Drew
Kako u opisu bloga piše, svako vaše pitanje novi je post na blogu pa ove retke posvećujem svojoj Drew, crnoj labradorici koja ima najvažniju ulogu u mom životu - sigurno me vodi ulicama grada. Ona je moj vid, ona je moje oči.
Nakon što sam izgubila prvog psa vodiča Harryja, 6. 2. 2014. dugo sam čekala novog iz Centra za rehabilitaciju „Silver“. Cijelo to vrijeme kretala sam se uz pomoć bijelog štapa, nesigurno i sa strahom. Prebrzo hodam pa sam češće nailazila direktno na prepreke. Sve me to smetalo i činilo me nesigurnom. Govorili su mi da trenutno nema za mene odgovarajući psa, da su svi sporog hoda i čim se neki brži pojavi, nazvat će me i pozvati na procjenu.
No, iz škole su izlazili psi vodiči, ali nikako onaj pravi za mene. Osjećala sam se razočarana i nesretna, ali ustrajana u želji opet imati psa vodiča i opet se kretati sigurno i samostalno bez prevelikih napora.
Svibanj, 2016. sjećam se, vraćajući se s posla kući (tada sam odrađivala stručno usavršavanje na Hrvatskom radiju) zazvonio mi je mobitel, a ugodan ženski glas kojeg koristim na mobitelu izgovorio je ime moje bivše instruktorice! Znala sam, osjetila sam zašto me zove i javila sam se sva sretna.
"Jesi li slobodna sutra?" "Jesam, naravno, kad god." "U redu imamo neke pse pa bi vidjeli odgovara li ti koji."
Bio je petak kada smo se dogovorile za susret, zamolila sam šefa slobodan dan, objasnila mu o čemu se radi. Dočekala sam dvije instruktorice ispred svoje zgrade, a svaka je za mene imala po jednog psa i jednog sa strane za rezervu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osjećala sam se presretno, a uz to je sunce sjalo i znala sam da je to moj dan!
Tada sam probala hodati s tri psa. Prva je bila crna labradorica (bezimena) jer je takva praksa prilikom testiranja. Prvi korak, sljedeći, deseti... Prelazak semafora... ovo je odlično, tako lijepo hoda, ne brzo, a opet ne presporo, idealno... "Kako ti se čini", pitale su me? Rekla sam: "Odlično, ali probat ću i ostale."
Zatim sam hodala sa žutom labradoricom s kojom nisam kliknula, ali sam joj dala šansu i odradile smo krug. Ne, jednostavno mi ne odgovara iako je dobro radila, ali imala je neki čudan način skretanja, stav na zebri prije prelaska i to mi nije odgovaralo što sam i rekla instruktoricama.
Ajde, treći pas bio je crni labrador koji se vukao, štekao je u hodu i nekako kao da mu se nije dalo raditi iako je dobro vodio.
Zaključile smo sve tri, instruktorice i ja kako mi prva labradorica najviše odgovara i dogovorile se za sljedeći vikend kada će mi ju dovesti kako bi se bolje upoznale i kako bi ja promatrala njezino ponašanje u kući.
Vikend je došao i bio je to predivan vikent.
 Drew, tako se zove, zaista je odlično socijaliziran pas. Tad još nisam dobila ormu (prepoznatljivu oznaku s ručkom za pse vodiče) već sam s njom smjela samo na uzici. Išle smo uokolo do kafića, u šetnju po kvartu. Sve je bilo više nego odlično i znala sam da je Drew moja da su se dvije godine čekanja isplatile.
Drew i ja smo skupa od tada, svaki dan napredujemo, a mogu reći da je ne samo odlično socijalizirana već prirodno nadarena za voditi slijepu osobu. Sama izabere put, slobodno procijeni priliku, nikad ne odustaje od rada. Drew mi je drugi pas s kojim funkcioniram nešto sigurnije i bolje nego s prvim jer tad nisam znala, ali danas znam i u potpunosti sam sigurna da je pas pametniji od čovjeka i uvijek je u pravu jer sam sebe neće dovesti u opasnost, a ni svog vlasnika, u ovom slučaju mene.
Svakodnevno odlazimo na posao i treninge. Upoznajemo nove ljude, a Drew osvaja srca svih zaposlenika i slučajnih prolaznika s kojima se svakodnevno susrećemo.
Za kraj, stihovi pjesme koju sam posvetila Drew jer iako govori o ljubavi muškarca i žene, ovi stihovi idealno opisuju psečji govor i svu ljubav koju nam pružaju a tako malo od nas za uzvrat traže.
„Jedina tebi ja
Vjerujem bez pitanja.
Pogledom govoriš
Više nego riječima.“
A zašto sam ovo napisala. Jedan razlog su svakako pitanja čitatelja bloga, ali i želim ukazati na hvale vrijedan posao i ogroman trud i zalaganje svih zaposlenika u Centru za rehabilitaciju "Silver" u Zagrebu.
Psi pomagači školuju se u Centru koji postoji skoro 10 godina, ali psi pomagači prvenstveno psi vodiči za slijepe u Hrvatskoj se školuju još od 80-ih godina kada je prije Centra postojala udruga za školovanje pasa vodiča smještena u Lučkom.
U pse pomagače spadaju psi vodiči za slijepe, rehabilitacijski psi za osobe u kolicima te terapijski psi za djecu s teškoćama u razvoju. Možda najveći interes je za ovom trećom skupinom pasa pomagača jer pas djetetu pomaže u više prilika, a ima i posebnu ulogu u odrastanju i formiranju ličnosti djeteta. Kod psa za djecu s teškoćama radi se da korisnik psa može dobiti u bilo kojoj životnoj dobi jer se o psu službeno brinu roditelji dok je djetetova briga samo odrastati uz psa, opustiti se u igri, prohodati pa i progovoriti.
Kod druge dvije skupine pasa pomagača osoba treba biti punoljetna, posebno slijepa osoba, jer ona sama u potpunosti brine za svoga psa, dok postoje izuzeci kod rehabilitacijskih pasa osoba može dobiti i ranije ali, u tom slučaju pas ima ulogu terapijskog psa kao potpora djetetu, a nakon 18. godine prema procjeni invaliditeta i potreba pas uz dotadašnje iskustvo pomaže kao vodič ili kao rehabilitacijski pas.
Pas vodič radi svakodnevno, ovisno o potrebi slijepe osobe, ali treba uvijek imati na umu da je pas prvenstveno životinja kao i svaka druga i potrebno joj je rekreacije, šetnje, igre s ostalim psima i slično.
Uloga Centra i zaposlenih instruktora iznimno je važna u cijelom procesu obuke pasa, ali i kasnije tijekom radnog vijeka pasa kod korisnika. Psi se školuju najmanje 2 godine. Čim se izlegu, odabiru se zdravi psi nekoliko pasmina koji se daju na udomljavanje i socijalizaciju obiteljima - volonterima koji pse uče osnovnim ponašanjima u raznim prilikama. Od osnovnih potreba pasa, pa do ponašanja na ulici, u parkovima, sredstvima javnog prijevoza te na raznim mjestima gdje se kreću ljudi i gdje će se kasnije kretati vodeći slijepu osobu, u susretu s drugim psima i drugim životinjama. Pas se socijalizira.
Nakon toga psi prelaze na stručnu obuku s instruktorima gdje savladavaju specijalizirana znanja za pse vodiče. Na primjer, pas vodič ne samo da se mora sam sigurno kretati, već sigurno kretanje mora imati i osoba koju vodi. Treba naučiti kada i gdje stati, kako i kada skrenuti, zaobići, izbjeći rupu ili neki rub, izbjeći lokvu vode ili kantu smeća, zaobići parkirani automobil, čekati na semaforu. Pas mora voditi računa i da slijepa osoba ne udari glavom u neki niski znak, granu ili drugi viseću prepreku. Pas mora znati zaštititi svog vlasnika i od iznenadnih neželjenih situacija, npr. napada pasa lutalica, znati se ponašati i ako je sam pas napadnut, a da ne ugrozi osobu o kojoj se brine. Pas se mora znati savladati i ostati miran u svim situacijama. Miran, koncentriran, odgovoran - sve dok ima ormu, a kad skine ormu, to je u pravilu divan, razigran, veseo, neumoran član obitelji.
Na kraju stručne obuke i procesa provjere s budućim korisnikom, pas vodič i korisnik prolaze višemjesečnu zajedničku obuku.
I na kraju, pored ogromnog truda i vremena socijalizatora, instruktora i samih korisnika valja dodati da školovanje pasa vodiča i terapijskih pasa košta oko 100.000 kuna.
|
