...in patria sua
27.02.2012., ponedjeljak
Iako je pod njegovim teškim koracima škripalo i pucketalo, ponedjeljak mi se nekako uspio prišuljati.
|
Stoga ću prvo na brzinu konstantirati što se sa mnom promijenilo od zadnjeg javljanja. Nije ništa. Sad mogu na manje nevažne teme. Recimo da sam si uvrtio u glavu da hoću nešto ispričati, ali ne ono što mi je sad jedino na pameti, već nešto posvema drugo i k tomu drugačije. - Nije ti to jedino na pameti. - I nema nikakvih konjotacija. Onda ću pričati o onom drugom, ali ne na način kojim običavam pisati, već na onaj drugi. A k tomu je i tema u biti o tomu kako je to kad bude nekako drugačije tako da se sve lijepo uklapa. Bilo je jutro i to je bilo dobro, jer bih inače kasnio. Inače ništa nije bilo dobro i počelo mi je polako svitati da možda ipak hoću zakasniti. Kroz inače praznu ulicu kojom sam prolazio baš zbog tog njezinog svojstva prolazile su gomile ljudi. Neki od njih nosili su u rukama transparente s natpisima na meni nepoznatom pismu, a neki ogromne i opasno izgledajuće noževe. Neki nisu ništa nosili, ali djelovali su kao da pripadaju toj gomili. Zbog nejasnog osjećaja da je u gomili najbolje biti nevidljiv, krenuo sam kud i ostali te oprezno pratio što se događa. Izvukavši se iz ulice, uletio sam u još veću gomilu koja je popunila južnu polovicu trga na kojem je inače bila tržnica. Kako je gomila imala neke unutarnje struje, pokušao sam ih iskoristiti da se domognem, ako već ne izlaza, a ono barem nekakvog ruba ili pozicije na kojoj barem s jedne strane neću biti okružen ljudima. Upravo kad sam uočio nekakvu rupu kraj jednog kipa, osjetih promjenu. Ljudi su se umirili i utihnuli. To nije bilo teško imitirati. Uskoro sam primijetio i razlog smirivanja. Na pozornici koju dotad nisam primjećivao nekakav je čovjek nesuvislo udarao po bubnju i izvikivao nekakve valjda rečenice. Nisam ga ništa razumio. Pitati ljude oko sebe nisam se usudio. Dok sam tako promišljao što ću dalje, osjetih novu promjenu. Gomila se opet počela kretati, ali sada u suprotnom smjeru. Mene je ponijelo u jednu od većih ulica što izlaze na trg. Ono malo okretanja uokolo što sam se usudio izvesti dalo mi je do znanja da se gomila gotovo ravnomjerno razišla u svim smjerovima. To ustvari nije bilo razilaženje, već cijepanje u manje gomile od kojih je svaka očito išla nekamo. Ostanku unutar jedne od njih sada je uz strah pridonosila i znatiželja. Uskoro smo se našli na nekom manjem trgu, a gomila se razlila po njegovim rubovima. U nekom času oni s noževima su se odvojili i krenuli prema centru, raspoređujući se u parove. Odmah po razdvajanju, oni koji su ostali krenuli su vikati nešto slično kao i onaj s bubnjem, a oni s noževima su se međusobno pograbili, očito na život i smrt. Idućih desetak minuta vika onih uokolo bila je prekidana jedino zveketom noževa i još glasnijom vikom kad bi koji od boraca pao proboden. Nakon što je i posljednji par bio prepolovljen, a pobjednik pobijeđenom još par puta zario nož u leđa, vika je utihnula, a gomila se počela razilaziti. - Vi niste odavde? - začuh glas s leđa. - Moglo bi se to i tako reći. Zašto pitate? - I ja ovo prvi put vidim. Nije baš ugodan prizor. - Znači, nemate pojma što se upravo dogodilo? - Znam neke detalje, ali volio bih to malo istražiti. Ovakav masovni pokolj teško da može ostati nezamijećen, teško da bi ga policija samo tako ignorirala. - Možda je u pitanju nekakav suludi narodni običaj. - Ne možda. Ovo jest narodni običaj i stariji je od ove države i jezika. I od onih koji su tu bili prije i od onih koji su bili prije potonjih. Najvjerojatnije potječe još iz mlađeg kamenog doba, ali to još nisam uspio naći. - Vi ste nekakav povjesničar, etnolog? - Tako nešto. - Zašto ste mi se uopće obratili? - Da vas upozorim. Ja ovo mjesto i njegove običaje proučavam već godinama i nekoliko su me puta pokušali ubiti. Nije nemoguće da je još netko primijetio vaše neobično zvjeranje uokolo. Ako je, vjerojatno će vas uskoro ubiti. - Znači, bilo bi mi mudro odseliti? - Ni da ni ne. Ako naglo nestanete, nekome će to upasti u oči pa će vas tražiti, naći i ubiti. Ako ostanete, riskirate da vas netko prepozna. I onda ubije. - Niste mi dali puno izgleda za preživljavanje. - Postoji način za skloniti se, ali ne usudim se ovdje o tomu. Uskoro će doći čistači. Bolje bi bilo da se nađemo negdje kasnije. Pretpostavljam da imate nekakvu stalnu adresu. - Naravno, nisam ovdje ilegalno. Marsova ulica 4. - Ako vas dotad ne ubiju, pokucat ću vam četiri i po puta na vrata neku večer. Vidimo se, nadam se. - I ja. Marsova ulica nije bila daleko od moje, a k tomu je bila uz nekakav park pa sam lako mogao svaku večer biti slučajno tamo u šetnji. Pomalo me grizla savjest što sam liku koji očito puno zna i želi to podijeliti dao lažnu adresu, ali njegov mi se direktan pristup učinio nekako neuvjerljivim. Kad sam dva dana kasnije u novinama čitao o eksploziji zbog neispravnih plinskih instalacija, koja je ubila troje stanara, bilo mi je u isti mah i lakše i teže. Preživio sam prvi pokušaj. Ostali će biti bolje planirani. |
18.02.2012., subota
U slobodno vrijeme pretvaram budućnost u prošlost.
|
Naslov možda i vrijedi kakve konjtemplacije, ali ono dalje neće biti probavljivo. Nemojte se smatrati upozorenima, budući da je ovo samo predviđanje, a ne komentar nečega što već postoji. Nemam trenutno nikakve ideje, a što u takvim situacijama bude, već sam negdje opisao, tako da ću sad izvesti nešto drugo, kako to uvijek bude kad sebe ili neko svoje ponašanje pokušam precizno opisati. Jedan trik koji bi možda mogao upaliti je pričanje o nekom drugom, obavezno izmišljenom. Vjerojatno ću manje ili više svjesno ubaciti neke svoje osobine, ali kako neću nigdje tvrditi da to o sebi pričam, priča ne bi trebala imati isti utjecaj kao nekakva ispovijed - da odmah po konjstantaciji ili najavi krenem u vrlo suprotnom smjeru, iz razlogâ koje nisam u stanju pošteno opisati, vjerojatno zato jer bi im se dogodilo isto što i sa stanjem koje je opisano. Recimo da postoji neki lik, neću mu čak ni ime dati, koji živi da bi proturječio (Kasnije će se umnožiti, ali ništa zato.). Krenete li o nečemu govoriti u njegovoj blizini, on će vam već nekako kontrirati. Ako prigovarate radi politike, vremena ili vremenâ, on će vas uvjeravati da stvari nisu tako loše, upozoriti vas na razne svijetle točke koje ste u svojoj generalizaciji ignorirali; počnete li radnosno hvaliti neki film, knjigu, pjesmu ili čak osobu, on će odmah ponad očiju navući guste obrve, kreirati lice cinika i početi sustavno dekonstruirati vaše tlapnje, uočavajući više mana nego što bi ih i sama stvarnost mogla podnijeti; izjasnite li se kao sljedbenik neke ideje, on će vam s lakoćom iskusnog svađalice pokazati da vaša ideja ne da nije baš tako blještava svjetlom Istine, već da u njoj osim lažî ničega i nema; ako pak krenete neku ideju kritizirati, makar to bila ona maloprije hvaljena, on će umah promijeniti stajalište i otkriti bezbroj dobrih strana te ideje. Zaradi li, dok je odsutan duhom, kakav kompliment, on će se usprotiviti i utrošiti i pola sata kako bi sugovornika uvjerio da on te vrline nema, te pronaći svakojake uzroke posljedice koja je bila uzrokom pohvale, a koji s njim nemaju puno veze; nađe li ga se pak tkogod kritizirati, on će upotrijebiti svu silinu svoga jezika kako bi mu ugled ostao neokrnjenim, i nikakve činjenice neće ga u tomu spriječiti. Ukratko, taj lik je antikameleon. On prati sve što se zbiva oko njega i radi suprotno. Dok se pravi kameleoni s drugim ljudima usklađuju, on se odsklađuje. Funkcionira kao nekakvo protuzrcalo: umjesto da vas pokaže onakvima kakvi jeste, on vam napravi negativ. Pitanje koje se može postaviti je što se vidi u zrcalu kad je pred njim drugo zrcalo. Vidi se, naravno, promatrač, i to hrpu puta ako su zrcala skoro pa paralelna, tako da mi je stilska figura sad propala. Usprkos težini kojom mi je stvarni svijet nalegao na ideju, nastavit ću u tom, pogrešnom smjeru jer ovo ionako neće u nekakav renomirani časopis, već na blog. To što ljudi-kameleoni kopiraju druge ne znači da su sami po sebi potpuno bezlični. Kad ostanu s drugim kameleonom, bit će im malo dosadno jer nije baš trivijalno kopirati onoga tko te pokušava kopirati. A niti razgovarati kad sve nužno ispada isto i u svemu se slažete bez dodatnih komentara. No, kad ostanu sami, jednostavno se drže onoga što su pokupili i bude im sasvim lijepo. Antikameleoni su, naravno, suprotni. Nađu li se dva takva na jednom mjestu, gložit će se bez problema jer samo to i znaju, a kako nužno prvi počne samo jedan, drugi će lako naći nešto suprotno pa će rasprava mirno teći usjeklinama neslaganja. No, kad antikameleon ostane sam, nastupaju problemi. Kad se nema s kime ne slagati, on će se ne slagati sa sobom. - Tomu mi služimo. Ako imate imalo antikameleoničnosti u sebi, jasno vam je da sam si gore priredio sasvim lijepo užasnu situaciju. Izrečeno je nešto s čime se ne mogu ne složiti jer je potpuno istinito. U takvim situacijama mogu se tek poklopiti ušesima i reći nešto poput "slažemse", "mrmlj" ili "you're right about that". I onda šutjeti sekundama jer ne znam kako nastaviti razgovor u istom smjeru. - Potpuno si u krivu. Mi smo posljedica jedne loše priče od prije preko pet godina u kojoj glavni i jedini lik počne razgovarati sa svojom nesposobnošću da na pravom mjestu napiše pravo slovo. Iza toga si jednostavno smišljao nove "unutarnje" likove jer ti se učinilo zabavnim. Onda nisam potpuno u krivu, nego nepotpuno u krivu. - Mislim da ovo otvara barem jedan logički paradoks. Uglavnom, nije trivijalno nešto izreći tako da stalno ide nešto kontra nečega, a da opet sve bude lijepo usklađeno. Posebno ne kad se plus i minus nađu u istoj glavi. To počinje opasno podsjećati na nulu. - Ovisi koju operaciju primijeniš. |
05.02.2012., nedjelja
Početništvo u groningenjaninštvu
|
Ovo mi je peti dan u Groningenu pa mogu polako davati nekakve opaske o tomu kako je ovdje. S druge strane, kaže mi stanodavka da je ovo najgora zima od 1963. tako da će sve moje opaske biti lagano zastranjele po pitanju vremenskih uvjeta. Dakle, prvo što biste primijetili da ste došli u Groningen kad i ja bilo bi to da je hladno. Iza toga ne biste ništa primijetili jer bi vam bilo hladno. Kad se vrijeme malo upristoji, a moja inspiracija konačno prestane davati lažne znakove života, prebacit ću se na putopisanje. (Ovdje si zamislite nekakvu sliku razgledničke naravi. Recimo da su na njoj nekakve tipične groningenske zgrade. Nije mi se dalo poslikavati jer su mi digitalčetne baterije prošle svoj životni vijek, a i zato što je bilo i još uvijek jest zima.) Ako sam slučajno zaboravio to spomenuti, ovdje na sjeveru, a čujem i dolje na jugu, temperature su visinom počele imitirati (stereotipske) Talijane. Mogu još dodati da je bilo i snijega i da sam na faksposao jedan dao išao kroz mećavu. Pred faksom sam morao prvo otresti snijeg s glave, zatim s jakne pa s hlača i cipela, iza toga s torbe, a na kraju i s lica, jer bradotvorne dlake imaju tendenciju zadržavanja svega što se na njima nađe. Mislim da ću ih patentirati kao prirodni čičak. Ili odrezati. (Sad si zamislite još jednu razgledničastu sliku. Neka bude nekakva zimska idila. Kuće pokrivene snijegom, ulica također, nekolicina tragova u snijegu, par ptičica i netko tko se poskliznuo i razbio ko p.) Pored svega što sam rekao, dodao bih i to da je ovdje zima. Toliko zima da ne treba ni vjetar puhati da bi se nakon nekoliko minuta vršci ušiju počeli pretvarati u komadiće leda. Naravno, vjetar puše stalno, a na poslu sam naučio prvi groningenski teorem: vjetar uvijek puše u lice. Neovisno o tomu kako se postavite, vjetar će naći načina da vam se unese u lice i kaže "huuuuu". Veseli me činjenica da među vjetrovima nije raširen običaj žderanja luka. (Još jedna slika. Ovaj put malo egzotičnije naravi. Na njoj je prikazana nekakva žičasta željezna skupltura što predstavlja nekakvo žensko ljudsko stvorenje u haljini malo predugoj tako da noge vise u zraku. K tomu, ruke se produžuju u nekakva koplja.) Groningen je inače lijep, miran, čist i uređen gradić od nešto manje od 2×10^5 ljudi, s tim da četvrtina od toga otpada na studentsku populaciju. Kao i drugdje u Niskozemskoj, u prometu dominiraju dvokoličari, tako da ćete na ulicama umjesto pasmaternih truba obično čuti pristojno zvoncanje. Grad vjerojatno ima više biciklističkih staza nego onih po kojima idu auti. Pješaci su tek treći i mnogo ih ima samo u centru. A i to dok netko ne smisli kako kupovati i ručati s bicikla. (Opet jedna prigodna sličica. Prijelaz preko nekog većeg kolnika. Deseci bicikala prolaze preko ceste skupa sa svojom pogonskom snagom; jedan biciklist, nakon pada, krajnje dostojanstveno skuplja rasute stvari i brzo nastavlja dalje.) I da, da ne zaboravim dometnuti, ovdje je zbilja studeno. Kao da sam u hladnjači na otvorenom, a ne manje od trideset kilometara od oceana. Dvije opaske koje s onim gore veze nemaju, čineći tako ovaj tekst bližim ostatku bloga. 1. Ogromni komentari mogli bi se zvati i kilomentarima. 2. Ono što sam pisao kad sam počeo bložiti daleko mi je zabavnije od onoga što sad pišem. Ono što sam pisao prije oko desetljeća ili malo manje ide mi pomalo na živce. Izgleda da sam prošao svoj kreativni vrhunac. Bio je u ranim dvadesetima. Sad mi preostaje još samo starost. |
