(ne ja, da se raz(u)m(ij)emo)
Ljubica nije mogla podnijeti zvuk automobilskog motora. Dok je benzince još nekako mogla proturiti od uha do uha pa van, niskofrekventno brujanje dizelašâ tjeralo ju je u plač jer je osjećala svaki unutarnji organ ponaosob. Zato je odselila usred Amazonije. Priviknula se na vrućine, na komarce, pa čak i na povremene pokušaje lokalnog shizofreničnog vrača da ju proglasi božanstvom. A onda je do nje doprla vijest da se preko njezine kolibice ima sagraditi moderna autocesta. Nakon toga je odlučila pustiti brkove i uzgajati kapibare.
José se nije snalazio među ljudima. Pokušaji prijateljstva propadali su mu već nakon nekoliko dana, a veze još na očijukanju jer je imao neki suludi tik koji se nije mogao opisati bez barem tri valne funkcije. Odlučio je otići na Mars pa se prijavio među potencijalne imigrante. Ustrajan u svojoj namjeri da se makne od vlastite vrste, lako je odigrao ulogu pristojnog i bistrog, premda ponešto tihog mladca i na kraju uredno izdržao dvije godine testiranja. Dvije i pol minute nakon što ga je raketa, zajedno s još sedmero ljudi, vjerojatno zauvijek maknula od drugih sedam milijardi, shvatio je da će s onom sedmorkom morati provesti ostatak života na puno većoj blizini nego što bi to morao da je ostao na Zemlji. Poželio je iskočiti iz rakete, ali bio je vezan. Prokleti psiholozi su mislili na sve.
Ingemar se bojao svega što ima četiri noge: pasa, mačaka, miševa, stoke, pa čak i pijanaca kad bi udvostručili motoriku. Da bi pobjegao od svega toga, uštedio je hrpu novaca, kupio brod i počeo živjeti na oceanu, dolazeći blizu kopna samo kad je morao. Jednog dana uhvatio je ogromnu želvu i potrošio tri mjeseca na razmišljanje jesu li njezine peraje noge ili ne. Dok je tako razmišljao, do broda mu je odnikud doplivao neki pas i stao cviliti, očito nanjušivši potencijalni spas, ali ne i tetrapodofobiju u potencijalnog spasitelja. Vidjevši jadnu životinju, Ingemar se ošamario s obje strane i skočio za psom u more.
Grigorij je na nekoliko dana otišao smucati se šumama, posve zanemarivši Internet i sve što na njemu postoji. Kad se vratio u krajeve s vezom, našao je da ga na jednoj emajladresi čekaju četrdeset i tri poruke, na drugoj njih sto dvadeset i osam, da mu fecesbuk pokazuje pedeset i šest obavijesti, a na skajpu da ga čeka njih sedamnaest. Ni ne pogledavši blogove i forume, Grigorij se nakon toga vratio u šumu i odlučio živjeti od bobica i malih životinja.
Tipkatelj ovoga sad nikako nije bio zadovoljan što ima samo četiri crtice, umjesto njih pet, koliko bi mu bilo sasvim dosta. Stoga je odlučio izaći iz okvirâ običnog crtičarenja i pisati o samom svojem pisanju, poigravajući se tako autoreferenciranjem. Negdje oko sredine crtice odlučio je napraviti korak dalje i pisati ne samo o tomu što piše, nego što piše baš u ovom trenu, što će reći ovo sad. Uplašivši se toga da se ne zaplete u vlastitoj izmišljenoj logici, otišao je iz pisanja kliknuvši "Objavi".
Post je objavljen 02.09.2012. u 16:00 sati.