...in patria sua
16.03.2012., petak
Kad padaju glave, nije vam dosta kišobran.
|
Prije par godina, na jednoj radionici na temu popularizacije znanosti, jedan od voditelja rekao nam je da, kad izvodimo nekakve pokuse pa neki ne uspije, niti slučajno ne smijemo reći da je jučer radilo. Ili da inače ide, ali sad, eto, nije uspjelo. Na taj način ne samo da neće biti nikakve impresije uspješnim pokusom, već će se pojaviti i negativna, budući da se šeprtlja pokušava opravdati. Slično tomu bude i kad krenem nešto pisati, pa umjesto toga napišem kako sam nešto genijalno imao na pameti, samo što mi je putem ishlapjelo. Mislim, stvarno je, majkemi! Ishlapivše ideje i propali pokusi nisu jedini podstreci za takve isprazne tvrdnje. Sad mi se čini da se može krenuti još općenitije. - Jesi li vidio Ž? - Jesam. - Gdje? - Prekjučer. - Imaš li možda škare? - Imam, doma. - Hoćeš bo(n/m)bon? - Naravno. - Dobro, samo me zanimalo. Ovo je vjerojatno bio najširi i najposredniji uvod u to da ne znam o čemu pisati, a ipak pišem. A ono je bio uvod u pravu temu, budući da zadnja rečenica nije istinita. Koliko mi to samokritika dopušta, smatram se praktikantom iskrenosti. Više prinudnim nego voljnim, budući da lagati jednostavno ne znam. Pokušam li nešto, odmah ću se početi crvenjeti kao od štamprleka (dobro, malo više nih) rakije i petljati jezikom kao od spomenutog uzročnika. Još dulje rečeno, budući da je najkraće bilo na početku, odgojem mi je instaliran moral kakav ne bih poželio nikomu, tako da mi sve što nije iskreno, dobronamjerno i kakvoliveć pali desetak alarama, od kojih je barem šest gore od onoga što imam na mobitelu, radi kojega se budim koju minutu prije samo da me ne bi probudio. U mojoj glavi laganje je loše, čak i onda kad nije bilo namjerno. Izuzetak je samo onda kad očitom neistinom pokušavam pojačati neku ideju ili informaciju ili pak navesti sugovornika na ispravan zaključak. Ili kad mislim da je to duhovito. Važno je to da sugovornik odmah shvati da ne govorim istinu. - Opet kiša. - Prekrasno! - Zašto ne nosiš kišobran? - Nadam se da ću tako narasti još koji centimetar. - Što kažu na prognozi? - Sa sjevera dolaze Vikinzi, a s juga čopori pasa lutalica. - Jesi li budan? - Nisam. Ponekad se tako uspješno pravim bedast da uopće ne primijetim da nitko nije primijetio da se zafrkavam. Vjerojatno me barem polovica ljudi koji me znaju drži za nekovrsnu budalu. Ili čime sam se već prikazao, imajući na umu kakvu suludu ideju za čije je širenje bilo potrebno izreći meni očite neistine. Da sad ne krenem u totalnu ispovijed isprekidanu spavanjem na tipkovci, sažetak onoga o čemu sam mislio pisati: Što god da govorimo, koliko god da se trudili, nešto od izrečenog neće biti istina. Koliko, ovisi o tomu koliko nam je znanje, koliko mislimo što govorimo, a i o našim namjerama. Ono što je zanimljivo primijetiti je da količina laži po izgovorenom nije proporcionalna iskrenosti. Čak je moguće da neiskreni ljudi govore više istine nego oni iskreni. Stvarna razlika između iskrenosti i neiskrenosti leži u distribuciji neistine. Kod iskrenih ljudi, neistine se pojavljuju kao pogreške i budu raspoređene nasumično. Kod neiskrenih neistine redovito budu u srži, dok površina često bude upadljivo istinita. Najbolji primjer jesu razni prodavači čudesnih ljekarija. Najvještiji među njima reći će vam samo jednu laž - da vam mogu pomoći - dok neki neće reći čak ni to. Samo će vas pustiti da sami tako nešto kažete. Isto vrijedi i za razne samozvane proroke i rješavače vaših osobnih problema. Svima "kvaliteta" raste s time koliko istine uspiju izgovoriti. Zapravo, zakonitost je najbolje primijeniti na same izjave: Snaga laži raste s udjelom istine, a najmoćnije i najopasnije laži jesu zloupotrebljena istina. |
