...in patria sua
27.09.2012., četvrtak
Dopustive greške u odgoju
|
Kad je imao deset godina, Rustimir se totalno zakvačio za mange pa mu je mama, čisto da ga umiri, kupila prvi japanski strip koji je vidjela u knjižari. Ispostavilo se da je to bio nekakav hentai. Rustimir je bio pametno dijete pa je neobične tete s još neobičnijim stričekima, umjesto mami, pokazivao drugovima u školi. To ga je spasilo od mnogih tučnjava jer nitko nije htio biti izbačen iz publike. Kasnije je postao profesionalni šetač pasa. Malog Tunevina su kod kuće naučili da uvijek govori istinu. Nakon što mu je zbog toga propala i treća veza, odlučio je popraviti si taj dio osobnosti pa se upisao u mladež Stranke umirovljenikâ. Neobičnim spletom okolnosti, tamo je našao ljubav svog života. Naime, jedna članica Mladeži bila je infiltrirana efkazeemovka koja je tu bila da ih navodi na blesave predizborne parole. On ju je odmah prozreo jer su ga naučili i kako prepoznati laganje. Dalje je ljigavo. Hrastujkini roditelji nisu htjeli da im se kćerka igra bezveznim lutkicama pa su joj kupovali oružje i autiće. Oružje je bilo pravo. Odustali su kad je Hrastujka tati propucala prst, kao što mu je prije toga zaprijetila, jer joj nije htio objasniti što je to pička. Kasnije je ispala prilično običnom djevojkom, ženom pa babom. S tim da je pod stare dane počela skupljati lutke. Desetkova mama bila je strašno trapava tako da se mali Desetko upoznao sa svim mogućim ozljedama glave i manje glavnih dijelova tijela još prije nego što je počeo pamtiti. Puno kasnije, kad je već bio poznati kavanski kavgadžija (u njegovu obranu, nikad nije počinjao tučnjave, premda ih je uvijek završavao, ostajući jedini na nogama), običavao je govoriti da uvijek treba koristiti glavu. Naravno, časak prije nego što bi čelom o čelo nekoga zveknuo tako da bi potonji pao u nesvijest, a onda i na pod. Jednom je jedan protuborac tako umro pa je Desetko odrobijao četiri godine. Ćeliju je dijelio s nekim likom koga su uhvatili s dvadesetak grama kanabisa. Volimira bi, da nije bila rođena bez jedne ruke, bila posve obična. No, roditelji, koji su zahvaljujući ultrazvuku već znali što će iz mame ispasti, nisu dopustili da im dijete zbog toga pati pa su ju uvjerili da je jednorukost izlječiva, a i bez toga da je sve onako kako treba biti. Volimira je bila jedna od desetero ljudi na kojima je iskušana neogeneza, metoda koja je dotad prebivala po znanstvenim i znanstvenofantastičnim publikacijama, a koja je trebala natjerati organizam da sam napravi organe koji nedostaju, iz kojeg god razloga. Ruka je ispala prilično promašena, sa samo četiri pomalo disfunkcionalna prsta i tek 70 % duljine druge ruke, ali u usporedbi s gotovo ničime prije toga bila je pravo čudo. (Svaka sličnost sa stvarnim osobama i dogođajima plod je slučajnosti. Mislim, pokušavam ih umetnuti, ali ne ide pa ne ide tako da jedino ako mi se što omakne kad zaboravim što pokušavam.) (I da, htio bih nabacati više tih crtica, ali za svaku mi treba barem pet minuta razmišljanja, što je puno previše.) I da, da si ne bacim ideju samo na jedno mjesto, evo je i ođe. Recimo da je u nekoj maloj i izoliranoj državici s nakvim kraljem na tjemenu dotični vlastodržac proglasio da se brakovi imaju sklapati samo na jednu godinu. Nakon te godine supružnici mogu, ako žele, produžiti brak na još jednu godinu, a inače se smatraju raspuštenima. Produžeci se, naravno, mogu nastavljati u nedogled, ali svaki mora biti potvrđen od oboje supružnika. Što mislite, kako je to utjecalo na broj razvoda i, možda, na opće stanje društva? Dok vam mozgovi bruje, evo još malo brujanja: |
09.09.2012., nedjelja
Reci: Klaža! ilitiga malo samobruke u nedjeljno popodne.
|
Prije dva dana navršilo se deset godina otkako, prvo u jednu, zatim u drugu bilježnicu, svaki ili skoro svaki dan nešto naškrabam. Pokrio sam si razdoblje od onog kad sam tek počinjao graditi sličice do onoga kad sam ih već jedva u stanju mijenjati. Daklem, retrošpekcija (bez kokorekcijaja). 9. 9. 2002. Prvi dan u novoj školi. Razrednik D. G. T.(?)(predaje povijest). Govoril je o kućnom redu i šlapama. Dobil sam knjige (još dvije faliju. Mario se plače jer bi štel staru torbu mesto nove koja navodno ne valja(stvarno). Pročitana knjiga Životinjska farma. Zakon!!! 9. 9. 2003. Simbola je sve puno. Treba im samo povjerovati. 9. 9. 2004. Sumnja u vlastite sposobnosti(ne vjera u nesposobnost) daje rezultate Polusan je slabo istraženo područje. Moguća su velika otkrića, ali i velike zablude. 9. 9. 2005. Treći svjetski rat možda neće biti među ljudima. Više nismo djeca Prirode. 9. 9. 2006. Izgradi sistem u kojem možeš pobjeđivati. Zatim ga prilagodi stvarnom svijetu. 9. 9. 2007. Ne zbrajaj štetu dok traje oluja, 9. 9. 2008. Razmišljanje je kamuflirani nerad. 9. 9. 2009. Tukidid nema razloga da bude ponosan na svoju unuku. 9. 9. 2010. Referendum-dum - meci. 9. 9. 2011. Nakon što desetak puta u obličju slona protutnjim kroza staklariju, lomljava se osjetno smanji budući da više nemam što polomiti. 9. 9. 2012. Vani je sunčano, a ja u mračnom sobičku visim na Internetu. Kako egzotično! Da se ipak posve ukopam u staropis, idem još izvaditi neki konjpletan mjesec. Neka to bude travanj 2005. Crvenim se kad to čitam, a nema nikoga u sobi. Zanimljivo. (I dalje ne mislim popravljati nikakve greške. A ima ih. Od pukih tipfelera do gluparija od kojih mi se pluća stežu. Strašno je vidjeti vlastitu narav.) 1. 4. Prvi april. Moral bi nekoga namjerno prevarati (zaribal sam mamu na foru da je došel jastreb). Papa je na samrti. 2. 4. Papa je hmrl. Mogle bi reći šteta, ali šteta bi bilo da nije niš napravil i imel 30-40 lijet. Ovak - saka mu čast! Doživel je 85 lijet i upal v onu sitnu grupu ljudi koji ne samo da su mogli ili šteli, nek i napravili nekaj za svoju vrstu. Između serpentina životnog puta su provalije. Krila nam nisu dana. 3. 4. Ljudi su životinje. Ja sam čovjek, znači životinja. Samo kaj sam čudna neka zvjerka. 4. 4. Zlatni rez, kaos i fraktali. Je li to dovoljno za Svemir? 5. 4. Lažne krize (gužve) su način održavanja redovnog stanja. 6. 4. Neodlučnost je zarazna. Izvori zaraze su tipovi koji su odlučno neodlučnost (koji brane tu svoju manu). 6. 4. Hrabrost je sposobnost da se savlada strah. Nedostatak straha tu ne spada. 7. 4. Prazno. Nerad. 8. 4. Ko sam ja? Kukavica koja se skriva iza mrguda i genijalca. 9. 4. Sreća ne može biti nepotpuna. Svijest se uvijek bavi onim lošim. 10. 4. Novi način da se ubije dan. Alkohol. 11. 4. Nije loše ako se može bolje. Loše je ako se može bitno bolje. 12. 4. Da se uspon ne bi pretvorio u pad, treba znati kamo se penje i ići polako usprkos nepostojanju prijedloga da usporiš. (nihil novi...) 13. 4. Ako sreća ne može biti nepotpuna, onda nitko ne može biti sretan. Sreća je moment kad nešto pozitivno zasjeni sve negativno. 14. 4. Hrvati su neuništivi. Sigurnih 100 godina su na rubu propasti, a da im se ništa nije desilo. 15. 4. Deda je malo pogazil jenu babu v Zelini. Prvo sam čul da je hmrla, ali to je bilo od napuhavanja. Babi je malo zgrebena jena noga i to je se. Deda ima sreće kaj mu niko nije skužil da mu je kombi pokvaren tj. v raspadu. 16. 4. Mozak ima samo mogućnost da radi kao kompjuter. Za sve ono što nije predvidjela Priroda treba ga programirati. 17. 4. Misije bez zapisivanja. U nedostatku vanjske motivacije treba se sam motivirati, slično onome što psihosavjetnici zovu "trikovi", a zapravo je minus e duobus malis. 18. 4. Sam potencijal ne smije biti osnova ponosa samim sobom. Njime se hvale oni koji nisu ništa učinili. Koji jesu, ne trebaju se hvaliti. 19. 4. Kad/Gdje je sve isto, misao ni svijest ne postoje jer je sve jedno i zato ništa. Pjesnik smije biti samo matematičar. Druge znanosti nisu imune na poeziju. 20. 4. Defekti mase i energije vode u +3 dimenzije. 21. 4. Čin/moment shvaćanja nečega je veličanstven, ali ostavlja dosadnu izvjesnost koja se pokušava kompenzirati teroriziranjem neznalica znanjem. 22. 4. Cinici mrze ljude. Mržnja je obostrana. Uzrok je umišljenost. Cinici gledaju svisoka. Zato često ne vide najbolje. 23. 4. Sutra počinjem iznova. Takvu odluku ne smijem donijeti. Ona znači bijeg. 24. 4. Imam minijaturni bipolarni poremećaj ili si samo umišljam. Čovjek koji se približava savršenom daje dojam bestjelesnosti, a možda i bezvremenosti. 25. 4. Prazne ceste. Budućnost preferira javni prijevoz. Štednja je normalna, podsvjesna. 26. 4. Ljudi trebaju prestati biti ponosni na svoje razlike. Ako je za vjerovati Bibliji, onaj Bog koji je spriječio gradnju kule babilonske bio je ugrožen od "istih" ljudi i razdvojio ih razlikama. Za početak bi trebalo sastaviti prajezik. To je teško, ali teško da je i nemoguće. 27. 4. Materija je svojstvo prostora. Ima nekaj jednostavnoga kaj objašnjava masu i gravitaciju. 28. 4. Masa i vrijeme su nekako povezani. 29. 4. Očito je da se pokretanjem kroz prostor masa pokreće i kroz vrijeme. Inače bi postojala teleportacija. ? : Što ako tijela postoje u više od tri dimenzije? Druge dimenzije samo trebaju biti reducirane. Matrica. 30. 4. Čini mi se da su sve ideje koje su mi dosad pale na pamet već stare. Postoje ljudi koji su ispred svoga vremena, i oni koji su zaostali. Ja kaskam za svojim vremenom. |
02.09.2012., nedjelja
Ljudi koji su morali otići
|
(ne ja, da se raz(u)m(ij)emo) Ljubica nije mogla podnijeti zvuk automobilskog motora. Dok je benzince još nekako mogla proturiti od uha do uha pa van, niskofrekventno brujanje dizelašâ tjeralo ju je u plač jer je osjećala svaki unutarnji organ ponaosob. Zato je odselila usred Amazonije. Priviknula se na vrućine, na komarce, pa čak i na povremene pokušaje lokalnog shizofreničnog vrača da ju proglasi božanstvom. A onda je do nje doprla vijest da se preko njezine kolibice ima sagraditi moderna autocesta. Nakon toga je odlučila pustiti brkove i uzgajati kapibare. José se nije snalazio među ljudima. Pokušaji prijateljstva propadali su mu već nakon nekoliko dana, a veze još na očijukanju jer je imao neki suludi tik koji se nije mogao opisati bez barem tri valne funkcije. Odlučio je otići na Mars pa se prijavio među potencijalne imigrante. Ustrajan u svojoj namjeri da se makne od vlastite vrste, lako je odigrao ulogu pristojnog i bistrog, premda ponešto tihog mladca i na kraju uredno izdržao dvije godine testiranja. Dvije i pol minute nakon što ga je raketa, zajedno s još sedmero ljudi, vjerojatno zauvijek maknula od drugih sedam milijardi, shvatio je da će s onom sedmorkom morati provesti ostatak života na puno većoj blizini nego što bi to morao da je ostao na Zemlji. Poželio je iskočiti iz rakete, ali bio je vezan. Prokleti psiholozi su mislili na sve. Ingemar se bojao svega što ima četiri noge: pasa, mačaka, miševa, stoke, pa čak i pijanaca kad bi udvostručili motoriku. Da bi pobjegao od svega toga, uštedio je hrpu novaca, kupio brod i počeo živjeti na oceanu, dolazeći blizu kopna samo kad je morao. Jednog dana uhvatio je ogromnu želvu i potrošio tri mjeseca na razmišljanje jesu li njezine peraje noge ili ne. Dok je tako razmišljao, do broda mu je odnikud doplivao neki pas i stao cviliti, očito nanjušivši potencijalni spas, ali ne i tetrapodofobiju u potencijalnog spasitelja. Vidjevši jadnu životinju, Ingemar se ošamario s obje strane i skočio za psom u more. Grigorij je na nekoliko dana otišao smucati se šumama, posve zanemarivši Internet i sve što na njemu postoji. Kad se vratio u krajeve s vezom, našao je da ga na jednoj emajladresi čekaju četrdeset i tri poruke, na drugoj njih sto dvadeset i osam, da mu fecesbuk pokazuje pedeset i šest obavijesti, a na skajpu da ga čeka njih sedamnaest. Ni ne pogledavši blogove i forume, Grigorij se nakon toga vratio u šumu i odlučio živjeti od bobica i malih životinja. Tipkatelj ovoga sad nikako nije bio zadovoljan što ima samo četiri crtice, umjesto njih pet, koliko bi mu bilo sasvim dosta. Stoga je odlučio izaći iz okvirâ običnog crtičarenja i pisati o samom svojem pisanju, poigravajući se tako autoreferenciranjem. Negdje oko sredine crtice odlučio je napraviti korak dalje i pisati ne samo o tomu što piše, nego što piše baš u ovom trenu, što će reći ovo sad. Uplašivši se toga da se ne zaplete u vlastitoj izmišljenoj logici, otišao je iz pisanja kliknuvši "Objavi". |
