Keith Jenkins
Promišljanje historije
1. Što je historija
O teoriji
Historija je diskurs o prošlosti. Prošlost je objekt pažnje povjesničara, historiografija je način na koji joj se povjesničari posvećuju. Prošlost se jednom dogodila, više je nema, povjesničari je mogu ponovno oživjeti samo pomoću veoma različitih medija npr.knjiga, članaka, dokumentarnih filmova itd. Historija je ono što nastaje dok povjesničari rade svoj posao. Radove utjelovljene u knjigama, časopisima itd čitamo kad se bavimo historijom. Historija se doslovce nalazi na policama knjižnica i drugih mjesta. Historija je intertekstualni lingvistički konstrukt. Ako učimo dio povijesti čitajući nečiji radi, možemo reći da smo naučili ono što je taj netko napisao o tom dijelu povijesti a ne da smo doslovce naučili povijest. Isti predmet istraživanja može se u različitim diskursima čitati na različite načine, dok istovremeno unutar svakog od njih postoje razlićita čitanja ovisno o vremenu i prostoru. Povjesničari konstruiraju analitičke i metodološke alate kako bi iz sirovog materijala oblikovali svoje načine čitanja i govora o njemu – diskurs. Svijet prošlosti dolazi do nas uvijek već u obliku priča te ne možemo izaći iz tih priča i provjeriti odgovaraju li one stvarnome svijetu / prošlosti, jer te uvijek već pripovjesti zapravo tvore stvarnost. Uzimajući u obzir razliku između povijesti i historije, stvara se sljedeći problem : kako ponovno povezati prošlost i historiju? Postoje 3 veoma problematična teorijska područja u pokušaju povezivanja prošlosti i historije : područje epistemologije, metodologije i ideologije.
Epistemologija – grč episteme = znanje ( epistemologija je nauka o spoznaji ) se odnosi na filozofsko područje teorija o spoznaji. Ovo se područje bavi našim mogućnostima stjecanja znanja o bilo čemu. U tom je smislu historija dio jednog drugog diskursa – filozofije. Te sudjeluje u općem pitanju o tome što je moguće znati, s obzirom na svoje vlastito područje spoznaje – prošlost. Tu se uočava problem jer ako je teško spoznati nešto što postoji, još je teže reći nešto o subjektu poput '' prošlosti u historiji '' kojeg, zapravo, više nema. Očito je stoga da je svako takvo znanje provizorno te da ga konstruiraju povjesničari radeći pod raznim vrstama pretpostavki i pritisaka koji nisu, naravno, djelovali na ljude u prošlosti..Priznati da zapravo neznamo, da vidimo historiju kao nešto što ( logično ) može biti sve što želimo da bude znači postaviti pitanje o tome kako su se određene historije konstruirale u baš takvom obliku a ne u nekom drugom. Do spoznaja o prošlosti u stanovitom smislu dolazi samo zbog epistemološke krhkosti. Jer kad bi bilo moguće znati jednom zauvijek što se dogodilo, tada više nebi bilo potrebe da se pišu nove historije. Epistemološka krhkost omogućava da se čitanja povjesničara razlikuju ( jedna prošlost – mnogo historija ). Četiri stavke čine historiju epistemološki krhkom. Ad1 - nepregledna prošlost isključuje totalnu historiju. Najveći dio informacija o prošlosti nikada nije ni zabilježen a većina ostalih je iščeznula. Ad 2 – nijedan prikaz ne može vratiti prošlost onakvu kakva je bila jer ona nije postojala u obliku pripovjesti već događaja, situacija itd. Nema ispravnog teksta u odnosu na kojeg su sve druge interpretacije samo varijacije, varijacije su sve što postoji. Ono što se nekoć događalo uvijek se opaža kroz nataložene naslage prethodnih interpretacija te kroz čitalačke navike i kategorije koje su razvili prethodni / sadašnji interpretativni diskursi. Ovakav način gledanja pretvara proučavanje historije ( prošlosti ) u proučavanje historiografije ( povjesničara ), dok se historiografija ne smatra samo dodatkom proučavanju povijesti već kao nešto od čega se ona zapravo sastoji. Ad 3 – bez obzira koliko se neka historija može provjeriti ili koliko je široko prihvaćena, ona nužno ostaje osobni konstrukt, manifestacija povjesničareve perspektive kao '' pripovjedača ''. Pisana historiografija u praksi ograničava slobodu povjesničara da piše štogod želi time što čitatelju omogućava pristup njegovim / njezinim izvorima. No povjesničareva gledišta i sklonosti još uvijek oblikuju odabir povijesnog materijala, a naši osobni konstrukti odlučuju što ćemio sa njima uraditi. Prošlost koju znamo uvijek je uvjetovana našim vlastitim gledištima, našom vlastitom sadašnjošću.
Ad 4 – gledajući unatrag, možemo na neki način doznati o prošlosti više nego onovremeni ljudi. Prevodeći prošlost u moderne termine i koristeći znanja koja su možda prije bila nedostupna, povjesničar otkriva ono što je u prošlosti bilo zaboravljeno te spaja djeliće koji nikada prije nisu bili spojeni. Ljudi i socijalne formacije su stoga zahvaćeni procesima koji se mogu vidjeti samo retrospektivno, a dokument i drugi tragovi istrgnuti su iz svojeg originalnog konteksta, svrhe i funkcije kako bi ilustrirali, recimo, obrazac koji možda njihovim autorima ni izdaleka nebi imao smisla.
Rasprava o metodi kao putu prema istini je zabluda. Postoje različite metode bez ikakvih dogovorenih kriterija za odabir. Svaka je metoda rigorozna, koherentna i konzistentna unutar sebe, no isto tako i autoreferentna tj. svaka metoda može uputiti kako unutar vlastitih granica izvesti valjane argumente. Također postoje još jedni metodološki argumenti koji se redovito pojavljuju u uvodnim raspravama o prirodi historije. Radi se o konceptima koje se predstavlja kao ključne u historiografiji a to su vrijeme, dokazi, uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena, sličnosti i razlike.
Što se ideologije u historiji tiče, ideološki poticaji u kistoriji bili bi iz interesa koji se nalaze izvan historije per se i takav predmet bi bio sredstvo za prenošenje određene pozicije u svrhu vjerovanja- Zato dominantne historije uopće nisu ideološke i ne pozicioniraju ljude i gledišta o prošlosti izvan predmeta. Historija se nikada ne piše zbog same sebe, ona je uvijek za nekoga. Činjenica da je historija per se ideološki konstrukt znači da je stalno prerađuju i preuređuju svi oni na koje odnosi moći utječu na različite načine, oni koji su podređeni, podjednako kao i oni koji su dominantni, također imaju svoje verzije povijesti kojima legitimiraju svoje vlastite prakse, verzije koje moraju biti isključene kao neprikladne iz svega što je dio dominantnog diskursa. U tom smislu, poruke koje se iznose stalno se preuređuju i konstruiraju , jer se potrebe dominantnih / podređenih u stvarnome svijetu stalno prerađuju, nastojeći mobilizirati ljude ( narode ) kako bi poduprli njihove interese. Također je lako uvidjeti kako je popis mogućih uporaba historije praktično beskonačan jer kakva bi to bila historija kad bi se svi jednom zauvijek složili oko svega ? Oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju i prošlost a oni koji su kontrolirali prošlost kontroliraju i budućnost. Tako ljudi ( narodi ) u sadašnjosti trebaju događaje u prošlosti kako bi odredili svoje mjesto u današnjici i dali legitimitet svojim sadašnjim i budućim načinima života. Ljudi osjećaju potrebu da se danas i sutra ukorjenjuju u svojoj jučerašnjici. Pomoću historije ljudi ( narodi ) dijelom oblikuju svoje identitete.
Zaključak – historija se sastoji od epistemologije, metodologije i ideologije. Epistemologija pokazuje kako nikad zaista ne možemo spoznati prošlost, da je jaz između prošlosti i historije ( historiografije ) ontološki, tj. da je on u svojoj prirodi takav da ga nikakva količina epistemološkog napora ne može premostiti. Povjesničari su razvili rigorozne metode da bi smanjili utjecaj povjesničara koji interpretira. Njih su zatim na različite načine pokušali učiniti univerzalnima, tako da svatko tko ih interpretira može pomoću jezgre vještina, koncepata, rutine i procedura postići objektivnost. No, postoje razne metodologije, tzv. središnji koncepti novijeg su datuma i pristrane konstrukcije, a razlike postoje zbog toga što je historija u osnovi osporavani diskurs, područje borbi na kojem ljudi ( narodi ) , klase i grupe autobiografski konstruiraju interpretacije prošlosti doslovce da bi zadovoljili same sebe. Nema konačne historije izvan tih pritisaka, svaki ( privremeni ) konsenzus može se postići jedino kad dominantni glasovi ušutkaju one druge, bilo pomoću izravne sile ili prikrivenog uključivanja. Konačno, historija je teorija, teorija je ideološka, a ideologija su samo materijalni interesi. Ideologija prožima svaki kutak historije, uključujući svakodnevne prakse pisanja historija u onim institucijama koje su u našim socijalnim formacijama u tu svrhu osnovane – osobito sveučilištima.
O praksi
Historija nastaje i nastajat će zbog mnoštva različitih razloga te na različitim mjestima. Ne postoje neproblematične historijske ( povjesničarske ) istine kao takve. Historiju provodi skupina djelatnika koju nazivamo povjesničarima kad se bave svojim poslom. Oni u svoj posao unose sebe osobno, svoje vrijednosti, pozicije, ideološke perspektive. Unose također i epistemološke pretpostavke. Povjesničari ih nisu uvijek posve svjesni, no imat će na pameti načine stjecanja znanja. Ovdje ulaze u igru različite kategiorije – ekonomske,socijalne, političke, kulturne, ideološke itd. – različiti koncepti unutar tih kategorija i među njima, te općenite pretpostavke o konstantama postojanosti ili, drugačije rečeno, o ljudskim bićima. Uporabom tih kategorija, koncepata i pretpostavki, povjesničar stvara hipoteze, formulira apstrakcije i reorganizira svoje materijale kako bi uključivali i isključivali. Povjesničari posjeduju rutine i procedure ( metode u užem smislu riječi ) za izravan rad na materijalu : načine provjeravanja njegova podrijetla, statusa, vjerodostojnosti, pouzdanosti. To su određene prakse koje se često označavaju kao '' povjesniučarske vještine ‘‘. Oboružan takvim praksama, povjesničar se može neposrednije pozabaviti '' proizvodnjom '' historije – izradom pripovjesti. Povjesničari vrludaju između objavljenih radova drugih povjesničara i neobjavljenog materijala. Ovi neobjavljeni, noviji materijali, mogu se nazvati tragovima prošlosti ( doslovce, preostacima prošlosti, - dokumenti, zapisi, predmeti itd ) koji su mješavina poznatih slabo upotrebljivanih tragova, novih, neiskorištenih i moguće nepoznatih tragova, te starih tragova, tj. materijala koji su se koristili prije no sada ih je moguće zbog novijih tragova koji su pronađeni smjestiti u kontekst različit od onoga u koji su bili prije uključeni. Povjesničar zatim može započeti sa organizacijom svih tih elemenata na nove ( i raznolike ) načine – uvijek u potrazi za onim priželjkivanom – originalnom tezom – te tako započeti sa transformacijom tragova o nekoć konkretnome u '' konkretno mišljeno '', tj. u povjesničarske prikaze. Odje povjesničar doslovce re-producira tragove prošlosti u novu kategoriju, a ovaj čin preobrazbe, prošlosti u historiju, jest povjesničarev osnovni posao. Nakon što obave svoja istraživanja povjesničari ih moraju zapisati. Tu dolazimo do pritisaka svakodnevnice kao što su: pritisak od obitelji i prijatelja, pritisci na radnom mjestu od strane dekana, pročelnika odsjeka, suradnika. Također su prisutni i pritisci izdavača na broj riječi, format, tržište, rokove, literarni stil, recenzente, prerađivanje teksta… Sve dosad napisano bavi se proizvodnjom historija no tekstove treba i pročitati : konzumirati. Tako se i konzumacija teksta odvija u kontekstima koji se ne ponavljaju, doslovce, nema dvaju istih čitanja. Ako shvatimo da je historija ono što pišu povjesničari, da je pišu na temelju tankih dokaza, da je historija neizbježno interpretativna, da se svaki argument može sagledati iz barem 10 različitih perspektiva te da je stoga historija relativna, možemo se zapitati zašto se njome uopće baviti ako je sve samo interpretacija i nitko zapravo ništa ne zna? Ako je sve relativno, čemu se uopće truditi ? To je stanje duha koje bismo mogli nazvati nesretnim relativizmom.
Dekonstruiranje historije drugih ljudi jest preduvjet za konstruiranje vlastitih, na načine koji ukazuju da znamo šta radimo i koji podsjećaju da je historija uvijek historija za nekoga Iako su svi prikazi logički problematični i relativni, zapravo su neki dominantni a drugi marginalni. To je zato šro je znanje vezano uz moć, a unutar socijalnih formacija oni s najviše moći distribuiraju i legitimiraju znanje vis-a-vis interesa onako kako to najbolje mogu. Izlaz iz teorijskog relativizma je analiza moći u praksi.
Definicija historije
Historija je promjenjivi, problematični diskurs, naoko o jednom dijelu svijeta, o povijesti. Nju proizvodi skupina djelatnika (uglavnom profesionalnih povjesničara ) koji misle iz sadašnje perspektive. Oni rade na međusobno prepoznatljive načine koji su epistemološki, metodološki, ideološki i praktično pozicionirani. Kad jednom dospiju u javnost, proizvodi njihova rada podložni su uporabama i zlouporabama koje su logički beskonačne, no koje zapravo općenito korespondiraju s različitim sjedištima moći koje postoje u svakom trenutku i koje strukturiraju i distribuiraju značenja historija duž dominantno-marginalnog spektra.
2. O nekim pitanjima i nekim odgovorima
O istini
Istina je autoreferentna govorna figura, nesposobna da omogući pristup pojavnome svijetu : riječ i svijet, riječ i predmet, ostaju razdvojenima. Istina ovisi o onome tko ima moć učiniti je istinitom. Na taj se način omogućava funkcioniranje koncepta istine ( bile one istinite ili ne ) poput cenzora. Historija je diskurs, jezična igra, unutar tog diskursa istina i slični izrazi su sredstva za otvaranje, reguliranje i zatvaranje interpretacija. Istina djeluje kao cenzor – njome se povlači granica. Znamo da su takve istine zapravo korisne fikcije koje postoje u diskursu zahvaljujući moći ( netko ih tamo mora staviti i zadržavati ), a moć koristi pojam istine kako bi vršila kontrolu : režimi istine. Istina sprječava nered i upravo taj strah od nereda ( od onih koji proizvode nered ) ili, strah od slobode ( za one koji nisu slobodni ), jest ono što funkcionalno povezuje istinu sa materijalnim interesima.
O činjenicama i interpretaciji
Povjesničari nisu previše zaokupljeni pojedinačnim činjenicama, jer takvi interesi dodiruju tek onaj dio historijskog diskursa kojeg nazivamo kronikom. Povjesničari su ambiciozni, oni žele otkriti ne samo što se dogodilo već kako i zašto se to dogodilo, što su ti događaji značili i što znače. Stoga se zapravo nikad ne radi o činjenicama per se već o težini, poziciji, kombinaciji i značenju koje one imaju jedna vis-a-vis druge u konstruiranju objašnjenja. Robert Skidelsky pisao je o tome da većina povijesnih činjenica nije sporna, da relativizam ne predstavlja nikakvu prijetnju uobičajenim raspravama o uglavnom sporazumno prihvaćenom znanju te da u većini naših interpretacija prošlosti prevladavaju zajedničke vrijednosti i stavovi. On se složio sa time da se interpretativna aktivnost odvija, ali je ustvrdio kako je locirana na marginama gdje ne dovodi u pitanje zajednički centar, iz centra se donosi presuda o suprotstavljenim ( marginalnim ) perspektivama. Često se takve debate vezuju uz određene povjesničare (Watt, Taylor ) što se naziva historiografskom dimenzijom. Povjesničari reinterpretiraju uzgredne segmente utoliko historiografski što studenti mogu proučavati što povjesničari kažu. Ako je historija interpretacija, ako je historija ono što pišu povjesničari, tada je upravo historiografija ono od čega se sastoji pravo proučavanje povijesti. Kad netko navodno odgovara uravnoteženo i iz centra, postavlja se pitanje o kojem je centru riječ jer spektar ne može imati središte.
O pristranosti
Pristranost ima smisla jedino ako se koristi nasuprot nepristranosti tj. nekoj vrsti objektivnosti, čak istini : nepristran = vođen istinom. U historijskim redovima, pristranost se najčešće pojavljuje u empirističkoj historiji, dakle u historiji određenog tipa. Empiristička historija počiva na ideji da se prošlost nekako može objektivno re-kreirati. Njihova je ambicija omogućiti činjenicama da govore same za sebe, bez posredništva ( moguće pristranog ) povjesničara koji nastupa poput trbuhozborca. No, historija može biti drugačija od empirističke, može se promatrati kao način na koji grupe / klase osmišljavaju prošlost čineći je svojim vlasništvom : ovdje se prošlost može smisleno konstruirati za marksiste, desne radikale, feministe itd. Ako historiju promatramo kao niz čitanja koja su sva pozicionirana, onda je jasno da ne postoji nepozicionirani kriterij na temelju kojeg se može prosuđivati stupanj pristranosti. Pristranost ima središnje mjesto u empirističkom pristupu. Ovaj je pristup ( navesti činjenice da govore same za sebe ) povezan, ne logički ili nužno, nego povijesno ( kontingentno ) s liberalizmom. Ovdje se uči vagati stvari i vidjeti obje strane, ovdje se prošlost može slijediti zbog sebe same jer navodno govori bez tuđe pomoći. Ovaj se pristup ugnijezdio u školama, koledžima, sveučilištima, on je dominantan u našoj socijalnoj formaciji. S obzirom da je taj pristup dominantan, ponaša se kao da je njegov način djelovanja jedini mogući : proglašava se univerzalnim. Čineći to, empirizam ne proglašava univerzalnim samo svoje ( relativne ) uspjehe nego i neuspjehe. Ako je u konačnici sve interpretacija, ako je nečija pristranost drugome istina – što onda ? Stoga je problrm pristranosti specifičan za empirizam, no kako je to dominantan pristup, njegovi problemi kolaju kao da su opći makar oni to nisu.
O empatiji
Uspješno uživljavanje zapravo nije moguće. Nije je moguće postići iz 4 razloga. Dva su filozofska a dva praktična. Razmotrimo li jeli moguće uči u način razmišljanja druge osobe koju dobro poznajemo i koja je pokraj nas zaključit ćemo da ne možemo. Sa svakim se činom komunikacije ujedno odvija i čin prevođenja, svaki je čin govorenja interpretacija među pojedincima, a kad se taj čin prevođenja ne odvija između '' tebe i mene '' ovdje i sada, nego između '' nas i njih '' u nekom drugom prostoru i vremenu, onda taj zadatak postaje iznimno problematičan budući da povjesničari unose u sve prošle događaje svoje načine razmišljanja programirane u sadašnjosti. To su dakle neki filozofski problemi s kojima se suočava empatija : prevođenje među pojedincima, ontološki paradoks prošlog vremena, pokušaj da se povjesničar koji misli u sadašnjosti vrati u prošlost pročišćen od svega što ga je učinilo modernim. Prvi praktični problemi je u vanjskim pritiscima ( posao, obitelj, izdavači, literarni stil ) kojih se povjesničar mora otarasiti . Drugi se problem pojavljuje kad trebamo primijeniti prethodne točke na situaciju u razredu. Tu smo u stvari empatični sa razmišljanjima nastavnika koji nam određenu stvar predaje. Empatija je s nama iz razloga koji ne proizlaze iz epistemološko / metodoloških problema kao takvih, već zbog tri različite vrste pritisaka, od kojih jedan proizlazi iz školovanja, drugi iz akademskih krugova a treći je posve ideološki. U školstvu se od djece zahtjeva da se unose u razne uloge i da razmišljaju poput likova o kojima uče, takav se pristup prelio u akademsko okruženje. Akademski pritisak se povezuje sa povjesničarom Colingwoodom. On je dokazivao kako je sva historija zapravo historija misli jer je razumijevanje historije zapravo razumijevanje razloga zbog kojih su ti ljudi željeli određene stvari a ne nešto drugo. Riječju, sva historija jest historija onoga o čemu su razmišljali i zato je sva historija zapravo historija misli. Ideja J.S Milla o recipročnoj slobodi je pristup kojim treba biti racionalan, uvidjeti stavove drugih ljudi, odvagati opcije pa tako i moguće štetne posljedice ekstremnih djelovanja, taj pristup leži iza svih zahtjeva da se stavimo u poziciju druge osobe ( u prošlosti ) i da pokušamo stvari uvidjeti iz njihove perspektive, da racionalno proračunamo njihove opcije i da budemo otvoreni. U središtu aktivnosti su racionalnost i ravnoteža.
Konstruktivno bi bilo ( iako u konačnici opet nemoguće ) pokušati razmišljati poput povjesničara, a ne poput ljudi koji su živjeli u prošlosti i koji se ionako pojavljuju, striktno govoreći, tek u umu povjesničara. Dakle, ne toliko sva historija kao historija mišljenja ljudi u prošlosti već sva historija kao historija povjesničareva mišljenja.
O primarnim i sekundarnim izvorima; o izvorima i dokazima
Postoji razlika između primarnih izvora ( tragova prošlosti ) i sekundarnih tekstova. Ako se služimo originalima koji se čine autentičnima ( nasuprot sekundarnim / drugorazrednim tragovima ) i nepatvorenima ( istinitima / temeljnima ), onda se može steći znanje. U korijenu ovakvog postupka jest želja da se vratimo izvornim razmišljanjima tadašnjih ljudi kako bi njihova gledišta bila neokaljana našima. Kad nebismo imali te ideje, kad bismo se riješili želje za pouzdanošću, kad bismo se oslobodili zamisli da historija počiva na proučavanju primarnih / dokumentarnih izvora ( i da bavljenje historijom znači proučavanje samo tih izvora te da na osnovu tih originala možemo donositi presude u kasnijim povjesničarskim razmimoilaženjima ), tada bismo mogli vidjeti historiju kao amalgam svih onih epistemoloških, metodoloških, ideoloških i praktičnih interesa koji su navedeni. Jedna je točka sporna a ta je nameću li se prošli dokazi tako neodoljivo povjesničaru da ne može učiniti ništa drugo no dozvoliti im da govore sami za sebe, kao što to sugerira Elton. S druge strane Carr shvaća kako je upravo aktivni povjesničar taj koji obavlja sav posao na organizaciji tragova prošlosti. U Carrovoj argumentaciji, tragovi postaju dokazima tek onda kada se koriste da bi se potkrijepio argument ( interpretacija ) Prije toga, taj trag prošlosti, iako ne postoji, ostaje samo neiskorišteni djelić građe iz prošlosti. Važno je upamtiti najvažnije točke : - prošlost se dogodila, - postoje tragovi prošlosti, - ti tragovi postoje neovisno o tome hoće li ih povjesničar pronaći ili ne, - dokaz je termin koji se koristi tek kad se neki od tih tragova prošlosti koriste kao dokazi za neki argument (interpretaciju ) a nikako prije toga. Stoga je dokaz, za razliku od tragova, uvijek proizvod povjesničareva diskursa jednostavno zato što, prije nego se taj diskurs artikulira, dokaz ( historija ) ne postoji, postoje samo tragovi ( prošlosti ).
Dokazi o prošlosti per se ne mogu se logički služiti za provjeru povjesničareve slobodne interpretacije jer, s obzirom da su konstituirani pomoću diskursa i da su rezultat diskursa, ne mogu funkcionirati kao uzrok diskursa ili prediskurzivna provjera ( o sebi samoj ).
O binarnim konceptima : o kauzalnosti, itd.
Binarni koncepti na koje se ovdje referira su uzroci i posljedica, kontinuitet i promjena te sličnosti i razlike.
Učiti historiju jest zapravo u velikoj mjeri učiti kako igrati igru prema pravilima onih koji su već u igri ( u poslu ). U tom je smislu učenje historije poput prakticiranja određenog zanata, poput naukovanja, pa tako znamo da imamo zadovoljavajuću analizu jer smo je konstruirali na temelju sekundarnih tekstova majstora zanata. Dominantni diskurs je najvjerovatnije zainteresiran ( iako ovdje ponovo ne uvijek svjesno ) za prijenos određenog tipa historijske kulture ( koju smatra onom pravom historijskom kulturom ) stoga je ključno da unutar akademske artikulacije te preferencije započnemo uspješno oponašati takve znanstvenike.
Historija : znanost ili umjestnost ?
Debata o tome je li historija znanost ili umjetnost još uvijek je aktualna tema u raspravama o '' prirodi historije '' i ona je proizvod 19. stoljeća. Historija ie nešto što nije ni umjetnost ni znanost - nešto sui generis, svjetovna i rječita jezična igra koja pretendira na zbiljnost i gdje metafore o historiji kao znanosti ili historiji kao umjetnosti odražavaju distribuciju moći koja uvodi te metafore u igru. Pozitivna refleksni skepticizam je stav u kojem se znanje drži dobrim, te ne postaje lošim kad nam skeptično znanje koje je sada dio naše kulture pokaže ograničenja certističkog znanja koje smo nekoć, kao kultura, mislili da posjedujemo. Takva je refleksivnost nužna za razmišljanje o tome kako se diskurs koji se proučava – historija – oblikuje pomoću slila i pritisaka koji su daleko izvan okvira navodnog objekta istraživanja – prošlosti – sila i pritisaka koje se danas mogu najbolje razumjeti pomoću postmodernističkih praksi i ideja.
3. Bavljenje historijom u postmodernom svijetu
Lyotardoda definicija opisuje postmodernizam kao svjedočanstvo o ''nestanku centara'' i iskazivanje ''nepovjerenja prema metapripovjestima''. To znači da se svi oni stari organizirajući okviri koji su pretpostavljali privilegiranje različitih centara( npr. anglocentričan, eurocentričan, etnocentričan, rodnocentričan ) više ne smatraju legitimnima i prirodnima ( legitimnima zato što su prirodni ), već privremenim fikcijama koje su korisne za artikulaciju ne univerzalnih , već zapravo veoma partikularnih interesa. Nepovjerenje prema metapripovjestima znači da su one velike strukturirajuće ( metafizičke ) pripovjesti koje daju značenje ( značenja ) razvoju zapadnog svijeta izgubile vitalnost. Danas su ljudi više nego ikad bića koja žele. Kao posljedicu tih odsutnih centara i urušenih metanaracija, postmoderno stanje proizvelo je mnogobrojne historije koje se mogu susresti posvuda u našoj demokratskoj / konzumerističkoj kulturi, mnoštvo žanrova ( dizajnirane historije ) koji se mogu upotrebljavati i / ili zloupotrebljavati na različite načine. Svi ti žanrovi se međusobno oslanjaju jedni na druge i definiraju onim što nisu – intertekstualnošću.
Iz toga jasno proizlazi posvemašnja proizvoljnost čitanja i spoznaje da interpretacija ( recimo ) u centru naše kulture nisu tamo zato što su istinite ili metodološki korektne ( briljantne historije mogu se marginalizirati ako je njihov sadržaj neugodan ), već zato što se svrstavaju uz dominantne diskurzivne prakse : ponovo veza između moći i znanja.
Ako se historija promatra bez svoje tradicionalne krinke discipline kojoj je cilj stvarno znanje o prošlosti, već se radije shvaća kao ono što zapravo jest, diskurzivna praksa koja omogućava ljudima ( narodima ) koji misle u sadašnjosti da se late prošlosti kako bi je prekapali i reorganizirali sukladno svojim potrebama, tada takva historija može imati doista radikalnu uvjerljivost i učiniti vidljivima aspekte prošlosti koji su prije bili skriveni ili tajeni, koje se prije previđalo ili guralo u stranu.
U svojoj knjizi '' Le discours de l'historie '' Roland Barthes ustvrdio je da povjesničari mogu prikazivati prošlost pomoću različitih modela i tropa od kojih su neki ipak manje mitološki i mistificirajući od drugih, utoliko što namjerno i eksplicitno skreću pozornost na vlastite procese proizvodnje te izravno ukazuju na konstruiranu, a ne na pronađenu prirodu svojih referenata. Raditi na taj način znači usvojiti metodu koja dekonstruira sve one interpretacije koje imaju certističke pretenzije te ne uspijevaju propitati uvjete vlastita nastanka, koje zaboravljaju naznačiti svoju podređenost skrivenim interesima, koje ne prepoznaju vlastiti povijesni trenutak i koje prikrivaju one epistemološke, metodološke i ideološke pretpostavke koje svugdje i svagda posreduju u preobrazbi prošlosti u historiju. Dobar prijedlog je radikalna historizacija historije ( uvijek historizirati ) i to bi trebala biti polazišna točka za refleksivnog povjesničara čime se sugerira da u budućim historijskim radovima razradimo poziciju koju samosvjesno zauzimamo ( i priznajemo )
Post je objavljen 20.02.2009. u 23:36 sati.