S prvom svibanjskom ružom,
s prvom rumenom trešnjom,
stigla si.
Podarila nam svoj prvi
prelijepi osmijeh.
Nerazumljiv i stvaran
osjećaj srama
prikuje mi namjeru i želju
strahovitom silom.
I odustajem lako
u trenu
od svake pomisli
za slobodom.
Sklupčana,
slaba,
sama.
Ne treba mi ništa,
ništa,
ništa.
Sav ovaj hod
imao je svoj smisao:
Tebe naći
u poimanju Ljubavi
cijele, apsolutne, savršene.
Koraci čvrsti,
koraci laki,
koraci teturavi,
puzanje...
svi Tebi vode.
Više od sreće,
više od mira,
više od pravde.
Istina jedina,
radosna,
svačija isto.
Ugledala bih rado
tvoje lijepo lice.
Ispratila sa smiješkom
tvoj laki hod.
Ljubila bih rado
tvoje slatke usne.
Dotaknula nježno
tvoju glatku put.
Imam samo jednu
misao i želju:
Uza te usnut'.
Sanjati tiho,
Dočekati jutro
obasjano tobom.
Najnježnije moguće
privijem svoje srce
u nabujalim prsima
kao janješce
Tiho tepam
proći će
proći će
milo
Od sebe
nemam ništa više
dati
Samoj sebi
osim malo
nježnosti
Zašto opet?
Kad se sve savršeno smirilo,
Kad je težak kamen poklopio moje
umorno
srce...
Bez snage
da postavim jedra prema vjetru
da odnese i mene
i sve moje
u bespuća...
Otkud tebe sad?
Savršenog
a nedostupnog
djetinjastog razbijača
Otimača srca...
san
drumom što nestaje..
Evo mene,
dragi moji...
Veselja i briga
nikad premalo,
zbivanja dosta,
a vrijeme ide...
Samo da vam
mahnem
i obećam:
vratit ću se
Vrlo skoro,
dragi moji!
Jer si dražestan stvor
i imaš
milo lišce
stvoreno za sjenu moga ramena...
Ispunjaš mi prsa
nježnošću
vječitom.
Volim te.
Ne boj se,
draga...
Dođi!
Nije svijet tako ružan
ni ljut.
Pogledaj
koliko nas,
s radošću čeka
tebe.
Ne boj se,
draga,
ne oklijevaj,
dođi!
Zbogom i doviđenja,
prijatelju mali...
U životu si pazio da ne uzburkaš postojanje
ničije,
a danas
kad te ispraćamo na vječni počinak
uzburkao si ocean suza u svima nama.
Plaču odrasli muškarci
kao nekad
za majčinim skutom...
Ridaju neutješno
i slobodno - bez lažnog srama.
Ti
malen, običan, bolima okovan,
bio si sama
Ljubav
po bratu našem
Isusu,
svjetiljčica k Njemu.
Radost
mir
tiha pjesma...
Ne zaboravi
dijete
do tebe
Pogledaj
oslušni
dodirni
osmijehom...
Prosinca promrzli prsti
opet mi
pozdrav šalju
nadahnuće
ravno studenim vlatima
zamrle trave
tek
nosom
promolila
da vidim
gdje ste
Jutro sve teže
pusti sunce
ispod vjeđa...
ne bih
nigdje
a moram
Suncu u susret
dragim mojim
koje volim
s njihovim željama
i Leonardom u uhu
KORAČAM
u mnoštvu
radost prepoznah,
radost nepatvorenu.
I blaga obasjana lica
srce mi napuniše
veseljem.
djetinja razdraganost
nakon dugo vremena
uzbiba srce
Nadom.
Ne vjerujem da ću te
ovog puta
stihom dozvati,
potpuno je u redu
da sreća nije neiscrpno vrelo.
Koliko si me puta
odveo do neba i dalje,
zar da jadikujem
nad tolikim blagom?
Osmijeh mi ipak
zagolica želju,
Tvoja laka ruka,
tvoje tamno tijelo...
Poljubac slastan i meden,
miris poročan,
ni trunke sebičan,
pohlepan baš kako treba...
Ljepotane savršeni!
Ljubavi moja.
Malenom kretnjom
makni pramen
i otkrij
poljubaca trag
na vratu.
Kad slast tebe
poželim,
budi tu...
Slatkim mirisom
nježno začetih
jabuka,
klizi
tvoja meka ruka
mojom uzavrelom puti.
Došao si
nakon duge godine,
istim poljupcima
pokrio moje
usne,
ljubio ih,
ljubio.
Ti
tuđi
a moj,
došao si opet.
Nakon duge godine
oproštaja konačnog,
došao i
pobrkao
tugu, strah,
odagnao logiku rastanka-
Ti
tuđi
a moj.
Nije utjeha
jer utjehe nema.
Tek jalov trud
da komadić
Tuge goleme
na svoja pleća prebacim.
Da olakšam
mami
tati
mlađoj braći.
Uspjeti neću
jer uspjeha u olakšanju
Žalosti goleme
biti ne može.
Ipak neka i moje srce
nije spokojno,
pravedno je tako,
mislim.
ŠTO TE NEMA?...
Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"
I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...
mislim na tebe
Kao korov
pustio si svoje
slasti
u moje ledine.
ni vrelina Ilindana
ne može te
sažgat'.
Skoro
prokletstvo
izustit',
ne dam sebi
zle riječi na tebe,
opraštam
velikodušno
što nema te.
Blagim mirisom ljiljana
dodirnuh sjećanja
majčinim skutima zaogrnuta.
Nejasna malko.
Put odmiče
ušuškan stopama
posljednjeg susreta.
Nije se javio.
Obećanju unatoč.
Ipak
razumijem.
Tuga neće
primaknuti svoje
namjere meni,
tuđa po svemu.
Dodirom usnama
namještam osmijeh,
svjetlucav puder radosti
rasipam obrazima,
Ne treba mi ura
da poznam blizak trenutak
ponovnog susreta
s tobom.
U kutke pobjegle sanje
prave divan okvir
sreći.
Spokojnim krilom
očekujem
TEBE.
Rugam se jeseni.
U lice,
bez srama.
Studen joj primam
pravo u njedra,
od kiše pravim
slabe sonete.
Slaba je
na me,
pa mi sve
prašta.
Majčica jesen...
Tanku paučinu
sreće
trudim se dahom
ne pokidati.
Sladostrast krivnje
zatomljujem u grudima,
što raspuknut' se hoće
k'o zreli nar.
Usred žalovanja
dozvao me moj
ljubljeni.
Mrtvu ljubav
poljubio slatko,
i ona se opet
nasmiješila svijetu.
Danas ti neću
poljubac dati
za sretan spomen
tvoga rođenja.
Tek osmijeh.
Posebno nježan.
Vidjet' ga nećeš,
ali ne mari.
Golem broj dana
iza nas stoji.
Planinski masiv zadovoljstva.
Pokoji uzdah,
pokoja suza.
(Soli u kruhu nalik.)
Nipošto daleko, tu negdje
ispod crte obzora,
na predahu strpljivih.
Probala svilu
novih oprava,
da budem lijepa
pri povratku,
čarobno zanosna
svojim dragim
iz druženja nezaboravnih.
Umila oči
izbistrila potokom
ohladila snijegom
najbjeljim.
Oslušnula,
mislila,
odlučila, bila.
Pa se puna srca
vratila.
Mili moj!
Kad svi me napuste,
kad hladna jeza nasluti
kraj (najtamnija tama, očaj i svirepi strah),
Znam:
Tvoja ruka će me zagrliti,
prihvatiti
sigurno prevesti preko ponora.
Strah je u meni,
ali ga prezirem,
jer si me utješio
svojim obećanjem.
Premili moj.
radosti,
sva srećo.
Unedogled
ravno i svijetlo,
srcu mir velik
daruje.
Bedeme krasne
duša podigla,
ušuškana zlatnim papirićima
starih uspomena,
Uživa.
Moj voljeni
mene nije
zaboravio.
Pohodio me
u prvom noćnom satu
posve nove jeseni.
Tako sam bliska
patnji svijeta.
I sve bih boli ponijela
lako, drugarski.
Jaka sam sada
kad obzorje oštro
oku se ukazuje.
S planine srca
vidim
Nadu i
Vjeru i
Ljubav.
< | svibanj, 2021 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dobre vrijednosti u životu. Potraga za istomišljenicima. Optimizam i vjera. Poezija i umijeće življenja.
Jadranka Stojaković
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao
za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo
Sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
Nikoga nema u sivom gradu
ulice moje korake kradu
i ja kao sjena sad lutam
u tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše
iz svijeta tog
Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
MI SMO SE SRELI
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
A.B. Šimić
Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu;
zar je srcu sve to trebalo da shvati?
Ovo mi more više znači.
Ti će mi ljudi više dati.
Oni gradovi daleki još se dalji danas čine.
Niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Šume su pute svoje skrile,
a dvorci čuvali su tajne
i od nas.
Vraćam se tu,
da ti kažem - ovo sunce nek mi sja.
Vraćam se tu,
to su luke iz mog sna.
Vraćam se tu,
na toj zemlji gradim dom.
Vraćam se tu,
sve ću dijeliti sa njom.
Dok smo tražili svoj dio,
dio sreće, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke,
zvalo me more svake noći
i blage oči moje majke.
Možda pošli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci.
Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko čamci,
život sav.
Arsen Dedić