...in patria sua
28.04.2012., subota
Serendipno otkrivanje tople vode.
|
Prvo i prvo, serendipity. Za slučaj da je komu promakla ta krasna riječ. A zatim kako je to bilo. Ja sam, kako se to dade naslutiti, lik kojemu je komuniciranje s ljudima mračna i tegobna aktivnost koja traži godine truda i zlatne živce (bolje vode struju od čeličnih). No, to me nije spriječilo da u socijalnim vještinama nakupim barem petnaestak levela, tako da sam kompetentan govoriti s pozicije kakvog srednješkolca. Među mnogim pitanjima koja su mi bila upućena našla su se i ona o tomu kakovim zvučnim signalima običavam pogoniti za to predviđene osjetne stanice. Istina, trenutno se mogu sjetiti samo dva takva slučaja, ali prilično sam siguran da ih je bio daleko više, možda čak i dvostruko. Posljednji se zbio prije kojih tjedan dana. Malo nakon toga krenuo sam pisati još jedan od dominantne vrste ovdašnjih svojih napisotina, što će reći da sam nabacao na monitor nešto od zadnjih stvari koje su mi se motale po glavi. Prvom pjesmom sam se prije par tjedana dosta gadno zarazio pa mi se vrtjela i u glavi i na konjpjuteru. Drugom sam se zarazio puno ranije tako da mi je sad samo ugodna. Međutim, u kurcijalnom času vani je krenula jedna parminutna kiša dinamike gotovo identične onoj iz pjesme. Onda sam stavio još jednu pjesmu koju sam prebolio par tjedana ranije, čisto da budu tri, a ne dvije. A onda mi je palo na pamet pitanje o muzici. I tu počinje ono (meni) zanimljivo. Naime, kad sam pisao pitanje, nisam se uopće trudio razmisliti o mogućim odgovorima. Ne znam čak ni što sam točno mislio. Vjerojatno je to nekakav zaštitni pisački mehanizam, jer kad bih mislio što pišem, ne bih nikad ništa napisao. A pogotovo ne objavio. I tako sam lijepo post završio nepostavljenim pitanjem. Pa sam dobio i odgovore. I to kakve: Pametni zub: "ne znam, jedno sam vrijeme za svako žensko pitanje milsio da sadrži dodatnu poruku, a je li ikoje osim očitih sadržavalo, ne znam - jer to sam bio ja" Dž: "To bi ti htio da ima dodatne poruke ;)" Zuba ću odijeliti, jer u njegovu ženskost pomalo sumnjam, a i Dž, jer mi se neće nagađati. Zanimljiviji dio je unisonost ženskih tumačenja. Joanna has left Stepford: "no dakle;) takva pitanja služe u svrhu postavljanja nekog dojma o osobi, ,konačni ishod može završiti s nekim skrivenim porukama, ali je samo pitanje poprilično benigno, muški te to ne pitaju jer njih zapravo boli ona stvar šta ti slušaš dok žene imaju neku ideju da to govori o čovjeku nešto nadrealno;) banaliziram, ali rokera ćeš bez problema vidjeti sa cajkačom, ali rokericu s nekim cajkerom jako jako teško-žene imaju neku ideju da to što slušaš govori ne znam što o tebi;)" Helada: "Ja pitam ljude obaju spolova što slušaju iz radoznalosti - možda saznam za štogod novo dobro. Na primjer, za Värttinä (ne znam deklinirati)." Emi Gablo: "kad te žensko pita koju muziku slušaš obično želi dokučiti kakav si u kukičanju i zamjeni žarulja te koliko mufa jednim udarcem umlatiš...i uglavnom su svi odgovori dobri osim odgovora da ne slušaš nikakvu muziku jer bi to onda značilo da neš ni nju" moljci su ga pojeli: "mene nitko nije pitao što slušam valjda od šesnaeste godine života, ne znam zašto bi to uopće bilo važno." with teeth: "a uvijek ju možeš pitat zašto te pita takve stvari!" fulvus: "nemoj ni pokušavat razumijeti žensku psihologiju, barem ti knjige neće u tome pomoći. samo životno iskustvo te može usmjeriti ka ispravnom povlađivanju ženskom rodu:)" Mare koja je sretna: "Pitanja o glazbenom ukusu su samo to-pitanja. Vjerojatno postavljena da se izbjegne neugodna tišina ili da se pronađe neka zajednička tema u kojoj oba govornika mogu uživati." Tristia "Prvo značenje: pristojna je i znatiželjna Drugo značenje: ima nakanu stupiti u prijateljski odnos s tobom Treće značenje: ima nakanu stupiti u odnos više nego prijateljski s tobom. Mislim da kad netko pita za glazbu i nije baš u stilu da sazna nego više kao da započne neku "višu" komunikaciju. Bar mi se tako čini." malo ti malo ja "Kao žensko mogu ti reći da mi na izbor nikada ne bi utjecalo kakvu glazbu netko sluša, to ti je kao da te pita "oprosti, koliko je sati", a barem danas svi znamo "koliko je sati"." Ono što sam naučio iz svih ovih tumačenja je da su ženska bića među sobom općenito različita. Sad vam je jamačno jasno odakle naslov. A meni je pak jasno da mi samo pitanje ne može donijeti nove informacije. Da bih znao što pitanje o muzici ima značiti, morao bih prvo dobro poznavati pitateljicu. A pitanja o muzici obično dođu ili na samom početku ili ne dođu uopće. Inače, uzme li se u obzir da zadnjem pitanju jest prethodila određena količina tišine i da sam pitateljicu taj dan prvi (a vjerojatno i zadnji) put vidio, vjerojatno je Marino tumačenje najprimjenjivije za netom opisanu situaciju. Čestitke na sretnom pogotku. U sljedećoj epizodi: kako uz pomoć vilice i omlohavjele mrkve izliječiti nosoroga od prehlade. |
21.04.2012., subota
Tako Hoće Car!
|
(Pjesma počinje tek nakon minute, prije toga vrte nekakve pogrešno citirane rečenice.) Po običaju, tekst je tako-tako, a dopadaju mi se muzika i spot. Potonji (među ostalim) jer me podsjeća na to kako sam (ne samo ja, čini mi se) doživljavao svijet oko sebe prije dvadesetak godina. Nekoliko sigurnih utočišta razbacanih po kontinuumu nepoznatih/strašnih stvari i bića. Stalna borba straha i znatiželje u kojoj gubi oboje suparnika, i to od dosade koja je podlački pustila ovo dvoje da odradi svu mlatnjavu. Srećom, ostavio sam si još hrpu mračnih područja koja mogu istraživati, a neka mi čak mogu pobuditi i nešto straha, poput (drugih) ljudi, onoga između sna i jave ili eksperimenata kojima imam provjeriti nadobludne ideje. Ipak, zalihe su sve mršavije, pogotovo nakon žešćih perturbacija koje su me zadesile u zadnjih pola godine. Tješim se mišlju da nisam puno toga mogao puno bolje izvesti. Mislim, teoretski jesam, ali stvarno nisam, budući da sam to ipak ja, a ne netko drugi. Portret kratke proljetne kiše, kakvih u Grozningenu ima na dnevnoj bazi ili češće, tako da nisu zanimljive kao one doma. Slušajući taj pjesmuljak, gotovo da mogu namirisati prašinu koja se podigla od prvih kapi, osjetiti mir isprekidan zaostalim kapima, koji prožme cijeli kraj, zagledati se u sunce koje upravo objašnjava oblacima da su odradili svoj posao i sad mogu dalje. Skeleton key je jedan od zanimljivijih artefakata koji se pojavljuju u Morrowindu i Oblivionu. Za Skyrim ne znam, makar me ne bi čudilo da se i tamo pojavi(o). U oba poznata mi slučaja, to je nesalomljivi alat za obijanje kojim možete provaliti sve brave osim onih koje su autori igrice učinili neprovaljivima. Pjesma nema nikakve veze s kosturnim ključem, a niti s Crvenkapicom, samo mi dobro zvuči. Pitanje na koje si povremeno pokušavam odgovoriti je ima li kakve dodatne poruke u tomu kad me neko žensko biće pita kakvu muziku slušam, budući da me istospolni istovrsnici to prilično nikad ne pitaju. Doma imam dvije knjige o ženskoj psihologiji, ali nisam ih se (još) potrudio pročitati. Kukci i mikroorganizmi imali su prednost. |
09.04.2012., ponedjeljak
O nekim stvarima koje su mi se nedogodile, što će reći da sam nestrpljiv čekati da se zbilja dogode, a k tomu i sumnjam da ikad hoće, što će pak reći da sam sve izmislio, ako kojim slučajem nije odmah bilo jasno.
|
Pričam ja tako s nekom prijateljicom, kad mi u nekom času upadne u oči odulja dlaka koja joj je virila iz kuta usana. Naravno, ne bilo kakva dlaka. Razgovor se nastavlja kako je i tekao, samo što ja pokušavam gledati bilo kamo drugamo. Srećom, poznat sam po tomu što ne gledam uvijek sugovornika, tako da to što cijelo vrijeme zvjeram okolo vjerojatno nije toliko upadljivo. Nakon nekoliko minuta primjećujem ipak da se mijenja i njezino ponašanje. Preko sitnih neobičnosti u izrazima lica shvaćam da je ona shvatila da nešto viri, a vjerojatno i da sam i ja to uočio. Uskoro dolazi i potvrda. Elegantnim, ali polaganim pokretom prijateljica izvlači dlaku i baca ju nekud sa strane. Da se rasprši i zadnji tračak sumnje u postojanje paralelne komunikacije, pogleda me u oči i oblizne se. Razgovor se nastavlja kako je i tekao. Jedno jutro sam ustao nešto ranije e kako bih otišao do jezera dok su još srne tamo. Negdje na pola puta sam se bez osobitog razloga zagledao u nebo. Nije bilo nijednog oblaka. Dok sam gledao, u lijevo oko mi je pala kap valjda kiše. Nastavio sam gledati, ali nisam primijetio ništa odakle bi moglo kapnuti. Nije bilo čak ni vjetra. Trebali smo se skupiti ispod sata točno u osam. To je značilo da ću, dođem li u osam, vjerojatno čekati petnaest minuta. Došao sam ipak u pet do osam. Dok sam čekao, iz jednog je tramvaja iskočilo devet ili deset ljudi preobučenih u pudlice. Oko dvije minute zbunjeno su gledali oko sebe, a onda krenuli prema meni, usput nešto govoreći među sobom. Pitali su me gdje je neka birtija za koju nisam nikad čuo. Kad idem pješice, od kuće do posla treba mi pola sata, minutu ili dvije više ili manje, ovisno o tomu koliko mi se žuri i kakvo je vrijeme. Jedno sam jutro, budući da nije bilo ničega bitnoga taj dan, krenuo oko petnaest do devet. Kad sam stigao, bilo je petnaest do deset. Kasnije sam provjerio sve satove, prošao cijeli put u mislima, a zatim i stvarno, ali nisam našao gdje je nestalo pola sata. U glavi mi se pojavila ideja za dobru priču. Nakon nekoliko pokušaja, složio sam si u glavi kako to treba izgledati pa sam krenuo pisati. Prvo sam zapisao samu bit, jer mi se već više puta dogodilo da pišući zaboravim što sam pisao pa krenem drugim putem. Iza toga sam napisao kompletnu priču, skupa sa svim dijelovima koji u pričama trebaju postojati, kao i nekima kojih općenito ne treba, ali me jako vesele. Par sati kasnije bio sam gotov s prvom verzijom teksta pa sam krenuo sređivati tipfelere, nezgrapnosti i sve ono što sprečava da uočim one krupnije pogreške. U nekom času palo mi je na pamet da probam tekst što više sažeti. Izbacio sam prvo iz tekta sve opise, zatim riječi i rečenice koje su bile stranputice, a na kraju i sve petlje kojima sam mislio čitatelja uvući u ono što sam pričao. Ono što je na kraju ostalo nije imalo veze s idejom koju sam zapisao na početku. Već par dana uporno čitam svaku međuverziju i uzalud tražim kako sam uspio izvesti transformaciju. Jednom sam se pak ostavio pizdarija i počeo raditi nešto korisno. |
01.04.2012., nedjelja
O pisanju s predumišljajem
|
Bilo je to prije tjedan dana, kad sam negdje blizu podneva zaključio da nemam puno vremena, a želim nešto natrkeljati, e kako me blogodruzi ne bi zaboravili. (Imalo se zbiti nekakvo skupljanje družbe iz labosa.) Bilo je to prije više godina, ako ne i mjeseci, kad sam primijetio da u svoj nazovidnevnik zapisujem događaje kad nemam nikakvih ideja. Bilo je još bliže podnevu kad mi je bilo jasno da ću, ako želim išta napisati, spasti na izvještavanje. Otud naslov. Vijesti svakako, a budući da sam daleko, bit će tu nekakav bijeli svijet. Bilo je jasno da ću, spomenuvši bijelo, nastaviti s crnim. Naime, dan prije dovukoh sebe kući na crnom biciklu, a nešto ranije dovukoh vreću nekakve crnice na sebi. Bilo je i dalje bilo slabašno, dok sam imao dvije crne stvari da pariraju jednoj, što će reći da mi se nije pojavila nikakva inspiracija, tako da sam krenuo u potragu za trećom. Bilo je sve mračnije u mojoj glavi dok sam uzalud tražio još nešto crno, što će reći da se crnilo pojavi samo ako ga ne uspijete naći. Otud crne misli kojih sam se manuo bacivši ih na digitalno stratište. Bila je sunčana ta nedjelja, ali ono skupljanje je završilo pod krovom i u polumraku. No, putem sam se sasvim pristojno ozračio. Bilo bi bezveze da nisam sve ono isprekidao enterom. To uostalom i sad radim. Novi red je prekrasna iluzija. Nekim novim redovima čak dopustim da budu prazni. |
