Pričam ja tako s nekom prijateljicom, kad mi u nekom času upadne u oči odulja dlaka koja joj je virila iz kuta usana. Naravno, ne bilo kakva dlaka. Razgovor se nastavlja kako je i tekao, samo što ja pokušavam gledati bilo kamo drugamo. Srećom, poznat sam po tomu što ne gledam uvijek sugovornika, tako da to što cijelo vrijeme zvjeram okolo vjerojatno nije toliko upadljivo. Nakon nekoliko minuta primjećujem ipak da se mijenja i njezino ponašanje. Preko sitnih neobičnosti u izrazima lica shvaćam da je ona shvatila da nešto viri, a vjerojatno i da sam i ja to uočio. Uskoro dolazi i potvrda. Elegantnim, ali polaganim pokretom prijateljica izvlači dlaku i baca ju nekud sa strane. Da se rasprši i zadnji tračak sumnje u postojanje paralelne komunikacije, pogleda me u oči i oblizne se. Razgovor se nastavlja kako je i tekao.
Jedno jutro sam ustao nešto ranije e kako bih otišao do jezera dok su još srne tamo. Negdje na pola puta sam se bez osobitog razloga zagledao u nebo. Nije bilo nijednog oblaka. Dok sam gledao, u lijevo oko mi je pala kap valjda kiše. Nastavio sam gledati, ali nisam primijetio ništa odakle bi moglo kapnuti. Nije bilo čak ni vjetra.
Trebali smo se skupiti ispod sata točno u osam. To je značilo da ću, dođem li u osam, vjerojatno čekati petnaest minuta. Došao sam ipak u pet do osam. Dok sam čekao, iz jednog je tramvaja iskočilo devet ili deset ljudi preobučenih u pudlice. Oko dvije minute zbunjeno su gledali oko sebe, a onda krenuli prema meni, usput nešto govoreći među sobom. Pitali su me gdje je neka birtija za koju nisam nikad čuo.
Kad idem pješice, od kuće do posla treba mi pola sata, minutu ili dvije više ili manje, ovisno o tomu koliko mi se žuri i kakvo je vrijeme. Jedno sam jutro, budući da nije bilo ničega bitnoga taj dan, krenuo oko petnaest do devet. Kad sam stigao, bilo je petnaest do deset. Kasnije sam provjerio sve satove, prošao cijeli put u mislima, a zatim i stvarno, ali nisam našao gdje je nestalo pola sata.
U glavi mi se pojavila ideja za dobru priču. Nakon nekoliko pokušaja, složio sam si u glavi kako to treba izgledati pa sam krenuo pisati. Prvo sam zapisao samu bit, jer mi se već više puta dogodilo da pišući zaboravim što sam pisao pa krenem drugim putem. Iza toga sam napisao kompletnu priču, skupa sa svim dijelovima koji u pričama trebaju postojati, kao i nekima kojih općenito ne treba, ali me jako vesele. Par sati kasnije bio sam gotov s prvom verzijom teksta pa sam krenuo sređivati tipfelere, nezgrapnosti i sve ono što sprečava da uočim one krupnije pogreške. U nekom času palo mi je na pamet da probam tekst što više sažeti. Izbacio sam prvo iz tekta sve opise, zatim riječi i rečenice koje su bile stranputice, a na kraju i sve petlje kojima sam mislio čitatelja uvući u ono što sam pričao. Ono što je na kraju ostalo nije imalo veze s idejom koju sam zapisao na početku. Već par dana uporno čitam svaku međuverziju i uzalud tražim kako sam uspio izvesti transformaciju.
Jednom sam se pak ostavio pizdarija i počeo raditi nešto korisno.
Post je objavljen 09.04.2012. u 13:44 sati.