Ostaje tupost, a njoj nedostaje dražest i toplina. Uglavnom nikad čovjek nema potpunog zadovoljstva, osim istinske zaljubljenosti. U bilo koga. U vlastito djetešce npr. To dugo traje. Vremenom i to izblijedi, pređe u normalnu ljubav, koja ne isključuje povremenu netrpeljivost.
Ali... Ima i ljubavi bezvremenske, mahnite, bolne, besmislene... Lijepe same po sebi. Od nje mi je puklo srce, i znam sad može da me napadne virus očaja i pesimizma. TO mi je nepodnošljivo.
Post je objavljen 16.10.2006. u 13:04 sati.