Kad sam počeo ovo pisati, bilo je kratko i bilo je često, onda je bilo nešto rjeđe, ali zato znatno dulje.
Sad je sve rjeđe i sve kraće.
Toliko o perspektivama.
A bojim se i da nisam dosadan samo sebi.
Plan za danas je postojao, samo što nije bio za danas, tako da ga se više ne sjećam najbolje. I dalje su to bile crtičice o ljudima, ovaj put u dva moguća smjera. Prvi su bili sasvim kratki imenski kontrasti.
Vjeran Kristić, uvjereni ateist, nije bio previše sretan sa svojim imenom.
Desanka je bila ljevakinja. I usto marksistica.
Srećko je u svojih četrdeset godina preživio dva udara groma, tri gaženja kotačima, jedno propucavanje i sedam otkaza. Brak nije.
Dolići su se silno smijali imenu svog prvog sina. Goran nije.
Kad se razvodila od svog prvog muža, Jasenka je sa svôm pompom vratila svoje prvo prezime Udovičić.
Druga opcija bile su dulje ideje, vjerojatno opet neke crtice. Mislio sam ponovno povlačiti nekakve životaste niti, ali u međuvremenu su mi se zaplele i stalile u nekakvu gvaljicu koja mi je pokvarila moždanu probavu. Tako da sam sad ostao s glavom otežalom od količine ničega koje se nakupljalo tjednima. Jedino potencijalno rješenje, svrdlanje centimetarske rupe na tjemenu i ispuhivanje gnjileži kao što se ispuhuje nos, nije estetski privlačno, a k tomu nemam pri ruci ništa osim priručnih sredstava. Tako da moram na bespotencijalno rješenje, znatno jednostavnije, ali u istoj mjeri nekorisnije. Tipkat ću pa što bude.
Prvo što sam učinio probudivši se bilo je zatvaranje očiju. Jednostavno nisam vjerovao da mrak može biti toliko potpun. Onda sam sjetio pa maknuo s očiju one pokrivalice koje dobijete na prekooceanskim letovima, da možete u lijepom mraku dremuckati, dok oni tomu nesposobni gledaju neki loš film ili kopaju nos misleći da to rade potajice. Mrak sad više nije bio potpun, ali nije bio ni dan. Bilo je tri u noći i kroz prozor je sipila rijeka fotonâ što su se odbili od Mjeseca. Ono što sam očekivao bilo je da ću se probuditi kasnije jer neću ujutro biti izložen svjetlosti. Druga je mogućnost bila da ću se probuditi između sedam i osam, jer se tako inače budim. Ovo je tražilo novi eksperiment. Ili možda ne. Grč u želucu podsjetio me da sam nakon previše večere popio premalo vode. Nakon te korekcije i pola sata prevrtanja po postelji opet sam zaspao i ujutro došao na posao oko jedanaest. Eksperimentiranje je obustavljeno do daljnjega.
Dok je jednom šetala po nekom parku punom plavog drveća, Kaliopi su, baš dok je prelazila preko polukružnog mosta, ispale oči i otkotrljale se po mostu pa u potok ispod. Odmah je skočila za njima i u padu shvatila da ih neće naći jer bez njih ne vidi. Onda je shvatila da i dalje vidi pa se probudila baš dok je nosom dotaknula vodu, taman da makne sa sebe Neru koja joj je upala u sobu i krenula ju buditi. Iza toga je shvatila da se ne zove Kaliopa nego Andromeda. Osjetila se čudno zbog promjene imena u snu i otišla pogledati svoju osobnu iskaznicu.
Kad je Merovej u vrtu iskopao polumetarsku kost, bio je siguran da će ih biti još i da će to biti senzacija. Do kraja dana imao je kompletan kravlji kostur i oduševljenje je počelo pokazivati prve znakove splasnuća. Sjećao se te krave.
Dominika je imala tajnu koju nije nikad nikomu ispričala, ali ne zbog neke strahote, nego zbog puke gluposti ukupnog događaja. Kako je ona ipak izmišljena, kao i taj događaj, preuzet ću na se teret otkrivanja. Dok je još išla u osnovnu školu, silno je paničarila kad god bi išli na školske izlete i dvaput su morali zbog nje ići natrag jer se nije dala iz autobusa, usput čineći sirene milozvučnima. Na trećem izletu sakrila se u neko grmlje blizu autobusa i tamo čekala da autobus ode. Razrednica je odmah primijetila što mala izvodi, ali pravila se da ne vidi, čisto da ne mora opet kroz sve ono prolaziti. Naime, nije uspjela uvjeriti roditelje da mala jednostavno treba ostati doma ako drugačije ne ide. Autobus je otišao, roditelji su otišli, a Dominika je ostala sama. Ovaj put je panika bila drugačija, ali i nešto podnošljivija. Dan je provela skrivajući se po šumarku i pazeći da ju ili ne vide, ili da djeluje neizgubljeno, ako se već ne uspije sakriti. Poslije, po povratku izletnikâ, umiješala se među djecu i šutjela kad su ju pitali gdje je bila. Doma je lagala o izletu, ali roditelji su mislili da laže jer je opet izvodila scene pa nije ništa vidjela. Poslije se plašila da će ju razrednica otkriti, ali to se nikad nije dogodilo. Puno poslije htjela je porazgovoriti sa sad već bivšom i dobrano umirovljenom razrednicom o tomu, ali ova je dosta nenadano umrla.
O trećoj opciji nisam razmišljao. Zapravo nisam ni o prve dvije. Ideje se pojave i onda ih treba uobličiti.
Post je objavljen 28.10.2012. u 18:55 sati.