...in patria sua
18.08.2012., subota
Ljudska prava Hotimira Radića
|
Kad je općinsko vijeće u Solanči Donjoj raspisalo natječaj za sezonske čuvare plaže, nitko nije znao da će se to izroditi u jednu od najduljih trakavica koje je to malo turističko mjestašce ikad vidjelo. Naime, jedan od kandidata, Hotimir Radić, bio je slijep. Ne suviše neočekivano, njegova je prijava odbijena uz obrazloženje da slijepa osoba ne može vršiti nadzor plaže, a za čuvare su odabrani ljudi koji nisu imali nikakovih smetnji s kretanjem ili percepcijom. Ono što nije bilo očekivano je da će Radić potom tužiti općinu zbog kršenja svojih ljudskih i radničkih prava te zbog dobne i 'fizičke diskriminacije (osim nikakvog vida, Radić je imao i šezdeset godina). To da će u pomoć odmah pozvati medije i da će oni to objeručke prihvatiti opet nije bilo iznenađujuće, ali svejedno je doprinosilo apsurdu. Ono što se mora priznati je da Radić nije bio posve bez argumenata. Zapravo, imao ih je i previše. Usprkos sljepoći, bio je dobar plivač i općenito dobrog fizičkog stanja. U snalaženju u prostoru pomagao se zvukovima i praktički svime osim vida, tako da je mogao hodati gotovo bez smetnji, sluh mu je također bio izvrstan, a govorio je i pet jezika. Ili je barem sve to tvrdio u bezbrojnim svojim izjavama koje je nemilice davao kroz dvije godine, koliko je sve skupa trajalo. Sudska i medijska bitka tekle su usporedno i krivo bi bilo misliti da jedna nije utjecala na drugu. Kako to redovito biva kod slučajeva koji, za razliku od gospodarskog kriminala, zbilja jesu kontroverzni, brzo su se formirale dvije strane koje su zajednički jezik nalazile tek na području psovki. Prva se, naravno, pojavila proradićevska, budući da je on sâm počeo medijsku hajku na svoje nesuđene poslodavce. Poradi spretnog novinskog izvještavanja, prvih nekoliko dana nije bilo posve jasno što se točno zbilo, tako da su komentatori najviše spominjali radnička prava i sveprisutnu korupciju te zazivali pad tog kletog sustava nastalog ispreplitanjem demokracije i kapitalizma. U tom kontekstu pozivi na rušenje vlasti i linčovanje određenih pojedinaca bili su svjetlijim dijelom folklora. No, već treći dan nakon što je naslovnica "1440 minuta" s Radićem ispred njegovog željenog radnog mjesta izazvala buru, pojavile su se u Podnevniku i Ponoćniku gotovo identične priče koje su Radića optužile za obiteljsko nasilje, sitni kriminal, grešnu političku prošlost (u jednom glasniku pisalo je da je bio UTV-in doušnik, u drugom da je bio desničarski ekstremist, a možda i terorist) i pokušaj iznude novca temeljem potraživanjem pravâ kojih zapravo nije imao. Posljedično, novorođena proturadićevska strana krenula je Radića zasipati istim onim optužbama koje su prije toga išle nesretno općinsko vijeće. Vijest da je Radić slijep pojavila se tek dva dana nakon napadačkih tekstova, i to na jednom internetskom portalu čiji su novinari imali vrijednu naviku boravljenja na društvenim mrežama. Osim što je potpuno okrenula sliku Radićevog slučaja kakva je dotle bila u javnosti, vijest o njegovoj sljepoći pokrenula je i oveće brdo komentatora na napade na spomenute tri novine, budući da nijedne od njih sljepoću nisu spomenule. Ipak, to nijednima nije skinulo nakladu, a duboki osjećaj srama zbog tog ogromnog propusta novine su pokazale kad su se dan nakon internetske vijesti o sljepoći na naslovnicama pojavile riječi: "PREOKRET", "OBRAT" i "TURNOVER". Idućih nekoliko dana sve su oštrice bile usmjerene na Radića i novinstvo kao takvo (nitko od novinarâ koji su to pisali nije uočio ironiju), a proradićevska strana gotovo je posve utihnula. No, onda se u jednom regionalnom glasilu pojavio intervju naslovljen s "Prava istina o Hotimiru Radiću" i započeo treću fazu paljbe, onu u kojoj su obje strane mogle ravnopravno pucati. U njemu je Radić objasnio zašto smatra da ipak jest kvalificiran za čuvara plaže, odbacio sve optužbe iz Podnevnika i Ponoćnika, ispričao nekoliko anegdota iz svojeg iskustvima bogatog života, opisao sebe kao obiteljskog čovjeka koji cijeni male stvari i da ne nabrajamo dalje. Dijelovi intervjua brzo su se pojavili i u drugim glasilima, a komentatori su sad mogli mirno odabrati one argumente koji su išli u prilog njihovom prvotnom mišljenju. O Radićevom slučaju pričalo se na televiziji, pisalo po novinama, tipkalo po Internetu, razgovaralo na ulici. Sezona kiselih krastavaca tog je ljeta bila spašena. Sudski je proces pak, zbog nedavne reforme, bio neobično brz i već nakon pola godine došla je nepravomoćna presuda: Radić nije bio diskriminiran i nema prava na odštetu. Reakcija javnosti i medijâ bila je gotovo alergijska. Vapaji za pravnom državom i ljudskim pravima opet su punili stupce i ekrane, a proturadićevska strana opet je zakasnila nekoliko dana. No, nakon što se javila, brzo je ponovila svoje stare argumente i nekoliko dana rasprava je žestinom podsjetila na najvruće dane ljeta. Radić se ovaj put suzdržao od komentara (oko tri tjedna ranije dao je veliki intervju za tjednik Lilla), rekavši samo da će se, ne izbori li pravdu u Hrvatskoj, ići na Europski sud za ljudska prava. Kako se kasnije pokazalo, nakon što je i pravomoćna presuda bila na njegovu štetu, on se toga i držao te je priča postala međunarodna. No, tu ću ju i prekinuti. Je li Hotimir Radić na kraju postao prvim slijepim čuvarem plaže, prepuštam vašem pogledu na svijet ili barem onaj mali njegov dio u koji se skoro spremamo ući. |
09.08.2012., četvrtak
Kako je znatiželja ubila mačku
|
(Malo kasno reagiram, budući da je nakon slijetanja Curiosityja ovo tek jedna od mnoštva ideja na temu mačkoubilačke znatiželje. Nadam se ipak da sam barem dvoznačan naslov uhvatio prije većine. To što sam potpuno promašio stvarnost ne dira me pak nimalo.) Dok se na Zemlji još slavilo zbog uspješnog slijetanja, prvi marsovski projektili u neku su ruku već bili na putu prema toj planeti. Ispostavilo se, naime, da Mars nije baš toliko nenapučen kao što su prve snimke to pokazivale. Pustinje su svakako bile dominantne, ali petnaestak posto površine bilo je, barem po mjerilima lokalnog življa, sasvim zgodno za naseliti se, imati obitelj, uzgajati nešto nasadâ i životinja, organizirati kraljevinu, započeti pokoji međuplanetarni rat i tako to. Ono što je bilo pomalo ironično je da su, nakon nekoliko potpunih promašaja, što će reći u najgore pustare, Zemljani pogodili ne u običan naseljeni kraj, nego pravo u dvorište kralja cijelog tog područja, a te godine i cijelog Marsa. I ne samo da su mu sletjeli u dvorište, nego mu je još ona sonda pri slijetanju zgazila mačku. Dobro sad, nije to baš bila prava mačka, imala je šest nogu i općenito više podsjećala na kukce, negoli na mačke, ali s druge je strane otvoreno prezirala kralja i za to dobivala bolju hranu od prvog ministra. Zato ću to biće i dalje zvati mačkom. Da, marsovski kralj je jako volio svoju mačku, čak bi se moglo reći da je pomalo bio opsjednut njome. Nisu samo ministri bili manje važni od nje, nego ponekad čak i kraljevski mrijest, skupa s dokraljem, koji bi mu ipak trebao biti najvažniji na svijetu. Ljubav prema mački bila tolika da nije ni trznuo kad je vidio da njezina ticala više nikad neće pipkati njegove ruke i ticala (dokralj će se zato tomu neko vrijeme potiho veseliti), već je samo otišao do glasišta objaviti općinstvu da će zanimljiv napredak koji je Zemlja pokazivala morati biti nakratko (par milijuna godina) zaustavljen i k tomu malčice vraćen unazad. Doduše, ono "nikad" nije baš bilo nikad. Lešinu mačke već će nakon desetak minuta pokupiti posluga i odnijeti na regeneraciju, a pedesetak dana kasnije mačka će biti ne kao, nego doslovno nova. K tomu, to nije čak bila ni prva smrt kraljeve mačke. Prosječno je umirala jednom svake dvije godine. Najčešće od trovanja nečim što nikako nije smjela pojesti, ali jednom je uspjela pasti u nekakvu rupu od parsto metara, drugi put je pokušala odgristi kralju jedno njegovo ticalo pa ju je malo prejako odalamio, treći put je jednostavno umrla od dotrajalosti... Ukratko, sama smrt zapravo nije šokirala kralja, šokirala ga je uvreda. Doći nepozvan i ubiti ti ljubimca jednostavno nije način na koji se pozdravlja nekoga tko ti je u svemu superioran. Zato su Zemljani posve zaslužili ono što će im doći. Prvo serija eksplozija koje će im rasturiti najveće naseobine, a onda jedan kamičak od one dvije gromade koje su zapravo i bile tamo samo da bi se moglo s njih poslati nešto "ozbiljnije". Prema proračunima i starijim eksperimentima, pet stotina kilometara trebalo bi biti sasvim dosta da se zemaljska evolucija vrati gdje je bila prije oko milijardu-dvije godina. A onda se može nadati da će idući put biti pametniji. Istina, već triput nisu, ali kralja to nije puno brinulo, kao ni većinu Marsovaca, osim prezrene skupine makrobiologâ koji su iz posve nerazumljivih razloga više voljeli vanjštinu, oblike živih bića, negoli njihovu nutrinu, biokemijske procese koji su se zbivali. A svi znaju da je to stoput zanimljivije kod arhea, dok su biljke i životinje začudno iste i nevjerojatno dosadne. Zemaljska populacija po svojoj prilici neće doznati zašto joj slijedi nestanak. Marsovci u tomu nisu vidjeli svrhu, a sadisti nisu bili. S druge strane, prema Zemlji su gajili vrlo neobičan odnos. Prvo bi stotinama milijuna godina na nju budno pazili, sprečavajući da se dogodi bilo kakva šteta njihovom malom povrtnjaku, a onda bi, redovito zbog krajnje blesavog uzroka (nešto s kraljem), sve uništili i počeli ispočetka ili malo kasnije. U tom pogledu Marsovci su bili čak i veća djeca od ljudi. No, zato su bili vrlo sabrani kad bi im nešto ozbiljno zaprijetilo. Male kamenčiće bi skrenuli u neku pustaru, a velike u Jupiter. Neke pak u Zemlju ili Veneru. I to je uvijek radilo. Zemljani su također počeli razmišljati o tomu da skrenu s puta neke meteore koji su trebali proletjeti previše blizu. Učini li se to dovoljno rano i u pravom smjeru, opasnost po Zemlju pada na nulu, a uloženi je trud puno manji od onoga koji bi trebao da se počisti atmosfera od tisuća tona prašine. Tako su nekako mislili i o četiri razmjerno malena meteorida koja su trebala proći iste jeseni i zime. No, nisu znali da će oni uskoro biti skrenuti posve suprotno njihovim željama. Kao ni to da će svi pokušaji da se do njih na vrijeme dopre nekako propasti. A još manje su znali da će se s površine Deimosa uskoro odvojiti oveća kvrga površine toliko baršunaste da će biti zamjetljiva istom kad upadne u Zemljinu atmosferu i počne pomalo izgarati. Marsovci su uvijek računali na mogućnost da bi neki pokušaj Zemljanâ da si otklone opasnost mogao slučajno uspjeti i tako pokvariti brižljivo planirano uništenje. A to se nikako nije smjelo dogoditi. Opisivati zadnje mjesece ljudskog postojanja gotovo je uzaludno. Ipak, da i na to bacim nešto vremena. Prvo, prave snimke, one na kojima kralj razbija sondu, nisu nikad otišle u optjecaj, a i da jesu, njihova apsurdnost vrlo bi ih lako učinila očitom prijevarom u očima svih iole zdravog razuma. Tako da nije bio problem skupiti neobjavljenih slika od par prijašnjih sondi i polako ih podvaljivati, skupa s podacima o sastavu tla. Posljedično, oni koji su nakon četiri precizna pogotka u velegradove, a koje su napravili meteori koji su trebali promašiti cijelu Zemlju, vidjeli smak svijeta, bili su sve odreda ljudi s odebljim psihijatrijskim dosjeima i tek šačica istraživača koji su imali i dosta jasan predosjećaj zašto im taj smak dolazi. To, naravno, nije spriječilo masovnu paniku, nekoliko suludih vjerskih ratova, brutalan kraj desetak kultova i opći porast solidarnosti među ljudima. Svijet nije bio dosadan zadnjih nekoliko mjeseci. Kad je u jesen 2013. nebo počelo gorjeti, mnogi su se, shvativši što se zbiva, osjećali kao da ih netko budi iz sna baš kad je najzanimljivije. |
