...in patria sua
28.10.2012., nedjelja
Neoriginalni ljudi kopiraju neoriginalne ljude, originalni kopiraju originalne.
|
Kad sam počeo ovo pisati, bilo je kratko i bilo je često, onda je bilo nešto rjeđe, ali zato znatno dulje. Sad je sve rjeđe i sve kraće. Toliko o perspektivama. A bojim se i da nisam dosadan samo sebi. Plan za danas je postojao, samo što nije bio za danas, tako da ga se više ne sjećam najbolje. I dalje su to bile crtičice o ljudima, ovaj put u dva moguća smjera. Prvi su bili sasvim kratki imenski kontrasti. Vjeran Kristić, uvjereni ateist, nije bio previše sretan sa svojim imenom. Desanka je bila ljevakinja. I usto marksistica. Srećko je u svojih četrdeset godina preživio dva udara groma, tri gaženja kotačima, jedno propucavanje i sedam otkaza. Brak nije. Dolići su se silno smijali imenu svog prvog sina. Goran nije. Kad se razvodila od svog prvog muža, Jasenka je sa svôm pompom vratila svoje prvo prezime Udovičić. Druga opcija bile su dulje ideje, vjerojatno opet neke crtice. Mislio sam ponovno povlačiti nekakve životaste niti, ali u međuvremenu su mi se zaplele i stalile u nekakvu gvaljicu koja mi je pokvarila moždanu probavu. Tako da sam sad ostao s glavom otežalom od količine ničega koje se nakupljalo tjednima. Jedino potencijalno rješenje, svrdlanje centimetarske rupe na tjemenu i ispuhivanje gnjileži kao što se ispuhuje nos, nije estetski privlačno, a k tomu nemam pri ruci ništa osim priručnih sredstava. Tako da moram na bespotencijalno rješenje, znatno jednostavnije, ali u istoj mjeri nekorisnije. Tipkat ću pa što bude. Prvo što sam učinio probudivši se bilo je zatvaranje očiju. Jednostavno nisam vjerovao da mrak može biti toliko potpun. Onda sam sjetio pa maknuo s očiju one pokrivalice koje dobijete na prekooceanskim letovima, da možete u lijepom mraku dremuckati, dok oni tomu nesposobni gledaju neki loš film ili kopaju nos misleći da to rade potajice. Mrak sad više nije bio potpun, ali nije bio ni dan. Bilo je tri u noći i kroz prozor je sipila rijeka fotonâ što su se odbili od Mjeseca. Ono što sam očekivao bilo je da ću se probuditi kasnije jer neću ujutro biti izložen svjetlosti. Druga je mogućnost bila da ću se probuditi između sedam i osam, jer se tako inače budim. Ovo je tražilo novi eksperiment. Ili možda ne. Grč u želucu podsjetio me da sam nakon previše večere popio premalo vode. Nakon te korekcije i pola sata prevrtanja po postelji opet sam zaspao i ujutro došao na posao oko jedanaest. Eksperimentiranje je obustavljeno do daljnjega. Dok je jednom šetala po nekom parku punom plavog drveća, Kaliopi su, baš dok je prelazila preko polukružnog mosta, ispale oči i otkotrljale se po mostu pa u potok ispod. Odmah je skočila za njima i u padu shvatila da ih neće naći jer bez njih ne vidi. Onda je shvatila da i dalje vidi pa se probudila baš dok je nosom dotaknula vodu, taman da makne sa sebe Neru koja joj je upala u sobu i krenula ju buditi. Iza toga je shvatila da se ne zove Kaliopa nego Andromeda. Osjetila se čudno zbog promjene imena u snu i otišla pogledati svoju osobnu iskaznicu. Kad je Merovej u vrtu iskopao polumetarsku kost, bio je siguran da će ih biti još i da će to biti senzacija. Do kraja dana imao je kompletan kravlji kostur i oduševljenje je počelo pokazivati prve znakove splasnuća. Sjećao se te krave. Dominika je imala tajnu koju nije nikad nikomu ispričala, ali ne zbog neke strahote, nego zbog puke gluposti ukupnog događaja. Kako je ona ipak izmišljena, kao i taj događaj, preuzet ću na se teret otkrivanja. Dok je još išla u osnovnu školu, silno je paničarila kad god bi išli na školske izlete i dvaput su morali zbog nje ići natrag jer se nije dala iz autobusa, usput čineći sirene milozvučnima. Na trećem izletu sakrila se u neko grmlje blizu autobusa i tamo čekala da autobus ode. Razrednica je odmah primijetila što mala izvodi, ali pravila se da ne vidi, čisto da ne mora opet kroz sve ono prolaziti. Naime, nije uspjela uvjeriti roditelje da mala jednostavno treba ostati doma ako drugačije ne ide. Autobus je otišao, roditelji su otišli, a Dominika je ostala sama. Ovaj put je panika bila drugačija, ali i nešto podnošljivija. Dan je provela skrivajući se po šumarku i pazeći da ju ili ne vide, ili da djeluje neizgubljeno, ako se već ne uspije sakriti. Poslije, po povratku izletnikâ, umiješala se među djecu i šutjela kad su ju pitali gdje je bila. Doma je lagala o izletu, ali roditelji su mislili da laže jer je opet izvodila scene pa nije ništa vidjela. Poslije se plašila da će ju razrednica otkriti, ali to se nikad nije dogodilo. Puno poslije htjela je porazgovoriti sa sad već bivšom i dobrano umirovljenom razrednicom o tomu, ali ova je dosta nenadano umrla. O trećoj opciji nisam razmišljao. Zapravo nisam ni o prve dvije. Ideje se pojave i onda ih treba uobličiti. |
10.10.2012., srijeda
Kratko, kraće, prekratko
|
Znam da ćete lako shvatiti. Znam da uopće nećete shvatiti. Bavim se slaganjem malih stvarčica u veće. Plaćen sam za slaganje molekulica u veće molekulice, a zbog slaganja riječî u rečenice trebao bih biti kažnjen. Ali neću. Miševi i slonovi se provlače, a ja neću reći kamo spadam jer tako izbjegavam i skromnost (tako često lažnu) i bahatost (tako često prisutnu). Stradavaju zvjerke dovoljno velike da ih se primijeti i dovoljno male da ih se pojmi. S molekulama je razmjerno lako. Zamislite što želite, prije toga protratite mladost na učenje, spravite male molekule, zamiješate i čekate da ispadne nešto drugo. Riječi su pak rijetko stvarne ciglice za književna nedjela. Napisotine se sastoje od riječî samo ako ste slovoslagar ili korektor. Stvarno su one satkane od ideja: likova, događajâ, situacija, pojedinih osobina ili osobitih slika, naročitih kombinacija riječî ili čak slovâ, nekad i poredaka riječi. I čegaliveć. No, kao i u kemiji, i njih treba skuhati. A sinteza je zanat. To treba izučavati godinama. Zapravo sam mislio nastaviti s crtičarenjem, a uvod je tu da nabacim i ono što sam si zamislio kao mislenu pozadinu svega toga. Danas su na rasporedu čudne osobine. Milunka je imala šest prstiju na lijevoj nozi i zbog toga je uvijek naglašeno šepala. Ali ne zato jer je taj jedan prst jako smetao, već jer se nadala da će ju netko pitati zašto šepa pa će ona nekako kroz razgovor dometnuti da ima jedan prst viška. No, nitko ju nije pitao. Šepanje je bilo toliko pretjerano i toliko ustaljeno da se o tomu pričalo samo kad je nije bilo blizu. Opći konsenzus bio je da joj nedostaje palac, za što je najviše bio kriv Špiritus, propali student medicine i lokalni autoritet za anatomska pitanja. Kad su Estragonu dijagnosticirali tumor na mozgu, smijao se nekoliko minuta. Poslije je objasnio doktorici i dvojici medicinske braće da je prije mnogo godina svojevoljno prihvatio ulogu budale i da ga društvo uvijek zafrkava da je tumor na mozgu jedino od čega sigurno nikad neće oboljeti jer tumor ne bi imao na čemu rasti. Nakon što mu je doktorica rekla da je tumor s krive strane, da brzo raste i da mogu jedino nešto malo pokušati, Estragon joj je opisao kako se namjeravao ubiti i zaključio da će ovo biti bitno bolje. Jedan je stalni prolaznik imao plijesni na šeširu. Nikad se nisam usudio pitati ga uzgaja li ih ili mu se samo teško odvojiti od dotrajalog šešira. Profesor Starótny održavao je pažnju studenata tako da je za vrijeme predavanjâ povremeno izvodio nekakve besmislene pokrete praveći se da ih nije svjestan. Da to radi namjerno, shvatili smo nakon osam mjeseci, kad je mu je netko upao u ured i našao ga kako izvodi to nešto pred zrcalom. Naravno da se vijest zadržala samo uskih krugova znalaca. Da parkinsona ne glumi, shvatili smo tek kad je na zadnjem predavanju, tresući se, rekao da je to bilo to od njega. Teta (tko zna zašto ta kvazititula, ali svi su ju tako zvali barem tri desetljeća) Kovilka si je jednom slučajno ofarbala kosu u tamnocrno. Hitno pranje rezultiralo je još strašnijim ishodom - kosa je sad bila sijeda sa zelenkastim preljevima. No, teti Kovilki se to dopalo i otad je uvijek bila zelenkasta. Zabavljala se promatrajući ljude koji su ju pokušavali potajno uslikati. Rigobert je imao pet centimetara kraću lijevu ruku od desne. To nije bilo jedino što ga je nesnosno živciralo. Mrzio je i riječi koje su sadržavale "ng". Dok je bila mala, Poropetra je pjevala vlastitim jezikom, a onda ga je krenula i zapisivati da bi s oko dvanaest godina imala nešto s pristojnim rječnikim i gramatikom. Kako bi izbjegla moguće kritike zbog egocentrizma, na faksu (lingvistika) je, pod izlikom zaštite identiteta djeteta, izbjegavala reći čiji izmišljeni jezik obrađuje na seminarima. |
