Divan nadnevak za udahnuti punim plućima, maknuti ustranu stvrdnuti grumen ilovače u srcu (kojeg ionako može izliječiti samo majka ilovača), no dobro, što je, tu je. Mirišu duge, rakijske noći, frcaju iskre ispod kazana, curi pljuvačka svima koji su ovozemne plemenite strasti zamijenile nelim nižim i lakše dostižnim. Kad ne mogu dobiti ono što ja želim, dobit će mene ono što me želi.
Zadovoljstvo malim stvarima, niski pragovi tolerancije vlastitih mogućnosti: moglo se PUNO bolje, ali nam se eto nešto žurilo, a i nismo sami sebi vjerovali da smo vrijedni nečeg boljeg. Moguće bi se isto strovalili u istu provaliju i da smo pokušali dostići dostojnije ciljeve. Utješno za gubitnike, ili kako se nekad slatko tepalo "gubitaše". I nije mi žao što sam gubitaš, žao mi je što nikad neću saznati pravu mjeru svojih gubitaka. Što ako su oni MANJI nego što sam vjerovala?!! Kakvo li je to tek razočarenje! I gubitak gubitka...
Post je objavljen 23.10.2006. u 13:11 sati.