povijesne skripte i sl.

GEŠTALTISTIČKA PSIHOLOGIJA


1. Uvod


Geštalt psihologija se temelji na stanovištu da je cjelina važnija od dijelova: doživljaji se ne sastoje od perceptivnih elemenata, koji se struktuiraju u određene sadržaje, niti se ponašanje može svesti na puku kombinaciju refleksa ili uvjetovanih reakcija. Psihičke fenomene možemo razumjeti samo ako ih promatramo kao organizirane, struktuirane cjeline. Osnovana kao reakcija na pretjerano raščlanjivanje psihičkog života u istraživanju, geštalt psihologija je bila glavna alternativa i izazov strukturalizmu, funkcionalizmu i biheviorizmu. Gestalt ( njem. lik, oblik ) je pojam koji označava cjelinu kao svojstvo koje se ne može reducirati na sastavne dijelove. Prvotni su osnivači geštalt psihologije bili zainteresirani za percepciju a kasnije se njihov interes proširio na učenje, rješavanje problema i kogniciju. Prema geštaltistima su naše percepcije svakodnevnog svijeta aktivno organizirane u koherentne cjeline. Kao primjerice kad promatramo nebo noću pa su zvijezde na noćnom nebu percipirane kao da pripadaju skupinama i imaju imena ( npr. Veliki i Mali medvjed, Južni križ itd. ). Geštalt psiholozi su formulirali osnovna načela percepcije tzv. geštaltističke zakone percipiranja.


1.2. Principi percepcije u geštalt psihologiji


- načelo sličnosti : jednaki i slični elementi čine grupe ili cjeline kao na sljedećim slikama



Slova X i O se u lijevom rasporedu vide kao redovi, dok se u desnom rasporedu vide kao stupci. Slični se elementi grupiraju u perceptivne jedinice, u ovom slučaju u redove i stupce.

- načelo blizine : elementi koji su blizu jedni drugima imaju tendenciju grupiranja. Gledajući sljedeću sliku, većina opažača percipira dvije grupe sa nekoliko točkica.





- načelo zatvorenosti ili dobre forme : zatvorenost se odnosi na našu sklonost da se zatvore ili nadopune dijelovi konfiguracija koji nedostaju da bi percepcija bila cjelovita. Slika koja nam to omogućuje ima dobru formu.

Na gornjoj slici, oblici su nepotpuni, nisu zatvoreni, no ipak ih jasno vidimo kao krug i pravokutnik. Često je, zbog zatvorenosti, samo nekoliko linija dovoljno za organiziranu percepciju.



Slika iznad ima dobru formu pa možemo vidjeti jahača na konju.

- načelo kontinuiteta :


Većina na gornjoj slici percipira jednu ravnu i jednu valovitu liniju, isti se primjer može protumačiti i kao ravna linija na kojoj se gore i dolje nastavljaju polukrugovi.

- načelo simetrije : na donjoj slici oblici se grupiraju i percipiraju kao parovi simetričnih zagrada

[ ][ ][ ]
- lik i pozadina : ovom je fenomenu umnogome doprinijelo istraživanje danskog fenomenologa Edgara Rubina. On je 1915. godine opisao svoje eksperimente s perceptivno dvosmislenim slikama kao što je ova :


Na slici se prvo vidi bijeli stol ili pehar ( vaza ), a zatim, nešto kasnije, dva crna profila. Zbog toga se slika opisuje kao „Rubinova vaza“ ili „Rubinov profil Petra i Pavla“. Na ovoj slici različit odnos figure i pozadine uzrokuje različite percepcije. Ove percepcije pojavljuju se kao cjeline, a ne pojedinačno. Takve slike pokazuju da su naše percepcije aktivne, žive i organizirane. Mi nismo samo pasivni primatelji osjetilnih podražaja. Ovakva su gledišta geštalt psiholozi prihvatili kao vlastita.
Geštaltisti su, pored navedenog, utvrdili zakone konstantnosti percepcije od kojih je najupadljivija konstantnost veličine. Kod promatranja predmeta i osoba u svojoj okolini mi nemamo pravi dojam o tome da se njihova veličina mijenja u funkciji njihove udaljenosti od nas. Konstantnost veličina je uvelike uzrokovana 3D vidom, odnosno doživljajem udaljenosti u prostoru, koja nam sliku okolnih predmeta manje mijenja nego što se ona mijenja u stvarnosti. Gledanje kroz dalekozor približava nam promatrani predmet, a čim se to dogodi, djeluje konstantnost veličina. Kad bi nam dalekozor sliku samo povećao, a ne i približio, ona bi nam izgledala onoliko veća koliko piše, a ovako nam povećanje od 10 puta izgleda puno manje. Osim konstantnosti veličina, postoji i konstantnost oblika, koja se očituje u tome da će nam se predmet činiti jednakog oblika i ako ga okrećemo u različitim smjerovima, pa se slika na mrežnici mijenja. Svi oblici konstantnosti percepcije služe tome da svijet doživljavamo više- manje jednakim te da se on bitno ne promijeni kad dođe do promjena u okolnim uvjetima, jer inače ne bismo imali nikakav doživljaj povezanosti situacije. Mozak svjesno ne registrira i ne obrađuje sve informacije istovremeno. Informacije koje nam trenutno nisu važne on ne registrira svjesno. Glavni faktor usmjerenosti percepcije je pažnja tj.ako smo usmjereni na jedan događaj, ostale i ne registriramo svjesno. To je tzv. cocktail- party fenomen gdje u bučnom društvu uspijevamo pratiti govor jedne osobe.
Prema geštalt psiholozima, naša tendencija da organiziramo percepciju dovodi do perceptivne ili psihološke okoline koja je često različita od fizikalne. Pogrešne percepcije se nazivaju perceptivne varke ili iluzije.




1.3. Geštaltisti i učenje


Wertheimer se postojano protivio rutinskim metodama podučavanja i tehnikama rješavanja problema koje su naglašavale mehaničku primjenu načela ili formula. Umjesto toga je preporučao geštaltistički pristup u kojem se problem razmatra kao cjelina. Iako je njegov rad bio inovativan, on nije imao utjecaj koji je sigurno zavrijedio, ni na psihologiju učenja niti na pedagogiju. Glavnina je utjecaja geštalt psihologije proizašla je iz istraživanja o učenju životinja Wolfganga Köhlera.
Lewinova koncepcija akcijskih istraživanja također je utjecala na teoriju iskustvenog učenja. Lewin smatra kako je nemoguće razumjeti neki sistem ukoliko ga ne pokušamo promijeniti. Odnosno, dijagnoza – spoznaja ima smisla samo ukoliko je povezana s intervencijom – akcijom . Lewin pod akcijskim istraživanjem podrazumijeva eksperimentalno istraživanje usmjereno na rješavanje socijalnih problema. Istraživanje se odvija u grupi sastavljenoj od znanstvenika i praktičara te prolazi kroz spiralne korake koji uključuju planiranje, akciju, promatranje i evaluaciju .
Shvaćanje je po geštaltistima bazirano na uvidu ( uviđanju ). Uvid ima posebno značenje za pripadnike geštalt škole. To je stanje u kojem polaznik neočekivano shvati da je nešto razumio tj. da je ostvario saznanje. Svi smo iskusili iznenadni izljev inspiracije ( kao npr. Arhimed za vrijeme njegovog čuvenog kupanja ) – to je oblik uvida. Karakteristike uvida su da rješenje problema dolazi iznenada, da se to rješenje može upotrijebiti i za druge slične probleme u drugačijim kontekstima i da se rješenje može zapamtiti tijekom određenog vremenskog perioda.


1.3.1. Primjena geštaltističke teorije u poučavanju


Teze geštalt teorije se mogu koristiti u nastavi. Učenici se mogu potaknuti da usvajaju znanje uvidom pomoću sljedećih tehnika :

- grupiranjem sličnih pojmova i pojava,
- davanjem učenicima vremena da primjene usvojene informacije na osobna iskustva,
- dozvoljavanjem učenicima da rješavaju probleme na svoj način,
- učenike poticati da uče s razumijevanjem,
- treba im se probuditi intelektualna aktivnost,
- intelektualna aktivnost se treba voditi i upravljati prema rješavanju problema.

Učenje na bazi uvida sastoji se u :

- otkrivanju bitnih veza i odnosa u gradivu,
- utvrđivanju uporišnih točaka u gradivu,
- grupiranju dijelova sadržaja prema smislu.


2. Nastanak Geštalt psihologije i njezini osnivači


Geštalt psihologija nastala je dvadesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj . Osnovali su je Max Wertheimer, Kurta Koffka i Wolfgang Köhler a kasnije je na nju utjecao i Kurt Lewin. Tridesetih je godina prošlog stoljeća zbog dolaska na vlast nacional-socijalista, plodan znanstveni razvoj geštalt teorije u Njemačkom govornom svijetu prekinut a osnivači su bili prisiljeni prebjeći u SAD. Nakon što se prebacila na zapad, geštalt psihologija je značajno utjecala na razvoj američke psihologije. Nova i radikalna, geštalt psihologija nije nastala u vakuumu nego je izrasla iz perceptivnih teorija Ernsta Macha i eksperimenata Christiana von Ehrenfelsa. U svojoj knjizi Die Analyse der Empfindungen ( Analiza osjeta ), Ernst Mach je opisao svojstva prostornih i slušnih formi i oblika, kvadrata, kruga i jednostavnih melodija. Kao perceptivne cjeline, ovi oblici imaju kvalitete koje ih razlikuju od njihovih elemenata. Osjeti se organiziraju u svijesti da bi stvorili kvalitete oblika ( Gestaltqualitaten ) koje mogu biti nove i donekle nezavisne od samih osjeta. Drugi perceptivni teoretičar koji je utjecao na geštalt psihologiju, Christian von Ehrenfels ( 1859 – 1932 ), bavio se glazbom, kao skladatelj i kao izvođač. Slagao se sa Machom da melodije, osim različitih osjeta izazvanih pojedinačnim notama od kojih su sastavljene, imaju i kvalitetu forme. Melodija odsvirana u različitim tonalitetima, na različitim glazbalima, različite note proizvode različite osjete ali melodija zadržava svoju kvalitetu forme. Von Ehrenfels je 1888. i 1889. držao predavanja o kvalitetama forme na Sveučilištu u Beču a jedan od studenata koji je slušao predavanja bio je Max Wertheimer. On je uz Kurta Koffku i Wolfganga Köhlera bio osnivač geštalt psihologije.


2.1. Max Wertheimer


Max Wertheimer ( 1880 – 1943 ) rođen je u Pragu gdje je studirao pravo. Kasnije se zainteresirao za psihologiju i studirao na Sveučilištu u Berlinu prije nego što je 1904. godine doktorirao na Sveučilištu u Würzburgu. Prilikom jednog putovanja 1910. godine, išavši iz Austrije u Njemačku na odmor, izašao je iz vlaka u Frankfurtu gdje se zadržao provodeći eksperimente u laboratoriju Friedricha Schumanna sa Psihologijskog instituta Sveučilišta u Frankfurtu. Tu je upoznao Koffku i Köhlera, te zajedno sa njima proveo niz eksperimenata ustanovivši da cjelina perceptivnog iskustva ima svojstvo – pokret, koje njezine pojedinačne komponente nemaju. Linije, svjetla i taktilni podražaji s kojima je eksperimentirao nisu, u stvari, bili u pokretu. ali su opaženi kao da jesu. Wertheimer je u jednom pokusu otkrio pojavu koju je nazvao fi fenomen. U tom je pokusu sukcesivno osvjetljavao dva uska otvora na zaslonu. Kad je između svjetala bio interval od 50 – 60 milisekundi, izgledalo je da se miču sa jedne pozicije na drugu. U kraćim su intervalima oba svjetla izgledala kao da su neprekinuta a u dužim intervalima kao da se sukcesivno pale. Opisao je to kao psihološko iskustvo koje se ne može svesti na elemente. Mora se promatrati holistički jer ga se ne može razumjeti proučavanjem elemenata. Wertheimer je 1912. godine objavio članak „Experimentelle Studien über das Sehen von Bewegung“ ( Eksperimentalna istraživanja percepcije pokreta ) u kojem je iznio rezultate svojih eksperimenata u Frankfurtu. Ovaj članak označava formalni početak geštalt psihologije. Nakon 1. svjetskog rata koji je razdvojio trojicu osnivača, Wertheimer je radio na Berlinskom Sveučilištu. Od 1929. do 1933. godine radio je kao profesor na Sveučilištu u Frankfurtu. 1933. godine, Wertheimer je bio član male grupe europskih znanstvenika emigranata koji su pobjegli od totalitarizma i našli akademsku slobodu i utočište na Sveučilištu u progonstvu na Novoj školi za socijalna istraživanja u New Yorku. Tijekom sedam godina koje je proveo u Novoj školi, Wertheimer je proučavao ljudsko mišljenje i obrazovanje. Njegova knjiga Produktivno mišljenje ( productive thinking ), objavljena posmrtno 1945. godine, prikazuje mali dio građe koju je iznosio u svojim predavanjima i seminarima .






2.2. Kurt Koffka


Kurt Koffka ( 1886 – 1941 ) je rođen i školovao se u Berlinu gdje je i doktorirao 1909. godine kao student Carla Stumpfa . Osim studija u Berlinu, Koffka je proveo godinu dana na Sveučilištu u Edinburghu gdje je usavršio engleski jezik. Ta mu je vještina kasnije umnogome pomogla u naporima da proširi geštalt psihologiju izvan granica Njemačke. Koffka je radio na Frankfurtskom Sveučilištu kad je 1910. godine upoznao Wertheimera. Nakon upoznavanja, zajedno su provodili razna istraživanja, posebice o fi fenomenu. Koffka je 1912. godine napustio Frankfurt radi pozicije na Sveučilištu u Giessenu, pedesetak kilometara udaljenom od Frankfurta, gdje je ostao sve do 1924. godine. Iste godine, Koffka putuje u SAD gdje predaje na Cornwellskom Sveučilištu kao gostujući profesor. Tu ostaje godinu dana da bi dvije godine kasnije predavao na Sveučilištu u Wisconsinu. Konačno, 1927. godine, prihvaća posao na Smith koledžu u Northamptonu, Massachusetts, gdje je ostao do svoje smrti 1941. godine.


2.3. Wolfgang Köhler


Wolfgang Köhler ( 1887 – 1967 ) je doktorirao kod Stumpfa u Berlinu 1909. godine. Bio je ispitanik u Wertheimerovim Frankfurtskim eksperimentima. Godine 1913. Stumpf je pomogao Köhlerovo postavljanje na mjesto direktora istraživačke postaje za antropoide na Tenerifeu, na Kanarskim otocima. Köhler je planirao ostati tamo samo par mjeseci, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata , 1914. godine, ostao zatočen na otoku sve do 1920. godine. Vrijeme provedeno na otoku dobro je iskoristio provodeći svoje čuvene eksperimente o učenju uvidom. Rezultate je prvi put iznio u monografiji Berlinske akademije znanosti 1917. godine, a potom u knjizi objavljenoj 1921. godine u Njemačkoj. Najveći utjecaj uslijedio je 1925. godine nakon objavljivanja knjige Način mišljenja čovjekolikih majmuna ( The mentality of apes ) na engleskom jeziku. U toj je knjizi Köhler opisao način na koji čimpanze rješavaju probleme kako doći do banana koje su im van dohvata. Ustanovio je da su čimpanze koristile drvene štapove i druge objekte na razne načine kako bi došle do banana. Ako su banane bile smještene izvan kaveza, tj . van dosega, čimpanze su koristile štapove da bi produljile doseg svojih udova te dohvatile banane. Köhler je ustanovio da čimpanze nisu do navedenih metoda došle učenjem po metodi pokušaja i pogreške, kako je to tvrdio američki psiholog Edward Thorndike. Köhler je ustanovio da su čimpanze došle do rješenja uvidom. Životinja „vidi ili percipira“ rješenje. Ono je karakterizirano osjećajem „Aha, imam ga“, ili „Aha“ doživljajem. Köhlerova knjiga Način mišljenja čovjekolikih majmuna značajna je knjiga koja jasno pokazuje snagu geštaltističkih načela u vođenju i organiziranju programa istraživanja. Uz opis učenja uvidom, knjiga sadrži mnogo zanimljivih opažanja o diskriminativnom učenju, pamćenju i emocijama kod životinja. Prema geštalt teoriji, životinja uči odgovoriti na podražajnu situaciju kao geštalt ili cjelinu, osobito što se tiče odnosa među podražajima. Köhler je 1925. godine posjetio SAD kao gost profesor Clark sveučilišta. Održao je brojna uspješna predavanja o rješavanju problema i učenju uvidom kod čimpanza. Nakon što se usprotivio otpuštanju kolega Židova, pao je u nemilost nacista te je 1935. godine emigrirao u SAD. Ponuđen mu je posao profesora na Swarthmore koledžu gdje je ostao dvadeset godina. 1956. godine bavio se istraživačkim radom na Dartmouth koledžu a brzo nakon toga postao je i predsjednik Američke Psihološke udruge. Umro je u Hanoveru, New Hampshire, 1967. godine.


2.4. Kurt Lewin


Kurt Lewin ( 1890 – 1947 ) – Nakon studija medicine i biologije na Sveučilištu u Freiburgu, Lewin se 1910. godine preselio na Sveučilište u Berlinu kod Stumpfa. Lewin je bio član živahne grupe studenata, koja je bila zabrinuta ograničenim obrazovnim mogućnostima berlinske radničke klase. Lewin je osjećao da bi probleme te vrste psiholozi mogli riješiti. Organizirao je seriju radničkih tečajeva da bi ih podučavao osnovnim vještinama. Cijelog svog života Lewin je zadržao ovu sklonost primjenjivanju psihologije u rješavanju društvenih problema. Kada je započeo prvi svjetski rat, 1914. godine, Lewin je zgotovio sve potrebno za doktorat i spremao se to učiniti. Dobrovoljno se javio u vojsku i proboravio četiri godine u smrtonosnim rovovima. Doktorat mu je dodijeljen 1916. godine, sa Stumpfom kao mentorom. Dok je bio na vojničkom dopustu 1917. godine, objkavio je značajan rad „ Ratni krajolik“, u kojem je opisao ratna iskustva vojnika. Nakon demobilizacije 1918. godine, Lewin se vratio u Berlinski psihologijski institut kao kolega Wertheimera, Köhlera i Koffke. Lewin je smatrao da je njihov geštaltistički pristup privlačan, ali njegovi profesionalni interesi više su naglašavali primjenu. Lewin je 1921. godine primljen na mjesto privatnog docenta na Sveučilištu u Berlinu. Lewinova je sposobnost bila da svakodnevna opažanja prevede u važna istraživanja koja je, međutim, uvijek provodio unutar teorijskog okvira jer, kako je često govorio : „Ništa nije tako praktično kao dobra teorija“ . Lewin je smatrao da je svaki pojedinac složeno energetsko polje, dinamički sustav potreba i tenzija koji usmjeruje percepcije i djelovanja. Ponašanje ( P ) je funkcija ( f ) ličnosti ( L ) u interakciji s okolinom ( O ). U njegovoj formuli P = f ( L, O ) svaka se osoba kreće u psihološkom polju koje je Lewin nazvao životni prostor. Životni prostor sadrži određene ciljeve koji imaju pozitivne ili negativne valencije. Valencije pak stvaraju vektore koji ili privlače ili odbijaju. Američki psiholozi željeli su saznati više o njegovu radu te je 1932. godine Lewin proveo šest mjeseci kao gost profesor na Stanford sveučilištu. 1933. godine Lewin zauvijek napušta Njemačku te odlazi u SAD gdje je dobio profesorsko mjesto na Cornell sveučilištu u trajanju od dvije godine. Nakon toga Lewin radi na Sveučilištu Iowa a u 1940-ima na Massachusettskom tehnološkom institutu sve do kraja svog života. U svim okolinama u kojima je djelovao, Lewin je okupljao grupe psihologa koje su radile zajedno sa velikim uspjehom. Obučio je čvrsto povezanu grupu studenata, kasnije priznatih stručnjaka. Osam od deset najviše citiranih socijalnih psihologa dio su Lewinove tradicije. Duboko poštovanje i naklonost prema Lewinu koje pokazuju mnogi istaknuti psiholozi dokaz je njegovih izvanrednih kvaliteta. Lewinovo naslijeđe kao i mjesto u povijesti psihologije osigurani su.


3. O povezanosti Geštalt psihologije i Geštalt terapije


Za Geštalt terapiju često se misli da je izvedena iz Geštalt psihologije, što je krivo. Povijesnu povezanost koju je osnivač Geštalt terapije, Frederick Perls naglašavao, mora se odbaciti . Možda je najbolji komentar dala Mary Henkle, koja je i sama bila geštalt psiholog i povjesničar psihologije. Istražujući odnos između geštalt psihologije i geštalt terapije Henkle je zaključila sljedeće :
„Ono što je Perls učinio bilo je da je uzeo nekoliko termina iz geštalt psihologije, nategnuo njihova značenja preko granice prepoznavanja, pomiješao ih s pojmovima – često nejasnim i nespojivim – iz dubinske psihologije, egzistencijalizma i zdravog razuma, i cijelu tu mješavinu nazvao geštalt terapijom. Njegov rad nema bitne povezanosti sa znanstvenom gestalt psihologijom. Da kažemo njegovim vlastitim jezikom, Fritz Perls je učinio „svoju stvar“, ali što god to bilo, to nije gestalt psihologija“ .


4. Geštalt psihoterapija i njezin nastanak


Geštalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prošlog stoljeća psihijatar Frederick ( Fritz ) Perls i njegova žena Laura, geštalt psihologinja, zajedno sa suradnicima. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920., tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926. godine se upoznao s psihoanalizom radeći s Karen Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s Kurtom Goldsteinom koji je istraživao moždana oštećenja veterana u II. svjetskom ratu i upoznao se s egzistencijalističkim stavovima Martina Bubera i Paula Tillicha . Želeći produbiti iskustvo psihoanalize, otišao je Wilhelmu Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenošću, posebno u vezi s političkom i seksualnom tematikom. Reichovo proučavanje „tjelesnog oklopa“ i rad s mišićnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje geštaltističkog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifašističkom pokretu u Njemačkoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Južnu Afriku u kojoj je 1935. godine osnovao psihoanalitički institut. U susretu s Freudom na kongresu u Češkoj, shvatio je da nema mnogo zajedničkog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu „Ego, glad i agresija“ koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo inzistiranje na interpretaciji,okupiranosti prošlošću, te analitičkom poimanju tenzija. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao „ljudsko biće, a ne samo ekran na koji će projicirati svoje probleme i skrivene dijelove svoje osobnosti“. Perlsu se ne sviđa razvoj političke situacije u Južnoj Africi, te 1946. godine sa suprugom Laurom odlazi u SAD. Njih dvoje osnivaju prvi geštalt psihoterapijski institut 1952. godine u New Yorku, godinu dana nakon što je izašla knjiga „Geštalt Therapy“ čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman . U knjizi je prikazana teorija i metoda jednog izazovnog pristupa proučavanju ljudske osobnosti, te kreativni terapijski rad, koji omogućuje ponovnu uspostavu cjelovitosti i integriteta osobe, koji je tako često narušen u današnjem društvu. Perlsovi se u to vrijeme druže s vodećim njujorškim umjetnicima i intelektualcima, među kojima ih Julian Beck upoznaje s „Living Theatreom“, a Paul Weiss sa zen budizmom. Pod utjecajem zena, Fritz radi na premošćivanju psihoterapije Istoka i Zapada, psihoanalize i življenja u „sada i ovdje“, što će postati jedna od glavnih krilatica za njegov rad. Taj period obilježava njegov intenzivan rad s mnogim grupama u New Yorku i izvan njega, u kojima kreira mnoge specifične tehnike svoga pristupa. U to se vrijeme počinje razilaziti s Laurom i njezinim suradnicima, te je 1956. godine napušta i odlazi u Floridu, a tri godine kasnije u Kaliforniju gdje je postao vrlo popularan radeći u Esalen Institutu od 1964 do 1969. godine. Sredinom 1969. osniva geštaltističku zajednicu u Covichanu s idejom da ljudi koji žive i dijele mnogo toga zajedno, mogu stalno raditi na povećanju razine svjesnosti u svrhu osobnog rasta i integriteta. U tom pothvatu ga prekida prerana smrt 1970. godine.


4.1. Što je Geštalt psihoterapija ?


Teorija geštalt psihoterapije temelji se na tri glavna izvora: psihoanalizi, čiji se glavni doprinos tiče važnih principa koji se odnose na naš unutarnji život, zatim holističkom, fenomenološkom i
egzistencijalnom pokretu, s usmjerenjem na osobno iskustvo i svakodnevicu, te geštalt
psihologiji. Kao što pojam „gestalt“ znači cjelinu ili potpunu konfiguraciju nečega, tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u određenoj životnoj situaciji, koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov doživljaj cjelokupnoga životnog okruženja. U geštalt psihoterapiji je ključan pojam svjesnosti, koja omogućava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklađenosti sa životnim poljem. To se čini opažanjem kako živimo u sadašnjosti i istraživanjem kako (re)kreiramo ustaljene obrasce ponašanja koji ne dovode do rezultata koje želimo, već nas uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristeći opažanje pri kojemu ništa ne osuđujemo, moguće je osvijestiti osjete, osjećaje, doživljavanje, kao i načine ponašanja koji ne dovode do zadovoljavajućeg razrješenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskušati i doći do promjena u našim stavovima i ponašanju. Tu se susrećemo s pojmom našeg „stila u uspostavljanju kontakta“, nečega što smo razvili tijekom života od najranije mladosti: specifične karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s našim unutarnjim svijetom osjećaja i stavova. Budući da je to podložno stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, riječ je o procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo različit za svako ljudsko biće, već se mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog određenog stila uspostavljanja kontakta tijekom vremena je ono što u geštaltu zovemo osobnošću. Da bismo imali dobar kontakt sa svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za nečim i pritom otkrivamo vlastite granice kontakta istražujući što je sve „moje“ i što „nije moje“. Polsterovi opisuju kontakt kao „žilu kucavicu“ osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doživljaja stvarnosti. Promjena je neizbježan rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrška. U terapiji se puno pažnje posvećuje pronalaženju i razvoju primjerene podrške za određenu razinu kontaktiranja koju želimo. Sustavi podrške mogu uključivati ispravno disanje, držanje i vladanje
tijelom, interese, znanja itd. Posebna pažnja se posvećuje odnosu terapeuta i klijenta, sadržanog u pojmu „Ja i Ti“ („I and Thou“).Time se želi naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom odgovornošću podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrači fiksnih uloga (jedan samo učitelj a drugi
samo učenik). Rosenblatt kaže: „Želim pomoći vama, posebnim osobama da postanete cjeloviti i integrirate svoje živote. Da bih to mogao, trebam vašu pomoć. Vi postajete moj učitelj i ja postajem vaš učenik, učeći o tome tko ste vi i kako živite svoj život. Postajemo partneri u slobodnoj i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom...“ Pritom nas zanima bilo koja vrsta komunikacije; kako verbalna, tako i neverbalna. Važno je što se poručuje, ali još je važnije kako to činimo. Često novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih o izbjegavanju kontakta očima s terapeutom ili članom grupe, načinu na koji sjede ili pokretu ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju različiti otpori, koje terapeut nikako neće klasificirati i/ili osuđivati, već uz klijentovu
pomoć istražiti „mehanizam kojim on/ona otuđuje dio svojih osobnih procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline“ (Yontef , 1969).Teorija geštalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi imaju unutarnju težnju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema ometanja temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajući proces u sebi i
identificira sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmičkim samoupravljanjem. Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta ekskluzivna zbirka svih „moraš“ i „ne smiješ“ prema kojima se trudi živjeti manipulirajući sebe na račun otuđenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog što nisam ja u ono što jesam . U tom procesu razlikujemo oblikovanje figure i pozadine: kako ćemo percipirati pojedini „geštalt“ ovisi o jasnoći figure. To znači ako odjednom usred pisanja osjetim glad, to postaje figura, a ostalo je u pozadini. Odlazak u kuhinju da nešto pojedem znači jasno percipiranje potrebe i njezino zadovoljenje što znači i dovršenje ili kompletiranje tog određenoga „geštalta“, te oslobađanje energije za sljedeći koji nadolazi. U zdrave osobe takav tok oblikovanja i dovršavanja geštalta se odvija bez prekidanja ili blokiranja u pojedinim fazama dok u patologiji otkrivamo cijeli spektar ometanja i nasilnoga kontroliranja tog procesa. Rezultat patološkog ometanja često dovodi do fragmentiranja osobnosti, te se u terapiji susrećemo s većim brojem tzv. polariteta. Među najpoznatijima su „onaj gore“ i „onaj dolje“ (topdog i underdog), tj. onaj koji čini ono što se mora i onaj koji čini ono što mu se prohtije. Rezultat toga je da se osoba često osjeća krivom kad radi
ono što želi, a ne ono što bi morala (prema često lažnim moralnim introjektima, nesvjesno usvojenim u djetinjstvu). Nedostatak integriranosti se također očituje u podjelama na: tijelo – um, unutarnje – vanjsko, nezrelo – zrelo, inferiorno – superiorno, biološko – kulturalno i sl. Perls je osobnost zamišljao u slojevima: vanjski, kao tzv. kliše sloj, na razini onog svakodnevnog „Kako ste?“ ili „Kako je lijepo vrijeme“ koji funkcionira s minimumom autentičnog interesa. Ispod te površine nalazi se „sloj igranja uloge“ u koji smo originalno investirali veliki dio sebe, no kasnije postaje prilično automatiziran. To je npr. biti otac ili majka, profesor ili student, sin ili kći, i sl. Iza tog sloja dolazi tzv. „impasse“ sloj, kojeg se opisuje kao prazninu ili osjećaj upadanja u vakuum, što je za mnoge ljude prilično zastrašujuć osjećaj. Četvrti sloj je implozivno-eksplozivni; tu osoba postaje jako svjesna svojih emocija, potisnutih ili pak onih koje izražava. Peti sloj je genuina osobnost, očišćena od svih uvjetovanih (često neprimjerenih) načina bivanja u svijetu. Perls je nastojao da njegovi klijenti osvijeste svoje unutarnje konflikte i prihvate realnost njihova postojanja, umjesto upornog poricanja ili potiskivanja, te da produktivno odaberu što žele, usprkos strahu i zlim slutnjama. Perlsove ideje o suprotstavljenim elementima ličnosti duguju mnogo toga psihodinamskoj teoriji. Oblik terapije je usmjeren na sada i ovdje pa se u geštalt terapiji ne istražuje povijest klijenata već se prikladnim vježbama povećava stupanj svjesnosti tj. prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Geštalt terapija je vrlo direktivna jer terapeut vodi klijenta kroz planirane vježbe. Jedna od tehnika geštalt terapije kojom se osvješćuje unutarnji koflikt je dijalog. Klijenti se bave verbalnim sučeljavanjem suprotstavljenih želja i ideja. Jedan primjer tih suprotstavljenih elemenata ličnosti je „pobjednik“ i „gubitnik“. Povećano znanje o elementima konflikta može osloboditi put do rješenja, primjerice kompromis. Također, i govor tijela pruža uvid u suprotstavljene osjećaje. Klijente se upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića dok govore o zamislima za koje misle da ih podržavaju. Na taj način često otkrivaju da govor tijela pokazuje čuvstva čije su postojanje poricali. Kako bi kod svojih klijenata povećali razumijevanje suprotnih stajališta, geštalt terapeuti ih potiču da brane ideje koje su suprotne njihovima. Od klijenata se može tražiti da igraju uloge važnih ljudi iz svog života kako bi bolje shvatili njihova stajališta. Perls je u snovima prepoznao odbačene dijelove ličnosti , pa je od svojih klijenata često tražio da igraju uloge nekih elemenata iz svojih snova, kako bi došli u dodir sa dijelovima svoje ličnosti kojih su se odrekli.

5.Zaključak


Lewinova teorija polja nije izazvala onakvu pozornost kao Freudova psihoanalitička teorija a geštalt psihologija nije nikad postala glavna škola američke psihologije . Köhler je osjećao da je utjecaj geštalt psihologa ograničen budući da su oni bili zainteresirani primarno za percepciju, dok su američki psiholozi ponajprije bili zainteresirani za učenje . Geštalt psihologija je danas, sa porastom interesa za kognitivnu psihologiju, ponovno aktuelna a istraživanja Wertheimera i Köhlera ponovno su postala relevantna. Također, ideje proizašle iz Lewinova raznolikog i inovativnog geštalt pristupa, imaju odjeka u mnogim suvremenim istraživanjima u socijalnoj, industrijskoj i razvojnoj psihologiji. Nesumnjivo, geštalt psihologija kao i njezini osnivači, značajno su utjecali na znanstvenu psihologiju.


6.Popis literature i web stranica


Literatura :

- Branimir Šverko : Psihologija, Udžbenik za gimnazije, Školska knjiga Zagreb, 1992
- David Hothersall : Povijest psihologije, Naklada Slap, 2002
- Boris Petz : Uvod u psihologiju : psihologija za nepsihologe, Naklada Slap, 2001
- Wolfgang Koehler : Geštalt psihologija : uvod u nove pojmove moderne psihologije, Nolit, 1985
- Fritz Perls : Geštaltistički pristup psihoterapiji, Vuk Karadžić, 1983
- Bratoljub Klaić : Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978

Web stranice :

- http://en.wikipedia.org/
- http://www.gestalt-drustvo.hr/
- http://www.scribd.com
- http://findarticles.com
- http://gestalttheory.net
- www.gestalt.org