Između trenutka sreće i trenutka njezinog pisanog dokumentiranja postoji brz proces kvarenja, koji često uništi sve ono što vrijedi sačuvati za dugo vrijeme koje slijedi iza tih trenutaka. Sačuvati? Što se to može sačuvati? I to na blogu?! Da nisam upućena u Sve Tajne Svemira, taman bih pomislila da je to uzaludan posao. Odgovor je jednostavan, a ima veze s onim lakim lepetom leptirova krila koji... Ma, znate već tu priču o Savršenoj povezanosti mnoštva naizgled beznačajnih stvari u Slatkom kaosu Svijeta.
Jedna od tih majušnih nevažnih, a prevažnih stvari je poljubac koji sam sinoć dobila.
Poljubac svih poljubaca.
Za početak svih početaka, kraj svih krajeva. Za mir konačan i moj.
Srce mi nije slomljeno, samo napuknuto i još služi.
Samo sam tebe voljela i još te volim, tebe koji si imao toliko likova i nisi uvijek zaslužio svu moju ljubav, ali je ona bila vjerna do boli i preživjela je.
Tvoj korak pun glazbe, tvoj dodir kao kukuruzna svila. Postelja od vojničke košulje i tvog tijela, noćno nebo nad vrelim Mostarom kao baršunast baldahin moje prve bračne noći...
Tvoja plaha šutnja, tvoja divlja strast, trag ugriza na mojim grudima... Samo krajičak pogleda, iskosa, da provjeriš jesam li stvarno tu...
Sad sam na prijestolju Vremena. Nisi mi u oku. U meni si, u svom toplom počivalištu.
Dobila sam pune ruke darova, ali umjesto radosti strepnja. Klize mi iz ruku i sve će se prosuti, nešto će se i razbiti. Već osjećam sram što to neću spriječiti. Darovi su prekrasni i od srca darovani, ali moje su ruke preslabe da ih sve primim.
Slatka putenost ukradenog trenutka... Naručje puno slasti. Želio si usnuti u mom krilu, oklijevao si kratko i otišao. Sve kako treba biti.
Ljepotu ćemo utisnuti u hladnu stvarnost, bit će joj tijesno, ali će potrajati.
Do viđenja, lijepi moj. Do novog susreta...
Moj prijatelj Mirko ima skoro šezdeset godina, ali je još uvijek dijete s posebnim potrebama. Svako se jutro vidimo i on mi uvijek veselo mahne i uništi sve loše misli u mojoj glavi. Njegov osmijeh je dokaz divne Stvoriteljeve nakane da nam kroz nesavršen lik pokaže ljepotu ljudskog postojanja.
Moja je dužnost taj osmijeh proslijediti i onima koji ne stanuju u našem susjedstvu. To je i odgovor (jedan od odgovora) zašto blogam.
Lelujam i lepršam... U meni toliko nježnosti spava da bih mogla zagrliti sve usamljene i žalosne, od najgoreg odvratiti sve očajne i neutješne. Mogla bih zbilja, i uspije mi to često. Osim s onim s kojim dijelim svakidašnju stvarnost. No, to me ne čini kolebljivom... Ima vremena na mom putovanju.
Moje srce je od meda, moja ruka od paučine. Dođi, djetešce, u meni ćeš sve naći, sve što ti treba i za čim čezneš. I sve baš taman po tvojoj mjeri. Ali, ti to znaš i zoveš me. Moja tišina nije gluha. Za tebe nikad.
Miris smrti nije neizbježno neugodan. Ukoliko ga Zlo nije proizvelo. Ostalo je posve prihvatljivo i dostojanstveno. Obilazim dostižne grobove i mislim na one druge, daleke, nepoznate. Ne stignem upaliti sve svijeće koje želim i koje bih trebala upaliti, zato u srcu budim sjećanja na drage osobe. Ima tu i polupoznanstava i nezanimljivih osoba, ali nekako znam da su svi oni bitni.
A miris krizantema je sočan kao oranica u proljeće, pa se radujem onom vremenu kad neću uspijevati koračati drsko ulicom života, kad mi vlastiti odraz u zrcalu zaboravi poželjeti dobro jutro. Bit ću poražena, ali će me čekati blagoslovljen mir i duša će mi biti puna kao onih djetinjih zora kad me je mati vodila na ranu misu.
Dobre vrijednosti u životu. Potraga za istomišljenicima. Optimizam i vjera. Poezija i umijeće življenja.
sve smo mogli mi
Jadranka Stojaković
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao
za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo
Sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
Nikoga nema u sivom gradu
ulice moje korake kradu
i ja kao sjena sad lutam
u tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše
iz svijeta tog
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
MI SMO SE SRELI
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
A.B. Šimić
Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu;
zar je srcu sve to trebalo da shvati?
Ovo mi more više znači.
Ti će mi ljudi više dati.
Oni gradovi daleki još se dalji danas čine.
Niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Šume su pute svoje skrile,
a dvorci čuvali su tajne
i od nas.
Vraćam se tu,
da ti kažem - ovo sunce nek mi sja.
Vraćam se tu,
to su luke iz mog sna.
Vraćam se tu,
na toj zemlji gradim dom.
Vraćam se tu,
sve ću dijeliti sa njom.
Dok smo tražili svoj dio,
dio sreće, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke,
zvalo me more svake noći
i blage oči moje majke.
Možda pošli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci.
Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko čamci,
život sav.
