...in patria sua
25.03.2012., nedjelja
Vijesti iz bijelog svijeta
|
Kupio sam crni bicikl. Posijao raznog sjemenja u crnu zemlju. I manuo se crnih misli. Vani je sunčano. Odoh skupljati fotone što dolaze od najbliže nam zvijezde. |
16.03.2012., petak
Kad padaju glave, nije vam dosta kišobran.
|
Prije par godina, na jednoj radionici na temu popularizacije znanosti, jedan od voditelja rekao nam je da, kad izvodimo nekakve pokuse pa neki ne uspije, niti slučajno ne smijemo reći da je jučer radilo. Ili da inače ide, ali sad, eto, nije uspjelo. Na taj način ne samo da neće biti nikakve impresije uspješnim pokusom, već će se pojaviti i negativna, budući da se šeprtlja pokušava opravdati. Slično tomu bude i kad krenem nešto pisati, pa umjesto toga napišem kako sam nešto genijalno imao na pameti, samo što mi je putem ishlapjelo. Mislim, stvarno je, majkemi! Ishlapivše ideje i propali pokusi nisu jedini podstreci za takve isprazne tvrdnje. Sad mi se čini da se može krenuti još općenitije. - Jesi li vidio Ž? - Jesam. - Gdje? - Prekjučer. - Imaš li možda škare? - Imam, doma. - Hoćeš bo(n/m)bon? - Naravno. - Dobro, samo me zanimalo. Ovo je vjerojatno bio najširi i najposredniji uvod u to da ne znam o čemu pisati, a ipak pišem. A ono je bio uvod u pravu temu, budući da zadnja rečenica nije istinita. Koliko mi to samokritika dopušta, smatram se praktikantom iskrenosti. Više prinudnim nego voljnim, budući da lagati jednostavno ne znam. Pokušam li nešto, odmah ću se početi crvenjeti kao od štamprleka (dobro, malo više nih) rakije i petljati jezikom kao od spomenutog uzročnika. Još dulje rečeno, budući da je najkraće bilo na početku, odgojem mi je instaliran moral kakav ne bih poželio nikomu, tako da mi sve što nije iskreno, dobronamjerno i kakvoliveć pali desetak alarama, od kojih je barem šest gore od onoga što imam na mobitelu, radi kojega se budim koju minutu prije samo da me ne bi probudio. U mojoj glavi laganje je loše, čak i onda kad nije bilo namjerno. Izuzetak je samo onda kad očitom neistinom pokušavam pojačati neku ideju ili informaciju ili pak navesti sugovornika na ispravan zaključak. Ili kad mislim da je to duhovito. Važno je to da sugovornik odmah shvati da ne govorim istinu. - Opet kiša. - Prekrasno! - Zašto ne nosiš kišobran? - Nadam se da ću tako narasti još koji centimetar. - Što kažu na prognozi? - Sa sjevera dolaze Vikinzi, a s juga čopori pasa lutalica. - Jesi li budan? - Nisam. Ponekad se tako uspješno pravim bedast da uopće ne primijetim da nitko nije primijetio da se zafrkavam. Vjerojatno me barem polovica ljudi koji me znaju drži za nekovrsnu budalu. Ili čime sam se već prikazao, imajući na umu kakvu suludu ideju za čije je širenje bilo potrebno izreći meni očite neistine. Da sad ne krenem u totalnu ispovijed isprekidanu spavanjem na tipkovci, sažetak onoga o čemu sam mislio pisati: Što god da govorimo, koliko god da se trudili, nešto od izrečenog neće biti istina. Koliko, ovisi o tomu koliko nam je znanje, koliko mislimo što govorimo, a i o našim namjerama. Ono što je zanimljivo primijetiti je da količina laži po izgovorenom nije proporcionalna iskrenosti. Čak je moguće da neiskreni ljudi govore više istine nego oni iskreni. Stvarna razlika između iskrenosti i neiskrenosti leži u distribuciji neistine. Kod iskrenih ljudi, neistine se pojavljuju kao pogreške i budu raspoređene nasumično. Kod neiskrenih neistine redovito budu u srži, dok površina često bude upadljivo istinita. Najbolji primjer jesu razni prodavači čudesnih ljekarija. Najvještiji među njima reći će vam samo jednu laž - da vam mogu pomoći - dok neki neće reći čak ni to. Samo će vas pustiti da sami tako nešto kažete. Isto vrijedi i za razne samozvane proroke i rješavače vaših osobnih problema. Svima "kvaliteta" raste s time koliko istine uspiju izgovoriti. Zapravo, zakonitost je najbolje primijeniti na same izjave: Snaga laži raste s udjelom istine, a najmoćnije i najopasnije laži jesu zloupotrebljena istina. |
03.03.2012., subota
Komu bi se to dalo.
|
S vremena na vrijeme uhvatim se kako počinjem nešto pisati, a da mi je unaprijed jasno da nemam pojma kamo će to otići. Inače toga nisam svjestan pa mi divergencija bude iznenađenjem. Ponekad bude tako intenzivna i tako nagla da u pola riječi promjenim temu, a nekad, kad zbilja pretjera, osjetim nekakvu potrebu da se vratim unazad u vremenu i počnem govoriti o nečem drugom, pri čemu u istom času govorim o nečem trećvrtom. Bivajuće suviše misleno lijenim da se divergencije držim tematski, hvatam se radije linije manjeg omjera napona i struje ter se divergencije držim u praktičnom smislu. Smisao, naravno, nije samostojeća osobina, već mora uvijek imati neki zid na kojega se onda prikači i ostavi kao ukras ilitiga skupljač prašine. Osim skupljača, koji su kate gori j(e)a za sebe, prašina ima i svoje usi sava če, koji su zapravo isto nakupljači, ali od vlastite sub kate gori je(a). Kako se ne bi osjetile najmanjima na svijetu, sub kate gori je(a) su odlučile poroditi subsub kate gori je(a) koje su pak porodile subsubsub kate gori je(a) kako se one same ne bi našle najmanjima. To se tako nastavilo, a kako svaki sljedeći naraštaj jest bio geometrijski (nasuprot aritmetičkom) manji, na kraju divergencija nije omastila bradu postojanjem, već je to svojstvo oku pir ala konjvergencija, radosna zbog tog ishoda. Fino. Ako ste ono gore pokušavali pročitati i k tomu još shvatiti, sad vas po svojoj neprilici boli glava. Duboko se izvinjavam zbog te ruž ne pos ljedice, ali farmaceutski lobi koji me potplaćuje zahtijeva da i ja obavim svoj dio pogodbe, e kako bi se apa urin i bolje p roda vali. Ključna osobina svakog koncentrata je da ga ne treba puno. Srknete žličicu i odmah vam bude jasno da je to trebalo razrijediti litrom vode. Analogna suprotnost može se vidjeti kod pisanja knjiga. Kad bi se sve misli iz njih izvukle van i stavile na hrpu, dobili bismo koncentrat togaitoga pisca. No, koncentrati nisu probavljivi, kao što to nisu niti začini. Primarna svrha hrane je opskrbiti organizam bitnim komponentama, a okus dođe tek kao mamac i olfaktivna estetika. Na isti način knjige hrane mozak. Ono što kod hrane dođe kao začin, to su kod literature ideje. Ni jedno ni drugo ne prolazi u velikim količinama. Ako je knjiga sva sazdana od ideja, morat ćete ju svakih nekoliko minuta zatvoriti da malo ohladite uzavreli mozak. Ako pak trošite samo začine, otići će vam k vragu osjetne stanice. Ako je začin slučajno nešto ljuto, odlazak će biti danteovski doslovan. Drugo rješenje, pored razređenja, je ne pisati puno, ili pak pisati u malim dozama. No, toga se onda opet može nakupiti, tako da treba postupiti slično kao i s barutom ili radioaktivnim materi jalom. Za treće rješenje treba riješiti nekakvu kubnu jednadžbu, a to mi se ne da. |
