Kad je imao deset godina, Rustimir se totalno zakvačio za mange pa mu je mama, čisto da ga umiri, kupila prvi japanski strip koji je vidjela u knjižari. Ispostavilo se da je to bio nekakav hentai. Rustimir je bio pametno dijete pa je neobične tete s još neobičnijim stričekima, umjesto mami, pokazivao drugovima u školi. To ga je spasilo od mnogih tučnjava jer nitko nije htio biti izbačen iz publike. Kasnije je postao profesionalni šetač pasa.
Malog Tunevina su kod kuće naučili da uvijek govori istinu. Nakon što mu je zbog toga propala i treća veza, odlučio je popraviti si taj dio osobnosti pa se upisao u mladež Stranke umirovljenikâ. Neobičnim spletom okolnosti, tamo je našao ljubav svog života. Naime, jedna članica Mladeži bila je infiltrirana efkazeemovka koja je tu bila da ih navodi na blesave predizborne parole. On ju je odmah prozreo jer su ga naučili i kako prepoznati laganje. Dalje je ljigavo.
Hrastujkini roditelji nisu htjeli da im se kćerka igra bezveznim lutkicama pa su joj kupovali oružje i autiće. Oružje je bilo pravo. Odustali su kad je Hrastujka tati propucala prst, kao što mu je prije toga zaprijetila, jer joj nije htio objasniti što je to pička. Kasnije je ispala prilično običnom djevojkom, ženom pa babom. S tim da je pod stare dane počela skupljati lutke.
Desetkova mama bila je strašno trapava tako da se mali Desetko upoznao sa svim mogućim ozljedama glave i manje glavnih dijelova tijela još prije nego što je počeo pamtiti. Puno kasnije, kad je već bio poznati kavanski kavgadžija (u njegovu obranu, nikad nije počinjao tučnjave, premda ih je uvijek završavao, ostajući jedini na nogama), običavao je govoriti da uvijek treba koristiti glavu. Naravno, časak prije nego što bi čelom o čelo nekoga zveknuo tako da bi potonji pao u nesvijest, a onda i na pod. Jednom je jedan protuborac tako umro pa je Desetko odrobijao četiri godine. Ćeliju je dijelio s nekim likom koga su uhvatili s dvadesetak grama kanabisa.
Volimira bi, da nije bila rođena bez jedne ruke, bila posve obična. No, roditelji, koji su zahvaljujući ultrazvuku već znali što će iz mame ispasti, nisu dopustili da im dijete zbog toga pati pa su ju uvjerili da je jednorukost izlječiva, a i bez toga da je sve onako kako treba biti. Volimira je bila jedna od desetero ljudi na kojima je iskušana neogeneza, metoda koja je dotad prebivala po znanstvenim i znanstvenofantastičnim publikacijama, a koja je trebala natjerati organizam da sam napravi organe koji nedostaju, iz kojeg god razloga. Ruka je ispala prilično promašena, sa samo četiri pomalo disfunkcionalna prsta i tek 70 % duljine druge ruke, ali u usporedbi s gotovo ničime prije toga bila je pravo čudo.
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i dogođajima plod je slučajnosti. Mislim, pokušavam ih umetnuti, ali ne ide pa ne ide tako da jedino ako mi se što omakne kad zaboravim što pokušavam.)
(I da, htio bih nabacati više tih crtica, ali za svaku mi treba barem pet minuta razmišljanja, što je puno previše.)
I da, da si ne bacim ideju samo na jedno mjesto, evo je i ođe.
Recimo da je u nekoj maloj i izoliranoj državici s nakvim kraljem na tjemenu dotični vlastodržac proglasio da se brakovi imaju sklapati samo na jednu godinu. Nakon te godine supružnici mogu, ako žele, produžiti brak na još jednu godinu, a inače se smatraju raspuštenima. Produžeci se, naravno, mogu nastavljati u nedogled, ali svaki mora biti potvrđen od oboje supružnika.
Što mislite, kako je to utjecalo na broj razvoda i, možda, na opće stanje društva?
Dok vam mozgovi bruje, evo još malo brujanja:
Post je objavljen 27.09.2012. u 00:02 sati.