povijesne skripte i sl.

Sokrat

1. Uvod


Ključna se postavka sokratovske misli može razumjeti samo ako se smjesti u povijesni trenutak u kojem se rodila, samo ako se razumije u okviru grčke filozofske misli i ako se uloži trud da se preoblikuju predrasude i pred-shvaćanja od kojih se započinje, beskompromisno ih usklađujući s istraživanim predmetom . Glavna Sokratova ideja, koju je on odjelotvorio, sastoji se u otkriću čovjekove biti i njene povezanosti s temeljima moralne filozofije. Cilj je Sokratovog filozofiranja, odnosno ciljevi ispitivanja i mnogostrukih istraživanja kojima je podvrgnuo svoje sugovornike bili su pokazati da je čovjekova bit u njegovoj vlastitoj duši ( odnosno u njegovoj psyche ), isto tako i u njegovom razumu, što pritom znači u njegovoj mogućnosti da razumije i razabire, a hoće. Prema Sokratu, čovjek se previše bavi onime što ima a premalo onime što jest. Kako bi uzmogao biti ono što jest prema svojoj biti, čovjek se nebi smio baviti previše vlastitim tijelom, imovinom i društvenim uspjehom, već bi se trebao posvetiti svojoj duši da je učini što je moguće boljom, jer o njoj ovisi sve što u životu vrijedi. Pojam duše i bavljenja dušom u stvari sačinjava osovinu Sokratove misli. U Obrani možemo pronaći stranicu gdje se ta Sokratova poruka razlaže na doista sjajan način. Sokrat je prvi u zapadnoj filozofiji koji je smatrao dušu sjedištem znanja i neznanja, dobrote i zloće, i na neki način poistovjetio čovjeka sa njegovom dušom. Duša je istovjetna s našom razmišljajućom i djelujućom svijesti, s našim razumom; ona je sjedište našeg razmišljanja i etičkog djelovanja, svjesno „ja“, intelektualna i moralna osobnost. Prije Sokrata pojam psyche označavao je najrazličitije stvari i tek je u vrlo rudimentarnom obliku taj pojam polagano počinjao označavati umnost i „ja“ ( ponajviše u 5. st. p.n.e. ) ali tek u nejasnom spoju s drugim pojmovima; poslije Sokrata značenje pojma psyche kao uma neosporivo se nameće. U uskoj povezanosti s ovim pojmom „duše“ ( psyche ) kao uma, Sokratu se pripisuje teza prema kojoj je glavna čovjekova zadaća „ briga oko duše“, sa svime što iz toga proizlazi.


1.1. Sokratov utjecaj


Sokratov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi koje je koristio u istraživanju moralnih koncepta, prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Sokratovo se djelovanje odvijalo unutar tradicionalne prakse, odnosno uvijek i samo u dimenziji usmenosti : na gozbama, u vježbalištima, na trgovima, među prodavačima i obrtnicima, na gradskim ulicama. Sustav Sokratovih rasprava obilježavaju tri elementa:
1. postavljanje pitanja kojima se usmjerava rasprava,
2. ironija , kojom se potiče ( provocira ) dijalog,
3. majeutika tj. vještina dijalogiziranja u kojoj sugovornik sam, pitanjima vođenom raspravom, otkriva, „porađa“ odgovor tj.istinu.

Prije Sokrata postojali su samo zameci dijalektike, poslije Sokrata dijalektika se nameće kao metoda, s izvanrednim proširenjem kod Platona. Iz Sokratovske se dijalektike rađa novi književni žanr „logoi sokratikoi“. Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, kao i filozofije uopće. Aristotel je Sokrata proglasio pronalazačem metode definicije i indukcije, koje je on vidio kao esencijalne u naučnim metodama. Sokrat je nesumnjivo jedan od presudnih mislilaca naše civilizacije, golem je njegov utjecaj na cjelokupnu povijest zapadnjačke filozofije i kulture uopće. U Sokratu nalazimo preteču i stoičke i kiničke škole. S kinicima ga združuje nemar za svjetovna dobra, a sa stoicima zanimanje za krepost kao najveće dobro. Osim u svojim mlađim danima, Sokrat se nije mnogo posvećivao znanstvenoj spekulaciji. Prvenstveno ga zanima Dobro. Premda uvijek govori kako ništa ne zna, on ne misli da znanje leži izvan našeg dohvata. Važno je baš to da trebamo pokušati tražiti znanje. Sokrat drži kako čovjek griješi zato što ne zna. Da zna, nebi griješio. Odatle proizlazi da je neznanje najvažniji uzrok zlu. Dakle, da bismo postigli Dobro, moramo imati znanje, pa je tako Dobro znanje. Veza između Dobra i znanja ostaje obilježjem grčke misli od početka do kraja.
Sokrat je izveo prevrat nad kulturom koja se temeljila na mimetsko-poetskoj usmenosti, koja je bila utemeljena na mišljenju u slikama i mitovima u stalnom ponavljanju, te je utro put kulturi utemeljenoj na mišljenju u pojmovima i promišljanju počela i posljedica. Budući da je bio revolucionar ovakvog značenja, nije čudno da su se na njega okomili mnogi Atenjani, na čelu sa Aristofanom. Nietzsche je dobro sažeo smisao ove Sokratove revolucije. Dok je za obične grke „misliti bilo ponavljati već rečeno i svaki užitak u govoru i razgovoru morao se nalaziti u formi (...) Sokrat je otkrio suprotnu čaroliju, čaroliju uzroka i učinaka, razloga i posljedice" .


1.2.Zašto Sokrat nije nikada ništa zapisao?


Kao odgovor na ovo pitanje nameće se više teorija. Communis opinio je, kako to navodi Sandvoss , da Sokrat nije ništa zapisao jer je tvrdio da nezna ništa. Drugim riječima : ne-pisanje je izravna posljedica ne-znanja ; da je Sokrat bio nešto zapisao, bio bi ušao u proturječje i obescijenio vlastitu tvrdnu o „ne-znanju“. Sa druge strane, usmena je kultura dominirala u grčkoj sve do duboko u 5. stoljeće p.n.e. Tek u zadnjim trima desetljećima i u prvoj polovici četvrtog stoljeća nametnula se pismenost kao konačno sredstvo komuniciranja. Okosnica ondašnje kulture bila je „Mnemosina“, odnosno božica sjećanja, sa vrlo precizno određenom ulogom. Dakle, ako tijekom prve dvije trećine petog stoljeća Atena prolazi kroz fazu „polupismenosti“ i tek se u posljednjoj trećini tog stoljeća uvodi pismenost na razini osnovnog obrazovanja, onda treba zaključiti da je u prvoj polovici svog života Sokrat živio u kulturnoj klimi ove „polupismenosti“ te je u drugoj polovici svog života nazočio uvođenju pismenosti u obrazovanje. Tek se nakon njegove smrti, odnosno tijekom prve polovice četvrtog stoljeća p.n.e., stvorila i raširila zajednica čitatelja.


1.3. Sokratovo ne-znanje


Kada je Sokrat tvrdio kako zna samo to da ništa ne zna, on je ironičan ali, kao i uvijek, ispod površine šale viri ozbiljna misao. Sokrat je, nedvojbeno, poznavao dostignuća svih mislilaca, pisaca, i grčkih umjetnika. Ali ono što mi znamo, malo je i gotovo ništa kad se usporedi s beskonačnim prostranstvom nepoznatog. Kada to jednom uvidimo, možemo zaista reći da ne znamo ništa.

Kada bismo morali sažeti i iznijeti glavnu ideju oko koje se vrti cijela Sokratova misao, tada bi to bio odgovor na enigmu delfijskog boga: „Spoznaj samoga sebe“ , a na koju Sokrat odgovara: „Čovjek je njegova duša“.




2.Izvori o Sokratu


Sve što znamo o Sokratu i njegovu mišljenju dolazi iz pisanih radova ljudi najrazličitijeg karaktera, od filozofa do komediografa, od kojih su mu neki bili strastveno odani, dok su drugi njegov utjecaj smatrali štetnim. O njemu su rečene dvije stvari koje će nas, ako su obje istinite, spriječiti da damo ikakvu značajnu primjedbu o njemu uopće. U jednu ruku se tvrdilo da je njegovo učenje neraskidivo povezano s njegovom čitavom osobnošću, a u drugu, da ne možemo ništa znati o Sokratovoj historijskoj osobi zato što prikazi koje o njemu posjedujemo nisu tek ponešto iskrivljeni, što se može smatrati neizbježnim, već, što su filtrirani kroz umove njegovih učenika i protivnika, od njihovih autora nikad nisu ni bili, zamišljeni biti išta drugo, doli fikcija. Četiri su najvažnija izvora informacija o Sokratu a to su: Aristofan, Ksenofon, Platon i Aristotel. Od ostatka sokratovske literature, koja je porasla u razdoblju neposredno nakon njegove smrti, nije doslovno ništa preživjelo, osim nekoliko fragmenata njegova sljedbenika Eshina, dok kasniji izvori kažu vrlo malo vrijednog pozornosti što nije preuzeto iz Platona i Aristotela. Od četiri sačuvana pisca, dvojica su bili filozofi vrlo različitih filozofskih temperamenata, jedan umirovljeni general koji je, iako obdaren snažnim literarnim i historijskim sklonostima, većinu svog života bio čovjek od akcije, kakav je po svom temperamentu uvijek i ostao, a četvrti je bio pisac komedija s jakim primjesama satire i farse. S tim različitim karakterima i nadarenostima, oni su u Sokratu, naravno, vidjeli drukčije stvari te su o njemu ostavili različite dojmove.


2.1. Aristofan


Vrlo malo podataka postoji o životu ovog komediografa. Sa pisanjem komedija počeo je kao vrlo mlad pjesnik. Napisao je oko 40 drama, od toga ih je 11 sačuvano. Aristofan u svojim komedijama tematizira tadašnju svakodnevicu i osuđuje politiku. On je neposredan i oštar kritičar suvremenih događaja i poznatih osoba. Radnja je njegovih komedija često apsurdna, nevjerojatna, smiješna, ali u isto vrijeme prožeta realnošću. Njegove likove, lakrdijaše i karikature, pokreću pravi osjećaji pohlepe i ambicije. Satirizirao je i ironizirao, izlagao je podsmijehu društvo : nesavjesnost rasuđivanja, demagogije u demokraciji, prazno dokazivanje, neznanje, lakoumnost, nepostojanost, izdaju, šovinizam i sve ono što će na kraju Atenu dovesti do propasti. Aristofan je prvi izvor o Sokratu: U Oblacima iz 423. g.p.n.e., on uprizoruje Sokrata kao četrdesetogodišnjaka, a kasnije ga spominje u Pticama iz 414. g.p.n.e. te, naposljetku, u Žabama iz 405. g.p.n.e. Aristofan je dugo, kao povijesni izvor, bio potpuno zanemaren zbog toga što se smatralo da krinka njegove komedije sadržajno izobličuje zbog svoje komične dimenzije te ga se držalo neiskoristivim za shvaćanje povijesnog Sokrata. Aristofan je, uostalom, bio Sokratov najveći duhovni protivnik, čovjek koji je imao sasvim suprotne, moralne, socio-političke i kulturne pojmove. On je bio jedan od predstavnika tradicionalne kulture koja se temeljila na sadržajima i metodama mimetsko-poetičke usmenosti, odnosno upravo na onoj tradiciji koju je Sokrat uništavao svojom dijalektikom i svojim istraživanjem sadržanom u pitanju „što je to?“. Aristofan je savršeno razumio revoluciju koju je Sokrat provodio svojom dijalektikom, kao i to da je psyche i briga oko nje u središtu Sokratove misli. Aristofan se na najsmješniji i najgorkiji način izrugivao Sokratu u svojim djelima.


2.2. Ksenofon


Ksenofon je bio gotovo potpuni Platonov suvremenik . Rođen je vjerovatno u okviru istih pet godina kad i Platon ( 430 – 425 ), za njega se iz neposrednih dokaza u njegovim djelima zna da je živio nakon 355. g.p.n.e. Koliko je točno trajalo njegovo poznanstvo sa Sokratom ne možemo reći , ali, kako je Sokrat pogubljen 399., moglo je biti jednako dugo kao i Platonovo. Kod Ksenofona moramo uzeti u obzir određenu sklonost ka literariziranju i naginjaju prozaičnosti, nemaštovito gledanje na stvari koje je katkad iskreno dosadno, i malo naznaka ikakve sposobnosti za duboke filozofske misli. Četiri su djela u kojima Ksenofon uvodi Sokrata: Oeconomicus, Apologia, Symposium i Memorabilia. U njegovim djelima ima mnogo značajki koje se mogu opravdano smatrati izvorno Sokratovima. Takva je npr. njegova skromnost, njegova njega tjelesnog zdravlja vježbom i izbjegavanjem razuzdanosti, njegova privrženost metodi pitanja i odgovora, njegovo izjednačavanje ljepote, s praktičnom koristi ili primjerenosti za svrhu, i njegovo slavljenje ljubavi, koje, mada prije duhovne nego fizičke, time ne postaje blijedo ili obestrašćeno. Ksenofon ima za cilj točno reproducirati sadržaj onog što zna ili je doznao od drugih. Ta namjera nije opisati život Sokrata, niti čak dati potpuni portret njegove ličnosti, već ilustrirati u govoru i djelu njegovu urođenu dobrotu i blagotvorni učinak njegova društva, primjer i savjet. Također, on nastoji pobiti klevetnike, osobito one koji su na suđenju Sokratu ili poslije suđenja protiv njega iznijeli izvjesne optužbe.


2.3. Platon


Najljepši mogući izraz zahvalnosti učitelju jest nadići ga, na način kako je to učinio upravo Platon.
Julius Stenzel

Platon ( 427-347 ) je potomak veoma ugledne aristokratske atenske obitelji koja svoje porijeklo navodno vuče od starih atenskih kraljeva; također je bio u bližem srodstvu s utjecajnim političarom Kritijom. Platonov otac, Ariston, umro je dok je ovaj bio još dječak, a majka Periktiona se udala za svog ujaka Pirilampa, koji je bio blizak sa Periklom.
Platonovo pravo ime je Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak o čijem izvoru postoji više teorija: moguće je da se odnosi na njegovu tjelesnu građu (bavio se hrvanjem), širinu čela ili na širinu njegova znanja. Kao dobrostojeći aristokrat, prošao je vrlo opsežno školovanje te se upoznao s djelima mnogih grčkih filozofa, koja su ostavila velik utjecaj na njegova vlastita shvaćanja. Korijeni Platonovog idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja pojavnih stvari i brojeva kao nečeg pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja pojma kao onog općeg. Gnoseologija mu je slična heraklitskoj i elejskoj, dok mu je etika sokratovska.
Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a njega je poučavao posljednjih devet godina svojeg života. Sokratova osuda i smrt ostavile su velik utjecaj na Platonovu ličnost i daljnja razmišljanja. Iako se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te bi vjerojatno postao političarom u skladu s obiteljskom tradicijom, postupak demokratske vlasti prema Sokratu ogorčio ga je, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Politička i etička pitanja ipak su mu ostala u središtu filozofskog interesa. Postoji mišljenje da je cilj njegovih političkih promišljanja bilo stvaranje države u kojoj se ne bi mogla dogoditi nepravda kakvu je Sokrat doživio. Nakon Sokratove smrti Platon je zajedno s nekim drugim filozofima, pobjegao u Megaru, a zatim je proveo dvanaest godina putujući u Egipat, na Siciliju i Apeninski poluotok. U Atenu se vratio u dobi od 40 godina, da bi osnovao Akademiju. Platonovo učenje poznajemo izvorno jer su njegova djela prvi filozofski spisi sačuvani u cjelini. Većinom su to dijalozi; u obliku razgovora. Platon je prenio žive oporbe misli svoga vremena, stvarne polemike Sokrata sa sofistima. Platonova su prva filozofska djela posvećena Sokratu i predstavljaju pokušaj očuvanja tradicije sokratovske rasprave. Želio je vjerno zabilježiti i svima objasniti ono što je Sokrat govorio. U gotovo svim knjigama Platon koristi Sokrata kao svoga glasnogovornika. Zato nije uvijek jasno čije ideje zapravo izlaže. Čini se da Platon nije odveć mario za to, jer je o sebi mislio kao o nekome tko nastavlja filozofsku tradiciju. Danas, međutim, većina stručnjaka misli da su rani dijalozi prilično vjeran prikaz Sokratova učenja, dok su oni iz srednjeg i kasnijeg razdoblja uglavnom Platonova vlastita djela. Iz knjige u knjigu, Platonov Sokrat postavlja neko važno pitanje a različiti pojedinci vrlo različitih sposobnosti svojim mu odgovorima zabijaju nož u leđa, često u obliku nepotpunih i nezadovoljavajućih definicija.koje se zatim razmatraju i pobijaju ili zamjenjuju novim hipotezama koje se ponovno provjerava.
Postavio je gotovo sva za filozofiju važna pitanja u epistemologiji, metafizici, etici, politici i estetici. A pisao je i o mnogim drugim stvarima, od školovanja do uzgoja pčela.


2.4. Aristotel


Za razliku od Platona, Ksenofona i Aristofana, Aristotel koji nije bio rođen prije 384.g.p.n.e., nije imao prednost osobnog poznanstva sa Sokratom. On je, međutim, imao neprocjenjivu prednost što je dvadesetak godina radio na Akadamiji pod Platonovim vodstvom, što mu je sigurno dalo priliku da sazna upravo ono što najviše od svega mi želimo znati: vezu između Sokratove i Platonove filozofije. Ksenofon je iz svog vlastitog pamćenja i drugih izvora pomno sakupljao sjećanja na Sokrata i njegove razgovore te ih je ponekad koristio, do granica njegovih i svojih sposobnosti, na prilično nespretan i suhoparan način, da stvori obranu njegova života i uzor. Platon nudi niz filozofskih i književnih remek-djela, dramskih dijaloga u kojima nije lako razlučiti što seže od samog Sokrata, što je preoblikovano pukom umješnošću pisca, a što je rezultat vlastitih Platonovih promišljanja konsekvenci učiteljevog mišljenja i njegov pokušaj da mu pruži pomoć protiv kritike. Aristotel, čije je interes čisto filozofski, kaže nam u par jasnih rečenica gdje po njegovom mišljenju završava Sokratova misao a gdje počinje Platonova. Ako itko, on bi to trebao znati i njegov je doprinos problemu neprocjenjiv. Kao prvo, Aristotel je u dvadeset godina članstva u školi sigurno dosta naučio o Platonovim kasnijim gledištima koje ne nalazimo nigdje u dijalozima, a također i o podrijetlu teorije ideja. Aristotel je izjavio da je Platon, a ne Sokrat, „odvojio“ opće pojmove i nazvao ih idejama, time pokazuje da on nije doslovno shvaćao mnoge odlomke u dijalozima u kojima Sokrat čini obje ove stvari. To je potvrđeno i u Etici, gdje on priznaje svoje oklijevanje da napadne teoriju iz razloga što su je uveli njegovi prijatelji. Aristotel tu nikako nije mogao misliti na Sokrata koji je umro petnaest godina prije njegovog rođenja. Aristotel iz svojih prethodnika u filozofiji izvlači bitnost, onako kako se njemu čini, u jezgrovitim i suhoparnim izrazima. On kaže da se Sokrat, kad je Platon došao u doticaj s njime, nije uopće zanimao prirodnom filozofijom već isključivo etikom, te da je imao velik utjecaj u skretanju cjelokupnog tijeka filozofije u tom smjeru; da je njegova metoda bila tražiti općenito i zahtijevati definicije, ali da nije „odvajao“ opće pojmove: Platon je taj koji je pretpostavio da predmet definicije mora postojati odvojeno od svog primjera u osjetilnom obliku. U Sokratovoj potrazi za općenitim, Aristotel je vidio zametak logičke metode pa tako Sokratu pripisuje dvije stvari : induktivni dokaz i opću definiciju. Aristotel se nije osobno zanimao za Sokrata. On je njegovo mišljenje prosuđivao što je nepristranije mogao, u svrhu da, kao i kod svih svojih prethodnika, prouči njihove ideje i iskuša ih na vlastitim filozofskim pretpostavkama, kako bi ustanovio u kojoj se mjeri može reći da su doprinijele napretku filozofije i koliko još uvijek mogu biti korisne za priključivanje u moderni sustav, a koliko ih se mora odbaciti kao pogrešna shvaćanja. U tome nema emocionalnog uplitanja , kao što je to bilo u slučaju Ksenofona i Platona, koji su se iskreno bavili time da obrane sjećanje na svog prijatelja, „najpravednijeg čovjeka svog vremena“.






2.5. Manje važni sokratovci


Svjedočanstva o Sokratovoj misli dolaze nam i od drugih njegovih učenika : Eshina, Antistena, Aristipa, Euklida i Fadeona. O svakome od njih su nam sačuvane vijesti kako su se družili sa Sokratom i kako su postali njegovim učenicima što već dovoljno govori o njima.
O Eshinu se priča da je pošao Sokratu govoreći da mu ne može ponuditi ništa drugo osim sebe samog. Na to je Sokrat navodno odgovorio : „Ne primjećuješ li veličinu svog dara?“
O Antistenu se priča da je čuo Sokrata tek pošto je bio osnovao vlastitu školu i da je od njega primio tolikog dobra da je odlučio poticati vlastite učenike da postanu Sokratovi učenici.
O Aristipu se priča da je, pošto je bio čuo Sokrata prilikom olimpijskih igara, toliko bio pogođen njegovim govorom da je odlučio preseliti iz Kirene u Atenu kako bi postao njegovim slušaocem.
O Euklidu se priča to da je, iako je bio Megaranin i iako su Atenjani zbog nesuglasica s tim gradom prijetili smrću svakom Megaraninu koji bi se usudio uću u Atenu, usprkos svemu tome nastavio boraviti noću u Ateni i to preobučen u ženu.
O Fadeonu se priča da ga je Sokrat oslobodio iz neke javne kuće u kojoj se našao pošto je bio zapao u ropstvo.
Svi navedeni učenici, kako je to Sokrat predvidio , osim Eshina, koji bijaše više književnik nego filozof, osnovali su svoje vlastite škole koje su imale stanovita odjeka, čak i ako su filozofijski ostale u sjeni Platonove.


3.Sokratov život


O Sokratovom životu, nažalost, neznamo mnogo. Rođen je 470/469. g.p.n.e., kao sin kipara Sofroniska iz općine Alopeke i primalje Fenarete. Vrlo je vjerovatno da je Sokrat bio upućen u isti zanat kipara ( obrađivača mramora ), no on je ostavio očinski posao da bi se posvetio filozofskom pozivu. Nakon toga je osiromašio, no vjerovatno mu je preostalo nešto malo imanja koje mu je omogućavalo da zadovolji najpreče potrebe. Sokrat je oženio Ksantipu nakon svoje pedesete, iz obveze kao Atenjanin i prema atenskim običajima. S njom je imao troje djece, od toga jedno dijete u svojim sedamdesetima. Tri Sokratova sina bijahu: najstariji Lamproko, srednji ( prema Sokratovom ocu ) Sofronisk i, najmlađi, Meneksen. Platon Ksantipu ocrtava kao ženu strastveno privrženu mužu a njeno ime ukazuje na aristokratsko podrijetlo. Prema standardima vremena, Ksantipa je bila svadljiva žena. Sokrat je jednom prilikom rekao da bi, nakon što je naučio živjeti sa svojom suprugom, mogao izdržati bilo koje ljudsko biće. Sokrat nije imao novaca i nije se niti trudio da stekne više. Najmilija zabava mu je bila diskusija sa prijateljima i ostalima, te podučavanje mladih atenjana u filozofiji. Sokratovoj se pojavi općenito priznavalo da je izuzetno ružna, ali to je bila vrsta ružnoće koja fascinira. Njegova glavna obilježja su bila širok, ravan i podignut nos, istaknute zabuljene oči, debele mesnate usne i trbušina, ili, kako ju je sam nazvao „trbuh svakako veći od prikladnog“ . Sokrat je bio čovjek sa vrlo živahnim smislom za šalu i zajedljivo duhovit. Bio je slavan i bojali su ga se zbog njegove ironije. Bio je sklon napadajima rastresenosti. Odjednom bi negdje stao i ostao izgubljen u mislima, katkada i satima. Istovremeno, fizički je bio žilav. Sudjelovao je u tri vojna pohoda: kod Potideje ( 432/429 ) , Delija ( 424 ) i Anfipola ( 422 ). U bici kod Potideje, Sokrat se junački borio i spasio život Alkibijadu, kako to navodi Platon u Gozbi. Iz dana njegovog vojnikovanja znalo se da je podnosio vrućinu i zimu bolje od ikog i da je mogao izdržati bez hrane i pića dulje od ikoga. U ratu i miru Sokrat je bio neustrašiv čovjek i takav je ostao do smrti. Bio je neugledan i malo se brinuo za odjeću. Nosio je otrcanu i zgužvanu tuniku i uvijek išao bos. Bio je umjeren u svemu što je radio i mogao je zapanjujuće vladati svojim tijelom. Premda je rijetko pio vino, kada bi mu se pružila prilika mogao je stjerati sve svoje drugove pod stol, a da se ne opije. Sokrat za cijeloga svoga života nije nikad napustio Atenu: „ drveće i polja me nemaju čemu naučiti“ . Svijet izvan polisa nije bio nimalo siguran, a uljuđenost na kakvu je atensko društvo naviklo bila je rijetkost. Pa i unutar granica Atene, onaj tko nije bio rođeni građanin nije imao jednaka prava, a da ne govorimo o položaju robova. Uistinu, zakon koji je štitio građanina Atene bio je zakon koji je njega izdizao iznad ostatka svijeta i približavao njegov život idealima filozofskog života. Stoga nije ni čudo da filozof i građanin, kakav je bio Sokrat, cijelog svog života cijeni i uzdiže zakon koji ga štiti i čini posebnim, velikim.


3.1. Sokrat mudrac


Sokrat je stekao reputaciju da je mudrac nakon odgovora delfijskog proročišta. Sokratov prijatelj Herefont pitao je jednoga dana proročicu Pitiju u Delfima tko je najmudriji u cijeloj Grčkoj. Proročica je na to dala sljedeći odgovor, koji je za Grke bio simboličan : „Sokrat je najmudriji od svih ljudi“. Sokrat je smatrao da zna samo jednu stvar a to je da ništa ne zna. Kako bi objasnio proročki odgovor, Sokrat je počeo pažljivo proučavati sve one koji su se, prema općem sudu, smatrali mudrima : političare, pjesnike i obrtnike-umjetnike. Političari, stavljeni na ispitivanje, pokazali su se sve samo ne bliski onoj mudrosti za koju se općenito tvrdilo da je imaju. Pošto je prepričao prvo ispitivanje, kojem je bio podvrgnuo jednog od najpoznatijih političara svoga doba, koji je pokazao da samo misli da je mudar, dok u stvari uopće nije, Sokrat zaključuje: „Odonda me zamrzio, a i svi oni koji su bili uz njega. Odlazeći od njega, ovakve sam misli prevrtao: « Od ovoga sam čovjeka mudriji - izgleda naime da niti jedan od nas dvojice nezna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli da nešto zna, dok u stvari nezna ništa, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam. Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam ».“
Kad je došao red na pjesnike, pokazalo se da niti oni, podvrgnuti ispitivanu , neznaju upravo one stvari o kojima pišu. Oni sastavljaju svoje pjesme ne na temelju preciznog poznavanja, već prema nekom prirođenom daru, prema božanskoj inspiraciji, kakvu sličnju imaju proroci i gataoci. Sokrat na posljetku zaključuje: „Učinilo mi se da se slična stvar događa i pjesnicima, i u isti mah sam shvatio da oni, zbog svojih pjesama, smatraju sebe najmudrijima od svih ljudi – u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. Odoh dakle i odavde, misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima.“ Na posljetku su došli obrtnici-umjetnici, vještaci u svom zanatu. I oni, podvrgnuti ispitu, pokazali su da doduše posjeduju neka specifična znanja o onome što proizvode, ali je pritom svatko od njih bio uvjeren da je također mudar i u stvarima koje nisu imale nikakve sveze sa onima u kojima su bili vješti. Nakon što je sve propitao Sokrat je zaključio da je proročište, rekavši da je Sokrat najmudriji od svih ljudi, poručilo da je jedino bog mudar, dok ljudska mudrost vrijedi malo ili ništa. Stoga, pravi je mudrac onaj koji je, poput Sokrata, shvatio kako je krhka i ograničena ljudska mudrost. Upravo se na taj način proširio glas da je Sokrat vrlo mudar čovjek i, kao posljedica, stekao je naklonost mladih koji su se povodili za njim u ispitivanju navodnih mudraca, ali je navukao na sebe mržnju svih onih koje je bio ispitivao i razotkrio nemudrima.


3.2. Suđenje i smrt


Ljudi koji su se najviše bojali i prezirali Sokrata, bili su političari i to zbog njegovih britkih kritika koje su iznosila na vidjelo njihovo napuhano i tek prividno poznavanje stvari, sa svim lošim posljedicama koje ono povlači. To je dovelo do optužnice protiv Sokrata te, na koncu, i njegove smrti. Djelo koje nam to opisuje je Platonova „Obrana Sokratova“. Ovo djelo se mora čitati i razumjeti kao najugledniji, najvjerodostojniji i najrazumljiviji dokument iz kojeg se može iščitati misao i značenje Sokrata kao filozofa. Dva najčitanija Platonova djela su Fedon i Obrana Sokratova. U ovim djelima protagonist je junački i izvanredan lik : Sokrat. No, njegov se prikaz bitno razlikuje od jednog do drugog djela, što ima dalekosežne posljedice koje treba pobliže razmotriti. Najvažnija se razlika sastoji u sljedećem : U Fedonu je Sokrat prvenstveno prikazan kao dramatis persona, i, mogli bismo reći, kao simbolična krabulja filozofa par excellence. Platon, iako se služi točnim povijesnim podacima, stavlja Sokratu u usta nauk koji zapravo nije sokratovski, već vlastito Platonovo otkriće. Nasuprot tome, u Obrani Sokratovoj Platon ne uvodi, osim tu i tamo, specifične dijelove koji bi potjecali iz vlastitog nauka. Stoga je Sokrat u Obrani stvarni Sokrat, a ne tek dramaturška krabulja. Platon nam prikazuje stvarnu Sokratovu osobu, prenosi nam njegovu posljednju poruku u onom obliku u kojem ju je vidio i razumio. Nije vjerovatno da je Platon u Obrani nakitio ili čak falsificirao stvarnu Sokratovu sliku. Pod pretpostavkom da je to i učinio, on nije izmijenio samu pojavu, već naprotiv, mogli bismo reći, poput zrcala koje povećava, pojasnio je određene crte tako da bismo ih mogli razumjeti bolje i, u nekim slučajevima, gotovo savršeno. Iznimna veličina Sokratove osobe povlačila je za sobom kao posljedicu to, da je se moglo razumjeti samo na nekoliko različitih načina, odnosno već prema sposobnostima onoga koji ju je promatrao : quidquid recipitur, ad modum recipientis recipitur ( ono što se shvaća ovisi o onome koji shvaća ). Povijesna istinitost Obrane Sokratove može se utvrditi i time što bi se Platon, da je nešto krivotvorio u svom spisu, ogriješio o samu atensku državu, budući da se radilo o državnoj parnici koja je dovela do Sokratove presude na smrt. Također, veoma veliki broj sudaca pri suđenju čini gotovo nemogućim ikakvo krivotvorenje ili značajnije promjene događaja koji su se zbili , ili govora koji su izrečeni, a osobito kad se radilo o učeniku koji je bio na takvome glasu i takvoga kalibra kakav je to bio Platon. Obrana je jedino Platonovo djelo u kojem se Sokrat spominje u naslovu, dok većina drugih djela u kojima je Sokrat također protagonist, dobiva naslov prema „deuteragonistu“. Naposljetku, u Obrani Platon citira svoje ime čak dvaput i ne samo da veli da je prisustvovao suđenju, već se stavlja u prve redove onih koji su spremni platiti kaznu za Sokrata kojom bi se oslobodio optužbe.
Pravi motivi podizanja optužbe protiv Sokrata bili su politički. Radilo se doista o uroti protiv filozofa. Taj se tip sudskog procesa pokretao i izvršavao u Ateni nakon što je neki odgovorni potpisnik optužnice formalno izložio optužbu. U Sokratovom slučaju za optužbu je bio odgovoran Melet. Melet je bio predstavnik pjesnika , no on je pjesnik bez uspjeha, koji je, promicavši pravni postupak protiv Sokrata, u stvari bio igračka političara. Ovim je poduhvatom želio sebi pribaviti javno priznanje i uspjeh te postati poznat tj. sve ono što mu kao pjesniku nije uspjelo. Onaj koji je stvarno povlačio konce u tom postupku, bio je Anit: on je osmislio postupak i nagovorio Meleta da podigne optužbu. Anit je bio političar, vođa demokratske stranke. Aristotel ga prikazuje kao pokvarenjaka . Stanovitu ulogu imao je također i i govornik-političar Likon, koji je preuzeo obvezu da uredi i vodi postupke.
Sokrat je optužen da je kriv što kvari mladež, da ne štuje bogove koje štuje država, već da štuje neke nove božanske pojave. Ksenofon nam potvrđuje tu optužnicu gotovo istim riječima. Optužba, prema zakonima koji su tada bili na snazi, nije bila osobna nego državna. Pitanja u svezi s bogovima i vjerskim ritualima bijahu u nadležnosti Grada, koji je u nekim od tih pitanja imao skoro neograničenu vlast. Ogriješiti se o državne bogove smatralo se jednakim kao da se ogriješilo o samu državu. Tim više ako su vjerske ideje, kao što je to bilo u postupku protiv Sokrata, smatrane izvorom kvarenja mladeži i stoga opasne za građane. Bogovi u koje Sokrat nije vjerovao bijahu bogovi mitološke tradicije a on je odbacivao te bogove iz dva razloga. U prvom redu, smatrao je besmislenim i nespojivim s pojmom božanskog ono što se bogovima pridijevalo. Mitologija priča o trzavicama i svađama među bogovima, o sukobima i bitkama između očeva i sinova, o preljubu, o krivokletstvu i sličnim takvim stvarima, kojima su se bogovi kaljali upravo poput ljudi, ako ne još i gore. Narav božanska, smatra Sokrat, mora se razumjeti na sasvim drukčiji način, u strukturnom i neosporivom odnosu s pravednošću i dobrotom. S druge strane, Sokrat je odbacivao tradicionalnu teologiju i zbog etičkih posljedica koje je ona povlačila za sobom. Na temeljima ovakve teologije nije se mogao ozbiljiti moralno uređen i posvećen način života; sve su se ljudske pogreške mogle opravdati pozivanjem na ponašanje samih bogova, svaki se počinjeni ljudski grijeh mogao obraniti spominjanjemm kako se u sličnim okolnostima ovaj ili onaj bog ponašao upravo na isti način. Sokrat je smatrao da je božanska narav sasvim drukčija od onog što je prikazivala mitska teologija. Božanska se narav mora podudarati s naravi čistog dobra. Povrh toga, u optužnici se navodi da Sokrat uvodi i nova božanstva. Ovdje se radi o stanovitom „božanskom znaku“ , „božanskom glasu“, daimonionu, za kojeg je on običavao tvrditi da ga čuje unutar sebe još od mladosti. Daimonion je prvenstveno unutrašnji znak, neki intiman glas. Taj glas ga ne tjera da nešto učini, već ga zadržava od činidbe određenih stvari. On, dakle, ne potiče već se suprotstavlja. Sokrat je mislio kako taj glas ne proizlazi samo iz njegove svijesti , već upravo od boga, odakle i naziv daimonion ( božanski događaj, fenomen, činjenica ). Nije se, dakle, radilo ni o kakvom novom božanstvu , kako je glasila optužnica, već o posebnom odnosu kojeg je Sokrat imao s onim božanskim u toj mjeri da je osjećao kako taj glas proizlazi iz nečega što je nadilazilo samu njegovu savjest. Upravo zato što je Sokrat prenosio takve poruke svojim učenicima i pritom nije mnogo mario za vjerske dogme Atene, optužen je da kvari mladež i one koji se s njim druže.
Ovakav postupak, kakav je pokrenut protiv Sokrata, trebao se prema Atenskim zakonima obaviti unutar jednoga dana. Bilo je pet stotina sudaca a osim njih, vjerovatno i mnogi drugi koji su predstavljali atensko građansko tijelo. Događaji toga dana odvijali su se ovim redom: poslije tužiteljevog govora riječ je dobio optuženik koji se trebao braniti. Nakon toga došlo je do prvog glasanja, u kojem su se suci morali odlučiti za krivnju ili za oslobađanje. U slučaju da suci prihvate tužiteljev prijedlog, optuženik je mogao predložiti alternativnu kaznu. Optuženik, tj. sad već osuđenik, morao je održati drugi govor u kojem bi uvjerio suce da ublaže kaznu i umanje je prema onoj koju je sam za sebe predložio. Potom su suci morali drugi put glasovati da bi odlučili hoće li prihvatiti alternativnu kaznu. Ishod drugog glasovanja bio je konačan. U Sokratovom je postupku prvo glasovanje završilo omjerom 280 glasova da je kriv naspram 220 da je nevin. Ishod drugog glasovanja bio je poražavajući. Sokrat je, umjesto da predloži alternativnu kaznu, tvrdio da zavrijeđuje nagradu umjesto kazne. Ishod drugog glasovanja bio je da je 360 sudaca glasovalo protiv njegovog prijedloga, dok su svega 140 bili za. Time je Sokrat osuđen na smrt, međutim, smrtna kazna nije bila izvršena neposredno nakon sudskog postupka, već više od mjesec dana kasnije. Bio je, naime, običaj da se od dana kad je bila poslana ovjenčana lađa kao zavjet bogu Apolonu na otok Del, pa sve do njenog povratka, nije smjela izvršiti niti jedna smrtna kazna. U razdoblju dok je Sokrat čekao izvršenje smrtne kazne , prijatelji su ga više puta preklinjali da pobjegne iz zatvora, što nebi bilo teško izvedivo u tadašnjoj Ateni, uz pomoć prijatelja. Ali, prema Sokratovom mišljenju, poštivanje zakona, čak i ako je taj zakon krivo usmjeren, mora biti neprikosnoveno. Njegov je izbor stoga bio ostati u zatvoru i čekati izvršenje smrtne kazne. Kako nam to navodi Platon, Sokrat je umro 399. g.p.n.e. ispivši kukutu .
Riječi koje Platon stavlja u usta samom Sokratu, kada je već bio gotovo mrtav i većim dijelom tijela ukočen od otrova, riječi koje nam odjekuju kao da dolaze s onoga svijeta, izražavaju Sokratovu zadnju poruku na doista značajan način: „Kritone, dugujemo pijetla Asklepiju. Prinesite ga, nemojte zaboraviti.“ Asklepije je bio bog liječništva, stari su mu običavali žrtvovati pijetla kao zahvalnicu kad bi se izliječili od neke bolesti. Smrt se može, ako postoji nešto s one strane, shvatiti upravo kao oslobađanje tijela od njegovih zala, stoga kao svojevrsno iscjeljenje. Platon nam, stavljajući Sokratu u usta te riječi kad se već čini mrtvim, predočuje kao da Sokrat dolazi s druge strane još jednom u ovozemaljski život, da bi nam prenio svoju zadnju poruku, u koju je siguran jer već dodiruje drugu stranu i utvrđuje da doista ima nečeg onkraj ovog života.


4.Zaključak


Za Grke filozofiranje nije bilo čisto apstraktno istraživanje, već je bilo traženje onog istinitog što postaje dijelom stvarnosti. Ideje imaju smisla samo ako se proživljavaju i koliko se proživljavaju. Istina, do koje se dolazi razumom, jest upravo ona koja, proživljena, donosi čovjeku njegov telos i pridonosi njegovoj eudaimoniji. Zbog toga bismo mogli reći da Sokrat savršeno utjelovljuje filozofa kako su to zamišljali Grci. On je taj koji traži istinu i čini je dijelom svog života, kojega vodi neprikosnovenom dosljednošću, pa sve do prihvaćanja smrtne kazne. Sokratov se lik nameće poput „paradigme“, ali ne na apstraktno metafizički način, već kao otjelovljenje onog najbitinijeg što služi primjerom idealnog filozofa. Sokratova temeljna ideja koju je je otjelovio i simbolizirao kroz svoj život je da valja osloboditi dušu, izložiti je ispitima, da bi se mogla izlječiti, da bismo je učinili što je moguće boljom, sve dok se čovjek može ostvariti u svojoj pravoj vrijednosti.

„O dragi moj čovječe, Atenjan si, iz najvećeg si i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada, zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više moguće novca, isto tako i slave i časti, dok ti nije stalo do mudrosti i istine : nije li ti stalo da ti duša postane najboljom?“


















5. Popis literature


- Platon; Obrana Sokratova, Demetra, Zagreb, 2000
- Platon; Fedon, Velika filozofska biblioteka, Beograd, 1982
- Dave Robinson i Judy Groves; Platon za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
- Giovanni Reale; Sokrat, K otkriću ljudske mudrosti, Demetra, Zagreb, 2003
- W.K.C. Guthrie; Povijest Grčke filozofije, knjiga III; Sofisti-Sokrat, Naklada Jurčić, Zagreb, 2006
- Bertrand Russel; Mudrost zapada, Marjan tisak, Split, 2005
- Boris Kalin; Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1991


6. Popis web stranica


- http://hr.wikipedia.org
- http://uvod.blog.hr/
- http://www.filozofija.org