Srce kao kamen, boli, stišće i onda odrveniš i nije više baš tako bolno. Ma nije da ne vjerujem u ljubav, naprotiv, u ono što vidiš ne treba vjerovati, a ljubav, ona se može opipati u svoj svojoj stvarnosti. Nego bol je ta koja te baca na tlo, pa se pitaš kako se iznijeti s njom i preživjeti. Nije problem da sam sama sa svojom boli, nego to što me čeka milijun obveza i stvari daleko bitnijih u životu (sa stajališta odgovornosti, ne sa stajališta Smisla).
Koračaš i smiješiš se iako te onaj Kamen-srce tišti. Koračaš i stižeš na cilj, jedan, drugi,... sve svoje ciljeve. I svi su krasni i plemeniti, samo tebe nema u njima onakvog kakav zaista jesi. Nježan, osjetljiv, prepun ljubavi, taktičan, pažljiv, suosjećajan...
Pitam se: je li vrhunac ljubavi u onom trenutku kad si je se u stanju odreći?
Post je objavljen 17.10.2006. u 12:07 sati.