Divan nadnevak za udahnuti punim plućima, maknuti ustranu stvrdnuti grumen ilovače u srcu (kojeg ionako može izliječiti samo majka ilovača), no dobro, što je, tu je. Mirišu duge, rakijske noći, frcaju iskre ispod kazana, curi pljuvačka svima koji su ovozemne plemenite strasti zamijenile nelim nižim i lakše dostižnim. Kad ne mogu dobiti ono što ja želim, dobit će mene ono što me želi.
Zadovoljstvo malim stvarima, niski pragovi tolerancije vlastitih mogućnosti: moglo se PUNO bolje, ali nam se eto nešto žurilo, a i nismo sami sebi vjerovali da smo vrijedni nečeg boljeg. Moguće bi se isto strovalili u istu provaliju i da smo pokušali dostići dostojnije ciljeve. Utješno za gubitnike, ili kako se nekad slatko tepalo "gubitaše". I nije mi žao što sam gubitaš, žao mi je što nikad neću saznati pravu mjeru svojih gubitaka. Što ako su oni MANJI nego što sam vjerovala?!! Kakvo li je to tek razočarenje! I gubitak gubitka...
Istina je vrijedna svake žrtve, ali laž je ponekad veličanstvenija. Vjernost i lojalnost uzvraćene su mi lažljivošću koja je skoro sama sebi svrhom. On kojem sam poklonila sve svoje sposobnosti i snage, toliko vremena, zauzvrat se udaljio i potražio nekog BOLJEG. Ubio mi je osmijeh i otišao tražiti nekog vedrijeg.
Četiri godine mi laže. Vrišti kad mu to spočitavam. Ja podnosim. Zašto podnosim? Valjda moja pseća narav... Mašem repom da ne dobijem batine. One grozne bez udarca, samo RIJEČI. Zle riječi.
Svima znam dati savjete, sebi ne znam. Molim da mi netko da savjet. Možda i poslušam.
Hvala.
Srce kao kamen, boli, stišće i onda odrveniš i nije više baš tako bolno. Ma nije da ne vjerujem u ljubav, naprotiv, u ono što vidiš ne treba vjerovati, a ljubav, ona se može opipati u svoj svojoj stvarnosti. Nego bol je ta koja te baca na tlo, pa se pitaš kako se iznijeti s njom i preživjeti. Nije problem da sam sama sa svojom boli, nego to što me čeka milijun obveza i stvari daleko bitnijih u životu (sa stajališta odgovornosti, ne sa stajališta Smisla).
Koračaš i smiješiš se iako te onaj Kamen-srce tišti. Koračaš i stižeš na cilj, jedan, drugi,... sve svoje ciljeve. I svi su krasni i plemeniti, samo tebe nema u njima onakvog kakav zaista jesi. Nježan, osjetljiv, prepun ljubavi, taktičan, pažljiv, suosjećajan...
Pitam se: je li vrhunac ljubavi u onom trenutku kad si je se u stanju odreći?
Ostaje tupost, a njoj nedostaje dražest i toplina. Uglavnom nikad čovjek nema potpunog zadovoljstva, osim istinske zaljubljenosti. U bilo koga. U vlastito djetešce npr. To dugo traje. Vremenom i to izblijedi, pređe u normalnu ljubav, koja ne isključuje povremenu netrpeljivost.
Ali... Ima i ljubavi bezvremenske, mahnite, bolne, besmislene... Lijepe same po sebi. Od nje mi je puklo srce, i znam sad može da me napadne virus očaja i pesimizma. TO mi je nepodnošljivo.
Dobre vrijednosti u životu. Potraga za istomišljenicima. Optimizam i vjera. Poezija i umijeće življenja.
sve smo mogli mi
Jadranka Stojaković
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao
za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo
Sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
Nikoga nema u sivom gradu
ulice moje korake kradu
i ja kao sjena sad lutam
u tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše
iz svijeta tog
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
MI SMO SE SRELI
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
A.B. Šimić
Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu;
zar je srcu sve to trebalo da shvati?
Ovo mi more više znači.
Ti će mi ljudi više dati.
Oni gradovi daleki još se dalji danas čine.
Niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Šume su pute svoje skrile,
a dvorci čuvali su tajne
i od nas.
Vraćam se tu,
da ti kažem - ovo sunce nek mi sja.
Vraćam se tu,
to su luke iz mog sna.
Vraćam se tu,
na toj zemlji gradim dom.
Vraćam se tu,
sve ću dijeliti sa njom.
Dok smo tražili svoj dio,
dio sreće, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke,
zvalo me more svake noći
i blage oči moje majke.
Možda pošli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci.
Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko čamci,
život sav.
