...in patria sua
05.02.2012., nedjelja
Početništvo u groningenjaninštvu
|
Ovo mi je peti dan u Groningenu pa mogu polako davati nekakve opaske o tomu kako je ovdje. S druge strane, kaže mi stanodavka da je ovo najgora zima od 1963. tako da će sve moje opaske biti lagano zastranjele po pitanju vremenskih uvjeta. Dakle, prvo što biste primijetili da ste došli u Groningen kad i ja bilo bi to da je hladno. Iza toga ne biste ništa primijetili jer bi vam bilo hladno. Kad se vrijeme malo upristoji, a moja inspiracija konačno prestane davati lažne znakove života, prebacit ću se na putopisanje. (Ovdje si zamislite nekakvu sliku razgledničke naravi. Recimo da su na njoj nekakve tipične groningenske zgrade. Nije mi se dalo poslikavati jer su mi digitalčetne baterije prošle svoj životni vijek, a i zato što je bilo i još uvijek jest zima.) Ako sam slučajno zaboravio to spomenuti, ovdje na sjeveru, a čujem i dolje na jugu, temperature su visinom počele imitirati (stereotipske) Talijane. Mogu još dodati da je bilo i snijega i da sam na faksposao jedan dao išao kroz mećavu. Pred faksom sam morao prvo otresti snijeg s glave, zatim s jakne pa s hlača i cipela, iza toga s torbe, a na kraju i s lica, jer bradotvorne dlake imaju tendenciju zadržavanja svega što se na njima nađe. Mislim da ću ih patentirati kao prirodni čičak. Ili odrezati. (Sad si zamislite još jednu razgledničastu sliku. Neka bude nekakva zimska idila. Kuće pokrivene snijegom, ulica također, nekolicina tragova u snijegu, par ptičica i netko tko se poskliznuo i razbio ko p.) Pored svega što sam rekao, dodao bih i to da je ovdje zima. Toliko zima da ne treba ni vjetar puhati da bi se nakon nekoliko minuta vršci ušiju počeli pretvarati u komadiće leda. Naravno, vjetar puše stalno, a na poslu sam naučio prvi groningenski teorem: vjetar uvijek puše u lice. Neovisno o tomu kako se postavite, vjetar će naći načina da vam se unese u lice i kaže "huuuuu". Veseli me činjenica da među vjetrovima nije raširen običaj žderanja luka. (Još jedna slika. Ovaj put malo egzotičnije naravi. Na njoj je prikazana nekakva žičasta željezna skupltura što predstavlja nekakvo žensko ljudsko stvorenje u haljini malo predugoj tako da noge vise u zraku. K tomu, ruke se produžuju u nekakva koplja.) Groningen je inače lijep, miran, čist i uređen gradić od nešto manje od 2×10^5 ljudi, s tim da četvrtina od toga otpada na studentsku populaciju. Kao i drugdje u Niskozemskoj, u prometu dominiraju dvokoličari, tako da ćete na ulicama umjesto pasmaternih truba obično čuti pristojno zvoncanje. Grad vjerojatno ima više biciklističkih staza nego onih po kojima idu auti. Pješaci su tek treći i mnogo ih ima samo u centru. A i to dok netko ne smisli kako kupovati i ručati s bicikla. (Opet jedna prigodna sličica. Prijelaz preko nekog većeg kolnika. Deseci bicikala prolaze preko ceste skupa sa svojom pogonskom snagom; jedan biciklist, nakon pada, krajnje dostojanstveno skuplja rasute stvari i brzo nastavlja dalje.) I da, da ne zaboravim dometnuti, ovdje je zbilja studeno. Kao da sam u hladnjači na otvorenom, a ne manje od trideset kilometara od oceana. Dvije opaske koje s onim gore veze nemaju, čineći tako ovaj tekst bližim ostatku bloga. 1. Ogromni komentari mogli bi se zvati i kilomentarima. 2. Ono što sam pisao kad sam počeo bložiti daleko mi je zabavnije od onoga što sad pišem. Ono što sam pisao prije oko desetljeća ili malo manje ide mi pomalo na živce. Izgleda da sam prošao svoj kreativni vrhunac. Bio je u ranim dvadesetima. Sad mi preostaje još samo starost. |
