| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
opis bloga
službeni blog kluba studenta povijesti umjetnosti
kspuff@gmail.com
službeni sajt kspuff-a
PUME PIŠU...
5. Berlinski bijenale
by Jelena Pašić
ljudi & PROJEKTI!!
BLOG
DIZAJN
KULTURNI KRUŽOCI
SLUŽBENI SAJT KSPUFF-a
STAKLENIK
SUBOTNJE KAVE
linkovi...
akademija art
culturenet
e flux
ff
institut za povijest umjetnosti
InZg
kiber đezva
kulturpunkt
mdc
platforma kustos
salon revolucije
SCCA
sc
stipendije
u drugom filmu
udruženje arhitekata
volonterski centar
ZaMirZINE
galerije...
g-mk
galženica
nova
VN
škuc, ljubljana
pume i to.
revolucija se nastavlja... #2
- 23:50 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
|
PET, 17.10.2008. u 20h PERFORMANS LALA RAŠČIĆ & VUNENY: Individualne utopije Klub HDLU, Trg žrtava fašizma bb, Zagreb  Radovi Lale Raščić inspirirani su audio dramom, a razvijaju se kroz medije pisanja scenarija, videa, performansa, instalacije i crteža. Uz zadržavanje elemenata zabave kao i estetskih kvaliteta rada, teme koje propituje duboko su ozbiljne. Pažljivijim pogledom uviđamo da su na prvi pogled duhoviti radovi zapravo satirični komentari suvremenog društva, njegovih transformacija kao i neposrednog okoliša u kojoj se umjetnica zatiče. Projekt Individualne utopije inspiriran je istinitim događajima u Mostaru u Centrima za mentalno zdravlje u jesen 2007. Pozvana da sudjeluje u radionici Art and Survival, u organizaciji talijanske organizacije Connecting Cultures u suradnji sa sarajevskim SCCA, umjetnica uskoro uviđa da događaji kojima je svjedok imaju snažan dramski potencijal te odlučuje napisati scenarij za audio dramu u kojoj će jedna od glavnih uloga biti keramička peć. Individualne utopije su tragikomični dokument frustracija i apsurda koji čine svakodnevnicu u suvremenoj Bosni i Hercegovini, posredno se dotičući i problema međunarodnog prisustva na teritoriju ove zemlje, specifičnosti mostarske sredine i nemoći jednog umjetnika u sučeljavanju s teškim mentalnim oboljenjima. Dosljedno njenom prijašnjem radu umjetnica se penje na pozornicu u ulozi niza likova, dok su joj zvučna pratnja članovi mostarske grupe Vuneny.  “U projektu Individualne utopije cilj mi je bio napraviti dokumentarni projekt bez doslovnog kopiranja stvarnih događaja, pa rad sadrži i elemente fikcije. Za vrijeme rada na projektu moja je teorija bila da radim na pre-interpretaciji stvarnosti. Rad s Vunenyma svakako je značio dodavanje još jednog sloja kao i drukčije kvalitete radu, ujedno vodeći project korak dalje u razvijanju spomenute pre-interpretacije.” (L.R.)  Napisala: Lala Raščić izvode: Lala Raščić, Nedim Ćišić, Andrijan Zovko Projekt Individualne utopije podržali su: Connecting Cultures, Milano; SCCA, Sarajevo; OKC Abrašević, Mostar; Ministarstvo kulture RH; Studio Live, Istanbul i Galerija B.O.P, Zagreb LALA RAŠČIĆ (1977,Sarajevo, BIH) završila je Akademiju Likovnih Umjetnosti u Zagrebu nakon čega je dvije godine boravila pri Rijkskakdemie van Beeldenden Kunsten u Amsterdamu. Nedavne samostalne izložbe projekta Individualne utopije imala je u Galeriji B.O.P, Zagreb i Galeriji KC, Beograd. Recentne skupne izložbe uključuju: Galeriju ŠKUC, Ljubljana, La Centrale Electique, Brussels, VUNENY je bend kojega su osnovali Nedim Ćišić i Andrijan Zovko 2003. godine. Od tada, Vuveny su odsvirali više od petsto koncerata u dvadeset pet europskih zemalja, snimili tri filmska soundtrack-a, dva albuma, te postali jednim od najprogresivnijih kreativnih kolektiva u regiji. Nedavno su potpisali ugovor s francuskom electro-dub produkcijskom kućom Jarring Effects, gdje rade na svom trećem i dosad najkompleksnijem almbumu koji će biti objavljen 2009. godine. Glazba koju rade Vuneny stvara karakterističnu atmosferu sa zvukom koji je istovremeno oštar, izražajan i poput scenarija. www.salonrevolucije.org |
 www.cityofwomen.org/ |
Subotnja kava 18.10.2008.
- 00:00 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
 http://www.salonrevolucije.org/ |
predavanje- Hana Al Bayaty: Globalizacija vojnim putem, Galerija Nova
- 20:00 - reci kaj misliš - printaj za uspomenu - #
- 20:00 - reci kaj misliš - printaj za uspomenu - #
revolucija se nastavlja...
- 22:47 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
|
SUB, 04.10. 2008. u 12h PERFORMANS NA DAN OTVORENJA SINIŠA LABROVIĆ: Živio! Trg Bana Jelačića, Zagreb  SUB, 11.10. 2008. u 12h PERFORMANS BOŽIDAR KATIĆ: Kupujmo hrvatsko! Trg Bana Jelačića, Zagreb  |
max art festival
- 00:44 - reci kaj misliš - printaj za uspomenu - #
- 00:44 - reci kaj misliš - printaj za uspomenu - #
izložba- 29. SALON MLADIH salon revolucije, dom hdlu
- 00:18 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
U travnju ove godine Upravni odbor HDLU-a pozvao je tri “mlada” kustoska tima na predlaganje koncepcija za nadolazeći Salon mladih. Samo po sebi to je, čini se, bio priličan prevrat u povijesti manifestacije i nagovještaj da vijest o novom vodstvu HDLU-a ne podrazumijeva tek formalnu promjenu. Dosadašnji Saloni mladih uglavnom su (bez čestih izuzetaka) bili formirani po sljedećem modelu: organizacijski odbor saziva lokalni žiri, žiri raspisuje lokalni natječaj za umjetnike do 35 godina, radovi pristižu, žiri ih selektira, radovi se postave u prostor i otisne se reprezentativan katalog.  Čitajući uvodne tekstove u katalozima prošlih Salona redovito nailazimo na defetizam i lamentaciju nad onim što autori tih tekstova nazivaju “situacijom”, referirajući se na stanje produkcije mladih umjetnika detektirano natječajem. Ovakav tip revijalnih izložbi u nacionalnim okvirima čini nam se kao redundantni ostatak prošlosti; utvrđivanje, ali i osnaživanje statusa quo na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Uglavnom osrednje ili loše kvalitete, ove su izložbe tako godinama ukazivale na “situaciju” u kojoj prevladavaju formalizam, neinventivnost i neangažiranost radova mladih umjetnika, ali su istovremeno odražavale šire probleme na lokalnoj sceni: nedostatak problemskih izložbenih projekata, posve nekritičnu kulturnu praksu te obilje neselektivnih pristupa kuriranju, koji često tek reflektiraju model nacionalne ili regionalne reprezentativnosti, na kojemu je utemeljena lokalna kulturna politika en general.  Jedina inovacija prošlog, 28. Salona mladih, bila je spuštanje dobne granice s 35 na 30 godina starosti. U situaciji u kojoj hrvatski obrazovni sustav prolazi kroz radikalnu transformaciju i bolan “bolonjski” proces (pri čemu studenti ostaju na fakultetima do kasnih dvadesetih), takva nam se odluka činila u najmanju ruku nepromišljenom, ako ne i smiješnom, pogotovo ako uzmemo u obzir da ju je organizacijski tim isticao kao prijelomnu i radikalnu inovaciju u povijesti ove nacionalne manifestacije, uz argument da je to mjesto na kojem mladi umjetnici dobivaju prve prilike za izlaganje, a koje će se sada, eliminacijom nešto starije konkurencije, dodatno povećati. Pitanje je, međutim, treba li to uopće biti svrha Salona mladih ako znamo da je nekoliko galerija, organizacija i neformalnih prostora za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj usmjereno upravo na te iste, mlade autore. Omeđivanje Salona unutar nacionalnih granica također je redovito doprinosilo osjećaju izolacije, odajući komplekse samodostatnosti malog naroda i dodatno podsjećajući na tužnu situaciju u kojoj mladi umjetnici (ne bitno drukčije od mladih povjesničara umjetnosti) izlaze iz hrvatskih umjetničkih akademija i fakulteta najčešće posve neinformirani o svijetu izvan te institucije, što se odnosi čak i na ono što ih izravno okružuje - na lokalnu umjetničku produkciju, intelektualnu i izložbenu praksu (da širi kontekst i njegove političke i društvene konstelacije izvan svijeta umjetnosti i ne spominjemo).  Pritom je teško za to osuđivati same mlade umjetnike, s obzirom na kurikulume na akademijama koji su, uz nekolicinu izuzetaka, neadekvatni i anakroni te nisu u stanju pripremiti studente za ono što ih čeka u “stvarnom” svijetu umjetnosti. Sama “dinamika” lokalne scene nadalje (p)održava tu izoliranu i nekritičku situaciju - mladi umjetnici/e tako, redovitim javljanjem na godišnje natječaje lokalnih galerija, čiji savjeti potom na temelju pristiglih prijava odlučuju o programu, imaju velike šanse da u svega nekoliko godina “obiđu” većinu izložbenih institucija u glavnom gradu i da, ako su dovoljno snalažljivi i socijalno inteligentni, već do sredine tridesetih imaju iza sebe nekoliko samostalnih izložbi koje posjete uglavnom kolege, prijatelji i rodbina. To stvara shizofrenu atmosferu u kojoj se, u posve nekritičkim i neselektivnim uvjetima, stvara privid određene “aktivnosti”, čak i uspjeha, dok se zapravo nakon takve “ture” po nevelikom broju umjetničkih prostora mladi umjetnici/ce mogu uputiti jedino u još jedan obilazak istih jer je do tada uostalom ionako već prekasno da se izađe iz nacionalnih okvira. Jedini način da se izbjegne takva matrica je, čini se, opcija odlaska na postdiplomski studij u inozemstvo koji najčešće rezultira nekom vrstom “osvješćivanja” i promjenom percepcije toga što bi umjetnost mogla biti mimo onoga što se još uvijek na akademijama doima kao kanon: umjetnost kao proizvod genija koji, vođen nadahnućem, u svom ateljeu stvara veličanstvena djela. Za razliku od većine prethodnih izdanja Salona mladih, koja su imala formu revijalnih nacionalnih izložbi mladih lokalnih umjetnika, Salon mladih ove je godine baziran na koncepciji s tematskim fokusom i internacionalnog je profila. Iz perspektive našeg šireg kustoskog djelovanja, Salon je zamišljen tek kao dio višeslojnog, dugoročnog projekta koji se konceptualno naslanja na program Salona revolucije, a razvija se kroz nekoliko formata, od kojih će se na Salonu mladih održati: izložba, serija predavanja i prezentacija, filmskih projekcija, akcija i intervencija u javnom prostoru i prva konferencija koja će okupiti i predstaviti primjere kritičkih umjetničkih i kustoskih praksi. Za budućnost se planira još jedna konferencija većeg formata, te zbornik kritičkih i teoretskih tekstova, a koncem 2008. bit će predstavljeno posebno izdanje časopisa Život umjetnosti, pod nazivom “Iz-danje revolucije”, za čiji smo nadolazeći broj pozvane kao gošće urednice. Projekt za Meštrovićev paviljon koncipirale smo na osnovu poziva umjetnicima i umjetnicama te dijelom na osnovu selekcije radova pristiglih na natječaj na temu obrazloženu u konceptu. Od 220 prijava lokalnih umjetnika/ca (uključujući i nekolicinu onih pristiglih iz uže regije) odabrale smo njih 12, i to uglavnom prijedloge najmlađe generacije autorica i autora, od kojih su neki još uvijek nepoznata, ili gotovo nepoznata, imena na lokalnoj umjetničkoj sceni. Bez obzira na relativno strogu selekciju i mali broj odabranih projekata uvjerene smo da je najvažniji rezultat objavljivanja natječaja upravo ovako dobar odaziv: ne samo u smislu sveukupnog broja pristiglih prijava, nego i s obzirom na određeni broj prijedloga koji na kraju nisu uvršteni u završnu selekciju, ali su za nas bili znak da je natječaj postigao jedan od svojih ciljeva, a to je želja da potakne umjetnike da reagiraju na teme i pitanja koja je kustoska koncepcija stavila u fokus. Neki od najzanimljivijih i najsvježijih prijedloga najmlađe generacije autora uvrštenih na izložbu pristigli su, ne samo od studenata Akademije, nego i od studenata Filozofskog fakulteta, Ekonomskog fakulteta, Grafičkog dizajna te su, pored koncepcijske zrelosti, sadržavali i intrigantan likovni jezik. Izložba Salon revolucije tako pored pozvanih međunarodnih umjetnika i aktivista, čiju praksu kroz svoj rad pratimo već neko vrijeme, predstavlja dosad posve neeksponirane ili, barem nama ranije nepoznate, mlade hrvatske autore. Pored njih na Salonu revolucije sudjeluje i nekoliko već afirmiranih domaćih umjetnika/ca, ali i dvojica domaćih umjetnika čija dobna granica prelazi nametnuti limit od 35 godina, a čiju praksu smatramo ne samo relevantnom u okviru tema kojima se bavimo, već i svježijom i “mlađom” od mnoštva realno “mladih” umjetnika/ca, što god taj pojam označavao.  Pored umjetničkih radova, na Salonu revolucije gostuje i kompleksni projekt talijanskog teoretičara i kustosa Marca Scotinija Arhiv neposluha koji kroz 6 sekcija predstavlja filmove i video radove umjetnika i aktivista iz različitih krajeva svijeta koji se bave problematikom građanskog neposluha, borbe protiv globalizacije i privatizacije javnog prostora te bilježenjem civilnih i umjetničkih inicijativa koje aktivno participiraju u javnoj sferi. Jednako tako, filmski smo program odlučile koncipirati u suradnji s beogradskom nezavisnom inicijativom Ilegalni bioskop, koju smo pozvale da seriju filmskih projekcija realiziraju u suradnji s umjetnicima koji sudjeluju na Salonu, čiji će se prijedlozi za program “ilegalnih” filmskih projekcija za vrijeme i nakon Salona tematski nadovezivati na kustosku koncepciju Salona revolucije. kustosice: Ivana Bago i Antonia Majača http://www.salonrevolucije.org/ |
mikropolitike- Tellervo Kalleinen, itd
- 22:50 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
|
Serija predavanja i prezentacija pod nazivom *mikropolitike* predstavlja umjetnicke radove (u ovom kontekstu primjerenije je govoriti o djelovanju) u siroj drustvenoj zajednici. Radi se o dugorocnim projektima, orijentiranima na proces, ne na zatvoreni proizvod, projektima koji eksperimentiraju, afirmiraju i ostvaruju nove modele kulturne proizvodnje. U konacnici radi se o projektima koji se ne daju "obuhvatiti" jednim pogledom, a cija recepcija trazi ukljucenost, aktivno su-djelovanje. organizator: [BLOK] - Lokalna baza za osvjezavanje kulture uz podrsku Kulture promjene SC-a Umjetnicke prakse Tellervo Kalleinen (1975, Lohja, FI) i Olivera Kochta-Kalleinen (1971, Dresden, DE) krecu se od organizacije dogadjaja poput Prvog samita mikronacija u Hesinkiju preko snimanja filmova u suradnji s volonterima do performansa i predavanja. Njihove recentne aktivnosti obuhvaca projekt Complaints Choir (Zbor prituzbi) te film o utopijskim zajednicama u Australiji, The Making of Utopia. Urednici su dvaju knjiga o mikronacijama, a zajedno s umjetnickom grupom YKON pripremaju sljedeci samit mikronacija na Brijunima. Video projekt Tellervo Kalleinen In The Middle of a Movie, u kojem amateri reziraju kratke filmske scene u vlastitim domovima, predstavljen je u muzejima i galerijama sirom svijeta. http://www.complaintschoir.org http://www.ykon.org |
izložba- 49. Oktobarski Salon, Beograd
- 00:08 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
|
Umetnik-građanin / Umetnica-građanka Kontekstualne umetničke prakse Peti međunarodni Oktobarski salon predstaviće one umetničke prakse koje se već dugi niz decenija nazivaju umetnost u kontekstu. Od početka devedesetih godina do danas, kontekstualna umetnost je i na međunarodnoj i na srpskoj umetničkoj sceni konstituisala bitan deo umetničke produkcije, i stoga, kao kustoskinja ovogodišnjeg Salona želim da ponudim izložbu na kojoj će radovi koji se bave različitim kontekstima biti postavljeni na istu komparativnu platformu. Izložba Umetnik građanin / umetnica građanka nema nameru da kontekstualnu umetnost koja je poznata još od sedamdesetih godina (i čiji je jedan oblik bila i institucionalna kritika) proglasi novom tendencijom, već će pokušati da ponudi mapiranje umetničkih i teorijskih pozicija koje preispituju pojam autonomije umetnosti u današnjim demokratskim društvima, u kojima, bilo da se radi o zapadnim demokratijama sa dužim istorijskim stažom ili pak o novim postkomunističkim demokratijama, postojanje i delovanje civilnog društva nije uzeto zdravo za gotovo, već je aktivni, čak svakodnevni, rad u procesu. Stoga, ova se izložba naslanja na pojam konteksta koji u savremenoj teoriji kulture nije shvaćen kao pasivna realnost ili kao statična konstelacija prema kojima se umetnici odnose ili o njoj referišu; naprotiv, oni umetnici koji rade sa kontekstom aktivno ga proizvode, kako to tvrdi Martin Bek: „Kontekstualna umetnička praksa ne rekonstruiše niti prezentuje određeni kontekst, već mora sebe da razume kao agensa koji aktivno proizvodi kontekst u kome deluje.“ Ono što se danas u teoriji naziva „društveni obrt“ u savremenoj umetnosti (Kler Bišop) tiče se aktivnosti umetnika/ca koji svoju ulogu javnog intelektualca praktikuju putem umetnosti, poput Pjera Paola Pazolinija, „pesnika građanina“, na primer. Naziv izložbe, stoga, ne sugeriše temu izložbe, jer se radovi na izložbi bave velikim brojem tema; naziv izložbe trebalo bi da ukaže da ćemo se na njoj susresti sa umetnicima koji se kritički – rekla bih, politički – pozicioniraju prema „datoj realnosti“, datom kontekstu: to su umetnici i umetnice koji dovode u pitanje politiku reprezentacije, odnose moći, preispituju umetničke i političke institucije, kao i sopstvenu umetničku produkciju koja danas nastaje u uslovima „relativne autonomije“ umetnosti (S. Šeik): ta autonomija je relativna s obzirom na to da savremena umetnost s jedne strane i dan-danas zavisi od politike reprezentacije koju primenjuju državne instance (najbolji primer su ovde nacionalni paviljoni na Venecijanskom bijenalu, na primer), a s druge strane ona zavisi od umetničkog tržišta i podložna je komercijalizaciji. Kustosica- Bojana Pejić http://www.oktobarskisalon.org/ |
izložba- ALUdiranje, VN
- 22:00 -
reci kaj misliš -
printaj za uspomenu -
#
Akademija likovnih umjetnosti samo je jedna od institucija/polja koja služe reprodukciji postojećih normi i društvenih pravila, a ona kroz umjetničke medije dobivaju svoju relativnu specifičnost. Relativnu, jer je samo u mediju razlika, dok struktura mehanizama koji djeluju na njenu produkciju ostaje vrlo podudarna ostalim institucijama i pripadajućim djelovanjima. Akademija posjeduje monopol nad specifičnim znanjem (povijesno-umjetničkim, strukovnim, praktičnim) i prezentira ga kao općevažeće, neutralno i univerzalno, dok se različitost (sve što odudara od ionako krajnje nejasno definiranih kanonskih kategorija i normi) u najboljem slučaju prezentira pod okriljem određenog definirajućeg termina kojem je mjesto na margini umjetničkih praksi, umjesto da distinkcija (npr.queer ili feministička umjetnost) služi ukazivanju na specifičnost problematike i prijekopotrebno bavljenje društveno angažiranim temama kroz umjetnost. lea kralj jager, stvari koje sam čula tijekom školovanja Izložba pod nazivom „ALUdiranja“ preispituje mehanizme kojima se strukturalno nasilje unutar konkretne institucije provodi, mehanizme koji se doživljavaju toliko prirodnim da nema potrebe dirati u njih. Selektirani radovi kreću se od queer interpretacija kanonskih djela, intimnih priča i konkretnih iskustava unutar institucije do pokušaja vizualizacije heteronormativnih mehanizama represije. Završni produkt, izložba studenata i studentica ( koji, dakle, još uvijek djeluju unutar institucije) , rezultat je istraživačkog projekta koji se sastojao od upitnika provedenih među 120 studenata i studentica viših godina na ALU i višednevne radionice pod nazivom „Queer u umjetničkoj praksi“ koja je problematizirala pitanja prezentacije znanja unutar institucije, pitanje kanona, otvorenosti institucije suvremenijim pristupima umjetničkoj praksi i teoriji, pitanje rodne jednakosti i otklona od heteronormativnog kanona. Uz to je snimljen i niz intervjua sa umjetnicama i umjetnicima koji su Akademiju završili u zadnjih par godina.  photo by darko vaupotić Projekt je otvorio još čitav niz pitanja vezanih uz način funkcioniranja spomenute institucije i naglasio potrebu za osvještavanjem represivnih institucionalnih mehanizama. Taj oblik represije kontinuirano se provodi unutar institucionalizirane umjetnosti, a umjetnost se običava prikazivati kao polje „univerzalne slobode“, što se pokazuje samo još jednim od mitova koji služe održavanju ustajalih sustava. Odustati od pravila (a queer je samo jedan od problematičnih načina odustajanja) znači svjesno pristati na nevidljivost, čime se zatvara začarani krug institucionalne legitimacije umjetnika bez koje je gotovo nemoguće egzistirati. Na izložbi izlažu: Marta Haraminčić, Josip Horvat, Iva Kovač, Lea Kralj-Jager, Andrea Matić, Petra Mrša, Ana Zubak, Jasna Žmak, Gepra, Tamara Galović. kustosice: Wo_kolektiv>> Jelena Graovac, Marijana Rimanić, Tanja Špoljar više info queer zagreb |
