povijesne skripte i sl.

Historiografija u zadnjih 30 godina
Članak Mirjane Gross, izvučeno iz teksta.


70 –tih godina su počele promjene u profesionalnoj historiografiji, nastale su zbog brojnosti struja i izuzetne razvedenosti suvremene profsionalne historije.. Transnacionalna suradnja povjesničara utjecala je na međusobno približavanje nacionalnih historiografija Tome su doprinjele struje oko anala. Marxizam i nacionalizam, feministička kritika muškog pogleda na svijet - to su primjeri povezivanja. Na znanstveno su bavljenje s prošlošću u cijelom 20 stoljeću utjecali interesi vlastodržaca, javno mišljenje i kulturne tradicije određenih grupa. Nacionalne '' velike pripovjesti '' uglavnom još uvijek prevladavaju u profesionalnoj svakodnevnici povjesničara i povjesničarki i pod utjecajem postmoderne izazivaju velike debate. Velike ili '' meta / majstorske '' pripovjesti prisutne su najviše u interpretacijama nacionalnih povijesti.. Bave se dugotrajnim pravcima razvoja, reduciraju složene povijesne strukture na jednostavniji temeljni obrazac u obliku pripovjesti, prenose ideološke poruke u smislu jasne perspektive, grade most između znanstvenih istraživanja i društvenih slika o povijesti a preko osjećajnih apela potiču stvaranje ili učvršćivanje kolektivne svijesti. Postmoderna dekonstrukcija potpuno odbacuje velike pripovjesti o zapadnoj modernizaciji i o nacionalnoj povijesti
Otvaranje prema različitim novim strujama historiografije u 2. polovici 20 stoljeća izvela je grupa oko časopisa Annales svojim usmjerenjem prema novoj, ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj povijesti.. Struja oko anala istraživala je društvene procese, kolektivne snage i dugotrajne strukture. Njihov ideal 50 ih i 60 ih bio je obuhvaćanje svih područja društvenoga života određenog razdoblja u njihovim međusobnim odnosima.. To uvjerenje nije u skladu s beskrajnom fragmentacijom koja je uslijedila kasnijih godina u vezi sa pokušajima pristupa različitostima i bogatstvima povijesnog života i s orijentacijom prema pojedinim društvenim znanostima.. To je kretanje uzrokovalo povlačenje na ograničena, uža područja istraživanja. Nakon Febvrea i Blocha, osnivača te struje, generacija Ferdinanda Breudela, dominantna do kraja 60-tih, istraživala je ekonomske i društvene strukture uz djelomičnu upotrebu kvantitativnih metoda, procese dugog trajanja te reazličite razine povijesnog vremena.. Treća generacija bavila se poviješću mentaliteta i nastojala je postići izbještaj o kulturi i subkulturi određene regije s naglaskom na mikroelementima i pažnjom prema svakodnevnom životu. Ona se počela baviti stvarima koja su do tada uglavnom bile samo predmet istraživanja antropologa.. Iz tog se usmjerenja rodila i četvrta generacija struje oko anala koja se nadahnjuje antropologijom i književnom teorijom. Od 60-ih do 90 -ih se može govoriti o kontinuitetu socijalno –historijskog usmjerenja, došlo je među povjesničarima do brojnih kontroverza. Suprotstavile su se kvalitativne i kvantitativne metode istraživanja, makro i mikro perspektive, strukture i događaji, društvo i pojedinac, praksa i diskurs. Na taj se način polje socijalne historije dalje fragmentiralo i otežavalo komunikaciju međurazličitim pristupima. Svakako se može reči da se socijalna historija probila na međunarodnoj razini no ona više ne postoji kao takva nego se sastoji od niza specijalnih područja među kojima nema stručnog dodira.
Postmoderni pisci tvrde da se prošlost ne može otkriti u sadašnjosti. Riječ je samo o odnosu povjesničara prema prošlosti. Postmoderna je utemeljena na diskurzivnoj i jezičnoj analizi, izbacuje na neki način sve činitelje povijesnih procesa osim jezika. Historijska spoznaja nastaje tek kada se obavijesti o povijesnim faktima na temelju standarda znanstvenog istraživanja međusobno smisleno povezuju tj u pripovjesti koja ima početak i kreće se prema kraju i tako daje smisao povijesnom vremenu.
Nova kulturna historija, pojam je koji se učvrstio nakon pojave zbornika Lynn Hunt 1989, bavi se istraživanjem simboličkih oblika u prošlosti : znakova, metafora, političkog jezika, kolektivnih predodžbi, rituala… U tom je okruženju nastao velik broj povjesničara koji su izlazili iz okvira velike nacionalne pripovjesti. Mnogi su povjesničari radije postali kritički intelektualci negoli povjesničari stvaratelji nacionalnog smisla. U novoj je kulturi veoma raširena mikrohistorija sa iskustvom i istraživanjem ''maloga'', zato velikom dijelu takve kulturne historije nedostaje pogled na cjelinu. Sa novom kulturnom historijom je usko vezana i historija svakodnevnice koja se sve brže mijenja, tj od danas do sutra.


- Oral history – Oralna se historija temelji na postupku kojem je izvor intervju sa svjedokom vremena. Njezin je predmet pamćenje kao osobni proizvod i posljedica društvenih procesa. U posljednjim je godinama 20. stoljeća pod utjecajem kulturne historije znantno naraslo zanimanje za kolektivne identitete i njihova sjećanja, oralna je historija postala važna struja u historiografiji. Vrijednost takve historije ovisi o pažljivom i metodski razrađenom provođenju intervjua, njegove obrade i interpretacije.
- Historija roda – se bavi odnosima spolova te prikazuje dominantnu mušku stranu povijesti u novome svijetlu. Ukazala nam je da problem nije povijest nego historiografija jer je ona prikazivala povijesna zbivanja bez žena. Ova je historija imala ambicije da dekonstruira cjelinu dosadašnjih historijskih slika sa ciljem za novi pogled na povijesne i društvene povezanosti analizom položaja rodova u pojedinom povijesnom okruženju. Historija roda je željela prevrednovati opću povijest, što naravno nije uspjela, ali je pripomogla boljem shvaćanju o proturječnostima povijesnih procesa i ljudskih odnosa.
- Historija 20. stoljeća je postala historija sporova. Povjesničari pokušavaju sintezu društvenih struktura i ljudskih postupaka, zapažanja i iskustva. Povijest je oružje u političkoj kulturi svih zemalja.


- Odnos je profesionalnih povjesničara s javnosti nezaobilazan dio povijesti suvremene historiografije. Čini se kako nema države ili nacije koaj nebi imala neku neugodnu prošlost i problem kako je opravdati ili prešutjeti. Primjer je Njemačka i 2. svjetski rat gdje je Fischer nacizam prikazao kao vrhunac određenog negativnog razvoja kroz desetljeća. Time se sukobio sa starijim povjesničarima koji su '' čuvali'' veliku naciju i htjeli nacizam gurnuti pod tepih.
- Austrijski primjer u 2. svetskomj ratu: Negiraju pripadnost nacizmu kroz povijest a u stvari su to bili. Nacionalna svijest austrijanaca se ograničila od njemačke nacije, odtkad je austrija postala samostalna 1955.
- Francuska je ''tamna '' povijest kolaboracijski režim maršala Petaina (Nakon Njemačke invazije Francuske 1940., Pétain - tada 84 godine star - je pozvan u Ministarstvo rata. Dana 16. lipnja 1940. Pétain je postao premijer Francuske, naslijedivši Paula Reynauda, i odmah je Njemačkoj ponudio mir, koji je sklopljen 22. lipnja. Dana 2. srpnja 1940. Pétain organizira vlastitu vladu u Vichyju, a 10. srpnja iste godine preuzima vodstvo nove države nazvane Višijska Francuska. On je svoju diktaturu prenio na dio Francuske koji nije bio (izravno) pod njemačkom kontrolom. Pétain i njegov zamjenik Pierre Laval uspostavili su fašističku vladu koja je surađivala s Adolfom Hitlerom i bila je pod njemačkom vlasti koja je zapovijedala svim događanjima u državi. Vlada je također prihvatila i antisemitske zakone i deportirala je sve Židove u njemačke konc-logore. ) Također je mrlja na Francuskoj savjesti i kolonizacija Alžira od 1830 do 1962 , posebice mučenje alžiraca.
- Borba za tumačenjem nedavne prošlosti s javnim debatama je izvanredan izazov za profi povjesničare. Jedan je od odgovora bila pojava profesionalne historije suvremenosti koja je, u duhu anala, metodološkom inovacijom i samokritikom nastojala da se izgradi poredbena historija. Tom cilju teži institut za historiju suvremenog doba. Otvaranje arhiva u dijalogu između profi povjesničara i svjedoka vremena te kopanje po tamnoj prošlosti,
- Španjolska – moderni povjesničari zataškavaju negativu Frankova režima. Otkrivanje i istina zasad nije ostvarena u Španjolskoj
- Švicarska je pak u posebnoj banani – tek su 1973. otvoreni fondovi o drugom svjetskom ratu a do tada su se uništavali spisi i dokazi o suradnji sa nacističkom njemačkom. Onemogućavao se pristup arhivima svakome nepodobnom povjesničaru
- Poljaci su tajili ( do objave knjige Tomasa Grosa ) o umorstvu 1600 židova od strane njihovih poljskih susjeda.

Suvremena historiografija ima kontinuitet od renesanse, kada su se pojavili prvi elementi njena pretvaranja u zahtjevnu profesiju, a ujedno je raslo njeno značenje kao nositeljice ideologija i historijskih sjećanja ovisnih o društvu i režimu u kojemu je živio povjesničar. Danas se takva historiografija raširila svijetom pa ima mnogo onih koji samostalno istražuju i suprotstavljaju se vladajućim interpretacijama. S jedne strane dominiraju vladajuće ideologije a s druge strane ih nove struje i novi pogledi na historijsko istraživanje u profesionalnoj historiografiji ruše.