...in patria sua
18.02.2012., subota
U slobodno vrijeme pretvaram budućnost u prošlost.
|
Naslov možda i vrijedi kakve konjtemplacije, ali ono dalje neće biti probavljivo. Nemojte se smatrati upozorenima, budući da je ovo samo predviđanje, a ne komentar nečega što već postoji. Nemam trenutno nikakve ideje, a što u takvim situacijama bude, već sam negdje opisao, tako da ću sad izvesti nešto drugo, kako to uvijek bude kad sebe ili neko svoje ponašanje pokušam precizno opisati. Jedan trik koji bi možda mogao upaliti je pričanje o nekom drugom, obavezno izmišljenom. Vjerojatno ću manje ili više svjesno ubaciti neke svoje osobine, ali kako neću nigdje tvrditi da to o sebi pričam, priča ne bi trebala imati isti utjecaj kao nekakva ispovijed - da odmah po konjstantaciji ili najavi krenem u vrlo suprotnom smjeru, iz razlogâ koje nisam u stanju pošteno opisati, vjerojatno zato jer bi im se dogodilo isto što i sa stanjem koje je opisano. Recimo da postoji neki lik, neću mu čak ni ime dati, koji živi da bi proturječio (Kasnije će se umnožiti, ali ništa zato.). Krenete li o nečemu govoriti u njegovoj blizini, on će vam već nekako kontrirati. Ako prigovarate radi politike, vremena ili vremenâ, on će vas uvjeravati da stvari nisu tako loše, upozoriti vas na razne svijetle točke koje ste u svojoj generalizaciji ignorirali; počnete li radnosno hvaliti neki film, knjigu, pjesmu ili čak osobu, on će odmah ponad očiju navući guste obrve, kreirati lice cinika i početi sustavno dekonstruirati vaše tlapnje, uočavajući više mana nego što bi ih i sama stvarnost mogla podnijeti; izjasnite li se kao sljedbenik neke ideje, on će vam s lakoćom iskusnog svađalice pokazati da vaša ideja ne da nije baš tako blještava svjetlom Istine, već da u njoj osim lažî ničega i nema; ako pak krenete neku ideju kritizirati, makar to bila ona maloprije hvaljena, on će umah promijeniti stajalište i otkriti bezbroj dobrih strana te ideje. Zaradi li, dok je odsutan duhom, kakav kompliment, on će se usprotiviti i utrošiti i pola sata kako bi sugovornika uvjerio da on te vrline nema, te pronaći svakojake uzroke posljedice koja je bila uzrokom pohvale, a koji s njim nemaju puno veze; nađe li ga se pak tkogod kritizirati, on će upotrijebiti svu silinu svoga jezika kako bi mu ugled ostao neokrnjenim, i nikakve činjenice neće ga u tomu spriječiti. Ukratko, taj lik je antikameleon. On prati sve što se zbiva oko njega i radi suprotno. Dok se pravi kameleoni s drugim ljudima usklađuju, on se odsklađuje. Funkcionira kao nekakvo protuzrcalo: umjesto da vas pokaže onakvima kakvi jeste, on vam napravi negativ. Pitanje koje se može postaviti je što se vidi u zrcalu kad je pred njim drugo zrcalo. Vidi se, naravno, promatrač, i to hrpu puta ako su zrcala skoro pa paralelna, tako da mi je stilska figura sad propala. Usprkos težini kojom mi je stvarni svijet nalegao na ideju, nastavit ću u tom, pogrešnom smjeru jer ovo ionako neće u nekakav renomirani časopis, već na blog. To što ljudi-kameleoni kopiraju druge ne znači da su sami po sebi potpuno bezlični. Kad ostanu s drugim kameleonom, bit će im malo dosadno jer nije baš trivijalno kopirati onoga tko te pokušava kopirati. A niti razgovarati kad sve nužno ispada isto i u svemu se slažete bez dodatnih komentara. No, kad ostanu sami, jednostavno se drže onoga što su pokupili i bude im sasvim lijepo. Antikameleoni su, naravno, suprotni. Nađu li se dva takva na jednom mjestu, gložit će se bez problema jer samo to i znaju, a kako nužno prvi počne samo jedan, drugi će lako naći nešto suprotno pa će rasprava mirno teći usjeklinama neslaganja. No, kad antikameleon ostane sam, nastupaju problemi. Kad se nema s kime ne slagati, on će se ne slagati sa sobom. - Tomu mi služimo. Ako imate imalo antikameleoničnosti u sebi, jasno vam je da sam si gore priredio sasvim lijepo užasnu situaciju. Izrečeno je nešto s čime se ne mogu ne složiti jer je potpuno istinito. U takvim situacijama mogu se tek poklopiti ušesima i reći nešto poput "slažemse", "mrmlj" ili "you're right about that". I onda šutjeti sekundama jer ne znam kako nastaviti razgovor u istom smjeru. - Potpuno si u krivu. Mi smo posljedica jedne loše priče od prije preko pet godina u kojoj glavni i jedini lik počne razgovarati sa svojom nesposobnošću da na pravom mjestu napiše pravo slovo. Iza toga si jednostavno smišljao nove "unutarnje" likove jer ti se učinilo zabavnim. Onda nisam potpuno u krivu, nego nepotpuno u krivu. - Mislim da ovo otvara barem jedan logički paradoks. Uglavnom, nije trivijalno nešto izreći tako da stalno ide nešto kontra nečega, a da opet sve bude lijepo usklađeno. Posebno ne kad se plus i minus nađu u istoj glavi. To počinje opasno podsjećati na nulu. - Ovisi koju operaciju primijeniš. |
