MOJ PAS VODIČ I JA

Pas vodič i bijeli štap

Znali su me na ulici pitati zašto ne koristim bijeli štap uz psa vodiča, jer da su tako vidjeli u nekim stranim državama.

U ovom ću postu pokušati pojasniti prednosti i nedostatke kretanja u oba slučaja.

Slijepa osoba koja se kreće uz pomoć bijelog štapa, kreće se sporije u odnosu na osobu koja se kreće uz psa vodiča. To ne znači da se ne zna kretati ili da nije sigurna u prostor već jednostavno za štap svaka kanta za smeće, izbočina na pločniku, naparkirani auto je prepreka, a da bi se osoba koja ne vidi snašla gdje je, sve te prepreke mora taknuti štapom i čuti odjek.

Oni predmeti, kao što su rasvjetni stup ili žardinjere katkad su osobi koja se kreće sa štapom glavni orijentiri i uvijek se uspore približavajući se njima, jer ga traže kako bi znali dalje ići putem kojim trebaju. U slučaju pomicanja orijentira može doći do zbunjivanja osobe koja se kreće sa štapom i lako može skrenuti s pravog puta.

Slijepoj osobi koja se kreće s psom vodičem takvi orijentiri nisu potrebni i kad bi uz psa imala i štap samo bi zbunjivala svoga psa i ometala ga u radu. Pas će sve te orijentire zaobići jer njemu su to uvijek prepreke koja su, po njemu, „opasnost“ za osobu koju vodi. Stoga se slijepa osoba uz psa vodiča kreće brže jer sve to zaobilazi, dakle, nema potrebe zadržavati se kod orjentira.

Ostaje otvoreno pitanje kako slijepa osoba u pratnji psa vodiča zna kada treba skrenuti u nekom drugom pravcu kretanja, s obzirom da ne koristi štap pa tako niti se ravna prema orijentirima?

U tu svrhu su reljefne ploče ugrađene u pločnike i pješačke staze odnosno taktilne staze, od iznimne pomoći slijepima.

Ovako izgleda pješačka staza:


Ovo je križanje staza:


Ovo su staze za slijepe na trgovima:


Oznaka za zaobilaženje prepreka:


Oznaka prije pješačkog prijelaza:


Oznaka uz rubove koji se ne smiju prijeći:



Na žalost, u našim gradovima takvih taktilnih staza i oznaka je premalo. Ali, za nadati se je da će ulaskom u EU i Hrvatska slijediti primjere gotovo svih Europskih gradova.

Dok ovakve staze ne budu više raširene po pločnicima i pješačkim stazama naših gradova, slijepima se ostaje za snalaziti prema poznatim orijentirima ili uz psa vodiča uz maksimalno korištenje sluha.

Slijepa osoba dok se kreće s psom pažljivo osluškuje. Svaka promjena zvuka, pa čak i strujanja zraka, prigušenost, drugačiji materijal pod nogama... sve su to slijepoj osobi s psom orijentiri i ukoliko osoba nije dobro skoncentrirana, lako ih je zaobići i izgubiti orijentaciju gdje se nalazi.