želja za avanturom.
Izlazišta su bila – Halkida, Eretrija, Magara, Naksos ( ista plemena ili isto narječje )

Probuđeni grčki duh – ( početak 6 stpne čak i 7 stpne ) – Prvi veliki filozofi prirode su iz Jonije, Anaksimander i Tales su bili iz Mileta kao i zemljopisac Hekatej. Filozof Pitagora bješe rođen na Samosu, kasnije živio u južnoj Italiji.Parmenid iz Eleje

Običajno pravo – u rano 7 stpne u Lokranima ( južna Italija ) zapisao Zaleuk, u sicilskoj Katani Haronda ( 6 st ), u Ateni Drakon ( 624 gpne )

Tirani – u mnogim su gradovima zavađene stranke prepuštale izabranom sucu posredniku da uvede novi poredak. Tako je na mnogim mjestima dolazilo do toga da se jedan plemić nametnuo za gospodara grada – tiranina – jedan od prvih – Pitak iz Mitilene. Tiranin je u to doba bio moderan političar, rođen iz zahtjeva svog vremena, brinuo se za pravnu sigurnost, objavljivao reforme zakona, sređivao posjedovne odnose na pravedan način. Polikrat sa Samosa ( 538 – 522 ), sicilski tirani – Gelon iz Gele ( 491 – 478 ) najprije u Geli a kasnije u Sirakuzi, zatim Teron iz Akragasa ( 488 – 472 ) . U Ateni – 561/60 Pizistrat, nakon njegove smrti ( 528/27 ) su slijedili njegovi sinovi Hipija i Hiparh. Nakon njih Alkmeonid Klisten ( 508 ) reorganizira građanstvo u intereseu puka. Organizirao građanstvo po zemljopisno određenim okružjima. Klisten je ustanovio pučko vijeće ( bule demoise )

Atički pomorski savez – Atena je sa određenim gradovima na Egejskom moru i na zapadnoj obali Male azije obrazovala vojnu zajednicu. Procjena financijske djelotvornosti je važna zbog izračunavanje visine priloga, prvu je procjenu poduzeo Atenjanin Aristid. U malo desetljeća savez raste na 400 članica.
Doba Diadoha – podjela države. nakon smrti Aleksandra –Savezi i borbe trajali su do 281 gpne. Tada se ustaljene 3 oblasti sve do vremena rimljana : Makedonija pod obitelji Antigona Monoftalmosa ( Antagonidi ), zatim Seleukidska država pod Seleukidovim nasljednicima ( Seleukidi ) i Egipat pod Ptolomejemi njegovim nasljednicima ( Ptolomejevići ) , Helenistički su vladari bili vojni despoti, najlake su vladali Antagonidi, protiv njh se u grčkoj osnovao Etolski pa zatim Ahejski savez. Usprkos brojnim borbama, održala se makedonija sve do rimljana. Seleukidima je bilo teže, oni su spali samo na Siriju. Krajem 3 stpne uspio je jedan Seleukid, Antioh III , vezati najveći dio istočnih pokrajina uz svoje kraljevstvo ali njegovi pokušaji na zapadu su ga doveli u zavadu s rimljanima koji su ga 190 gpne porazili kod Magnezija na Sipilu i otada je Seleukidska država osuđena na raspad. U helenističkom su dobu u Aleksandriji procvale znanosti, Aleksandrijska je knjižnica bila najveća na svijetu. Jezikoslovac i zemljopisac Ewratosten je živiuo u Aleksandriji, također i matematičar i inženjer Heron, a bogami i pjesnik Kalimah. Arhimed je živio u Sirakuzi

Neke Grčke face ( koje nisu u pitanjima )

1. Temistoklo
genijalni državnik pod kojim su Atenjani sagradili 200 brodova za borbu protiv perzijanaca. Vodio je bitku protiv perzijanaca kod Salamine, Upregnuo je atenjane bez imovine da budu veslači na lađama čime je i neznajući započeo radikalnu demokratizaciju Atene

2. Efijalt

462 gpne bio je prvak radikalnog smjera u Ateni, oduzeo je moć areopagu tako što je ukinuo pravo da mu činovnici polažu račune

3. Aristofan

Atenski komediograf koji je u svom dijelu '' Ose '' kritizirao demokraciju, svoj je kor sudaca sastavio od staraca.

4. Kimon

Sin pobjednika kod Maratona – Miltijada, isticao se u kasnijim razračunavanjima sa perzijancima. Bio je najutjecajniji čovjek tog vremena u Ateni, bio je obožavalac Sparte.. Obaranjem areopaga 462 gpne demokrati su se odvojili od Sparte /( razvikane aristokratske države ) i prognali Kmona.



5. Jazon

Je tiranin iz Tesalije u gradu Feri, Jazon je izgradio snažan položaj i time oko 370 gpne imao velik utjecaj u srednjoj grčkoj

6. Izokrat

Publicist koji je pokušavao da za ideju mira prirazumijevanje u javnosti, pri čemu se opći mir povezivao sa općim ratom protiv perzijanaca. Vodstvo u tom ratu je Izokrat dodjeljivao svim silama u grčkoj te najzad i Filipu Makedonskom.

7. Timoleon

Nakon što su ga Sirakužani pozvali da uspostavi red na siciliji, gdje su izbile borbe između Dionizija II i šurjaka Dionizija I - Diona, Korint šalje Timoleona koji je 344 gpne uspostavio red, ukinuo je tiranske vladavine i odagnao Kartažane u svoje granice. Zatim se 337 gpne povukao te nastavio živjeti kao privatnik.

8. Aridej

Polubrat Aleksandra velikog koji se nakon njega uspeo na vlast kao Filip III ali je bio slabouman pa je otpao u pogledu upravljanja državom

9. Aleksandar IV

Posmrtno rođeni Aleksandrov sin, umoren 311 gpne

10. Olimpija – Aleksandrova mati, Euridika – Aridejeva žena

Gurale se u politiku nakon smrti Aleksandra

11. Aleksandrovi generali :

Perdika, starac Antipater, Antigon Monoftalmos, Grk Eumen.

Pojmovi :

Heloti – pokoreno stanovništvo
Spartiati – spartanski ratnici
Seisahtheia – Solonovo oslobođenje od dugova
Pentakosiomedimnoi – 500 vagana žita, 52 litre žita godišnje
Timokratski poredak – zasnovan na imovinskoj procjeni nužnoj radi određivanja klasa za vršenje vojne dužnosti.
Bule demoise – pučko vijeće koje je preuzelo najvažnije političke funkcije starog plemićkog vijeća ( areopaga )
Ostrakizam – sudovanje na pločici ( ostrakon – pločica na koju se zapisivao pravorijek )
Efori – petorica nadzornika dvaju Spartanskih kraljeva.
Satrapije – Perzijske upravne oblasti, Satrapi – upravitelji
Teti – Atenjani koji nisu imali nikakve imovine
Izonomija - jednaka politička prava svih Atenjana
Areopag – plemićko vijeće ,središte državnog života
Arhont - je titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima
Arhontat – središnje činovnićko vijeće
Demi – mala zemljopisna okruženja
Strategi – vojskovođe
Meteci – robovi i stranci koji su živjeli u Ateni
Buleuterion – gradska vijećnica
Gimnazija – vježbališta za mladež
Diete – plaće što su ih dobivali činovnici, suci i sudionici pučkih skupština i kazališnih izvedbi.
Buleuti - vijećnici
Pritanija – desetina od 500 buleuta koji su vršili vlast., na čelu im je predstojnik
Bule – vijeće
Demagozi – pojedinci koji su se odlikovali govorničkom vještinom, pravi vladari u demokraciji

Keith Jenkins
Promišljanje historije

1. Što je historija

O teoriji

Historija je diskurs o prošlosti. Prošlost je objekt pažnje povjesničara, historiografija je način na koji joj se povjesničari posvećuju. Prošlost se jednom dogodila, više je nema, povjesničari je mogu ponovno oživjeti samo pomoću veoma različitih medija npr.knjiga, članaka, dokumentarnih filmova itd. Historija je ono što nastaje dok povjesničari rade svoj posao. Radove utjelovljene u knjigama, časopisima itd čitamo kad se bavimo historijom. Historija se doslovce nalazi na policama knjižnica i drugih mjesta. Historija je intertekstualni lingvistički konstrukt. Ako učimo dio povijesti čitajući nečiji radi, možemo reći da smo naučili ono što je taj netko napisao o tom dijelu povijesti a ne da smo doslovce naučili povijest. Isti predmet istraživanja može se u različitim diskursima čitati na različite načine, dok istovremeno unutar svakog od njih postoje razlićita čitanja ovisno o vremenu i prostoru. Povjesničari konstruiraju analitičke i metodološke alate kako bi iz sirovog materijala oblikovali svoje načine čitanja i govora o njemu – diskurs. Svijet prošlosti dolazi do nas uvijek već u obliku priča te ne možemo izaći iz tih priča i provjeriti odgovaraju li one stvarnome svijetu / prošlosti, jer te uvijek već pripovjesti zapravo tvore stvarnost. Uzimajući u obzir razliku između povijesti i historije, stvara se sljedeći problem : kako ponovno povezati prošlost i historiju? Postoje 3 veoma problematična teorijska područja u pokušaju povezivanja prošlosti i historije : područje epistemologije, metodologije i ideologije.
Epistemologija – grč episteme = znanje ( epistemologija je nauka o spoznaji ) se odnosi na filozofsko područje teorija o spoznaji. Ovo se područje bavi našim mogućnostima stjecanja znanja o bilo čemu. U tom je smislu historija dio jednog drugog diskursa – filozofije. Te sudjeluje u općem pitanju o tome što je moguće znati, s obzirom na svoje vlastito područje spoznaje – prošlost. Tu se uočava problem jer ako je teško spoznati nešto što postoji, još je teže reći nešto o subjektu poput '' prošlosti u historiji '' kojeg, zapravo, više nema. Očito je stoga da je svako takvo znanje provizorno te da ga konstruiraju povjesničari radeći pod raznim vrstama pretpostavki i pritisaka koji nisu, naravno, djelovali na ljude u prošlosti..Priznati da zapravo neznamo, da vidimo historiju kao nešto što ( logično ) može biti sve što želimo da bude znači postaviti pitanje o tome kako su se određene historije konstruirale u baš takvom obliku a ne u nekom drugom. Do spoznaja o prošlosti u stanovitom smislu dolazi samo zbog epistemološke krhkosti. Jer kad bi bilo moguće znati jednom zauvijek što se dogodilo, tada više nebi bilo potrebe da se pišu nove historije. Epistemološka krhkost omogućava da se čitanja povjesničara razlikuju ( jedna prošlost – mnogo historija ). Četiri stavke čine historiju epistemološki krhkom. Ad1 - nepregledna prošlost isključuje totalnu historiju. Najveći dio informacija o prošlosti nikada nije ni zabilježen a većina ostalih je iščeznula. Ad 2 – nijedan prikaz ne može vratiti prošlost onakvu kakva je bila jer ona nije postojala u obliku pripovjesti već događaja, situacija itd. Nema ispravnog teksta u odnosu na kojeg su sve druge interpretacije samo varijacije, varijacije su sve što postoji. Ono što se nekoć događalo uvijek se opaža kroz nataložene naslage prethodnih interpretacija te kroz čitalačke navike i kategorije koje su razvili prethodni / sadašnji interpretativni diskursi. Ovakav način gledanja pretvara proučavanje historije ( prošlosti ) u proučavanje historiografije ( povjesničara ), dok se historiografija ne smatra samo dodatkom proučavanju povijesti već kao nešto od čega se ona zapravo sastoji. Ad 3 – bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao '' pripovjedača ''. Pisana historiografija u praksi ograničava slobodu povjesničara da piše štogod želi time što čitatelju omogućava pristup njegovim / njezinim izvorima. No povjesničareva gledišta i sklonosti još uvijek oblikuju odabir povijesnog materijala, a naši osobni konstrukti odlučuju što ćemio sa njima uraditi. Prošlost koju znamo uvijek je uvjetovana našim vlastitim gledištima, našom vlastitom sadašnjošću.
Ad 4 – gledajući unatrag, možemo na neki način doznati o prošlosti više nego onovremeni ljudi. Prevodeći prošlost u moderne termine i koristeći znanja koja su možda prije bila nedostupna, povjesničar otkriva ono što je u prošlosti bilo zaboravljeno te spaja djeliće koji nikada prije nisu bili spojeni. Ljudi i socijalne formacije su stoga zahvaćeni procesima koji se mogu vidjeti samo retrospektivno, a dokument i drugi tragovi istrgnuti su iz svojeg originalnog konteksta, svrhe i funkcije kako bi ilustrirali, recimo, obrazac koji možda njihovim autorima ni izdaleka nebi imao smisla.
Rasprava o metodi kao putu prema istini je zabluda. Postoje različite metode bez ikakvih dogovorenih kriterija za odabir. Svaka je metoda rigorozna, koherentna i konzistentna unutar sebe, no isto tako i autoreferentna tj. svaka metoda može uputiti kako unutar vlastitih granica izvesti valjane argumente. Također postoje još jedni metodološki argumenti koji se redovito pojavljuju u uvodnim raspravama o prirodi historije. Radi se o konceptima koje se predstavlja kao ključne u historiografiji a to su vrijeme, dokazi, uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena, sličnosti i razlike.
Što se ideologije u historiji tiče, ideološki poticaji u kistoriji bili bi iz interesa koji se nalaze izvan historije per se i takav predmet bi bio sredstvo za prenošenje određene pozicije u svrhu vjerovanja- Zato dominantne historije uopće nisu ideološke i ne pozicioniraju ljude i gledišta o prošlosti izvan predmeta. Historija se nikada ne piše zbog same sebe, ona je uvijek za nekoga. Činjenica da je historija per se ideološki konstrukt znači da je stalno prerađuju i preuređuju svi oni na koje odnosi moći utječu na različite načine, oni koji su podređeni, podjednako kao i oni koji su dominantni, također imaju svoje verzije povijesti kojima legitimiraju svoje vlastite prakse, verzije koje moraju biti isključene kao neprikladne iz svega što je dio dominantnog diskursa. U tom smislu, poruke koje se iznose stalno se preuređuju i konstruiraju , jer se potrebe dominantnih / podređenih u stvarnome svijetu stalno prerađuju, nastojeći mobilizirati ljude ( narode ) kako bi poduprli njihove interese. Također je lako uvidjeti kako je popis mogućih uporaba historije praktično beskonačan jer kakva bi to bila historija kad bi se svi jednom zauvijek složili oko svega ? Oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju i prošlost a oni koji su kontrolirali prošlost kontroliraju i budućnost. Tako ljudi ( narodi ) u sadašnjosti trebaju događaje u prošlosti kako bi odredili svoje mjesto u današnjici i dali legitimitet svojim sadašnjim i budućim načinima života. Ljudi osjećaju potrebu da se danas i sutra ukorjenjuju u svojoj jučerašnjici. Pomoću historije ljudi ( narodi ) dijelom oblikuju svoje identitete.

Zaključak – historija se sastoji od epistemologije, metodologije i ideologije. Epistemologija pokazuje kako nikad zaista ne možemo spoznati prošlost, da je jaz između prošlosti i historije ( historiografije ) ontološki, tj. da je on u svojoj prirodi takav da ga nikakva količina epistemološkog napora ne može premostiti. Povjesničari su razvili rigorozne metode da bi smanjili utjecaj povjesničara koji interpretira. Njih su zatim na različite načine pokušali učiniti univerzalnima, tako da svatko tko ih interpretira može pomoću jezgre vještina, koncepata, rutine i procedura postići objektivnost. No, postoje razne metodologije, tzv. središnji koncepti novijeg su datuma i pristrane konstrukcije, a razlike postoje zbog toga što je historija u osnovi osporavani diskurs, područje borbi na kojem ljudi ( narodi ) , klase i grupe autobiografski konstruiraju interpretacije prošlosti doslovce da bi zadovoljili same sebe. Nema konačne historije izvan tih pritisaka, svaki ( privremeni ) konsenzus može se postići jedino kad dominantni glasovi ušutkaju one druge, bilo pomoću izravne sile ili prikrivenog uključivanja. Konačno, historija je teorija, teorija je ideološka, a ideologija su samo materijalni interesi. Ideologija prožima svaki kutak historije, uključujući svakodnevne prakse pisanja historija u onim institucijama koje su u našim socijalnim formacijama u tu svrhu osnovane – osobito sveučilištima.

O praksi

Historija nastaje i nastajat će zbog mnoštva različitih razloga te na različitim mjestima. Ne postoje neproblematične historijske ( povjesničarske ) istine kao takve. Historiju provodi skupina djelatnika koju nazivamo povjesničarima kad se bave svojim poslom. Oni u svoj posao unose sebe osobno, svoje vrijednosti, pozicije, ideološke perspektive. Unose također i epistemološke pretpostavke. Povjesničari ih nisu uvijek posve svjesni, no imat će na pameti načine stjecanja znanja. Ovdje ulaze u igru različite kategiorije – ekonomske,socijalne, političke, kulturne, ideološke itd. – različiti koncepti unutar tih kategorija i među njima, te općenite pretpostavke o konstantama postojanosti ili, drugačije rečeno, o ljudskim bićima. Uporabom tih kategorija, koncepata i pretpostavki, povjesničar stvara hipoteze, formulira apstrakcije i reorganizira svoje materijale kako bi uključivali i isključivali. Povjesničari posjeduju rutine i procedure ( metode u užem smislu riječi ) za izravan rad na materijalu : načine provjeravanja njegova podrijetla, statusa, vjerodostojnosti, pouzdanosti. To su određene prakse koje se često označavaju kao '' povjesniučarske vještine ‘‘. Oboružan takvim praksama, povjesničar se može neposrednije pozabaviti '' proizvodnjom '' historije – izradom pripovjesti. Povjesničari vrludaju između objavljenih radova drugih povjesničara i neobjavljenog materijala. Ovi neobjavljeni, noviji materijali, mogu se nazvati tragovima prošlosti ( doslovce, preostacima prošlosti, - dokumenti, zapisi, predmeti itd ) koji su mješavina poznatih slabo upotrebljivanih tragova, novih, neiskorištenih i moguće nepoznatih tragova, te starih tragova, tj. materijala koji su se koristili prije no sada ih je moguće zbog novijih tragova koji su pronađeni smjestiti u kontekst različit od onoga u koji su bili prije uključeni. Povjesničar zatim može započeti sa organizacijom svih tih elemenata na nove ( i raznolike ) načine – uvijek u potrazi za onim priželjkivanom – originalnom tezom – te tako započeti sa transformacijom tragova o nekoć konkretnome u '' konkretno mišljeno '', tj. u povjesničarske prikaze. Odje povjesničar doslovce re-producira tragove prošlosti u novu kategoriju, a ovaj čin preobrazbe, prošlosti u historiju, jest povjesničarev osnovni posao. Nakon što obave svoja istraživanja povjesničari ih moraju zapisati. Tu dolazimo do pritisaka svakodnevnice kao što su: pritisak od obitelji i prijatelja, pritisci na radnom mjestu od strane dekana, pročelnika odsjeka, suradnika. Također su prisutni i pritisci izdavača na broj riječi, format, tržište, rokove, literarni stil, recenzente, prerađivanje teksta… Sve dosad napisano bavi se proizvodnjom historija no tekstove treba i pročitati : konzumirati. Tako se i konzumacija teksta odvija u kontekstima koji se ne ponavljaju, doslovce, nema dvaju istih čitanja. Ako shvatimo da je historija ono što pišu povjesničari, da je pišu na temelju tankih dokaza, da je historija neizbježno interpretativna, da se svaki argument može sagledati iz barem 10 različitih perspektiva te da je stoga historija relativna, možemo se zapitati zašto se njome uopće baviti ako je sve samo interpretacija i nitko zapravo ništa ne zna? Ako je sve relativno, čemu se uopće truditi ? To je stanje duha koje bismo mogli nazvati nesretnim relativizmom.
Dekonstruiranje historije drugih ljudi jest preduvjet za konstruiranje vlastitih, na načine koji ukazuju da znamo šta radimo i koji podsjećaju da je historija uvijek historija za nekoga Iako su svi prikazi logički problematični i relativni, zapravo su neki dominantni a drugi marginalni. To je zato šro je znanje vezano uz moć, a unutar socijalnih formacija oni s najviše moći distribuiraju i legitimiraju znanje vis-a-vis interesa onako kako to najbolje mogu. Izlaz iz teorijskog relativizma je analiza moći u praksi.

Definicija historije

Historija je promjenjivi, problematični diskurs, naoko o jednom dijelu svijeta, o povijesti. Nju proizvodi skupina djelatnika (uglavnom profesionalnih povjesničara ) koji misle iz sadašnje perspektive. Oni rade na međusobno prepoznatljive načine koji su epistemološki, metodološki, ideološki i praktično pozicionirani. Kad jednom dospiju u javnost, proizvodi njihova rada podložni su uporabama i zlouporabama koje su logički beskonačne, no koje zapravo općenito korespondiraju s različitim sjedištima moći koje postoje u svakom trenutku i koje strukturiraju i distribuiraju značenja historija duž dominantno-marginalnog spektra.




2. O nekim pitanjima i nekim odgovorima

O istini

Istina je autoreferentna govorna figura, nesposobna da omogući pristup pojavnome svijetu : riječ i svijet, riječ i predmet, ostaju razdvojenima. Istina ovisi o onome tko ima moć učiniti je istinitom. Na taj se način omogućava funkcioniranje koncepta istine ( bile one istinite ili ne ) poput cenzora. Historija je diskurs, jezična igra, unutar tog diskursa istina i slični izrazi su sredstva za otvaranje, reguliranje i zatvaranje interpretacija. Istina djeluje kao cenzor – njome se povlači granica. Znamo da su takve istine zapravo korisne fikcije koje postoje u diskursu zahvaljujući moći ( netko ih tamo mora staviti i zadržavati ), a moć koristi pojam istine kako bi vršila kontrolu : režimi istine. Istina sprječava nered i upravo taj strah od nereda ( od onih koji proizvode nered ) ili, strah od slobode ( za one koji nisu slobodni ), jest ono što funkcionalno povezuje istinu sa materijalnim interesima.

O činjenicama i interpretaciji

Povjesničari nisu previše zaokupljeni pojedinačnim činjenicama, jer takvi interesi dodiruju tek onaj dio historijskog diskursa kojeg nazivamo kronikom. Povjesničari su ambiciozni, oni žele otkriti ne samo što se dogodilo već kako i zašto se to dogodilo, što su ti događaji značili i što znače. Stoga se zapravo nikad ne radi o činjenicama per se već o težini, poziciji, kombinaciji i značenju koje one imaju jedna vis-a-vis druge u konstruiranju objašnjenja. Robert Skidelsky pisao je o tome da većina povijesnih činjenica nije sporna, da relativizam ne predstavlja nikakvu prijetnju uobičajenim raspravama o uglavnom sporazumno prihvaćenom znanju te da u većini naših interpretacija prošlosti prevladavaju zajedničke vrijednosti i stavovi. On se složio sa time da se interpretativna aktivnost odvija, ali je ustvrdio kako je locirana na marginama gdje ne dovodi u pitanje zajednički centar, iz centra se donosi presuda o suprotstavljenim ( marginalnim ) perspektivama. Često se takve debate vezuju uz određene povjesničare (Watt, Taylor ) što se naziva historiografskom dimenzijom. Povjesničari reinterpretiraju uzgredne segmente utoliko historiografski što studenti mogu proučavati što povjesničari kažu. Ako je historija interpretacija, ako je historija ono što pišu povjesničari, tada je upravo historiografija ono od čega se sastoji pravo proučavanje povijesti. Kad netko navodno odgovara uravnoteženo i iz centra, postavlja se pitanje o kojem je centru riječ jer spektar ne može imati središte.

O pristranosti

Pristranost ima smisla jedino ako se koristi nasuprot nepristranosti tj. nekoj vrsti objektivnosti, čak istini : nepristran = vođen istinom. U historijskim redovima, pristranost se najčešće pojavljuje u empirističkoj historiji, dakle u historiji određenog tipa. Empiristička historija počiva na ideji da se prošlost nekako može objektivno re-kreirati. Njihova je ambicija omogućiti činjenicama da govore same za sebe, bez posredništva ( moguće pristranog ) povjesničara koji nastupa poput trbuhozborca. No, historija može biti drugačija od empirističke, može se promatrati kao način na koji grupe / klase osmišljavaju prošlost čineći je svojim vlasništvom : ovdje se prošlost može smisleno konstruirati za marksiste, desne radikale, feministe itd. Ako historiju promatramo kao niz čitanja koja su sva pozicionirana, onda je jasno da ne postoji nepozicionirani kriterij na temelju kojeg se može prosuđivati stupanj pristranosti. Pristranost ima središnje mjesto u empirističkom pristupu. Ovaj je pristup ( navesti činjenice da govore same za sebe ) povezan, ne logički ili nužno, nego povijesno ( kontingentno ) s liberalizmom. Ovdje se uči vagati stvari i vidjeti obje strane, ovdje se prošlost može slijediti zbog sebe same jer navodno govori bez tuđe pomoći. Ovaj se pristup ugnijezdio u školama, koledžima, sveučilištima, on je dominantan u našoj socijalnoj formaciji. S obzirom da je taj pristup dominantan, ponaša se kao da je njegov način djelovanja jedini mogući : proglašava se univerzalnim. Čineći to, empirizam ne proglašava univerzalnim samo svoje ( relativne ) uspjehe nego i neuspjehe. Ako je u konačnici sve interpretacija, ako je nečija pristranost drugome istina – što onda ? Stoga je problrm pristranosti specifičan za empirizam, no kako je to dominantan pristup, njegovi problemi kolaju kao da su opći makar oni to nisu.

O empatiji

Uspješno uživljavanje zapravo nije moguće. Nije je moguće postići iz 4 razloga. Dva su filozofska a dva praktična. Razmotrimo li jeli moguće uči u način razmišljanja druge osobe koju dobro poznajemo i koja je pokraj nas zaključit ćemo da ne možemo. Sa svakim se činom komunikacije ujedno odvija i čin prevođenja, svaki je čin govorenja interpretacija među pojedincima, a kad se taj čin prevođenja ne odvija između '' tebe i mene '' ovdje i sada, nego između '' nas i njih '' u nekom drugom prostoru i vremenu, onda taj zadatak postaje iznimno problematičan budući da povjesničari unose u sve prošle događaje svoje načine razmišljanja programirane u sadašnjosti. To su dakle neki filozofski problemi s kojima se suočava empatija : prevođenje među pojedincima, ontološki paradoks prošlog vremena, pokušaj da se povjesničar koji misli u sadašnjosti vrati u prošlost pročišćen od svega što ga je učinilo modernim. Prvi praktični problemi je u vanjskim pritiscima ( posao, obitelj, izdavači, literarni stil ) kojih se povjesničar mora otarasiti . Drugi se problem pojavljuje kad trebamo primijeniti prethodne točke na situaciju u razredu. Tu smo u stvari empatični sa razmišljanjima nastavnika koji nam određenu stvar predaje. Empatija je s nama iz razloga koji ne proizlaze iz epistemološko / metodoloških problema kao takvih, već zbog tri različite vrste pritisaka, od kojih jedan proizlazi iz školovanja, drugi iz akademskih krugova a treći je posve ideološki. U školstvu se od djece zahtjeva da se unose u razne uloge i da razmišljaju poput likova o kojima uče, takav se pristup prelio u akademsko okruženje. Akademski pritisak se povezuje sa povjesničarom Colingwoodom. On je dokazivao kako je sva historija zapravo historija misli jer je razumijevanje historije zapravo razumijevanje razloga zbog kojih su ti ljudi željeli određene stvari a ne nešto drugo. Riječju, sva historija jest historija onoga o čemu su razmišljali i zato je sva historija zapravo historija misli. Ideja J.S Milla o recipročnoj slobodi je pristup kojim treba biti racionalan, uvidjeti stavove drugih ljudi, odvagati opcije pa tako i moguće štetne posljedice ekstremnih djelovanja, taj pristup leži iza svih zahtjeva da se stavimo u poziciju druge osobe ( u prošlosti ) i da pokušamo stvari uvidjeti iz njihove perspektive, da racionalno proračunamo njihove opcije i da budemo otvoreni. U središtu aktivnosti su racionalnost i ravnoteža.
Konstruktivno bi bilo ( iako u konačnici opet nemoguće ) pokušati razmišljati poput povjesničara, a ne poput ljudi koji su živjeli u prošlosti i koji se ionako pojavljuju, striktno govoreći, tek u umu povjesničara. Dakle, ne toliko sva historija kao historija mišljenja ljudi u prošlosti već sva historija kao historija povjesničareva mišljenja.

O primarnim i sekundarnim izvorima; o izvorima i dokazima

Postoji razlika između primarnih izvora ( tragova prošlosti ) i sekundarnih tekstova. Ako se služimo originalima koji se čine autentičnima ( nasuprot sekundarnim / drugorazrednim tragovima ) i nepatvorenima ( istinitima / temeljnima ), onda se može steći znanje. U korijenu ovakvog postupka jest želja da se vratimo izvornim razmišljanjima tadašnjih ljudi kako bi njihova gledišta bila neokaljana našima. Kad nebismo imali te ideje, kad bismo se riješili želje za pouzdanošću, kad bismo se oslobodili zamisli da historija počiva na proučavanju primarnih / dokumentarnih izvora ( i da bavljenje historijom znači proučavanje samo tih izvora te da na osnovu tih originala možemo donositi presude u kasnijim povjesničarskim razmimoilaženjima ), tada bismo mogli vidjeti historiju kao amalgam svih onih epistemoloških, metodoloških, ideoloških i praktičnih interesa koji su navedeni. Jedna je točka sporna a ta je nameću li se prošli dokazi tako neodoljivo povjesničaru da ne može učiniti ništa drugo no dozvoliti im da govore sami za sebe, kao što to sugerira Elton. S druge strane Carr shvaća kako je upravo aktivni povjesničar taj koji obavlja sav posao na organizaciji tragova prošlosti. U Carrovoj argumentaciji, tragovi postaju dokazima tek onda kada se koriste da bi se potkrijepio argument ( interpretacija ) Prije toga, taj trag prošlosti, iako ne postoji, ostaje samo neiskorišteni djelić građe iz prošlosti. Važno je upamtiti najvažnije točke : - prošlost se dogodila, - postoje tragovi prošlosti, - ti tragovi postoje neovisno o tome hoće li ih povjesničar pronaći ili ne, - dokaz je termin koji se koristi tek kad se neki od tih tragova prošlosti koriste kao dokazi za neki argument (interpretaciju ) a nikako prije toga. Stoga je dokaz, za razliku od tragova, uvijek proizvod povjesničareva diskursa jednostavno zato što, prije nego se taj diskurs artikulira, dokaz ( historija ) ne postoji, postoje samo tragovi ( prošlosti ).
Dokazi o prošlosti per se ne mogu se logički služiti za provjeru povjesničareve slobodne interpretacije jer, s obzirom da su konstituirani pomoću diskursa i da su rezultat diskursa, ne mogu funkcionirati kao uzrok diskursa ili prediskurzivna provjera ( o sebi samoj ).



O binarnim konceptima : o kauzalnosti, itd.

Binarni koncepti na koje se ovdje referira su uzroci i posljedica, kontinuitet i promjena te sličnosti i razlike.
Učiti historiju jest zapravo u velikoj mjeri učiti kako igrati igru prema pravilima onih koji su već u igri ( u poslu ). U tom je smislu učenje historije poput prakticiranja određenog zanata, poput naukovanja, pa tako znamo da imamo zadovoljavajuću analizu jer smo je konstruirali na temelju sekundarnih tekstova majstora zanata. Dominantni diskurs je najvjerovatnije zainteresiran ( iako ovdje ponovo ne uvijek svjesno ) za prijenos određenog tipa historijske kulture ( koju smatra onom pravom historijskom kulturom ) stoga je ključno da unutar akademske artikulacije te preferencije započnemo uspješno oponašati takve znanstvenike.

Historija : znanost ili umjestnost ?

Debata o tome je li historija znanost ili umjetnost još uvijek je aktualna tema u raspravama o '' prirodi historije '' i ona je proizvod 19. stoljeća. Historija ie nešto što nije ni umjetnost ni znanost - nešto sui generis, svjetovna i rječita jezična igra koja pretendira na zbiljnost i gdje metafore o historiji kao znanosti ili historiji kao umjetnosti odražavaju distribuciju moći koja uvodi te metafore u igru. Pozitivna refleksni skepticizam je stav u kojem se znanje drži dobrim, te ne postaje lošim kad nam skeptično znanje koje je sada dio naše kulture pokaže ograničenja certističkog znanja koje smo nekoć, kao kultura, mislili da posjedujemo. Takva je refleksivnost nužna za razmišljanje o tome kako se diskurs koji se proučava – historija – oblikuje pomoću slila i pritisaka koji su daleko izvan okvira navodnog objekta istraživanja – prošlosti – sila i pritisaka koje se danas mogu najbolje razumjeti pomoću postmodernističkih praksi i ideja.

3. Bavljenje historijom u postmodernom svijetu

Lyotardoda definicija opisuje postmodernizam kao svjedočanstvo o ''nestanku centara'' i iskazivanje ''nepovjerenja prema metapripovjestima''. To znači da se svi oni stari organizirajući okviri koji su pretpostavljali privilegiranje različitih centara( npr. anglocentričan, eurocentričan, etnocentričan, rodnocentričan ) više ne smatraju legitimnima i prirodnima ( legitimnima zato što su prirodni ), već privremenim fikcijama koje su korisne za artikulaciju ne univerzalnih , već zapravo veoma partikularnih interesa. Nepovjerenje prema metapripovjestima znači da su one velike strukturirajuće ( metafizičke ) pripovjesti koje daju značenje ( značenja ) razvoju zapadnog svijeta izgubile vitalnost. Danas su ljudi više nego ikad bića koja žele. Kao posljedicu tih odsutnih centara i urušenih metanaracija, postmoderno stanje proizvelo je mnogobrojne historije koje se mogu susresti posvuda u našoj demokratskoj / konzumerističkoj kulturi, mnoštvo žanrova ( dizajnirane historije ) koji se mogu upotrebljavati i / ili zloupotrebljavati na različite načine. Svi ti žanrovi se međusobno oslanjaju jedni na druge i definiraju onim što nisu – intertekstualnošću.
Iz toga jasno proizlazi posvemašnja proizvoljnost čitanja i spoznaje da interpretacija ( recimo ) u centru naše kulture nisu tamo zato što su istinite ili metodološki korektne ( briljantne historije mogu se marginalizirati ako je njihov sadržaj neugodan ), već zato što se svrstavaju uz dominantne diskurzivne prakse : ponovo veza između moći i znanja.
Ako se historija promatra bez svoje tradicionalne krinke discipline kojoj je cilj stvarno znanje o prošlosti, već se radije shvaća kao ono što zapravo jest, diskurzivna praksa koja omogućava ljudima ( narodima ) koji misle u sadašnjosti da se late prošlosti kako bi je prekapali i reorganizirali sukladno svojim potrebama, tada takva historija može imati doista radikalnu uvjerljivost i učiniti vidljivima aspekte prošlosti koji su prije bili skriveni ili tajeni, koje se prije previđalo ili guralo u stranu.
U svojoj knjizi '' Le discours de l'historie '' Roland Barthes ustvrdio je da povjesničari mogu prikazivati prošlost pomoću različitih modela i tropa od kojih su neki ipak manje mitološki i mistificirajući od drugih, utoliko što namjerno i eksplicitno skreću pozornost na vlastite procese proizvodnje te izravno ukazuju na konstruiranu, a ne na pronađenu prirodu svojih referenata. Raditi na taj način znači usvojiti metodu koja dekonstruira sve one interpretacije koje imaju certističke pretenzije te ne uspijevaju propitati uvjete vlastita nastanka, koje zaboravljaju naznačiti svoju podređenost skrivenim interesima, koje ne prepoznaju vlastiti povijesni trenutak i koje prikrivaju one epistemološke, metodološke i ideološke pretpostavke koje svugdje i svagda posreduju u preobrazbi prošlosti u historiju. Dobar prijedlog je radikalna historizacija historije ( uvijek historizirati ) i to bi trebala biti polazišna točka za refleksivnog povjesničara čime se sugerira da u budućim historijskim radovima razradimo poziciju koju samosvjesno zauzimamo ( i priznajemo )